Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-804/19 (D. I.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član I/2. Ustava BiH
- Pravo na pravnu sigurnost
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-804/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 804/19, rješavajući apelaciju Danice Ivić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Danice Ivić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 072709 18 Rev 2 od 20. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 072709 17 Gž 4 od 11.
oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 072709 16 P 2 od 8. maja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Danica Ivić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Pucar iz Banje Luke, podnijela je 21. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 072709 18 Rev 2 od 20. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 072709 17 Gž 4 od 11. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 072709 16 P 2 od 8. maja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i „Platinium Investa“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. juna 2020. do 23. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda od 4. januara 2013. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 8. oktobra 2013. godine, usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je od tuženog tražila naknadu štete zbog izgubljene dobiti i nekvalitetno izvedenih radova.
6. Apelantkinja i tuženi su 12. maja 2015. godine zaključili sporazum o načinu regulisanja međusobnih odnosa kojim se tuženi obavezao apelantkinji nadoknaditi štetu kako je dosuđeno presudom Osnovnog suda od 4. januara 2013. godine.
7. Presudom Vrhovnog suda od 11. decembra 2015. godine ukinuta je presuda Okružnog suda od 8. oktobra 2013. godine u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene dobiti, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija tuženog odbijena.
8. Rješenjem Okružnog suda od 23. februara 2016. godine prvostepena presuda od 4. januara 2013. godine je ukinuta u dijelu odluke o naknadi štete zbog izgubljene dobiti i troškovima postupka, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Osporene odluke
9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 072709 16 P 2 od 8. maja 2017. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade štete, zbog izgubljene dobiti zbog nemogućnosti izdavanja stanova i poslovnog prostora, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana apelantkinja da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
10. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je između apelantkinje, Ž. T. i R. B, kao vlasnika i tuženog, kao investitora, zaključen Ugovor o regulisanju međusobnih odnosa vlasnika i investitora od 11. juna 2007. godine, čiji je predmet bio uređenje međusobnih odnosa ugovornih strana povodom izgradnje stambeno- poslovnog objekta u Banjoj Luci. Nadalje je utvrdio da je, shodno Ugovoru o raspodjeli imovine od 23. januara 2008. godine, apelantkinji u predmetnom stambeno-poslovnom objektu pripalo 10 stanova, jedan poslovni prostor i podrumske prostorije, odnosno garažni prostori. Takođe je utvrdio da je apelantkinja prodala dva stana u toku 2008. godine u fazi izgradnje i da je tuženi u decembru 2008. godine pozvao sve kupce, uključujući i apelantkinju, da preuzmu ključeve stanova i poslovnih prostora. Zatim, utvrdio je da su u decembru 2008. godine i januaru 2009. godine ostali kupci preuzimali ključeve stanova i potpisivali dokumenat o primopredaji, dok je apelantkinja poslovni prostor preuzela u martu 2009. godine i izdala ga pod zakup, a preostalih osam stanova je preuzela u decembru 2009. godine, od kojih u jednom živi apelantkinja, u jednom njen sin, dok je dva stana prodala, a četiri izdala pod zakup. Nadalje je naveo da je među parničnim strankama bilo sporno da li je tuženi blagovremeno izgradio predmetne nepokretnosti, da li je apelantkinja iz opravdanih razloga odbila njihov prijem u decembru 2008. godine, te da li je tuženi odgovoran za štetu u vidu izmakle koristi koju bi apelantkinja ostvarila da je izdavala kupljene nepokretnosti. Istakao je da iz apelantkinjinog i iskaza svjedoka M. I. (apelantkinjin suprug), koji je zastupao apelantkinju u odnosima sa tuženim, utvrđeno da tehnički prijem zgrade nije izvršen, da je u predmetnim stanovima bilo vlage zbog višeg nivoa balkona, posebno u stanu koji je koristila apelantkinja, da su se usmenim putem obraćali tuženom zahtjevom da otkloni nedostatke prije useljenja u stanove, što je tuženi i učinio, ali da se vlaga pojavila u svim stanovima i nakon useljenja. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da apelantkinja nije dokazala činjenicu prisustva vlage u preuzetim stanovima, jer iz izvedenih dokaza proizilazi da je, zbog prodora vode sa balkona koji je bio u višem nivou od poda u stanu, vlaga postojala u stanu koji je koristila apelantkinja, te da je tuženi otklonio taj nedostatak. Takođe je naveo da je svjedok J. K., koji je u vrijeme izgradnje i primopredaje stanova bio direktor tuženog, izjavio da je tuženi ispravio navedene nedostatke i da u momentu preuzimanja stanova, kada je potpisan zapisnik o primopredaji, apelantkinja i njen suprug nisu imali nikakvih primjedbi na stanove.
