Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2366/20 (M. R. i A. R.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2366/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2366/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Marko Ristanić i Aco Ristanić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Marko Ristanić i Aco Ristanić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 25 0 P 043026 18 Rev od 14. veljače 2020.
godine, Presude Kantonalnoga suda u Odžaku broj 25 0 P 043026 18 Gž od 9. srpnja 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Orašju broj 25 0 P 043026 16 P od 17. svibnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Ristanić i Aco Ristanić (u daljnjemu tekstu: apelanti) iz Brčkoga, koje zastupa Živan Blagojević, odvjetnik iz Šamca, podnijeli su 11. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 043026 18 Rev od 14. veljače 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Odžaku broj 25 0 P 043026 18 Gž od 9. srpnja 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Orašju broj 25 0 P 043026 16 P od 17. svibnja 2018. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženica (Općina Orašje) obveže da im preda u posjed parcele, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, očišćene od otpadnoga materijala ili da umjesto izvršenja prethodne obveze isplati apelantima za čišćenje predmetnih nekretnina određeni iznos. Nadalje, odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojemu su tražili da im tuženica naknadi štetu zbog izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetnih nekretnina, u određenome iznosi u za određena vremenska razdoblja, sa zakonskom zateznom kamatom, a sve do provođenja čišćenja i uvođenja apelanata u posjed i privođenja nekretnina prvobitnoj namjeri ili do dana isplate troškova čišćenja apelantima.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi utvrdili da su apelanti vanknjižni suvlasnici predmetnih nekretnina čiju su predaju tražili od tuženice, da su mještani Općine Orašje na dijelu parcela apelanata tijekom razdoblja od 1993. godine do 1996. godine odlagali otpad u određenoj površini, što je utvrđeno nalazom vještaka geometra. Vrhovni je sud istakao da, polazeći od ovako utvrđenoga činjeničnoga stanja, koje veže revizijski sud, bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (sukladno čl. 240. st. 2. Zakona o parničnome postupku; u daljnjemu tekstu: ZPP), i ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnoga prava odbili postavljene tužbene zahtjeve apelanata. Vrhovni je sud istakao da je prvi dio postavljenoga tužbenoga zahtjeva vlasničke naravi, i njime apelanti traže povrat svojih nekretnina, shodno odredbi čl. 127. st. 1. Zakona o stvarnim pravima. Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi utvrdili da apelanti nisu dokazali da je tuženica posjed predmetnih nekretnina imala u momentu prijema tužbe, niti su apelanti dokazali da je nadležni organ tuženice predmetne nekretnine stavio pod svoju upravu. Vrhovni je sud istakao da je ocjena svih izvedenih dokaza pravilna pa da je bilo utemeljeno da se apelanti u cijelosti odbiju sa postavljenim tužbenim zahtjevima primjenom pravila o teretu dokazivanja (sukladno čl. 123. st. 1. u svezi sa čl. 126. ZPP). Vrhovni je sud istakao da apelanti i u reviziji ponavljaju tvrdnju da im je tuženica vratila nekretnine u posjed rješenjem od 20. listopada 2000. godine, i da je time prestala njezina uprava. Vrhovni je sud istakao da zapaža da je prvostupanjska presuda donesena 17. svibnja 2018. godine, i da apelanti taj dokaz nisu predložili u prvostupanjskome postupku, niti su isti priložili uz priziv na prvostupanjsku odluku, te da ga nisu priložili niti uz reviziju. Vrhovni je sud istakao da su pravilno postupili nižestupanjski sudovi kada nisu prihvatili iskaz apelanata u tomu dijelu kao točan, jer nije potvrđen rješenjem na kojega se apelanti pozivaju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava iz članka II/5 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise navodeći pri tomu da su „redovni sudovi proizvoljno tumačili tužbeni zahtjev apelanata, dokaze provedene u postupku i odredbe materijalnoga prava na koje su se pozvali“. Apelanti također navode da „će uz ovu apelaciju priložiti rješenje koje spominju prvostepeni i drugostepeni sud (rješenje od 20. listopada 2000. godine), iz kojega se vidi da je apelantima vraćena obiteljska kuća devastirana i uništena, neuslovna za stanovanje i slobodna za posjed, te da apelanti mogu odmah ući u posjed.“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenoga činjeničnoga stanja, tako i u pogledu primjene materijalnoga i procesnoga prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe članka 126. u svezi sa člankom 123. ZPP, zaključio da je ocjena svih izvedenih dokaza pravilna, pa da je bilo utemeljeno da se apelanti u cijelosti odbiju sa postavljenim tužbenim zahtjevima, primjenom pravila o teretu dokazivanja. Nadalje, u pogledu navoda apelacije uz koje apelanti prilažu kao dokaze za povredu ljudskih prava rješenje tuženice od 20. listopada 2000. godine, Ustavni sud primjećuje da apelanti ove dokaze nisu isticali i predlagali u prvostupanjskome postupku, kao niti u prizivu na prvostupanjsku odluku, niti u reviziji, i da su ih iznijeli prvi puta pred Ustavnim sudom. Samim time, apelanti nisu omogućili „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o tomu pitanju, odnosno da utvrđuju točnost navoda apelanata, te stoga Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je usvojeno stanovište da prigovori o kršenju ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-2424/06 od 18. listopada 2007. godine). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević