Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6338/18 (S. S.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Internet
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6338/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP 6338/18, rješavajući apelaciju Senada Selimovića, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Selimovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Mal 027017 18 Gž od 20. kolovoza 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 6. studenog 2018. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Mal 027017 18 Gž od 20. kolovoza 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 Mal 027017 17 Mal od 21. ožujka 2018. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja Murisa Halkića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelant obveže da mu na ime naknade štete zbog klevete isplati određeni novčani iznos te da objavi ispravku i opozivanje izražavanja, kao i da mu naknadi troškove postupka.

3. U svezi sa apelantovim prigovorom neblagovremenosti tužbe, Općinski sud je naveo da je tužitelj 1. studenog 2013. godine podnio tužbu protiv apelanta zbog klevete. Dalje, Općinski sud je naveo da iz dokaza tužitelja proizlazi da je na sastancima sa apelantom održanim u uredu tužitelja tužitelj znao da je apelant na Facebook profilu vršio objave za koje sada tužbom traži naknadu štete zbog klevete. To proizlazi iz zapisnika od 13. kolovoza 2013. godine o sastanku od 20. lipnja 2013. godine. Također u zapisniku od 19. travnja 2013. godine konstatirano je da je tužitelj upoznao apelanta što je navedeno na apelantovom Facebook profilu, tj. kakve se rečenice i navodi pišu, ukazao mu na uvrede za koje traži sudsku zaštitu, te ga je napomenuo da to nije primjereno. I u zapisniku od 23. siječnja 2103. godine (sastanak održan 31. prosinca 2012. godine), jasno je naznačeno da je tužitelj znao za sporne objave, te da je upozorio apelanta da to više ne čini. Općinski sud je naveo da je tim dokazima u cijelosti poklonio vjeru, a oni nisu osporavani od parničnih stranaka. Tužitelj je naveo da je za sporne objave saznao od svjedokinje N.A., koja je u svom iskazu navela da je krajem kolovoza 2013. godine upoznala tužitelja sa objavama na apelantovom profilu, a da je ona za te objave znala već od sredine ljeta te godine. Kako taj iskaz nije u suprotnosti sa ostalim dokazima i navodima tužitelja, on je u cijelosti prihvaćen, pri tome uzimajući samo relevantne navode i to one koji se tiču blagovremenosti tužbe. S obzirom na to, Općinski sud je utvrdio da je točan tužiteljev navod da je za sporne objave saznao od svjedokinje N.A., jer to drugim dokazima apelanta nije osporavao, prvenstveno uslijed nedostatka izvođenja dokaza vještačenjem po vještaku informatičke struke koji bi sudu ukazao na određena znanja i vještine kojima sud ne raspolaže, odnosno je li i kada je eventualno tužitelj saznao za objave na apelantovom profilu. Uslijed toga, primjenom pravila tereta dokazivanja se može utvrditi da je tužitelj za objave od 22., 24, 26,. i 29. srpnja 2013. godine saznao najkasnije krajem kolovoza mjeseca 2013. godine. Posebno jer iz izvedenog dokaza, zahtjeva za ispravku izražavanja kojeg je uputio apelantu proizlazi da je tužitelj ukazao „već duži vremenski period na društvenoj mreži fejsbuk...objavljujete fotografije....“ što ukazuje sudu da je tužitelj i ranije znao za objave tuženog. Stoga, Općinski sud je naveo da se ograničio na ispitivanje utemeljenosti tužbe naknade štete za objave za objave od 22., 24, 26,. i 29. srpnja 2013. godine, u odnosu na koje je tužba podnesena blagovremeno.

4. Odlučujući o utemeljenosti tužbenog zahtjeva apelanta, Općinski sud je naveo da tekstove od 22., 24, 26,. i 29. srpnja 2013. godine, smatra društveno neprihvatljivim. Međutim, sporno izražavanje apelanta kod tužitelja nije izazvalo duševne boli i jako teške povrede ugleda i časti koje bi predstavljale smetnju za njegovo normalno funkcioniranje kao ljekara i direktora JU Dom zdravlja Cazin. Također, tužitelj je kao direktor javne ustanove morao imati veći prag tolerancije na apelantove navode i trebao je biti spreman da trpi kritiku na svoj rad i osobnost, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 Mal 027017 18 Gž od 20. kolovoza 2018. godine, žalba tužitelja je djelomično usvojena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelant obvezan da tužitelju na ime naknade štete zbog klevete isplati iznos od 1.200,00 KM, te mu je naloženo da objavi ispravku i opozivanje izražavanja neistinitih činjenica odnosno ispriku tužitelju. Istom presudom, tužitelj je obvezan da apelantu plati troškove postupka kao u izreci presude.

6. Kantonalni sud je naveo da je tužitelj izjavio žalbu iz svih žalbenih navoda, a da je apelant u odgovoru na žalbu naveo da je protekao prekluzivni rok od 3 mjeseca koji rok je propisan Zakonom o zaštiti od klevete, zbog čega predlaže da se žalba odbije.

7. Kantonalni sud je zaključio da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđene činjenice. Naime, sporni tekstovi sadrže niz činjeničnih navoda o tužitelju koji su uvredljivi, dakle radi se o iznošenju činjenica o tužitelju a činjenice se mogu dokazati, a apelant nije dokazao da su te činjenice istinite. Također, paušalan je stav prvostupanjskog suda da iznesene činjenice nisu nanijele teže duševne boli kod tužitelja. U konkretnom slučaju se radi o kleveti iz članka 1. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine i nanošenju štete ugledu tužitelja kojeg je apelant u svojim objavljenim tekstovima jasno identificirao imenom i prezimenom. Također, nepravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj javna osoba i da je dužan trpjeti klevetu više nego običan građanin. On jeste bio direktor javne ustanove ali upravo iznošenje neistinitih činjenica o njemu izaziva pažnju većeg broja ljudi i nepovjerenje u njega kao takve osobe. S obzirom na to, žalba tužitelja je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena kao u izreci presude.

Apelacijski navodi

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

9. Naime apelant navodi da je tijekom postupka isticao prigovor zastarjelosti potraživanja jer je prema navodima tužitelja zadnja objava na društvenim mrežama objavljena 29. srpnja 2013. godine a tužba je podnesena 1. studenog 2013. godine, te smatra da je tijekom postupka dokazao da je tužitelj ranije znao za sve objave koje su pisane o njemu na njegovom profilu. S obzirom na to, apelant smatra da je tužitelj imao aktuelna saznanja o tim objavama i da je bio utemeljen njegov prigovor zastarjelosti potraživanja. Također, apelant ukazuje da drugostupanjski sud uopće nije cijenio navode kojima je ukazivao na zapisnike sa sastanaka sa tužiteljem, koje je je isticao u odgovoru na žalbu. S obzirom na to, apelant smatra da postoji očigledna kontradiktornost između citirane izjave tužitelja o trenutku saznanja za pisanja na Facebooku kao pravno relevantnom činjenicom, sa sadržajem zapisnika koji su kao dokaz provedeni tijekom postupka, zbog čega smatra da je ocjena tih izvedenih dokaza izvršena potpuno proizvoljno.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo i utvrđivali činjenice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Razmatrajući navode apelanta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasne i precizne razloge glede apelantovog prigovora neblagovremenosti tužbe za naknadu štete zbog klevete, koje je preinačavajući prvostupanjsku presudu i usvajajući tužbeni zahtjev tužitelja, prihvatio i Kantonalni sud koji je u obrazloženju presude jasno naveo da je apelantica u odgovoru na žalbu osporio blagovremenost podnesene tužbe. Dakle, proizlazi da je Kantonalni sud upuštajući se odlučivanje o utemeljenosti tužbenog zahtjeva tužitelja, u cijelosti prihvatio zaključke prvostupanjskog suda o blagovremenosti tužbe. Pri tome, u svezi sa apelantovim tvrdnjama da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant bio u kontinuitetu upoznat sa spornim objavama, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud odlučujući o blagovremenosti tužbe, jasno naveo da apelant niti jednim dokazom nije osporavao tvrdnje tužitelja i svjedoka N.A. iz kojih proizlazi da je za sporne objave tužitelj saznao krajem kolovoza 2013. godine, zbog čega je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja prihvatio te iskaze i utvrdio da je tužba u odnosu na određene navode blagovremena. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se ti navodi apelanta koje ponavlja i u apelaciji u suštini svode na način na koji su redoviti sudovi utvrđivali činjenice i cijenili dokaze, što je primarni zadatak redovitih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća da njegova uloga nije činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeniti vlastitom i opće je pravilo da je na redovnim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje je utvrdio Općinski sud i prihvatio Kantonalni sud, a koje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije pronašao. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da mu je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka, pa stoga nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6338/18 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio