Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-104/19 (Banka Srpske a.d. Banja Luka – u stečaju)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stečaj
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekid postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-104/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-104/19, rješavajući apelaciju Banka Srpske a.d. Banja Luka – u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Banka Srpske a.d.
Banja Luka – u stečaju podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 021647 18 Gž 2 od 4. oktobra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 I 021647 12 I od 8.
novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Banka Srpske a.d. Banja Luka – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa stečajni upravnik Mirjana Golić, podnio je 4. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 I 021647 18 Gž 2 od 4. oktobra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 I 021647 12 I od 8. novembra 2017. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 I 021647 12 I od 8. novembra 2017. godine, obustavljen je izvršni postupak i ukinute sve provedene izvršne radnje.
3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je apelant podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (S. T.) radi novčanog potraživanja i to na njegovim nekretninama, te da je predloženo izvršenje određeno rješenjem od 22. februara 2010. godine. Nadalje je naveo, da je 12. oktobra 2017. godine donio zaključak kojim je naložio apelantu da uplati određeni novčani iznos na ime vještačenja (po vještaku geodetske struke i po vještaku građevinske struke), a koji zaključak je apelant zaprimio 18. oktobra 2017. godine i do dana donošenja konkretnog rješenja nije postupio po naloženom.
4. Općinski sud je istakao, da obzirom da se u konkretnom slučaju izvršenje na nekretninama izvršenika ne može provesti bez predujmljenih troškova, sud je na osnovu člana 16. stav 2. Zakona o izvršnom potupku (u daljnjem tekstu: ZIP) donio odluku kao u izreci. Naime, vrijednost nekretnina valjano se može utvrditi samo po vještaku građevinske struke u smislu odredbe iz člana 80. stav 3. ZIP, jer bi taj vještak na licu mjesta utvrdio trenutno stanje nekretnine i na osnovu određenih parametara dao tačnu tržišnu vrijednost predmetne nekrentine, dok bi vještak geodetske struke izvršio identifikaciju nekretnina i tom prilikom utvrdio da li stanje po operatima odgovara stanju na licu mjesta ili postoje određena odstupanja. Pored navedenog je istakao, da u konkretnom slučaju nije primijenio odredbu iz člana 80. stav 4. ZIP, jer nadležni organ Porezne uprave ne vodi evidencije o trenutnom stanju nekretnina, pa mu u tom smislu tačna tržišna vrijednost nekretnine ne može biti ni poznata jer u predmetnoj pravnoj stvari izvršenje se trebalo provesti na zemljišnoj parceli sa kućom i dvorištem.
5. Protiv navedenog rješenja Općinskog suda, apelant je (zastupan po stečajnom upravniku) podnio žalbu, u kojoj je istakao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje iz razloga što je apelant 18. oktobra 2017. godine izvršio uplatu traženog predujma, kako je i bilo određeno zaključkom od 13. oktobra 2017. godine. Nadalje je istakao, da obzirom da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, da je počinio i povredu odredaba postupka u smislu da je nepravilno primijenio odredbe ZIP, a koje su propisane članom 16. stav 2. ZIP, a što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 20 0 I 021647 18 Gž 2 od 4. oktobra 2018. godine, odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
7. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud 12. oktobra 2017. godine donio zaključak kojim je naložio apelantu da u roku od osam dana uplati na depozitni račun suda određeni novčani iznos, kao predujam troškova vještačenja sa upozorenjem da ukoliko se troškovi ne predujme i dokaz o uplati ne dostavi sudu sa pozivom na broj spisa, da će se postupak obustaviti. U vezi s tim je istakao, da je apelant bio upozoren da izvrši uplatu zahtijevanog iznosa i da dokaz o izvršenoj uplati dostavi sudu, što on nije učinio i što se žalbom i ne tvrdi - da je dokaz dostavljen sudu. Naime, sud ne može imati saznanja o izvršenoj uplati ukoliko stranka ne dostavi sudu dokaz da je izvršila zahtijevanu uplatu, a na što je apelant i upozoren u zaključku od 12. oktobra 2017. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno obustavio izvršni postupak pobijanim rješenjem i pravilno primijenio član 16. stav 2. ZIP.
8. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao, između ostalog, da je Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci od 4. aprila 2017. godine, nad apelantom otvoren stečajni postupak, da je to rješenje objavljeno 19. aprila 2017. godine u Službenom glasniku RS, te da je stečajni upravnik obavijestila sve sudove u BiH o otvaranju stečajnog postupka, putem Obavijesti od 7. aprila 2017. godine. S tim u vezi otvaranjem stečajnog postupka, u skladu sa članom 109. stav (1) Zakona o stečaju RS, prekidaju se sudski i upravni postupci, kao i postupci pred arbitražama, ukoliko se odnose na stečajnu masu. U vezi s tim je istakao, da je u konkretnom izvršnom postupku 4. aprila 2017. godine, došlo do prekida postupka po sili zakona, što je sud propustio da konstatuje Rješenjem o prekidu postupka, protivno navedenim odredbama Zakona o stečaju. Dakle, radnje u postupku preduzete nakon otvaranja stečajnog postupka nemaju pravnu snagu, ukoliko postupak nije preuzelo lice ovlašteno za zastupanje, te samim tim nije bilo mjesta donošenju niti zaključka od 12. oktobra 2017. godine, a zatim niti pobijanog Rješenja o obustavi postupka izvršenja, odnosno iste odluke ne mogu proizvoditi pravno dejstvo u ovom postupku.
9. Apelant je takođe naveo, da je u ostavljenom roku uplatio određeni novčani iznos, o čemu je u prilogu žalbe dostavio uplatnicu kao dokaz. Naime, čak i da kojim slučajem nije uplatio traženi iznos, a jeste, nije bilo osnova za donošenje pobijanog rješenja i obustavljanje postupka, što potvrđuje i sama odredba člana 16. stav 2. ZIP na koju se i sudovi pozivaju, a koja takođe, kaže: „Ako u roku ne budu predujmljeni troškovi o kojima zavisi preduzimanje samo neke radnje, ta se radnja neće provesti". Nadalje je citirao član 8. stav (3) i član 63. stav (3) i (4) ZIP, te je u vezi s tim istakao da je sud, u konkretnom slučaju, i da traženi iznos predujma za vještačenje nije uplaćen, ukoliko nije bilo uslova da se provede vještačenje i samim tim izvršenje na nepokretnostima, bio dužan pozvati apelanta da predloži drugi predmet ili sredstvo izvršenja, te da mu ostavi zakonom predviđeni rok od 15 dana, a što sud nije učinio uslijed pogrešne primjene člana 16. stav 2 ZIP.
10. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud je istakao, između ostalog, da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da apelant nikad sudu nije dostavio dokaz o otvaranju stečajnog postupka, niti je tražio da se predmetni postupak iz tog razloga prekine. Takođe je istakao, da je odredbom člana 109. stav 1. Zakona o stečaju RS propisano da do prekida postupka dolazi ukoliko se isti postupak odnosi na stečajnu masu, pa iz navedenog jasno proizilazi da se radi o informaciji koja sudu ne može biti poznata bez da je prethodno ne dostavi stečajni dužnik, te u krajnjem slučaju odredba iz člana 109. stav 3. Zakona o stečaju RS jasno ukazuje da se i oni postupci koji se tiču stečajne mase mogu nastaviti u onom stanju u kojem se nalaze. Pored navedenog je istakao, da apelant pogrešno interpretira odredbu iz člana 63. stav 3. u vezi sa stavom 4. ZIP, jer se ista odnosi na situaciju kad je izvršenje nemoguće provesti ili kad se iz drugih razloga ne može provesti, a ta nemogućnost ili drugi razlozi ne mogu biti vezani za krivicu koja se može prepisati ponašanju stranke. Međutim, u konkretnom slučaju apelant smatra da se pod nemogućnosti provođenja izvršenja ili druge razloge ima podvesti i situacija kad stranka ne postupi po nalogu suda, a što bi bilo krajnje suprotno relevantnim odredbama ZIP i samim tim obezvrijedilo bi i odluke suda.
Relevantni propisi
11. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12- Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18-Rješenje US BiH i 25/20 OUS BiH), u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. stav (3) Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.
Član 16. stav (2) Troškovi postupka (2) Tražilac izvršenja dužan je troškove postupka iz stava 1. ovog člana avansovati u roku koji sud odredi. Sud će obustaviti izvršenje ako troškovi ne budu avansovani u tom roku, a bez toga se izvršenje ne može provesti. Ako u roku ne budu avansovani troškovi o kojima zavisi preduzimanje samo neke radnje ta se radnja neće provesti.
Član 63. st. (3) i (4) Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnešen ili ako je prijedlog neosnovan.
Član 80. st. (3) i (4) Način utvrđivanja vrijednosti (3) Vrijednost nekretnine utvrđuje se na osnovu procjene vještaka i drugih činjenica u visini njene tržišne cijene na dan procjene. Pri utvrđivanju vrijednosti nekretnine vodiće se računa i o tome koliko ona manje vrijedi zbog toga što na njoj ostaju određena prava i poslije prodaje.
(4) Umjesto procjene na način predviđen u stavu 3. ovog člana sud može dostavljanje podataka o vrijednosti nekretnine da zatraži od nadležnog organa poreske uprave.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)
15. Uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je utvrđenje činjeničnog stanja, kao i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, u obrazloženju svoje odluke, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba člana 16. stav
2. ZIP na predmetnu situaciju, odnosno da je jasno obrazložio da je apelant podnio prijedlog za izvršenje na izvršenikovim nekretninama, a da se izvršenje na tim nekretninama ne može provesti bez predujmljenih troškova. Takođe, Ustavni sud zapaža, da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, jasno ukazao da je apelant u zaključku od 12. oktobra 2017. godine bio upozoren da će se postupak obustaviti, ako ne izvrši uplatu zahtijevanog iznosa i ne dostavi dokaz o izvršenoj uplati sudu, što on nije učinio (dostavio dokaz o izvršenoj uplati). Imajući u vidu navedena obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja odluka u osporenom izvršnom postupku, odnosno ne nalazi da su pozitivno-pravni propisi u konkretnom slučaju primijenjeni na štetu apelanta.
16. Vezano za apelantove navode, da je nad njim otvoren stečajni postupak, pa da je prije donošenja osporenih odluka, kao i zaključka od 12. oktobra 2017. godine, došlo do prekida predmetnog postupka po sili zakona (što je sud propustio da konstatuje, pa da radnje preduzete u postupku nakon otvaranja stečajnog postupka nemaju pravnu snagu itd.), Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Kantonalnim sudom, koji je donio odluke o apelantovoj žalbi, isticao navedeni prigovor, pa se o tom prigovoru Kantonalni sud nije mogao ni izjasniti. Stoga Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević