Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6434/18 („Petrol BH Oil Company“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Miješanje u imovinu
  • Legitimno očekivanje
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6434/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6434/18, rješavajući apelaciju „Petrol BH Oil Company“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „Petrol BH Oil Company“ d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 023804 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023584 18 Uvp od 16. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023740 18 Uvp od 25.

oktobra 2018. godine, S1 3 U 023806 18 Uvp od 26. septembra 2018.

godine, S1 3 U 023565 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023771 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023738 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023725 18 Uvp od 26.

septembra 2018. godine, S1 3 U 023796 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023798 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023805 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023797 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023729 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023582 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023717 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023573 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023795 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023775 18 Uvp od 26.

septembra 2018. godine, S1 3 U 023772 18 Uvp od 8. oktobra 2018.

godine, S1 3 U 023801 18 Uvp od 8. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023776 18 Uvp od 8. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023575 18 Uvp od 8. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023726 18 Uvp od 23. oktobra 2018.

godine, S1 3 U 023583 18 Uvp od 16. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023722 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023731 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023730 18 Uvp od 9. oktobra 2018.

godine, S1 3 U 023733 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine i S1 3 U 023578 18 Uvp od 23. oktobra 2018. godine.

Predmeti se vraćaju Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Petrol BH Oil Company“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presuda Suda BiH br.

S1 3 U 023802 18 Uvp od 27. augusta 2018. godine, S1 3 U 024222 17 Uvp od 27. augusta 2018. godine, S1 3 U 023734 17 Uvp od 27.

augusta 2018. godine i broj S1 3 U 022471 18 Uvp od 23. augusta 2018. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Petrol BH Oil Company“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Marić & Co“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 023804 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023584 18 Uvp od 16. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023740 18 Uvp od 25. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023806 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023565 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023771 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023738 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023725 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023796 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023798 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023805 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023802 18 Uvp od 27. augusta 2018. godine, S1 3 U 023797 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023729 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023582 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023717 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 024222 17 Uvp od 27. augusta 2018. godine, S1 3 U 023573 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023795 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023775 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023772 18 Uvp od 8. oktobra 2018. godine, S1 3 U 022471 18 Uvp od 23. augusta 2018. godine, S1 3 U 023801 18 Uvp od 8. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023776 18 Uvp od 8. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023575 18 Uvp od 8. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023565 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine, S1 3 U 023734 17 Uvp od 27. augusta 2018. godine, S1 3 U 023726 18 Uvp od 23. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023583 18 Uvp od 16. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023722 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023731 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023730 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine, S1 3 U 023733 18 Uvp od 9. oktobra 2018. godine i S1 3 U 023578 18 Uvp od 23. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) i Regionalnog centra Mostar Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RC Mostar) zatraženo je 15. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 24. aprila 2020. godine, a tužena 4. maja 2020. godine. RC Mostar nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je dopisom od 19. juna 2020. godine zatražio od apelanta da dostavi odluke organa uprave donesene u upravnim postupcima koji su okončani osporenim odlukama, kao i odluke o obustavi postupka a na kojima je apelant temeljio svoje zahtjeve za isplatu zatezne kamate. Apelant je 30. juna 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Postupak u kojem je donesena osporena Presuda Suda BiH broj S1 3 U 023804 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine

6. Rješenjem RC Mostar broj 03/6-2/Ill-UP/l-18-3-775/12 od 13. jula 2015. godine obustavljen je postupak izmjene podataka i naknadne naplate indirektnih poreza od apelanta i ujedno odobren povrat uplaćenih indirektnih poreza i zatezne kamate u iznosu od 10.108,16 KM, koji je apelant platio na ime putarine i PDV na uvoz dizel-goriva prema Rješenju tog RC broj 03/6-2/III-UP/I-18- 3-775/12 od 21. maja 2012. godine.

7. Apelant je 14. augusta 2015. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na isplatu zatezne kamate po osnovu navedenog rješenja RC Mostar od 13. jula 2015. godine, ukazujući da RC Mostar nije odlučio o njegovom pravu na kamatu od dana kada je izvršio plaćanje novčanog iznosa po osnovu rješenja od 21. maja 2012. godine, do momenta vraćanja tog novčanog iznosa iako je na to imao pravo po Zakonu o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), a za koje vrijeme je bio uskraćen za likvidna sredstva neophodna za njegovo poslovanje. Rješenjem RC Mostar broj 03/6-2/Ill-UP/l-18-3-1495/15 od 12. novembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate po osnovu rješenja RC Mostar od 13. jula 2015. godine.

8. U obrazloženju rješenja je konstatirano da se u konkretnom slučaju, shodno odredbama člana 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, u konkretnoj upravnoj stvari primjenjuje Zakon o carinskoj politici BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici), a ne Zakon o PDV na koji se pogrešno poziva apelant. U vezi sa tim, ukazano je da je uvidom u evidenciju Uprave utvrđeno da je Uprava izvršila povrat uplaćenog novčanog iznosa prije isteka roka od tri mjeseca iz odredbe člana 234. ZCP zbog čega se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za isplatu kamate prema navedenoj zakonskoj odredbi.

9. Protiv navedenog rješenja RC Mostar od 12. novembra 2015. godine apelant je izjavio žalbu koju je tužena odbila kao neosnovanu Rješenjem broj 01/4-2-UP/II-932/15 od 30. septembra 2016. godine. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je prvostepeni organ pravilnom primjenom odredbe člana 234. stav 1. ZCP, koji je, u smislu odredaba člana 1. stav 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i čl. 1. i 239. Zakona o carinskoj politici, lex specialis u oblasti carinske politike, odbio apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos vraćenih uvoznih dažbina kao neosnovan uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za isplatu zatezne kamate s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je rješenje kojim je odobren povrat plaćenih dažbina i zatezne kamate izvršeno u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke. U odnosu na apelantov prigovor da se prvostepeni organ nezakonito pozvao na odredbu člana 1. stav 2. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i član 234. Zakona o carinskoj politici, pošto se, po apelantovom mišljenju, PDV i putarine ne mogu smatrati carinskim dažbinama, Uprava je ukazala da se i PDV i putarine, kao indirektni porezi, kada se plaćaju pri uvozu, smatraju uvoznim dažbinama, a što proizlazi iz člana 4. stav 1. tačka 7. Zakona o carinskoj politici. Nadalje, ukazano je da je odredbom člana 63. stav 2. Zakona o PDV propisano da kod uvoza robe obračunavanje, naplaćivanje i plaćanje PDV nadzire UIO u skladu sa carinskim propisima, kao i da PDV predstavlja uvoznu carinsku dažbinu. Konstatirajući da je postupak provođenja i izvršavanja aktivnosti iz oblasti carinskih dažbina reguliran prvenstveno Zakonom o carinskoj politici, koji ima jaču pravnu snagu u odnosu na druge propise koji reguliraju oblast carinske politike, te kako su odredbama čl. 229. i

234. Zakona o carinskoj politici u potpunosti regulirana pitanja koja se odnose na povrat uvoznih dažbina i isplaćivanje kamate na vraćena sredstva, Uprava je zaključila da nema mjesta za apelantovo pozivanje na primjenu nekog drugog propisa.

10. Apelant je protiv rješenja tužene od 30. septembra 2016. godine tužbom pokrenuo upravni spor. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 023804 17 U od 18. maja 2018. godine apelantovu tužbu odbilo kao neosnovanu.

11. U obrazloženju presude je konstatirano da je za pravilno odlučivanje o zakonitosti konačnog upravnog akta u konkretnoj upravnoj stvari od ključnog značaja datum kada je Uprava izvršila povrat nezakonito naplaćenih uvoznih dažbina. Vijeće za upravne sporove je konstatiralo da je Uprava pravilno zaključila da se zatezne kamate isplaćuju samo ukoliko odluka o odobravanju povrata dažbina nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke, u smislu odredbe člana 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici. U vezi sa tim, Vijeće za upravne sporove je utvrdilo da iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da je isplata potraživanog iznosa izvršena apelantu u roku od tri mjeseca koji je propisan članom 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici. Shodno tome, Vijeće za upravne sporove je ocijenilo da je rješenje Uprave pravilno i zakonito kada je Uprava zaključila da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za isplatu zatezne kamate s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je rješenje kojim je odobren povrat plaćenih dažbina i zatezne kamate izvršeno u roku od tri mjeseca od dana donošenja. U odnosu na apelantov prigovor da se PDV i putarine ne mogu smatrati carinskim dažbinama, Vijeće za upravne sporove je, u suštini, ponovilo obrazloženje Uprave, dato u drugostepenom rješenju. U vezi sa apelantovim pozivanjem na novi Zakon o carinskoj politici („Službeni glasnik BiH“ broj 58/15, u daljnjem tekstu: novi Zakon o carinskoj politici), Vijeće za upravne sporove je zaključilo da nije osnovano apelantovo pozivanje na taj zakon, budući da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o carinskoj politici. Pored toga, Vijeće za upravne sporove je konstatiralo da je apelant neosnovano ukazao na to da se na povrat PDV treba primijeniti član 52. Zakona o PDV. Naime, Vijeće za upravne sporove je ukazalo da PDV naplaćen prilikom uvoza robe i PDV naplaćen po osnovu prijave samooporezivanja nemaju isti tretman, jer se radi o naplati PDV po dva različita osnova. Dalje, navelo je da povrat PDV, u smislu člana 229. Zakona o carinskoj politici, predstavlja povrat sredstava uplaćenih na ime PDV koji se plaća pri uvozu dobara ili robe, na osnovu carinske prijave. Istaklo je da se ovaj povrat ne može poistovjećivati sa povratom PDV u smislu čl. 52 - 54. Zakona o PDV. Konstatirajući da su apelantu vraćeni PDV i putarina u skladu sa članom 229. Zakona o carinskoj politici, te da je po tom osnovu povrat i odobren, to se i u pogledu zatezne kamate može primijeniti isključivo odredba člana 234. Zakona o carinskoj politici.

12. Apelant je protiv presude Vijeća za upravne sporove od 18. maja 2018. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 023804 18 Uvp od 26. septembra 2018. godine odbijen je zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

13. U obrazloženju je navedeno da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke sa prijedlogom da se on uvaži, preinači pobijana presuda, usvoji tužbeni zahtjev i poništi rješenje tužene od 30. septembra 2016.godine, te obaveže tužena da apelantu naknadi troškove postupka. Istakao je da je tužena, nakon nezakonite naplate PDV i putarine, više od tri godine koristila apelantova sredstva, pa je stoga apelant i podnio zahtjev za isplatu kamata za period u kojem je došlo do nezakonitog korištenja njegovih novčanih sredstava. Apelaciono vijeće je nadalje u obrazloženju odluke istaklo da je kod zauzimanja stava da li u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu člana 234. Zakona o carinskoj politici ili odredbu člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja pošlo od utvrđenja prednosti primjene zakona koji je lex specialis u datom slučaju (lex specialis derogat lex generalis). Dalje, istaklo je da je Zakon o carinskoj politici lex specialis propis za oblast carinske politike, koji provodi Uprava za indirektno oporezivanje, u skladu sa članom 2. stav 2. Zakona. Nadalje, ukazalo je da je članom 4. stav 1. tačka 7. Zakona propisano da uvozne dažbine znače carine i druge dažbine s podjednakim efektom kao carinske dažbine naplative pri uvozu robe, ali ne uključujući naknade i troškove za izvršene usluge. Također, ukazalo je da je odredbom člana 239. navedenog zakona propisano da je ovaj zakon, uključujući i njegov prilog, u potpunosti obavezujući i da se direktno primjenjuju na carinskom području BiH, kao i da, prema stavu 2. istog člana, ovaj zakon ima jaču snagu u odnosu na sve druge propise Bosne i Hercegovine koji reguliraju oblast carinske politike. U predmetnom slučaju, kako je zaključeno, osnovno pitanje na koje je neophodno odgovoriti jeste da li se PDV i putarina naplaćeni prilikom uvoza robe tretiraju kao uvozne dažbine u smislu Zakona o carinskoj politici, ili isključivo kao indirektni porezi u smislu Zakona o postupku indirektnog oporezivanja.

14. Apelaciono vijeće je smatralo da iz rješenja od 13. jula 2015. godine, kojim je obustavljen postupak izmjene podataka i naknadne naplate indirektnih poreza od apelanta i ujedno odobren povrat uplaćenih indirektnih poreza i zatezne kamate, proizlazi da je Uprava odlučila na navedeni način na osnovu člana 229. Zakona o carinskoj politici. Dakle, Uprava, kao organ nadležan za provođenje predmetnog zakona, PDV i putarine u konkretnoj pravnoj stvari tretirala je kao uvozne dažbine. Imajući u vidu odredbu člana 4. stav 1. tačka 7. Zakona o carinskoj politici, Apelaciono vijeće je zaključilo da je nesporno da su PDV i putarina u konkretnoj pravnoj stvari druge dažbine naplaćene pri uvozu robe. Stoga je, po ocjeni Apelacionog vijeća, isključivo sporno pitanje da li PDV i putarina kao druge dažbine imaju podjednak efekt kao i carinske dažbine. U konkretnom slučaju ključan ugao posmatranja za apelanta je individualni ekonomski efekt dažbina. Imajući u vidu da je predmetne dažbine naplatio isti organ, u istom vremenskom periodu, na osnovu iste odluke, po ocjeni Apelacionog vijeća, za apelanta proizvodi podjednak efekt naplata carina, kao i PDV, te putarine.

15. U obrazloženju odluke Apelaciono vijeće je dalje navelo da su odredbom člana I/4. Ustava BiH propisane slobode kretanja u ekonomiji (sloboda kretanja robe, usluga, kapitala i ljudi), te da je predmetna odredba načelno istovjetna odredbi člana 14. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice. Nadalje je istaknuto da je Ustavni sud Odlukom broj U 68/02 ukazao da se pri tumačenju člana I/4. Ustava BiH koristi Ugovor o osnivanju Evropske zajednice i praksa Evropskog suda pravde. To znači, kako je obrazložilo Apelaciono vijeće, da se pri tumačenju normi iz oblasti poreza i carina (ekonomska sloboda iz člana I/4. Ustava BiH) nacionalni pravni propis tumači u skladu sa pravom Evropske unije, ali poštujući zabranu contra legem tumačenja. Dakle, ako je pravni propis neprecizan ili ako ostavlja prostor višeznačnom tumačenju, nacionalni organ (sud) će od više mogućih tumačenja uvijek odabrati tumačenje u skladu sa praksom Evropskog suda pravde, jer ga na to obavezuje najviši nacionalni pravni akt. Dodatno, Bosna i Hercegovina je država koja se nalazi na evropskom putu (ulaska u Evropsku uniju) i koja je potpisala i ratificirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskim zajednicama. Odredbom člana 70. Sporazuma propisano je da će BiH usklađivati svoje postojeće i buduće zakonodavstvo sa pravnom stečevinom Evropske unije (zajednice). Apelaciono vijeće je zaključilo da iz navedenog proizlazi da se praksa Evropskog suda pravde u tačno određenim oblastima može primjenjivati u nacionalnom pravu BiH kao metod tumačenja nacionalnog propisa. Također je istaknuto da je Evropski sud pravde u predmetu broj 24/68, Komisija Evropskih zajednica protiv Republike Italije, zaključio da „jednak efekt kao i carine ima svako jednostrano finansijsko opterećenje nametnuto zbog prelaska granice robe, koje nije carina u užem smislu, nezavisno od njenog naziva i načina naplaćivanja“. Prema tome, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, u skladu je i sa evropskim pravom zaključak da je moguće tretirati PDV i putarinu isključivo ukoliko su naplaćeni prilikom uvoza robe kao uvozne dažbine u smislu carinskog opterećenja.

16. Dodatno, Apelaciono vijeće je ukazalo da je odredbom člana 11. Zakona o PDV propisano da se PDV obračunava, u pravilu, na sva dobra koja se uvoze, a odredbom člana 21. propisana je porezna osnovica koja se posebno utvrđuje kod uvoza dobara, i to u skladu sa carinskim propisima, dok je odredbom člana 63. stav 2. Zakona propisano da kod uvoza robe obračunavanje, naplaćivanje i plaćanje PDV predstavljaju uvoznu carinsku dažbinu. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da i Zakon o PDV implicite upućuje na primjenu Zakona o carinskoj politici u konkretnoj pravnoj stvari.

17. U vezi sa apelantovim prigovorom o povredi ustavnog načela zabrane diskriminacije, Apelaciono vijeće je istaklo da u okviru antidiskriminacionog testa apelant uporednu grupu nalazi u kategoriji lica koja su obuhvaćena članom 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, kojima bi za naplaćeni PDV i putarine pripadalo pravo i na zatezne kamate. Dakle, apelant smatra da su uporedna grupa lica koja plaćaju PDV i putarinu kao i on, ali primjenom drugog pravnog propisa. Apelaciono vijeće je ocijenilo da predmetna kategorija lica ne predstavlja uporednu grupu, u smislu antidiskriminacijskog testa, jer PDV i putarina naplaćeni prilikom uvoza robe potpadaju pod kategoriju uvoznih dadžbina i samim tim pod primjenu Zakona o carinskoj politici, dok se na PDV i putarine koji su redovno naplaćeni primjenjuje drugi pravni propis - Zakon o postupku indirektnog oporezivanja. Budući da je utvrdio nepostojanje relevantne uporedne grupe u odnosu na koju apelant trpi negativne posljedice u smislu prava na imovinu, a imajući u vidu stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) iz presude Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva da države, u principu, imaju slobodno polje procjene/slobodan prostor da primjenjuju različita pravila i time različito uređuju oblast poreszne politike, Apelaciono vijeće je zaključilo da je neosnovan apelantov prigovor o povredi prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na imovinu.

Ostale osporene presude

18. Apelant je uz apelaciju dostavio ostale 32 presude, pobrojane u izreci ove odluke, koje je donijelo Apelaciono vijeće u periodu od 30. augusta do 26. oktobra 2018. godine u postupku preispitivanja sudskih odluka - presuda Vijeća za upravne sporove (koje je apelant, također, dostavio uz predmetnu apelaciju), a kasnije i gotovo sve odluke organa uprave donesene u predmetnim postupcima. Iz dostavljene dokumentacije, te iz samih apelacionih navoda proizlazi da se postupci koji su okončani ostalim presudama, pobrojanim u izreci ove odluke, odnose na ista činjenična i pravna pitanja kao u predmetu čije činjenice su prezentirane u prethodnim tačkama ove odluke, odnosno da su u tim postupcima donesene iste odluke organa uprave i redovnih sudova u pogledu naplate kamate od dana neosnovane uplate preciziranih novčanih iznosa na ime putarine i PDV, pa do isteka roka od tri mjeseca od donošenja odluke o odobravanju zahtjeva za povrat tog novčanog iznosa sa istim obrazloženjima kao u tom predmetu (da se PDV i putarina naplaćeni prilikom uvoza robe tretiraju kao uvozne dažbine na koje se primjenjuje Zakon o carinskoj politici (čl. 229. i 234) kojim su „u potpunosti regulirana pitanja koja se odnose na povrat plaćenih uvoznih dažbina i isplaćivanje kamate na vraćena sredstva, kao posebnog instituta carinske zaštite“, a ne Zakon o postupku indirektnog oporezivanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno prezentirati činjenice u ostalim pobrojanim predmetima. Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su i u svim tim drugim predmetima novčani iznosi koje je apelant uplatio po istom osnovu vraćeni apelantu nakon donošenja rješenja RC Mostar o povratu tih sredstava.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. U vezi s tim, apelant, između ostalog, navodi da postoji stotinjak identičnih predmeta Suda BiH. Apelant, dalje, ističe da je u svim navedenim presudama jedinstven stav i Suda BiH i tužene da je apelantov zahtjev za plaćanje zateznih kamata osnovano odbila tužena, jer, prema odredbi člana 4. stav 1. tačka 7. Zakona o carinskoj politici, PDV i putarina predstavljaju carinske dažbine, te da se stoga na njih primjenjuje član 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici koji propisuje da povrat iznosa uvoznih i izvoznih dažbina ne dovodi do isplaćivanja kamate od carinskih organa. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen član 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici. Pored toga, ističe da navedena odredba nije u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, jer povređuje pravo na imovinu poreznih obveznika u situaciji kada mu je uskraćena mogućnost da ostvari kamatu, ili bilo kakvu naknadu za izgubljenu korist koju bi imao po redovnom toku stvari da mu iznosi putarine i PDV nisu nezakonito oduzeti. Dalje, navodi da je pogrešan zaključak Suda BiH da PDV i putarina predstavljaju carinske dažbine, te da se na njih primjenjuje odredba člana 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici zbog toga što se oni ne mogu svrstati u zakonsku definiciju uvoznih dažbina, jer nemaju podjednak efekt kao i carinske dažbine koje su naplative pri uvozu robe. Naveo je da je nesporno da je materija carina regulirana Zakonom o carinskoj politici, materija PDV Zakonom o PDV, a materija akciza Zakonom o akcizama. U odnosu na PDV, apelant smatra da Zakon o carinskoj politici ne može biti lex specialis i da se na PDVne mogu primjenjivati posebne odredbe tog zakona, kada je ta materija regulisrana na drugačiji način Zakonom o PDV koji je lex specialis za PDV i koji se na njega mora primijeniti. Obrazloženje koje je navedeno u osporenim presudama kao razlog primjene Zakona o carinskoj politici je, po apelantovom mišljenju, proizvoljno. U konkretnom slučaju se ne radi o carinskoj politici, nego o povratu PDV, pa je proizvoljan i neargumentiran stav da se na povrat PDV ima primijeniti Zakon o carinskoj politici. Kod PDV postoji poseban institut povrata PDV i plaćanja zateznih kamata koji je potpuno nezavisan od toga da li postoji nečija greška, te se pravo na zateznu kamatu zasniva isključivo na činjenici da je tužena koristila apelantov novac, te da nije na vrijeme izvršila njegov povrat. Također, ističe da i PDV i putarina nemaju istu funkciju kao carina. Smatra da ima potpuno ista prava na povrat PDV bez obzira na to da li je naplaćen prilikom uvoza ili prilikom stavljanja robe u promet. Poziva se na odredbe čl. 13. i 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, ukazujući da te odredbe izričito predviđaju da, u slučaju plaćanja indirektnih poreza po rješenju koje kasnije bude poništeno, porezni obveznik ima pravo i na kamate koje teku od dana kada je plaćanje izvršeno. Konačno, smatra da postoji i određena vrsta diskriminacije, jer u situaciji kada se, uprkos postojanju jedinstvenih propisa, uspostavljaju različita pravila za vraćanje PDV i plaćanje zatezne kamate u odnosu na robu iz inozemstva i robu proizvedenu u BiH, očigledno proizlazi da su uvoznici diskriminirani, jer proizvođači istovjetne robe u BiH ne mogu nikada doći u situaciju u kojoj se sada nalazi apelant, tj. da se njihova sredstva zadržavaju tri godine, i to greškom tužene, a da mu se osporava pravo na naplatu zatezne kamate.

b)Odgovori na apelaciju

21. Sud BiH navodi da ostaje kod obrazloženja osporenih odluka i da u odnosu na navedene povrede ustavnih prava razlozi koje je apelant naveo u apelaciji nisu osnovani, te da je osporena odluka Apelacionog vijeća Suda BiH donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

22. Tužena (Uprava) smatra da stav Suda BiH iznesen u osporenim presudama da se PDV i putarina naplaćeni pri uvozu robe u carinsko područje BiH imaju smatrati uvoznim dažbinama, u smislu primjene carinskih propisa - Zakona o carinskoj politici BiH i podzakonskih propisa donesenih u skladu sa navedenim zakonom, sasvim jasno i nedvosmisleno proizlazi iz zakonskih odredaba na koje se Sud BiH pozvao. Ističe da iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da PDV i putarina pri uvozu robe predstavljaju uvozne dažbine u smislu primjene zakonskih propisa, te da se njihov obračun i naplata vrše u skladu sa carinskim propisima, te da se, shodno tome, i na povrat PDV i putarine naplaćenih prilikom uvoza robe imaju primjenjivati Zakon o carinskoj politici i podzakonski akti donijeti u skladu sa navedenim zakonom, a ne propisi na koje se apelant poziva. Također, između ostalog, navodi da, budući da su apelantu kao uvozniku robe u carinsko-upravnom postupku rješenjem RC Mostar - Odsjek za carinske poslove vraćeni PDV i putarina u skladu sa članom 229. Zakona o carinskoj politici, to se, pošto je po tom osnovu povrat i odobren, u pogledu zatezne kamate može primijeniti isključivo član 234. Zakona o carinskoj politici, a ne drugi propisi na koje se apelant pozvao.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“,br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

2. Ovaj zakon provodi Uprava za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu:

Uprava).

Član 4. stav (1) tačka 7.

U primjeni ovog zakona, pojmovi imaju sljedeće značenje:

[…] (7) "Uvozne dažbine" znače carine i druge dažbine s podjednakim efektom kao carinske dažbine naplative pri uvozu robe, ali ne uključujući naknade i troškove za izvršene usluge.

[…] Član 229.

1. Uvozne ili izvozne dažbine vraćaju se ako se utvrdi da, prilikom njihovog plaćanja, iznos takvih dažbina nije bio zakonski potraživan ili ako je taj iznos bio knjižen suprotno odredbama člana 213. stav 2. ovog zakona.

Od naplate uvoznih ili izvoznih dažbina odustaje se ako se utvrdi da prilikom njihovog knjiženja iznos tih dažbina nije bio zakonski potraživan ili ako je taj iznos bio knjižen suprotno odredbama člana 213. stav 2. ovog zakona.

Nikakav povrat ili odustajanje od naplate uvoznih ili izvoznih dažbina ne odobrava se kada su činjenice koje su dovele do plaćanja ili knjiženja iznosa koji nije bio zakonski potraživan nastale kao posljedica namjernog postupka zainteresiranog lica.

2. Uvozne ili izvozne dažbine vraćaju se ili se odustaje od njihove naplate nakon podnošenja zahtjeva odgovarajućem carinskom uredu u roku od tri godine od dana kada je dužnik bio obaviješten o iznosu tih dažbina.

Taj vremenski rok produžava se ako zainteresirano lice pruži dokaze da je bilo spriječeno da podnese svoj zahtjev u navedenom roku zbog nepredviđenih okolnosti ili više sile.

Kada u roku sami carinski organi otkriju da postoji jedna ili druga situacija koja je opisana u stavu 1. ovog člana, oni na svoju inicijativu vrše povrat i odustaju od naplate dažbine.

Član 234.

(1)Povrat iznosa uvoznih ili izvoznih dažbina ili kamate ili zatezne kamate koja je naplaćena prilikom plaćanja takvih dažbina ne dovodi do isplaćivanja kamate od strane carinskih organa. Međutim, kamata se isplaćuje kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke.

(2) Iznos kamate iz stava 1. ovog člana obračunava se tako da bude jednak iznosu koji bi se zaračunao u tu svrhu na berzi ili finansijskom tržištu BiH.

Član 239.

1. Ovaj zakon, uključujući i njegov prilog, u potpunosti je obavezujući i direktno se primjenjuje na carinskom području BiH.

2. Ovaj zakon ima jaču pravnu snagu u odnosu na druge BiH propise, koji reguliraju oblast carinske politike.

24. Zakon o carinskoj politici u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 58/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 262. stav 1.

(Uslovi i način povrata i otpusta) (1) Uvozne ili izvozne dažbine vraćaju se ako se utvrdi da u trenutku njihovog plaćanja iznos takvih dažbina nije bio zakonski potraživan ili ako je taj iznos bio knjižen suprotno odredbama člana 245. stav (2) ovog zakona.

Član 267.

(Kamata prilikom povrata dažbina) (1)Na iznos uvoznih ili izvoznih dažbina koje su vraćene na osnovu člana 262. stav (1) ovog zakona, uključujući i iznos kamate koji je plaćen prilikom plaćanja tih dažbina, obračunava se i isplaćuje zatezna kamata od dana plaćanja tih dažbina do dana izvršenja povrata.

(2)[…] (3) Zatezna kamata obračunava se i isplaćuje i u slučaju kada odluka kojom je odobren zahtjev za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke. Zatezna kamata obračunava se od dana izvršnosti odluke do dana izvršenja povrata.

[…]

25. Zakon o postupku indirektnog oporezivanja („Službeni glasnik BiH“ br. 89/05 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim zakonom uređuje se postupak utvrđivanja, naplate i kontrole indirektnih poreza i poreski prekršaji.

(2) Postupak provođenja i izvršavanja aktivnosti iz oblasti carinskih dažbina reguliran je Zakonom o carinskoj politici u Bosni i Hercegovini ("Sl. glasnik BiH", br. 57/04 i 12/05) i supsidijarno ovim zakonom.

Član 13. stav (1) (Obaveze UIO) (1) UIO je obavezan poreskom obvezniku izvršiti povrat novčanih sredstava, saglasno odredbama ovog zakona, i to:

a) izvršiti povrate koji proizilaze iz propisa za svaki indirektni porez,

b) izvršiti povrat neosnovano izvršenih uplata,

c) izvršiti povrat troškova za garancije i

d) plaćanje zatezne kamate.

Član 16.

(Povrat zatezne kamate i troškova garancija u slučajevima poništenog iznosa duga) (1) Kada su iznosi plaćeni ili garancije podnesene da bi se spriječilo izvršenje rješenja, UIO će izvršiti povrat plaćenog iznosa ili troškova garancije ako su rješenje ili iznos duga poništeni rješenjem UIO ili od nadležnog suda. Povrat se vrši s obračunatom zateznom kamatom od dana kada je iznos ili trošak garancije plaćen.

(2) Troškovi garancije i njihovo plaćanje dokumentiraju se dokazima koje izdaje davalac garancije. UIO će prihvatiti traženi iznos ako ga smatra razumnim u poređenju s uobičajenim tržišnim cijenama koje se traže za ovakve garancije.

(3) Odredbe iz ovog člana ne primjenjuju se na druge slučajeve garancija koje su podnesene za osiguranje obaveza po osnovu indirektnih poreza ili iznosa duga.

26. Zakon o porezu na dodanu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

1. promet dobara i usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.

Član 11.

Uvoz dobara "Uvoz dobara" je svaki unos dobara u carinsko područje Bosne i Hercegovine.

PDV se obračunava na sva dobra koja se uvoze.

Izuzetno od odredbe stava 2. ovog člana, PDV se ne obračunava na dobra za koja je odmah po unošenju u Bosnu i Hercegovinu dato odobrenje za privremeno uskladištenje, carinski odobreni postupak ili upotrebu dobara prema članu 30. stav 1. tačka 2. ovog zakona, a za koja je pokrenut postupak privremenog uvoza uz oslobađanje od plaćanja uvoznih poreza, odnosno carinski postupak prijevoza.

Član 63. stav 2.

Nadzor obračunavanja, plaćanja i naplate PDV-a Kod uvoza robe, obračunavanje, naplaćivanje i plaćanje PDV-a nadzire UIO u skladu sa carinskim propisima kao da PDV predstavlja uvoznu carinsku dažbinu.

27. Zakon o akcizama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 49/09, 49/14, 60/14 i 91/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o akcizama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 49/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 36.

(Oslobađanje) (1) Putarina se ne plaća na dizel-gorivo koje se koristi za potrebe rudnika, termoelektrana i željeznica (za pogon šinskih vozila), u količini koju odobri Upravni odbor na prijedlog vlada entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

(2) Bliže odredbe o uvjetima i postupku za ostvarivanje oslobađanja plaćanja putarine iz stava (1) ovog člana propisat će pravilnikom Upravni odbor.

28. Pravilnik o primjeni Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” br. 50/09, 80/11, 48/12, 74/14, 85/17 i 4/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Pravilnik o primjeni Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” broj 50/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 60.

(1) Oslobađanje od plaćanja putarine iz člana 36. stav (1) Zakona, odnosi se na dizel gorivo koje koriste rudnici i termoelektrane u procesu proizvodnje i željeznice za pogon šinskih vozila (u daljnjem tekstu: korisnici), i to na određenu količinu koju odobri Upravni odbor UIO na prijedlog vlada entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

[…] Član 61.

(1) Oslobađanje od plaćanja putarine pri uvozu dizel goriva po odlukama iz člana 60. ovog Pravilnika, vrši nadležni carinski organ u skladu s carinskim propisima.

[…] VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na osporene presude Suda BiH br. S1 3 U 023802 18 Uvp, S1 3 U 024222 17 Uvp i S1 3 U 023734 17 Uvp od 27. augusta 2018. godine, te Presudu broj S1 3 U 022471 18 Uvp od 23. augusta 2018. godine

31. Ispitujući apelaciju u odnosu na ove presude, Ustavni sud je pošao od odredaba navedenog člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

32. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

33. U konkretnom slučaju apelant je presude Suda BiH br. S1 3 U 023802 18 Uvp od 27. augusta 2018. godine, S1 3 U 024222 17 Uvp od 27. augusta 2018. godine i S1 3 U 023734 17 Uvp od 27. augusta 2018. godine primio 30. augusta 2018. godine, a Presudu broj S1 3 U 022471 18 Uvp od 23. augusta 2018. godine je primio 3. septembra 2018. godine, dok je apelacija podnesena 12. novembra 2018. godine, tj. nakon proteka roka od 60 dana, koji je propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, zbog čega je apelaciju u ovom dijelu odbacio u smislu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

Dopustivost u odnosu na ostale osporene presude Suda BiH

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je 29 presuda Suda BiH (pored četiri navedene presude za koje je apelacija podnesena neblagovremeno) pobrojanih u izreci ove odluke. Apelant je uz apelaciju dostavio 29 navedenih presuda koje osporava apelacijom. Članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda je propisano, pored ostalog, da apelacija iz člana VI/3.b) Ustava BiH treba sadržavati odluku suda u BiH koja se osporava, odredbe Ustava i/ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koje se primjenjuju u BiH za koje apelant smatra da su povrijeđene, kao i navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija zasniva. Imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud zapaža da je apelant dostavio osporene presude Suda BiH, kao i da je naveo da je u svim predmetima okončanim presudama koje se osporavaju predmetnom apelacijom proveden istovjetan postupak, utvrđeno identično činjenično stanje, te data istovjetna pravna argumentacija, odnosno da sve presude osporava zbog istih razloga navedenih u predmetnoj apelaciji.

35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetnom apelacijom osporeno 29 navedenih presuda protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio u periodu od 1. do 26. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant pobija navedene presude Suda BiH, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

38. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

39. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

40. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke organa uprave i Suda BiH kojima su odbijeni njegovi zahtjevi za isplatu zatezne kamate na iznos nezakonito uplaćenih dažbina (putarina i PDV) koje su mu vraćene rješenjima organa uprave, i to zateznih kamata od dana kada je izvršio njihovu uplatu, pa do isteka roka od tri mjeseca od donošenja odluka o odobravanju zahtjeva za povrat novčanih iznosa tih nezakonito uplaćenih dažbina. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, jer je tim odlukama došlo do nezakonitog miješanja u to njegovo pravo, u suštini, smatrajući da se odredbe Zakona o carinskoj politici, na kojima su organi uprave i redovni sudovi zasnovali svoje odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za isplatu zateznih kamata, nisu mogle primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja.

41. Prije svega, Ustavni sud ističe da je gotovo identična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP 2702/18 povodom apelacija istog apelanta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2702/18 od 15. jula 2020. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio „da je osporenim odlukama Suda BiH prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog nezakonitog miješanja u apelantovu imovinu, u situaciji kada se povrat nezakonito naplaćenih dažbina u jednom dijelu odnosio na povrat PDV, da u obrazloženju osporenih odluka nije dat relevantan odgovor na pitanje da li su okolnosti konkretnog slučaja mogle opravdati isključivu primjenu člana 234. Zakona o carinskoj politici, što sa pravom dovodi u pitanje isključivu primjenu tada važećeg Zakona o carinskoj politici, imajući u vidu član 1. stav (2) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i okolnost da odredbe navedenog zakona eksplicitno propisuju obavezu nadležnog organa da poreznom obvezniku vrati novčana sredstva, uključujući i zatezne kamate, odnosno kada je odredba člana 234. Zakona o carinskoj politici u odnosu na povrat nezakonito naplaćene putarine, koja je važila u relevantnom periodu, a koja isključuje isplatu kamata bez uvažavanja vremenskog perioda koji je protekao od momenta nezakonito naplaćenih dažbina, pa do njihovog vraćanja, što je čini nepreciznom sa aspekta zaštite prava na imovinu iz Evropske konvencije, primijenjena bez uvažavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, prije svega, dužine vremenskog perioda u kom je apelant nezakonito bio lišen svoje imovine, te posljedično utjecaja na apelantovo poslovanje, kako bi se utvrdilo da li je primjena tada važećeg člana 234. Zakona o carinskoj politici u konkretnom slučaju bila proporcionalna cilju kojem se težilo“ (op. cit., AP 2702/18, tačka 58).

42. U navedenoj Odluci broj AP 2702/18 Ustavni sud se pozvao na svoju noviju praksu u predmetu broj AP 4436/19 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 23. juna 2020. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te je istakao da je u navedenom predmetu Ustavni sud razmatrao apelaciju koju je podnio apelant u tom predmetu protiv odluka Uprave i Suda BiH a kojima mu je po službenoj dužnosti odobren povrat plaćenih uvoznih dažbina (carine i PDV), ali je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na uplaćeni novčani iznos upravo pozivom na odredbe Zakona o carinskoj politici.

43. Nadalje, u Odluci broj AP 2702/18 Ustavni sud je istakao da je u tač. 41. i 42. Odluke Ustavnog suda broj AP 4436/19 navedeno: „Ustavni sud zapaža da odredba člana 234. ZCP (Zakon o carinskoj politici), koja je u konkretnom slučaju primijenjena, ne propisuje obavezu nadležnom organu da na iznos nezakonito obračunatih dažbina isplati zateznu kamatu, izuzev u slučaju kada je od dana donošenja odluke o vraćanju dažbina protekao rok od tri mjeseca, a što u konkretnom predmetu nije slučaj…. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i činjenicu da se veći dio nezakonito naplaćenih dažbina odnosio upravo na iznos PDV (vidi tačku 8. ove odluke), Ustavni sud smatra da se na odredbama Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, i to članu 16. stav (1), moglo utemeljiti 'legitimno očekivanje' apelanta da će mu biti isplaćena tražena zatezna kamata. Shodno navedenom, slijedi da apelant u konkretnom predmetu uživa garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da je osporenim odlukama odbijen apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu“ (op. cit., AP 2702/18, tačka 48).

44. Ustavni sud je u tač. 49-53. Odluke broj AP 2702/18, pored ostalogm istakao da je Ustavni sud u Odluci broj AP 4436/19 (tač. 44. i 45. Odluke) naveo: „U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se predmetnom apelacijom pokreće pitanje kršenja prava na imovinu u situaciji kada je spornim odlukama odbijena isplata kamata na iznos nezakonito naplaćenih, a potom, nakon određenog vremenskog perioda, vraćenih dažbina primjenom tada važećeg člana 234. ZCP… U svjetlu spornog pitanja koje se predmetnom apelacijom pokreće, Ustavni sud će, prije svega, podsjetiti na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Tako je u presudi Eko-Elda AVEE aplikant tražio povrat iznosa od oko 362.000 eura, koji je neosnovano platio na ime poreza na prihod, koji mu je tokom postupka pred nadležnim organima isplaćen, da bi kasnije tužbu preinačio tako što je tražio i zatezne kamate, koja je odbijena. Evropski sud je u tom predmetu utvrdio kršenje prava na aplikantovu imovinu. U obrazloženju presude Evropski sud je naveo da je plaćanje kamata po članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 'inherentno povezano' sa obavezom države da napravi pravilnu razliku između iznosa koji duguje i iznosa koji je povjerilac primio. U konkretnom slučaju Evropski sud je naročito istakao da je iznos pogrešno naplaćenog poreza vraćen aplikantu otprilike pet godina i pet mjeseci nakon što je aplikant podnio zahtjev za povrat. Evropski sud je smatrao da je odbijanje poreznih vlasti da plate kamatu za tako dugačak period 'poremetilo pravičnu ravnotežu koja se mora održati između općeg i pojedinačnog interesa' (vidi, Evropski sud, Eko-Elda AVEE protiv Grčke, presuda od 9. marta 2006. godine, aplikacija br. 10162/02, tač. 28-29). Slično je Evropski sud zaključio i u predmetu Buffalo SRL u likvidaciji protiv Italije, dok je u presudi Lopac protiv Hrvatske Evropski sud u sličnim okolnostima utvrdio kršenje prava na imovinu, zato što je zaključio da primijenjeni propis ne ispunjava 'kvalitet' u smislu predvidljivosti, i to zbog mogućnosti različitog tumačenja.“

45. Zatim, Ustavni sud je u toj odluci (tač. 46. i 47. Odluke Ustavnog suda broj AP 4436/19), između ostalog, naveo: “ […]. Dakle, postupak u kom je apelantu odobren povrat dažbina je rezultat činjenice da je drugostepeni organ, postupajući po apelantovoj žalbi, poništio kao nezakonito rješenje kojim je apelant nezakonito obavezan na isplatu carine (56.024,05 KM) i PDV (104.826,86 KM) zbog carinskog duga nastalog upotrebom sporne robe bez odobrenja. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se sporne dažbine nisu odnosile isključivo na povrat carine, već se pretežni dio povrata dažbina odnosio na povrat PDV, što je tokom postupka potpuno zanemareno, a što predmetnu situaciju usložnjava, u prvom redu, zbog primjene prava.“

46. Nadalje, Ustavni sud je u toj odluci (tačka 48. Odluke Ustavnog suda broj AP 4436/19) naveo: „Shodno citiranim odredbama Zakona o postupku indirektnog oporezivanja (čl. 13. i 16. stav 1) i činjenici da se pretežni dio nezakonito naplaćenih dažbina odnosio upravo na povrat PDV (104.826,86 KM), postavlja se pitanje da li su okolnosti konkretnog slučaja mogle opravdati isključivu primjenu tada važećeg člana 234. ZCP, te, drugo, zašto je u konkretnom slučaju za Sud BiH i nadležne organe uprave apelantovo pozivanje na Zakon o indirektnom oporezivanju bilo irelevantno. Ustavni sud smatra da ovo pitanje treba da rasvijetli Sud BiH, koji će u ponovnom postupku, uvažavajući sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, ispitati primjenu prava na povrat PDV. U tom kontekstu Ustavni sud se poziva na noviju praksu zauzetu u predmetu broj AP 3548/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3548/18 od 4. juna 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).“

47. Također, Ustavni sud ukazuje da je u toj odluci (tač. 49, 50. i 51. odluke) naveo: „ S druge strane, pitanje povrata nezakonito odmjerenih dažbina koji se odnosio na iznos carine (iznos od 56.024,00 KM), suprotno apelantovim tvrdnjama, opravdava primjenu člana 234. ZCP, a koji isključuje isplatu kamate. Međutim, Ustavni sud zapaža da citirana odredba člana 234. tada važećeg ZCP ne uvažava okolnost da je do donošenja odluke o povratu dažbina, eventualno, mogao proteći duži vremenski period u kojem je obveznik bio lišen svoje imovine (u konkretnom slučaju radi se o periodu od dvije godine), što bi moglo pokrenuti pitanje garancija prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno prema ukazanoj praksi Evropskog suda. Ustavni sud, također, ukazuje na relevantne odredbe novog ZCP ('Službeni glasnik BiH' broj 58/15, vidi Relevantne propise). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda koji utvrđuje kršenje prava na imovinu kada je 'prolongirana nedostupnost iznosa koji je aplikantova kompanija neosnovano platila imala konačan i značajan utjecaj na njegovu finansijsku situaciju', odnosno zato što se prolongiranjem vraćanja uplaćenih dažbina 'remeti pravična ravnoteža koja se morala održavati između potreba općeg interesa zajednice i potreba zaštite prava na neometano uživanje imovine' (op.cit., Eko-Elda AVEE). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da nadležni organi uprave, ali ni Sud BiH, prilikom primjene člana 234. ZCP nisu vodili računa o navedenim aspektima, a o čemu su trebali da vode računa, posebno u svjetlu ukazane prakse Evropskog suda. Shodno tome, Ustavni sud smatra da ovo pitanje treba da ispita Sud BiH, koji će u ponovnom postupku, uvažavajući praksu Evropskog suda i okolnosti konkretnog slučaja (vremenski period u kom je apelant nezakonito bio lišen svoje imovine, kako je to utjecalo na apelantovo poslovanje i druge relevantne okolnosti), utvrditi da li je u okolnostima konkretnog slučaja primjena člana 234. ZCP na način na koji je primijenjen na iznos povrata carine bila proporcionalna cilju kojem se težilo“ (op. cit., AP 2702/18, tač. od 49. do 53).

48. Konačno, u Odluci broj AP 2702/18, tačka 54, Ustavni sud je zaključio: „Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud ukazuje da je i u konkretnom slučaju, slično kao i u citiranom predmetu, odbijen apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos nezakonito uplaćenih dažbina (u apelantovom slučaju putarine i PDV) koje su mu vraćene rješenjima organa uprave. Navedena rješenja su bila rezultat činjenice da je Sud BiH u upravnim sporovima poništio kao nezakonita rješenja kojim je apelant nezakonito obavezan na isplatu putarine i PDV, što je rezultiralo time da je prvostepeni organ u ponovnom postupku donio rješenje o obustavljanju naplate tih dažbina i odobrio njihov povrat apelantu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju, kao i u citiranom predmetu, osporenim odlukama odbijen apelantov zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana kada je na osnovu neosnovanog obavezivanja izvršio njihovu uplatu, pa do isteka roka od tri mjeseca od donošenja odluka o odobravanju zahtjeva za povrat novčanih iznosa tih nezakonito naplaćenih dažbina (prema apelantovim navodima, radi se o periodu od oko tri godine) pozivom na odredbe Zakona o carinskoj politici. Ustavni sud zapaža da su se sporne dažbine, za razliku od navedenog predmeta, pretežno odnosile na putarinu, a u manjem dijelu na PDV. Međutim, bez obzira na to, a imajući u vidu odredbe propisa na koje su se organi uprave i Sud BiH pozvali u obrazloženju osporenih odluka, te praksu u citiranom predmetu, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima tih odluka nije dat relevantan odgovor na pitanje da li su okolnosti konkretnog slučaja mogle opravdati isključivu primjenu tada važećeg člana 234. ZCP na pitanje isplate zateznih kamata na neosnovano naplaćen PDV, pogotovo imajući u vidu odredbe člana 1. stav (2) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. S druge strane, Ustavni sud smatra da pitanje povrata nezakonito odmjerenih dažbina koji se odnosio na iznos putarine, kao i u citiranom predmetu, suprotno apelantovim tvrdnjama, i u konkretnom predmetu opravdava primjenu člana

234. Zakona o carinskoj politici, koji isključuje isplatu kamate, te se u vezi sa tim poziva na obrazloženje citirane Odluke Ustavnog suda broj AP 4436/19 od 23. juna 2020. godine, smatrajući da se razlozi navedeni u toj odluci odnose i na odlučivanje povodom predmetne apelacije.“

49. Odlučujući o konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće identična pravna pitanja o kojima je Ustavni sud već odlučivao i zauzeo pravne stavove u predmetu broj AP 2702/18. Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenog predmeta može primijeniti i u ovom slučaju.

50. Naime, u konkretnom predmetu je, također, odbijen apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate od dana kada je (na osnovu neosnovanog obavezivanja) izvršio plaćanje novčanog iznosa na ime putarine i PDV na uvoz dizel-goriva. Također, apelantov zahtjev za plaćanje zateznih kamata je odbijen, jer, kako je utvrđeno u provedenom postupku, prema odredbi člana 4. stav 1. tačka 7. Zakona o carinskoj politici, PDV i putarina predstavljaju carinske dažbine, te se stoga na njih primjenjuje član 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici koji propisuje da povrat iznosa uvoznih i izvoznih dažbina ne dovodi do isplaćivanja kamate od carinskih organa (izuzev u slučaju kada je od dana donošenja odluke o vraćanju dažbina protekao rok od tri mjeseca, što u konkretnom predmetu nije slučaj). Apelant je, također, u sudskom postupku i u apelaciji tvrdio da je tužena nakon nezakonite naplate PDV i putarine više od tri godine koristila apelantova sredstva zbog čega je apelant i podnio zahtjev za isplatu kamata za period u kojem je došlo do nezakonitog korištenja apelantovih novčanih sredstava. Apelant se i u konkretnom predmetu pozvao na čl. 13. i 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja koji predviđaju da, u slučaju plaćanja indirektnih poreza po rješenju koje kasnije bude poništeno, porezni obveznik ima pravo i na kamate koje teku od dana kada je plaćanje izvršeno. Imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud, također, zaključuje da u obrazloženjima tih odluka nije dat relevantan odgovor na pitanje da li su okolnosti konkretnog slučaja mogle opravdati isključivu primjenu člana 234. Zakona o carinskoj politici na pitanje isplate zateznih kamata na neosnovano naplaćen PDV, imajući u vidu odredbe člana 1. stav (2) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Isto tako, u odnosu na povrat nezakonito naplaćene putarine, u osporenim odlukama je primijenjena odredba člana 234. Zakona o carinskoj politici bez uvažavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, prije svega dužine vremenskog perioda u kom je apelant nezakonito bio lišen svoje imovine, i posljedično utjecaja na apelantovo poslovanje, kako bi se utvrdilo da li je primjena tada važećeg člana 234. Zakona o carinskoj politici bila proporcionalna cilju kojem se težilo.

51. Dakle, dovodeći u vezu sve navedeno u kontekst sa Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2702/18, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, kao i u toj citiranoj odluci, odlučivalo o apelantovoj „imovini“, koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, ali da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno „u skladu sa zakonom“.

52. S obzirom na navedeni zaključak Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama apelantu prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

53. S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama Suda BiH prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog nezakonitog miješanja u apelantovu imovinu u situaciji kada se povrat nezakonito naplaćenih dažbina u jednom dijelu odnosio na povrat PDV, a u obrazloženju osporenih odluka nije dat relevantan odgovor na pitanje da li su okolnosti konkretnog slučaja mogle opravdati isključivu primjenu člana 234. Zakona o carinskoj politici, što s pravom dovodi u pitanje isključivu primjenu tada važećeg Zakona o carinskoj politici, imajući u vidu član 1. stav (2) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i okolnost da odredbe navedenog zakona eksplicitno propisuju obavezu nadležnog organa da poreznom obvezniku vrati novčana sredstva, uključujući i zatezne kamate, odnosno kada je odredba člana 234. Zakona o carinskoj politici u odnosu na povrat nezakonito naplaćene putarine, koja je važila u relevantnom periodu, a koja isključuje isplatu kamata bez uvažavanja vremenskog perioda koji je protekao od momenta nezakonito naplaćenih dažbina, pa do njihovog vraćanja, što je čini nepreciznom sa aspekta zaštite prava na imovinu iz Evropske konvencije, primijenjena bez uvažavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, prije svega dužine vremenskog perioda u kom je apelant nezakonito bio lišen svoje imovine, te posljedično utjecaja na apelantovo poslovanje, kako bi se utvrdilo da li je primjena tada važećeg člana 234. Zakona o carinskoj politici u konkretnom slučaju bila proporcionalna cilju kojem se težilo.

55. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6434/18 („Petrol BH Oil Company“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio