Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2303/20 (M. B.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2303/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2303/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mehmed Bešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmed Bešić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 231344 16 Rsž od 14. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Sulejman Hasanović advokat iz Lukavca, podnio je 8. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 231344 16 Rsž od 14. februara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotužioca (M.B.), apelanta (kao drugotužioca), trećetužioca (M.A.) i četvrtotužioca (F.I.) da im tuženi (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo Zavisno društvo Rudnici „ Kreka“ d.o.o. Tuzla) na isplaćene plate i naknade plate (za periode i u iznosima preciziranim izrekom prvostepene presude) isplati zakonsku zateznu kamatu, počev od 25. u mjesecu za prethodni mjesec (kao dan dospjelosti pojedinačnog mjesečnog iznosa), pa do 17. novembra 2015. godine kao dana isplate glavnog duga.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Tuzli od 17. oktobra 2014. godine tuženi obavezan da tužiocima na ime razlike plate i naknade plate (za periode i u iznosima preciziranim navedenom presudom) isplati određeni novčani iznos, te da u tom postupku tužioci nisu postavili zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na potraživanja razlike neisplaćenih plata, kao i da je tuženi po pravosnažnosti i izvršnosti naprijed navedene presude tužiocima 17. novembra 2015. godine isplatio razliku plata u iznosima kako je obavezan naprijed navedenom presudom. Kantonalni sud je dalje naveo da, kada glavno potraživanje prestane na drugi način, na primjer ispunjenjem kao u predmetnom slučaju, tada samostalno potraživanje zateznih kamata kao povremeno potraživanje saglasno odredbi člana 372. stav (1) ZOO zastarijeva u roku od tri godine računajući od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kantonalni sud je naveo da kamate teku kontinuirano od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja, pa samostalno potraživanje kamata nakon podmirenja glavnog potraživanja zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog iznosa kamate, jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja. Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud je naveo da, kako se najkasnije potraživanje apelanta odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate na isplaćenu platu u mjesecu junu 2006. godine koju kamatu potražuje počev od 25. jula 2006. godine, kao dana dospjelosti potraživanja (od kada i počinje teći zastarjelost potraživanja kamata), pa kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 12. marta 2015. godine, nakon proteka roka od 3 godine, to su potraživanja apelanta za isplatu zakonske zatezne kamate u iznosima pobliže navedenim u izreci prvostepene presude zastarjela. Kantonalni sud je takođe naveo da nisu osnovani žalbeni navodi da je podnošenjem tužbe 2008. godine, shodno odredbama čl. 388. i 379. stav (1) ZOO, došlo do prekida toka zastarijevanja potraživanja zakonskih zateznih kamata, jer isplata zakonskih zateznih kamata nije ni zahtijevana predmetnom tužbom, već tek podnošenjem tužbe 12. marta 2015. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da su na konkretan slučaj pogrešno primijenili odredbe člana 372. stav (1) ZOO, te da su zanemarili činjenicu da je apelant 2008. godine podnio tužbu radi isplate neisplaćenih plata i time prekinuo tok roka zastarjelosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2303/20 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio