Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2284/20 (P. S. i R. K.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalidnina
  • Invalid
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2284/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2284/20, rješavajući apelacije Petra Smiljanića i Ranka Kuzmića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Petar Smiljanić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006367 17 U od 10. travnja 2020.

godine;

Ranko Kuzmić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021338 18 Uvp od 11. ožujka 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 021338 17 U od 26.

veljače 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2284/20

1. Petar Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jozo Ćurić odvjetnik iz Livna, podnio je 6. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006367 17 U od 10. travnja 2020. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je tužba protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata) kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za pitanja branitelja domovinskog rata Općine Tomislavgrad od 10. travnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi organ na osnovu čl. 14. i 7. stavak

3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu apelanta (apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI. grupe sa 60% vojne invalidnosti), pozvao apelanta na pregled pred liječničkom komisijom. Apelant se odazvao, pa je na osnovu pregleda apelanta, te uvida u medicinsku dokumentaciju donesen nalaz i mišljenje kojim je vojna invalidnost apelanta cijenjena ispod 20%. Dalje je naveo da je nalaz i mišljenje dostavljen apelantu, radi izjavljivanja prigovora, ali apelant u ostavljenom roku nije izjavio prigovor, pa je navedeni nalaz i mišljenje postao konačan. S obzirom na to, naveo je da je pravilno tuženi organ donio osporeno rješenje, cijeneći da je nalaz i mišljenje liječničke komisije potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da su stoga ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i članka 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Konačno, naveo je apelant nije iskoristio mogućnost da protiv nalaza i mišljenja liječničke komisije izjavi prigovor, te da stoga ne nije mogao tužbom pobijati navedeni nalaz i mišljenje.

2. AP-2301/20

4. Ranko Kuzmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Smiljana Delić odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 7. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021338 18 Uvp od 11. ožujka 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 021338 17 U od 26. veljače 2018. godine.

5. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostupanjske presude kojom je odbijena tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva rada i braniteljsko-invalidske zaštite Republike Srpske) od 15. rujna 2017. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv tuženog od 15. rujna 2016. godine, kojim je ukinuto rješenje Odjeljenja za opću upravu Općine Kotor Varoš od 10. ožujka 2010. godine i riješeno na način da je apelantu prestalo svojstvo RVI i prava na invalidninu, zbog nepostojanja zakonom propisanih uvjeta za priznavanje statusa i prava (apelantu je bio priznat status RVI V. kategorije sa 70% invaliditeta po osnovu dva ranjavanja koja su se desila za vrijeme vršenja vojne službe).

6. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen apelantov prigovor da je prvostupanjski sud postupio nezakonito kada je podržao sve zaključke tuženog, odnosno njegove drugostupanjske liječničke komisije, jer iz nalaza i mišljenja koji je pribavljen u revizijskom postupku (2017. godine), proizlazi da je zasnovan na rezultatima neposrednog pregleda apelanta, te njegovoj medicinskoj i drugoj dokumentaciji. Dalje je naveo da apelant ne pobija zaključak drugostupanjske liječničke komisije da on nema medicinske dokumentacije iz relevantnog razdoblja kojom bi dokazao da je u ratu imao zdravstvenih problema. S obzirom na to, naveo je da je pravilno tuženi postupio kada je prihvatio utvrđenje drugostupanjske liječničke komisije da je ocjena apelanta u tom dijelu bila pogrešna. Nadalje naveo je da apelant nije osporio zaključak drugostupanjske liječničke komisije iz nalaza i mišljenja da je u prvostupanjskom postupku (2010. godine) pogrešno cijenjen po određenoj točki. Naime, u postupku vođenom po njegovom zahtjevu za povećanje postotka vojne invalidnosti (2016. godine), apelant je dostavio medicinsku dokumentaciju koja je neophodna za ocjenu po toj točki (svi nalazi su uredni i zatiču se u upravnom spisu). Vrhovni sud je naveo da je na osnovu toga drugostupanjska liječnička komisija izvela zaključak da je ocjena i po tom osnovu u prvostupanjskom postupku bila pogrešna, jer je izvršena a da od apelanta nije ni zatraženo dostavljanje ovih neophodnih medicinskih isprava. Također, naveo je da je neutemeljen apelantov prigovor da su tuženom bile poznate sve činjenice ovog slučaja i 2010. godine, ali mu je status RVI ipak bio priznat. S tim u vezi, naveo je da je prvostupanjski postupak nije vodio tuženi, nego prvostupanjski organ čija je odluka bila predmet revizije koju je tuženi, kao ovlašteni organ, proveo i okončao u skladu sa zakonom.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2284/20.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo. Osim toga, apelant u apelaciji AP-2301/20 se pozvao na povredu prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju u svim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2284/20 (P. S. i R. K.) | Sudska praksa | Aktio