Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2364/20 (MPT d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2364/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2364/20, rješavajući apelaciju MPT d.o.o. Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MPT d.o.o. Posušje protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 042830 19 Gž 2 od 7. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MPT d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnio je 13. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Mal 042830 19 Gž 2 od 7. maja 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 042830 19 Mal 2 od 10. aprila 2019 godine, obavezana je drugotužena Federacija Bosne i Hercegovine isplatiti apelantu novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom kao i troškove parničnog postupka u novčanom iznosu. U odnosu na prvotuženog Zapadnohercegovački kanton, tužbeni zahtjev je odbijen.

3. Osporenom presudom Kantonalnog suda, žalba drugotužene Federacije BiH je uvažena, prvostepena presuda je preinačena i odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je apelant tražio da se utvrdi da je dužna drugotužena Federacija Bosne i Hercegovine isplatiti apelantu novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka u novčanom iznosu. Apelant je obavezan nadoknaditi drugotuženoj Federaciji BiH troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je Rješenjem prvostepenog suda br. 64 0 Pr 030947 14 Pr 2 od 18. oktobra 2014. godine obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta. Kantonalni sud je naveo da apelant u predmetnom parničnom postupku potražuje troškove nastale u tom prekršajnom postupku, a koji se sastoje od troškova zastupanja po branitelju, i to: sastava prigovora, zastupanja na ročištu, odgovora na žalbu, troškova za svaki drugi započeti sat, troškova konsultacija s branjenikom, troškova za sastav troškovnika, troškova odsustva iz ureda, te troškova izgubljenih dnevnica, sve uvećano za troškove PDV-a. Kantonalni sud je naveo da iz naprijed navedenog proizilazi da apelant tužbenim zahtjevom potražuje naknadu nužnih izdataka i nagrade svog branitelja. Kantonalni sud je ukazao da apelant može potraživati samo naknadu nužnih troškova koje je on imao, a ne i naknadu nužnih izdataka i nagradu svog branitelja, što se u konkretnom traži, jer to pravo pripada isključivo njegovom branitelju. Kantonalni sud je naveo da je prednje stajalište zauzeo i Ustavni sud BiH u svojoj odluci AP-1289/15 od 25. oktobra 2017. godine. Kantonalni sud je naveo da je slijedom navedenog osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta koji je istakla drugotužena, te je iz tog razloga uvažena njena žalba i preinačena prvostepena presuda u odnosu na drugotuženu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi pobijana presuda rezultat povrede materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer Kantonalni sud nije uzeo u obzir sve pravno relevantne činjenice, pa smatra da je radi toga Kantonalni sud donio pogrešan zaključak čime je povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, između ostalih, odluka o dopustivosti broj AP-380/20 od 4. juna 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2364/20 (MPT d.o.o. Posušje) | Sudska praksa | Aktio