11. Osnovni sud je ukazao da se odredbama člana 17 ugovora od 11. juna 2007. godine tuženi obavezao da završi izvođenje radova u roku od 18 mjeseci od dana ovjere ovog ugovora, te je istakao da je taj rok istekao 12. decembra 2008. godine. S tim u vezi je ukazao da navedeni ugovor ima karakter ugovora o građenju, u smislu odredbe člana 630 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da se u pogledu odgovornosti izvođača za nedostatke građevine primjenjuju odgovarajuće odredbe ugovora o djelu (od čl. 614 do čl. 621 ZOO). Ukazao je da je odredbom člana 620 ZOO propisano da, kad izvršeni posao ima nedostatak zbog koga djelo nije neupotrebljivo, odnosno kad posao nije izvršen u suprotnosti sa izričitim uslovima ugovora, naručilac je dužan da dopusti posleniku da nedostatak otkloni (stav 1), da naručilac može da odredi posleniku primjeran rok za otklanjanje nedostataka (stav 2) a ako poslenik ne otkloni nedostatak do isteka tog roka, naručilac može, po svom izboru, da izvrši otklanjanje nedostataka na račun poslenika, ili da snizi naknadu, ili da raskine ugovor (stav 3), te da u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (stav 5). Takođe je ukazao da je odredbom člana 614 ZOO propisano da je naručilac dužan da pregleda izvršeno djelo čim je to po redovnom toku stvari moguće i da o nađenim nedostacima bez odlaganja obavijesti poslenika, te da se ako naručilac na poziv poslenika ne pregleda i primi izvršeni rad, to ne uradi bez opravdanog razloga, smatra da je rad primljen (stav 2). S tim u vezi je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da je tuženi u decembru 2008. godine pozvao apelantkinju da pregleda i preuzme stanove, te da je apelantkinjina obaveza, shodno odredbi člana 620 ZOO, bila da pregleda predmetne stanove i da o svim nedostacima koje je mogla otkriti običnim pregledom obavijesti tuženog. S obzirom na to da se apelantkinja nije odazvala pozivu tuženog da preuzme stanove zbog nedostataka koji predmetne stanove nisu činili neupotrebljivim i koje je tuženi otklonio, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja zapala u docnju i da, stoga, nema pravo da zahtijeva naknadu štete. Pri tome je istakao da je apelantkinja, shodno odredbi člana 620 ZOO, i u slučaju postojanja nedostataka na stanovima koji su ih činili neupotrebljivim, bila dužna da dopusti tuženom da nedostatak otkloni i da mu za to ostavi primjeran rok, te da je, ukoliko tuženi ne bi otklonio nedostatak do isteka tog roka, mogla po svom izboru da izvrši otklanjanje nedostataka na račun tuženog ili da raskine ugovor, a u svakom slučaju bi imala pravo na naknadu štete. Pored toga je naglasio da nedostaci na predmetnim stanovima, koje je tuženi priznao i po usmenim primjedbama otklonio, nisu bili takvi da bi predmetne stanove i poslovni prostor činili neupotrebljivim. S tim u vezi je istakao da je apelantkinja preuzela poslovni prostor početkom marta 2009. godine, neposredno prije nego što ga je izdala pod zakup, a stanove u decembru 2009. godine iako su navedene nepokretnosti bile u istom stanju u kojem su bile i u decembru 2008. godine, kada je apelantkinja odbila da ih preuzme zbog navodnih nedostataka. Osnovni sud je, takođe, istakao da je u ugovoru o zakupu poslovnog prostora koji je apelantkinja zaključila sa zakupcem 6. marta 2009. godine konstatovano da su ugovorne strane učinile nespornom činjenicu da je objekat u kojem se poslovni prostor nalazi dovršen i da je poslovni prostor već predat u posjed apelantkinji. Naglasio je i da je apelantkinja tužbenim zahtjevom tražila naknadu izgubljene dobiti za sve stanove iako iz dokaza izvedenih tokom postupka proizilazi da je jedan stan koristila apelantkinja, a drugi njen sin, kao i da apelantkinja nije dokazala da je sve stanove i poslovni prostor mogla da iznajmi odmah u januaru 2009. godine i da ju je u tome onemogućio tuženi. U konačnici je istakao i da se činjenica da su parnične stranke 12. maja 2015. godine, nakon odluke Okružnog suda od 8. oktobra 2013. godine, zaključile sporazum o načinu regulisanja međusobnih odnosa kojim se tuženi obavezao apelantkinji da nadonadi štetu kako je dosuđeno presudom Osnovnog suda od 4. januara 2013. godine, ne može smatrati priznanjem tuženog s obzirom na to da je presudom Vrhovnog suda od 11. decembra 2015. godine prvostepena presuda ukinuta u dijelu naknade za izmaklu dobit (vidi supra tač. 5 - 8).
12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 072709 17 Gž 4 od 11. oktobra 2017. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
13. U obrazloženju odluke Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 155 ZOO propisano da je jedan oblik materijalne štete i izmakla korist koju bi povjerilac stekao da nije bilo dužnikove štetne radnje, te istakao da pri tome nije potrebno da je on već zaključio ugovor o realizaciji koristi, ali da dobit mora biti izvjesna, odnosno mora da se osnovano očekuje da bi povjerilac tu dobit zaista stekao u datim okolnostima. Takođe je ukazao da se prilikom procjene izmakle koristi, shodno odredbi člana 189 stav 3 ZOO, uzima u obzir samo onaj dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, a koji je spriječen štetnikovom radnjom, odnosno propuštanjem. Pri tome je naglasio da se ne uzima u obzir dobitak za koji se po subjektivnim željama i procjenama pretpostavlja da će nastupiti, već samo onaj dobitak koji se, s obzirom na objektivne okolnosti, koje sud ocijeni u svakom konkretnom slučaju, može osnovano očekivati. S obzirom na to da apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala da su svi stanovi i poslovni prostor mogli biti izdati pod zakup u januaru 2009. godine, Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva za naknadu izmakle koristi u vidu izgubljene zakupnine. Nadalje je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije odgovoran za eventualnu štetu zbog nekorišćenja predmetnih stanova, jer nedostaci stanova (oštećeni moleraj, nedovršene ugaone lajsne i sl.), suprotno žalbenim navodima, predmetne stanove nisu činili neupotrebljivim u smislu odredaba člana 620 ZOO, kao i da je tuženi otklonio nedostatke i da su predmetni objekti dovedeni u isto stanje kakvi su i danas. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore u pogledu ocjene dokaza, uključujući i iskaz svjedoka J. K., te je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, shodno odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje je naveo da su neosnovani apelantkinjini žalbeni prigovori da je sud narušio principe vladavine prava, jer je u ponovnom postupku na osnovu istih dokaza donio drugačiju odluku s obzirom na to da je prvostepeni sud, shodno odredbi člana 228 ZPP, nakon ukidanja presude bio dužan da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud, te da pri tome nije vezan za pravno shvatanje višeg suda. Okružni sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantkinjin žalbeni prigovor da je tuženi sporazumom od 12. maja 2015. godine priznao osnovanost predmetnog potraživanja, te je istakao da je o tome prvostepeni sud dao jasno i valjano obrazloženje. U konačnici je istakao da su neosnovani i žalbeni prigovori da predmetni objekti nisu imali upotrebnu dozvolu s obzirom na to da je postavljenim tužbenim zahtjevom apelantkinja tražila naknadu štete po osnovu izmakle koristi zbog nemogućnosti da izdaje predmetne stanove i poslovni prostor, te je istakao da predmetne nepokretnosti ni danas nemaju navedenu dozvolu.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 072709 18 Rev 2 od 20. novembra 2018. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
15. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Ukazao je na sadržaj odredbe člana 620 ZOO, te je istakao da je apelantkinja, shodno odredbi čl. 7 i 123 ZPP, bila dužna da dokaže da su predmetne nepokretnosti bile neupotrebljive kada ju je tuženi pozvao da ih preuzme, odnosno da su stanovi bili neupotrebljivi u periodu od decembra 2008. do novembra 2009. godine, a poslovni prostor od decembra 2008. do marta 2009. godine. S obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizilazi da su se nedostaci na apelantkinjinim nepokretnostma ticali fugiranja pločica, pojave vlage na zidovima, neujednačenih visinskih kota balkona u odnosu na kote unutrašnjih podova i slično, čija je sanacija iznosila 8.672,63 KM, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi završio izgradnju predmetnih nepokretnosti u ugovorenom vremenu i da stanovi nisu bili neupotrebljivi, te da stoga apelantkinja u konkretnom slučaju nema pravo na naknadu štete zbog izmakle dobiti. Pri tome je istakao da je apelantkinja poslovni prostor preuzela u martu 2009. godine i da ga je izdala, a da je stanove preuzela u decembru 2009. godine od kojih dva koristi, dva je prodala i četiri izdala iako su svi bili u istom stanju kao i u decembru 2008. godine [kada ju je tuženi pozvao da preuzme predmetne nepokretnosti]. S obzirom na to da apelantkinja u iskazu datom pred sudom nije sporila da ju je tuženi u decembru 2008. godine pozvao da preuzme predmetne nepokretnosti smatrajući da nisu dovršeni zbog navedenih nedostataka, Vrhovni sud je zaključio da nisu od uticaja revizioni prigovori da iz iskaza svjedoka Ž. I., koji je obavljao poslove nadzora, proizilazi da su predmetni stanovi dovršeni krajem 2009. godine. Pri tome je istakao da je navedeni svjedok izjavio da je predaja predmetnih nepokretnosti izvršena zimi, da je bilo loše vrijeme i da je padao snijeg, dok su ostali svjedoci izjavili da je izgradnja predmetnih nepokretnosti završena u decembru 2008. godine. U konačnici je naveo da sama činjenica da su parnične stranke 12. maja 2015. godine zaključile sporazum o načinu izmirenja međusobnih obaveza ne utiče na drugačiji zaključak suda s obzirom na to da su se navedenim sporazumom parnične stranke dogovorile o izvršenju pravosnažne presude Osnovnog suda od 4. januara 2013. godine, koja je ukinuta presudom Okružnog suda od 23. februara 2016. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantkinja navodi da su redovni sudovi u ponovljenom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo i odredbe ZPP. Navodi da ni drugostepeni sud, ni Vrhovni sud nisu ocijenili apelantkinjine žalbene, odnosno revizione navode, te da su propustili da ocijene nalaz i mišljenje vještaka M. P. i iskaz svjedoka D. T., zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Takođe, navodi da su sudovi de facto poklonili vjeru samo iskazu svjedoka J. K., zanemarujući činjenicu da je navedeno lice u spornom periodu obavljalo dužnost direktora tuženog. Nadalje, navodi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je tuženi sporazumom od 15. maja 2015. godine, svojom voljom i dobrovoljno, priznao predmetno apelantkinjino potraživanje. Apelantkinja navodi da su redovni sudovi, u ponovljenom postupku, odbili njen tužbeni zahtjev iako je u ponovljenom postupku apelantkinjina argumentacija dodatno „pojačana“ sporazumom od 15. maja 2015. godine, dok tuženi nije izveo nijedan novi dokaz zbog čega smatra da je na njenu štetu došlo do povrede načela vladavine prava. Navodi i da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da nedostaci na spornim objektima nisu te objekte činili neupotrebljivim s obzirom na to da je vještak M. P. u nalazu i mišljenju od 11. jula 2009. godine potvrdio da nedostaci u vidu prisustva vlage, podignutog parketa, oštećenog moleraja i sl. ni tada nisu otklonjeni. U konačnici navodi da su redovni sudovi zanemarili i činjenice da predmetni objekat nema upotrebnu dozvolu, da nije napravljen u skladu sa projektom, kao i da postoje određeni problemi sa plinskom instalacijom.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantkinjinih prava zagarantovanih zakonom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci, da nije došlo do povrede prava na koja se apelantkinja poziva, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
19. Osnovni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelantkinja poziva.
20. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana i da su redovni sudovi donijeli zakonitu i pravilnu odluku, pri čemu nisu povrijedili apelantkinjina prava zagarantovana Ustavom. Naveo je i da je sporazum od 15. maja 2015. godine, na kome apelantkinja insistira, raskinut presudom Okružnog suda od 28. marta 2018. godine. Navodi da je tačno da su sporne nepokretnosti imale nedostatke, ali da su oni otklanjani u garantnom roku, te da je apelantkinja neopravdano odbijala da ih preuzme.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
[…] (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
[…] Pregledanje izvršenog djela i obavještavanje poslenika Član 614.
Naručilac je dužan pregledati izvršeno djelo čim je to po redovnom toku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odlaganja obavijesti poslenika.
Ako naručilac na poziv poslenika da pregleda i primi izvršeni rad to ne uradi bez opravdanog razloga, smatra se da je rad primljen.
Poslije pregleda i primanja izvršenog rada poslenik više ne odgovara za nedostatke koji su se mogli opaziti običnim pregledom, izuzev ako je znao za njih, a nije ih pokazao naručiocu.
Pravo naručioca u slučaju drugih nedostataka izvršenog posla Član 620.
Kad izvršeni posao ima nedostatak zbog koga djelo nije neupotrebljivo, odnosno kad posao nije izvršen u suprotnosti sa izričitim uslovima ugovora, naručilac je dužan dopustiti posleniku da nedostatak otkloni.
Naručilac može odrediti posleniku primjeren rok za otklanjanje nedostatka.
Ako poslenik ne otkloni nedostatak do isteka tog roka, naručilac može, po svom izboru, izvršiti otklanjanje nedostatka na račun poslenika, ili snositi naknadu, ili raskinuti ugovor.
Kad se radi o neznatnom nedostatku, naručilac se ne može koristiti pravom na raskid ugovora.
U svakom slučaju on ima pravo i na naknadu štete.
Član 630.
Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.
Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 072709 18 Rev 2 od 20. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 25. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29, vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je od tuženog tražila naknadu štete u vidu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti da izdaje predmetne stanove i poslovni prostor. Naime, redovni sudovi su istakli da predmetne nepokretnosti u momentu kada je tuženi pozvao apelantkinju da ih preuzme, s obzirom na prirodu utvrđenih nedostataka (fugiranje pločica, pojava vlage na zidovima, neujednačene visinske kote balkona u odnosu na kote unutrašnjih podova i slično), nisu bile neupotrebljive u smislu člana 620 ZOO, slijedom čega su zaključili da je tuženi izgradio predmetne nepokretnosti u ugovorenom roku, te da je apelantkinja odbijanjem da ih preuzme po pozivu tuženog zapala u povjerilačku docnju iz kog razloga nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene dobiti. Pri tome su naglasili da apelantkinja nije dokazala da su svi stanovi i poslovni prostor mogli biti izdati pod zakup u januaru 2009. godine, dakle, da nije dokazala da se dobit u vidu zakupnina mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari i da je njena realizacija spriječena radnjom, odnosno propuštanjem tuženog, u smislu odredbe člana 189 stav 3 ZOO. U pogledu apelantkinjinih navoda da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je sporazumom od 12. maja 2015. godine tuženi priznao predmetno potraživanje, Ustavni sud ukazuje da su se redovni sudovi jasno izjasnili u pogledu tih navoda, ocjenjujući ih kao neosnovane. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je presudom Okružnog suda od 28. marta 2018. godine, koju je dostavio Ustavnom sudu uz odgovor na apelaciju tuženi, navedeni sporazum pravosnažno raskinut, a što je moralo biti poznato i apelantkinji u vrijeme podnošenja predmetne apelacije. U odnosu na apelantkinjine navode da sudovi nisu dali odgovore na njene žalbene, odnosno revizione navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje (vidi, supra tačka 33) , redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelantkinjine navode, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te da svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što su u konkretnom slučaju i učinili. Ustavni sud, takođe, primjećuje da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.
34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da je,, zbog donošenja drugačijih (odbijajućih) meritornih odluka u ponovnom postupku u kojem se odlučivalo o istim pravnim pitanjima povodom istog činjeničnog supstrata na njenu štetu povrijeđen princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da se ovi apelantkinjini navodi, u suštini, odnose na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud će ispitati ove navode u kontekstu garancija prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da pravo na pravično suđenje mora biti tumačeno u svjetlu Preambule Konvencije koja vladavinu prava proglašava zajedničkom baštinom država ugovornica (vidi, Evropski sud, presuda u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske [VV] broj 13279/05, stav 57, od 20. oktobra 2011. godine, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te da je jedan od osnovnih vidova vladavine prava načelo pravne sigurnosti (vidi presudu u predmetu Brumărescu protiv Rumunije [VV] broj 28342/95, stav 61, ECHR 1999-VII) koje, inter alia, jemči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Ştefănică i drugi protiv Rumunije broj 38155/02, stav 38, od 2. novembra 2010. godine). Ustavni sud, međutim, ističe da se pitanje povrede načela pravne sigurnosti pokreće u slučaju kada iz istog suda, naročito ako se radi o sudu posljednje instance, dolaze protivrječne odluke o istim činjeničnim i pravnim pitanjima. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju različite odluke donesene u okviru jednog sudskog postupka koji se vodio na tri sudske instance, a čiji cilj jeste da se rasprave sva sporna pitanja radi donošenja pravilne odluke, Ustavni sud smatra da postupanje redovnih sudova unutar jednog parničnog postupka ne pokreće pitanje pravne sigurnosti, kao jednog od fundamentalnih aspekata vladavine prava.
35. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je od tuženog tražila naknadu štete zbog izgubljene dobiti, a koji, suprotno apelantkinjinim navodima, nisu rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, niti povrede principa pravne sigurnosti kao elementa principa vladavine prava.
38. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantkinja zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević