Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6875/18 (S. V.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6875/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6875/18, rješavajući apelaciju Snežane Vuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Snežane Vuković.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 097108 18 Gž od 28. avgusta 2018. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Snežana Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnijela je 23. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 097108 18 Gž od 28. avgusta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tuženog „Novi Bimeks“ d.d. Brčko – u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 24. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 097108 17 P 2 od 29. januara 2018. godine utvrđeno je da je osnovano apelanticino potraživanje da joj tuženi isplati određeni novčani iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, ocijenjenih pojedinačno kao i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženog, te da je 14. februara 2013. godine između apelantice (kao davaoca pozajmice) i tuženog (kao primaoca pozajmice) zaključen ugovor o kratkoročnoj pozajmici određenog novčanog iznosa (u daljnjem tekstu: ugovor). Namjena pozajmice je bila da tuženi pozajmljeni novac uplati Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) u svrhu plaćanja obaveza po osnovu doprinosa po dostavljenom obračunu za apelanticu kao njegovog radnika, a kako bi ona stekla pravo na odlazak u penziju. Iz sadržaja ugovora je utvrđeno da je navedeni iznos apelantica tuženom dala u zajam na rok od 90 dana, a da se tuženi obavezao da kratkoročnu pozajmicu koristi za predviđene namjene, te da je u dogovorenom roku vrati gotovinski putem blagajne društva. Pozajmljena sredstva su 15. februara 2003. godine uplaćena Fondu PIO za doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na apelanticino ime.

7. Osnovni sud je naveo da je apelantica dala iskaz pred sudom, koji je taj sud prihvatio kao istinit i u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu. Apelantica je u iskazu, između ostalog, navela da je od tuženog tražila „da joj uplati radni staž“, budući da je propustio da joj uplati doprinose za nekoliko mjeseci, a te uplate su joj bile potrebne kako bi se mogla penzionisati. Apelantica je istakla da tužbom potražuje iznos koji je ona uplatila za penzijsko i invalidsko osiguranje da bi ispunila uslov potreban za njeno penzionisanje. Apelantica je, dalje, navela da su joj obračun za uplatu Fondu PIO izvršili Z. J. i D. V. (radnici tuženog), da su joj napravljene uplatnice na osnovu kojih je ona od svog novca izvršila uplatu, a ugovor o pozajmici je potpisala sa D. V. (kao predstavnikom tuženog). Isti dan kada je potpisan ugovor o pozajmici donesena je i odluka o odlasku u penziju. Apelantica je navela da se po isteku roka od tri mjeseca, dogovorenog ugovorom za povrat pozajmice, obraćala tuženom radi vraćanja novca, ali joj nije izvršena isplata „jer je tuženi čekao da bude novca u blagajni firme“.

8. Osnovni sud je naveo da je Fond PIO u stečajnom postupku koji se vodio nad tuženim prijavio svoje potraživanje u određenom novčanom iznosu, a koje se odnosilo na neplaćene doprinose zaposlenicima tuženog za penzijsko i invalidsko osiguranje u periodu od 1. januara 2010. godine do 30. novembra 2015. godine. Kao dokaz postojanja navedenih potraživanja uz ovu prijavu dostavljeni su evidencioni listovi iz kojih je vidljivo da ukupan iznos duga prema Fondu na dan 1. decembar 2015. godine iznosi određeni novčani iznos, a koji dug je uvećan za određeni novčani iznos koji se odnosi na naznačene uplate osiguranika koji su ispunili uslov za penziju i sami sebi uplatili određene iznose. Iz tih dokaza je, između ostalog, vidljivo da je apelantica po tom osnovu uplatila sebi precizirani iznos za određeni period. Osnovni sud je naveo da je i apelantica u stečajnom postupku prijavila svoje potraživanje, navodeći da se njeno potraživanje odnosi na pojedinačnu uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje radi ostvarenja uslova za odlazak u penziju.

9. Osnovni sud je, dalje, naveo da su, u stečajnom postupku, rješenjem Osnovnog suda od 22. februara 2016. godine priznata potraživanja stečajnih povjerilaca po osnovu neisplaćenih plata i otpremnina, dok je dopunskim rješenjem Osnovnog suda od 14. marta 2016. godine utvrđeno da je osnovano potraživanje Fonda PIO po osnovu neizmirenih doprinosa u traženom novčanom iznosu. Osim toga, utvrđeno je da će se ta potraživanja isplaćivati kao potraživanja višeg isplatnog reda, dok je osporeno potraživanje apelantice kao povjerioca opšteg isplatnog reda po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i ona je upućena da pokrene parnični postupak radi dokazivanja osnovanosti svog potraživanja.

10. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao šta je propisano odredbama članova 557, 562. i 566. ZOO-a, te je naveo da iz ugovora, koji je priložen uz tužbu, proizlazi da je tuženom u određenu svrhu isplaćen preciziran novčani iznos s rokom vraćanja od 90 dana. Slijedom iznesenog, Osnovni sud je naveo da je evidentno da je zajmoprimac upotrijebio pozajmljeni novac u svrhu koju je odredio zajmodavac, a što proizlazi iz predmetnog ugovora zaključenog između parničnih stranaka, uplatnice od 15. februara 2013. godine koja glasi na apelanticino ime i analitičke kartice glavne knjige tuženog iz koje je vidljivo da tuženi apelantici duguje potraživani iznos po osnovu kratkoročnog kredita. Međutim, Osnovni sud je naveo da tuženi pozajmljeni novac nije vratio apelantici u roku koji je određen ugovorom, zbog čega je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan.

11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 097108 18 Gž od 28. avgusta 2018. godine usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je osnovano potraživanje da joj tuženi isplati određeni novčani iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

12. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je apelantica svoj tužbeni zahtjev zasnovala na činjeničnim navodima sadržanim u tužbi i obrazloženju prvostepene presude, koje je taj sud ponovio, te je, između ostalog, naveo da je apelantica u stečajnom postupku nad tuženim prijavila potraživanje preciziranog novčanog iznosa, kao iznosa koji je ugovorom pozajmila tuženom, kako bi se u njenu korist uplatili dugovani iznosi Fondu PIO, a radi njenog odlaska u penziju. Nadalje, Apelacioni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je, između ostalog, naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je namjena predmetne pozajmice bila da tuženi pozajmljeni novac uplati Fondu PIO u svrhu plaćanja obaveze po osnovu doprinosa po obračunu dostavljenom iz Fonda PIO za apelanticu (kao njegovog radnika), a sve kako bi apelantica stekla pravo na odlazak u penziju. Apelacioni sud je, dalje, naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su pozajmljena sredstva 15. februara 2013. godine uplaćena Fondu PIO na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanticu, da se protekom ugovorenog roka za vraćanje pozajmice apelantica obratila tuženom zahtjevom da joj vrati pozajmljeni novac, ali da tuženi to nije učinio „jer je čekao da bude novca u blagajni firme“, ali da je nakon toga, krajem 2015. godine, nad tuženim otvoren stečajni postupak.

13. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da, prema ocjeni tog suda, tuženi žalbom osnovano ukazuje da se pravilnom primjenom materijalnog prava na činjenice utvrđene u prvostepenom postupku nije moglo udovoljiti apelanticinom zahtjevu. Naime, Apelacioni sud je istakao šta je propisano odredbama članova 557, 559. i 562. ZOO-a, te je zaključio da u konkretnom slučaju iz apelanticinog iskaza, kao i iz uplatnice od 15. februara 2013. godine proizlazi da apelantica (kao zajmodavac) nije postupila u skladu s odredbom člana 2. ugovora o kratkoročnoj pozajmici, tj. nije izvršila zajmoprimcu doznaku preciziranog iznosa, odnosno nije izvršila predaju ugovorenog iznosa tuženom (kao zajmoprimcu). Naprotiv, Apelacioni sud je zaključio da je apelantica, nakon što su radnici tuženog izvršili obračun iznosa potrebnog za uplatu doprinosa i popunili uplatnicu, izvršila pojedinačnu uplatu doprinosa direktno Fondu PIO. Budući da apelantica nije izvršila doznaku kratkoročne pozajmice direktno tuženom, tj. nije uplatila i na taj način predala tuženom precizirani novčani iznos, Apelacioni sud je zaključio da onda nema obaveze tuženog da apelantici, u skladu s odredbom člana 562. stav 1. ZOO-a, u ugovorenom roku vrati istu količinu novca. Apelacioni sud je naveo da se takva obaveza tuženog ne zasniva ni na činjenici da se u analitičkoj kartici glavne knjige tuženog vodi obaveza prema apelantici po kratkoročnom kreditu jer je ta obaveza očigledno evidentirana zbog činjenice da je predmetni ugovor zaključen. Slijedom iznesenog, Apelacioni sud je naveo da, prema ocjeni tog suda, nije bilo osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelantica smatra da je Apelacioni sud strogo formalnim tumačenjem odredbi ZOO-a povrijedio njena prava zagarantovana Ustavom. Apelantica navodi da je između nje i tuženog zaključen ugovor o kratkoročnoj pozajmici za tačno određenu namjenu – plaćanje obaveza po osnovu doprinosa PIO na njeno ime i da je ta namjena i ispunjena uplatom doprinosa u korist Fonda PIO. Apelantica navodi da je tuženi obaveznik uplate doprinosa i da činjenica da na uplatnici, koju su popunili radnici tuženog, u rubrici uplatilac stoji njeno ime ne znači da apelantica nije izvršila doznaku spornog iznosa tuženom. Osim toga, apelantica navodi da u rubrici broj poreznog obveznika, koji se odnosi na uplatioca, stoji JIB tuženog, a ne apelanticin JMB, što, takođe, dokazuje da je tuženom doznačen novac. Apelantica navodi i da je zaključenjem ugovora o zajmu nastao obligacioni odnos između ugovarača i da je uplatom doprinosa ispunjena svrha ugovora. Apelantica posebno ističe da sam tuženi u svojoj analitičkoj kartici glavne knjige vodi kao svoje zaduženje obavezu prema apelantici prema tom ugovoru. Apelantica smatra da je tuženi prekršio osnovna načela obligacionog prava, i to načelo savjesnosti i poštenja, zabranu prouzrokovanja štete i zabranu zloupotrebe prava. U konačnici, apelantica ističe da se „doslovnim insistiranjem drugostepenog suda na činjenici predaje pozajmice u svojinu zajmoprimcu, i to u eri elektronskog finansijskog poslovanja“ krše njena prava i nanosi joj se šteta.

b)Odgovor na apelaciju

16. Apelacioni sud je naveo da su u obrazloženju presude navedeni razlozi zbog kojih je taj sud našao da nisu ispunjene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva. Naime, Apelacioni sud je naveo da je apelantica, pored ugovora o kratkoročnoj pozajmici, morala dokazati da je tuženom i uplatila potraživani iznos, što nije učinila. Zbog navedenog, Apelacioni sud je naveo da smatra da nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.

17. Osnovni sud je naveo da je prvostepenom presudom usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, da se apelacija sadržajno odnosi samo na odluku drugostepenog suda, te da se taj sud zbog toga neće izjašnjavati na navode iz apelacije.

18. Tuženi je naveo da smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelanticina prava, da apelantica u suštini ponavlja činjenice i okolnosti koje je već istakla u postupku, te da navodi da je do povrede prava došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, ali da je u suštini samo nezadovoljna odlukom suda. Slijedom iznesenog, tuženi je predložio da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/8; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

(2) Isto tako, zabranjeno je vršenje prava iz obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono ustanovljeno samoupravnim sporazumom.

Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Primena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.

(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 557.

(1)Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.

(2)Na primljenim stvarima zajmoprimac stiče pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.

Član 559.

(1) Zajmodavac je dužan predati određene stvari u ugovoreno vreme, a ako rok za predaju nije određen, onda kad to zajmoprimac zatraži.

(...)

Član 562.

Zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta.

(...)

Član 566.

Ako je ugovorom određena svrha u koju zajmoprimac može upotrebiti pozajmljeni novac, pa ga on upotrebi u neku drugu svrhu, zajmodavac može izjaviti da raskida ugovor.

20. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka US i 103/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 156.

Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.

(...)

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 097108 18 Gž od 28. avgusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi isplate duga, dakle predmet je građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Apelantica tvrdi da je Apelacioni sud strogo formalnim tumačenjem odredbi člana 557. ZOO-a neosnovano odbio njen tužbeni zahtjev i time povrijedio njena prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Buvač protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Buvač protiv Hrvatske, aplikacija broj 47685/13, presuda od 6. septembra 2018. godine, st. 23–31) utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu zbog pretjeranog formalizma koji je sud iskazao u primjeni relevantnih odredaba Zakona o medijima, što je za posljedicu imalo uskraćivanje aplikantovog prava na pravično suđenje utvrdivši da ograničenje (insistiranje na pismenoj punomoći i pored činjenice da je aplikant na ročištu naveo da je ovlastio svog punomoćnika da djeluje u njegovo ime u odnosu na izdavača, što je uključivalo i prethodno podnošenje zahtjeva izdavaču za ispravak spornih navoda u novinskom tekstu) nije bilo srazmjerno legitimnom cilju i kao takvo je narušilo suštinu aplikantovog prava na pristup sudu koje je obezbijeđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1592/17 zaključio da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je Vrhovni sud iskazao pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 2. stav 1. ZPP-a, smatrajući da predmetni tužbeni zahtjev ne može biti prinudno izvršen, a zanemarujući sve naročite okolnosti ovog predmeta, čime je narušena suština apelanticinog prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1592/17 od 10. aprila 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je osnovano njeno potraživanje da joj tuženi isplati dug na ime zaključenog ugovora o kratkoročnoj pozajmici. Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev, dok je Apelacioni sud zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je usvojio žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Apelacionog suda slijedi da je taj sud svoje zaključke zasnovao na činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda koji je, ocjenom provedenih dokaza, nesporno utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženog, te da je između apelantice (kao davaoca pozajmice) i tuženog (kao primaoca pozajmice) zaključen ugovor o kratkoročnoj pozajmici. Namjena tog ugovora, naznačena prilikom zaključivanja ugovora, bila je da tuženi pozajmljeni novac uplati Fondu PIO u svrhu plaćanja obaveza po osnovu doprinosa po dostavljenom obračunu za apelanticu kao njegovog radnika, a kako bi apelantica stekla pravo na odlazak u penziju. Međutim, Apelacioni sud je našao da apelantica nije tuženom izvršila doznaku ugovorenog iznosa, odnosno nije izvršila predaju novca, nego je umjesto toga, nakon što su radnici tuženog izvršili obračun iznosa potrebnog za uplatu doprinosa i popunili joj uplatnicu, izvršila pojedinačnu uplatu doprinosa Fondu PIO. S obzirom na to da apelantica kao zajmodavac nije izvršila predaju ugovorenog iznosa novca direktno tuženom kao zajmoprimcu, odnosno kako apelantica tuženom nije uplatila ugovoreni iznos novca, Apelacioni sud je zaključio da u tom slučaju nema ni obaveze tuženog da joj u skladu s odredbom člana 562. stav 1. ZOO-a vrati istu količinu novca, odnosno da tuženi nije dužan da joj vrati potraživani iznos budući da ona taj iznos nije predala direktno tuženom, u skladu s odredbom člana

557. ZOO-a. Osim toga, Apelacioni sud je zaključio da se takva obaveza tuženog ne zasniva ni na činjenici da se u analitičkoj kartici glavne knjige tuženog vodi obaveza tuženog prema apelantici po kratkoročnom kreditu jer je ta obaveza očigledno evidentirana zbog činjenice da je predmetni ugovor zaključen.

31. Ustavni sud dalje nalazi da apelantica navodi da je zaključen ugovor o kratkoročnoj pozajmici za tačno određenu namjenu – plaćanje obaveza po osnovu doprinosa PIO na apelanticino ime i da je ta namjena i ispunjena uplatom doprinosa u korist Fonda PIO, a da je Apelacioni sud strogo formalnim tumačenjem odredbi člana 557. ZOO-a neosnovano odbio njen tužbeni zahtjev i time povrijedio njena prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 99. ZOO-a kojima je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, ali da se prilikom tumačenja spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu razumjeti u skladu s načelima obligacionog prava. Ustavni sud uočava da iz utvrđenog činjeničnog stanja slijedi da je apelantica bila zaposlena kod tuženog, da tuženi kao obveznik uplate doprinosa nije u potpunosti uplatio doprinose na njeno ime Fondu PIO, zbog čega se apelantica nije mogla penzionisati, da je između apelantice i tuženog, saglasnom voljom ugovornih strana, zaključen ugovor o pozajmici s određenom namjenom – uplata doprinosa Fondu PIO na apelanticino ime radi ostvarivanja prava na penzionisanje, da je apelantica, nakon što su radnici tuženog izvršili obračun iznosa potrebnog za uplatu doprinosa i popunili joj uplatnicu, izvršila pojedinačnu uplatu doprinosa Fondu PIO, da se apelantica penzionisala, te kako joj tuženi nije vratio navedeni iznos u predmetnom postupku je tražila utvrđenje da su osnovana njena potraživanja. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da su osnovani apelanticini navodi, odnosno da zaključak Apelacionog suda da tuženi nije dužan da apelantici vrati pozajmljeni novac jer apelantica taj novac nije predala direktno tuženom, prema ocjeni Ustavnog suda, predstavlja previše formalističko tumačenje odredbi ZOO-a jer je Apelacioni sud prilikom donošenja svoje odluke morao uzeti u obzir navedene okolnosti ovog predmeta.

32. Stoga, podržavajući sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, te uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je zbog pretjeranog formalizma Apelacionog suda u primjeni člana 557. ZOO-a došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

33. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Apelacioni sud iskazao pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 557. ZOO-a smatrajući da tuženi nije dužan da apelantici vrati pozajmljeni novac jer apelantica taj novac nije predala direktno tuženom, a zanemarujući sve naročite okolnosti ovog predmeta, čime je narušena suština apelanticinog prava na pravično suđenje.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6875/18 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio