Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6891/18 (A.R.F.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6891/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-6891/18, rješavajući apelaciju A.R. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.R. F. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 618008 18 Pžp od 24. septembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 618008 17 Pr od 23. marta 2018. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.R. F. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Alija Oruč, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. novembra 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 618008 18 Pžp od 24. septembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 618008 17 Pr od 23. marta 2018. godine.

2. Općinski sud je 23. marta 2018. godine donio Rješenje broj 65 0 Pr 618008 17 Pr kojim je apelant proglašen odgovornim, što je 18. novembra 2016. godine, oko 22,20 sati, u navedenom ugostiteljskom objektu [...] nosio oružje na javnom mjestu. Naime, pomenutog dana i vremena, na navedenom mjestu prije poduzimanja službene radnje policijskih službenika (pretres ugostiteljskog objekta), a na upit da li kod sebe posjeduje nedozvoljene predmete, apelant je policijskom službeniku dobrovoljno predao jedan pištolj, detaljno opisan u izreci (u daljnjem tekstu: sporni pištolj), jedan pripadajući okvir crne boje, 10 komada metaka kalibra 40 mm i jedan oružni list navedenog serijskog broja u kome je naveden broj registracije spornog pištolja, koji je izdat od strane Treće PU - Novi Grad. Navedeni predmeti su od apelanta privremeno oduzeti o čemu je sačinjena potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj 02/5-2-1-330/16 od 18. novembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: Potvrda o oduzimanju predmeta). Na ovaj način je apelant počinio prekršaj iz člana 28. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije (u daljnjem tekstu: Zakon o nošenju oružja), te mu je na osnovu člana 53. stav 1. tačke d) istog Zakona, izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. Istim rješenjem, apelantu je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja spornog pištolja, 10 komada metaka kalibra 40 mm i pripadajući oružani list, koji su privremeno oduzeti Potvrdom o oduzimanju i određeno je da nadležni organ uništi sporno oružje u navedenom roku.

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je održao usmeni pretres na koji su uredno pristupili predstavnik ovlaštenog organa - MUP-a Kantona Sarajevo, apelant u prisustvu branioca – advokata i svjedoci optužbe - službenici policije D.Č. i D.D., te svjedoci odbrane N.P. i E.H. Općinski sud je naveo da je neosporno da je apelant, 18. novembra 2016. godine oko 22,20 sati zatečen da kod sebe posjeduje vatreno oružje – sporni pištolj, odnosno zatečen je na mjestu gdje je striktno zabranjeno nošenje vatrenog oružja predviđeno članom 28. Zakona o nošenju oružja. Općinski sud je naveo da je apelant odbio odgovornost za prekršaj koji mu se stavlja na teret, ističući da se pod spletom okolnosti koje su uvjetovane poslovnim obavezama u momentu pretresa ugostiteljskog objekta samo kratko i privremeno nalazio u objektu, da u istom nije boravio u svojstvu gosta, te da se u njegovim radnjama ne ostvaruju bitna obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret odnosno činjenice koje isključuju njegovu prekršajnu odgovornost. Apelant je ukazivao da radnja pretresanja ugostiteljskog objekta nije izvršena u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), jer je iz stanja spisa i iskaza svjedoka optužbe vidljivo da policijski službenici u konkretnom slučaju nisu sačinili zapisnik o pretresanju te da, imajući u vidu odredbe člana 11. ZKP, oduzeti predmeti nisu oduzeti zakonito od apelanta. Apelant je isticao da je legalno nabavio sporno oružje te je prilikom ishodovanja dozvole za držanje i nošenje oružja obavijestio nadležni organ o razlozima nabavke oružja i mjestima gdje će se oružje nalaziti.

4. Dalje, Općinski sud je interpretirao iskaze saslušanih svjedoka i apelanta te je naveo sadržaj provedenih materijalnih dokaza i istakao da je, ocjenom svakog dokaza ponaosob i u njihovoj međusobnoj vezi, na nesporan način utvrdio da je apelant počinio prekršaj iz člana 28. stav 1. Zakona o nošenju oružja. Ukazano je da je tim članom propisano da je zabranjeno nošenje vatrenog i vazdušnog oružja na javnim vjerskim i sportskim okupljanjima, školama, zdravstvenim ustanovama, ugostiteljskim objektima i prostorijama koji se koriste za pružanje ugostiteljskih usluga. Iz izvedenih dokaza optužbe nesporno je utvrđeno da je apelant kod sebe imao i nosio pištolj - vatreno oružje u prostoriji u kojoj se koriste i pružaju ugostiteljske usluge - ugostiteljskom objektu. Činjenično stanje je utvrđeno na osnovu dokaza optužbe i to iskaza svjedoka službenika policije D.Č. i D.D. koji su na jasan način opisali da su na licu mjesta prilikom kontrole u ugostiteljskom objektu zatekli apelanta koji je kod sebe posjedovao pištolj sa okvirom i mecima za koje ima odobrenje, koji je i predao službenicima policije o čemu mu je izdata Potvrda o oduzimanju predmeta, a koju je apelant potpisao bez primjedbi. Svjedok odbrane N.P. je potvrdio da je u navedenom ugostiteljskom objektu vidio da je apelant izvadio pištolj iz torbice za koje ima odobrenje i isti zajedno sa okvirom i mecima predao službenicima policije, isto tako svjedok je potvrdio da je svjedok bio u ugostiteljskom objektu, da je u ugostiteljskom objektu bilo gostiju i konobar. I sam apelant, koji je po prijedlogu odbrane saslušan kao svjedok, je također potvrdio da se nalazio u ugostiteljskom objektu kod šanka kada su ušli službenici policije, te da je tom prilikom kod sebe posjedovao pištolj sa okvirom i mecima za koje ima odobrenje i da je iste i predao službeniku policije, da mu je izdata Potvrda o oduzimanju predmeta, a koju je on potpisao bez primjedbi.

5. Općinski sud nije prihvatio osnovanim odbranu apelanta da to što nije sačinjen zapisnik o pretresanju od strane službenika policije i nisu dokazane ključne činjenice iz kojih proizilaze bitna obilježja prekršaja iz člana 28. stav 1. Zakona o nošenju oružja, jer članom 40. stav 1. Zakona o nošenju oružja propisano da policijski službenici mogu od lica za koje postoji osnovana sumnja da je izvršen prekršaj određen ovim zakonom i privremeno oduzeti oružni list kao i oružje, dijelovi za oružje, dijelovi za oružje za koje postoje osnovi sumnje da je izvršen prekršaj jer su pribavljeni prekršajem jer su nastali izvršenjem prekršaja, a stavom 2 istog člana je propisano da prilikom izvršavanja ovlaštenja propisano u stavu 1 ovog člana policijski službenici Ministarstva dužni su izdati potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Navedenim odredbama nije propisano da se sačinjava poseban zapisnik, već upravo da se izdaje potvrda, a radi se o odredbi koja je lex specialis i nisu osnovani navodi odbrane da su se morali primijeniti odredbe ZKP-a u dijelu kojem su preuzete Zakonom o prekršajima, te da su isti nezakonito oduzeti. Primjedbe odbrane čitanje - službene zabilješke koju je predložila optužba sud je prihvatio osnovanim jer službena zabilješka ne predstavlja dokaz već istražnu radnju koju su poduzimali službenici policije, pa sud službenu zabilješku nije ni cijenio kao dokaz. Navodi odbrane da je apelant imao pravo po uslovima predviđenim članom 27. Zakona o nošenju oružja kao suvlasnik objekta da u objektu drži oružje i da je prilikom nabavljanja oružja i obavijestio nadležni organ gdje će se oružje nalaziti su ocijenjeni neosnovanim. Članom 27. stav 1 Zakona o nošenju oružja je propisano da se oružje i municija moraju čuvati tako da nisu dostupni fizičkom licu koje nije ovlašteno posjedovati ga, a naročito djeci, zaključani i odvojeni u metalnom ormaru, sefu ili sličnom spremištu koji se ne može otvoriti alatom uobičajne upotrebe. Nije sporno da je apelant suvlasnik u ugostiteljskom objektu, a što je prezentovo materijalnim dokazima, kao i na osnovu iskaza svjedoka odbrane E.H., te da je apelant oružje mogao držati u objektu zaključano u sefu. Međutim, u vrijeme kontrole službenika policije apelant pištolj nije držao u sefu, već ga je imao kod sebe i to u ugostiteljskom objektu, a što nije dozvoljeno odredbom člana 28. stav 1. Zakona o nošenju oružja. Sud nije prihvatio osnovanim navode odbrane da na njega nije primjenjiva odredba člana 28. Zakona o nošenju oružja, te da se ista odredba odnosi na lica koja posjećuju ugostiteljski objekat - goste, a ne i na apelanta koji je suvlasnik objekta i u kojem obavlja djelatnost, jer tim odredbama, vlasnici objekata i uposlenici nisu izuzeti od njene primjene, niti je to propisano nekom drugom zakonskom odredbom, te isti u ugostiteljskom objektu ne smiju nositi oružje, već isključivo ga držati u sefu, a što apelant nije učinio. Sud nije prihvatio osnovanim navod odbrane da bi se u tom slučaju ta zakonska odredba odnosila i na službenike policije sud nije prihvatio osnovanim jer članom 3. Zakona o nošenju oružja propisano je da se odredbe tog zakona ne odnose na policijske službenike kada drže i nose oružje i municiju po propisima svoje službe.

6. Navod odbrane da je apelant istovarao robu u radnju i da je pri tome kod sebe imao vatreno oružje i da nije počinio prekršaj jer je bio u pravnoj zabludi u pogledu dosljednog pridržavanja odredbi člana 28. Zakona o nošenju oružja, nije prihvaćen osnovanim jer je i sam apelant u iskazu datom kao svjedok na jasan način istakao da je bio upoznat sa svim odredbama o načinu i držanju oružja, da je preduzeo sve radnje da ima sef kako u stanu, tako i u radnji, što ukazuje na činjenicu da je u potpunosti znao kako se postupa i nosi oružje, te da isto mora držati u sefu kada se nalazi u objektu, a što u konkretnom slučaju nije učinio.

7. Općinski sud je naveo da je apelantu za počinjeni prekršaj iz člana 28. stav 1. Zakona o nošenju oružja, na osnovu člana 53. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačke d istog Zakona izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja spornog pištolja i pripadajućih predmeta, koji su privremeno oduzeti Potvrdom o oduzimanju predmeta, te ujedno određeno da će nadležni organ navedeni predmet uništiti u roku od 15 dana od pravosnažnosti ovog rješenja.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj broj 65 0 Pr 618008 18 Pžp od 24. septembra 2018. godine odbijena je žalba apelantovog branitelja, kao neosnovana, i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Kantonalni sud je potvrdio sve razloge koje je dao prvostepeni sud. U rješenju su analizirani svi apelantovi prigovori koji su ocijenjeni kao neosnovani, a koji su isticani i tokom postupka pred Općinskim sudom.

9. Posebno je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim žalbene navode da je radnja pretresanja ugostiteljskog objekta izvršena nezakonito jer nije sačinjen zapisnik o pretresanju, zbog čega apelant nije ni imao priliku da istakne prigovore, te da su samim tim predmeti od apelanta oduzeti nezakonito a da Potvrda o oduzimanju predmeta nije smjela biti dokaz na kojem će sud zasnovati svoju odluku. S tim u vezi, Kantonalni sud je citirao odredbe člana 40. st. 1. i 2. Zakona o nošenju oružja, te ukazao da iz istih proizilazi da policijski službenici nisu imali obavezu sačiniti zapisnik o pretresanju, već su bili obavezni izdati potvrdu o privremeno oduzetim predmetima, što su isti i učinili. Nadalje, istaknuto je da je eventualne prigovore o kojima branilac govori u žalbi, da ih apelant nije mogao istaknuti jer nije sačinjen zapisnik o pretresanju, apelant je mogao istaći na potvrdi o privremeno oduzetim predmetima, a što nije učinio. Upravo uvidom u Zapisnik o usmenom pretresu, Kantonalni sud je utvrdi da je apelant kao svjedok, prilikom unakrsnog ispitivanja, izjavio da mu je predata potvrdu o privremeno oduzetim predmetima i da je istu potpisao on lično bez primjedbi. Također, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je Potvrdu o oduzimanju predmeta, koristio kao vjerodostojan dokaz jer je ista sačinjena na licu mjesta, u skladu sa zakonom, a koju je apelant i potpisao bez primjedbi. Pored toga, ukazano je da žalbeni osnovi propisani članom 84. Zakona o prekršajima ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te da se stoga Kantonalni sud, shodno odredbama člana 88. Zakona o prekršajima nije ni upuštao u meritorno razmatranje tog dijela žalbe.

10. Konačno, preispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno apelantu izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta jer je članom 53. stav 1. tačka d) i stav 2. Zakona o nošenju oružja, a u vezi sa članom 28. istog Zakona, obligatorno propisano da se obavezno izriče i zaštitna mjera oduzimanja oružja, dijelova za oružje i municije ko na javnim i vjerskim okupljanjima, ugostiteljskim objektima, obrazovnim ustanovama i na drugim javnim mjestima nosi oružje. Dakle, slijedom navedene zakonske odredbe kojom je zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja obligatorno propisana za prekršaj koji je apelant učinio, odnosno kako zakonom nije ostavljena mogućnost sudu da sam ocijeni i odluči da li će navedenu zaštitnu mjeru izreći ili ne, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantu izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Do povrede navedenih prava je došlo zbog, kako apelant navodi, arbitrarne primjene pozitivno-pravnih propisa a slijedom toga i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U suštini, apelant navodi da je radnja pretresanja ugostiteljskog objekta bila nezakonita, jer „prilikom poduzimanja radnje pretresanja nije sačinjen zapisnik o pretresanju kako to imperativno nalažu odredbe člana 76. stav 1) ZKP-a“ Također, ističe da, u smislu člana 76. stav 2) ZKP-a, nije sačinjen zapsinik o „oduzimanja predmeta koji nisu u vezi sa svrhom pretresanja“, posebno jer je pretresanje izvršeno po naredbi Općinskog suda. S tim u vezi, apelant ističe da su predmeti od njega oduzeti nezakonito, jer je sačinjavanje zapisnika o pretresanju u konkretnom slučaju bila je imperativna zakonska obaveza ovlaštenog organa, koja evidentno nije izvršena a posljedično tome, Potvrda o oduzimanju predmeta nije smjela biti dokaz na kojem će sud zasnovati svoju odluku. Apelant ističe da je sačinjavanje zapisnika o pretresanju bilo nužno i sa aspekta ostvarivanja njegovog prava da na zapisnik o pretresanju ističe odgovarajuće primjedbe, posebno u vezi sa mjestom gdje se nalazio prilikom ulaska ovlaštenih službenih lica u ugostiteljski objekat. Smatra da je prvostepeni sud trebao primijeniti temeljno načelo krivičnog postupka in dubio pro reo, vezano za mjesto na kojem se apelant nalazio u trenutku poduzimanja radnje pretresanja, te da nije mogao zasnovati svoju odluku na iskazima svjedoka, policijskih službenika, jer su isti nepouzdani i svoje iskaze nisu davali na osnovu svojih neposrednih opažanja, već na osnovu sadržaja nepouzdanih, netačnih i nepotpunih službenih zabilješki. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, jasno je da je apelant oglašen odgovornim za prekršaj, a da isti taj prekršaj nije učinio, posebno imajući u vidu okolnosti vezano za mjesto na kojem se nalazio kada su policijski službenici ušli u ugostiteljski objekat, svoje svojstvo faktičkog suvlasnika predmetnog ugostiteljskog objekta, te činjenicu da je nadležni organ koji mu je izdao odobrenje za nošenje i držanje oružja i municije obavijestio o mjestima na kojim će se predmetno vatreno oružje držati. Apelant ističe da nije boravio u predmetnom ugostiteljskom objektu, ali istovremeno i da se na konkretnom mjestu nije zatekao u svojstvu gosta ugostiteljskog objekta, već u svojstvu faktičkog suvlasnika ugostiteljskog objekta. Smatra da, cijeneći ratio legis odredaba člana 28. Zakona o nošenju oružja, nije izvršio prekršaj koji mu stavlja na teret. Pored toga, apelant navodi i da je bio u pravnoj zabludi u pogledu činjenice da ne smije prenositi oružje od jednog sefa do drugog. Apelant ističe da mu je izricanjem zaštitne mjere, kada se imaju u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, prekršeno pravo na nesmetano uživanje njegove imovine. U vezi sa navedenim, apelant ističe da je oduzeti pištolj njegovo vlasništvo, da on nije osoba koja je sklona vršenju krivičnih djela ili prekršaja, da je oduzeti pištolj značajne vrijednosti ako se imaju u vidu trenutne socio-ekonomske prilike u BiH, te da s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, izricanje zaštitne mjere oduzimanja spornog oružja i oružnog lista nije srazmjerno i nije opravdano sa zaštitnog aspekta. Relevantni propisi

12. Zakon o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 38/07, 43/08, 11/10 i 23/10) koji je bio na snazi u relevantnom vremenu [do 2. aprila 2018. godine], u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(Predmet) Ovim Zakonom se utvrđuju uvjeti za nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije, oduzimanje oružja i municije,[…] na području Kantona Sarajevo.

Član 3. stav (1) (Izuzeci u primjeni) (1)Odredbe ovog Zakona ne odnose se […], na policijske službenike, […], kada drže i nose oružje i municiju po propisima svoje službe.

Član 28. stav (1) (Zabrana nošenja oružja) (1) Zabranjeno je nošenje vatrenog i vazdušnog oružja na javnim, vjerskim i sportskim okupljanjima, u […], ugostiteljskim objektima i prostorima koji se koriste za pružanje ugostiteljskih usluga.

Član 40.

(Privremeno oduzimanje oružja, municije i oružnog lista) (1) Policijski službenici Ministarstva mogu od lica za koje postoje osnovi sumnje da je izvršilo krivično djelo ili prekršaj određen ovim Zakonom i sami privremeno oduzeti oružni list, kao i oružje, dijelove za oružje i municiju za koje postoje osnovi sumnje da je s njima izvršeno krivično djelo ili prekršaj ili su pribavljeni krivičnim djelom ili prekršajem ili su nastali izvršenjem krivičnog djela ili prekršaja.

(2) Prilikom izvršavanja ovlaštenja propisanih u stavu (1) ovog člana, policijski službenici Ministarstva dužni su izdati potvrdu o privremeno oduzetim predmetima.

Član 53. stav (1) tačka d) i st.(2) i (3) (Novčane kazne i zaštitne mjere za prekršaje fizičkih lica) (1) Novčanom kaznom od 500,00 do 1.500,00 KM kaznit će se za prekršaj:

d) ko postupi protivno odredbama čl. 10. i 28. ovog Zakona.

(2) Za prekršaje iz stava (1) ovog člana, obavezno se izriče i zaštitna mjera oduzimanja oružja, dijelova za oružje i municije.

(3) U izvršenju zaštitne mjere iz stava (2) ovog člana oduzima se oružni list.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o krivičnoj optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba krivična u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, koji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o krivičnoj optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o krivičnoj optužbi, odnosno da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-2255/05 od 16. januara 2007. godine, tač. 21 i 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07).

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud, odnosno Općinski sud proveo prekršajni postupak i donio odluku o prekršajnoj odgovornosti apelanta i posljedično tome izrekao zaštitnu mjeru. Ustavni sud, rješavajući brojne apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, uglavnom odnose na činjenicu da apelant nije počinio prekršaj za koji je proglašen odgovornim i kažnjen novčanom kaznom te za koji je izrečena zaštitna mjera oduzimanja spornog pištolja i pripadajućih predmeta. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak vodio protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 28. stav 1. Zakona o nošenju oružja, odnosno zbog činjenice da je apelant, nosio oružje na javnom mjestu, što je utvrđeno prilikom pretresa ugostiteljskog objekta.. U toku postupka saslušana su službena lica –policijski službenici koji su vršili pretres, kao i dva svjedoka odbrane a i apelant je iznio svoju odbranu, te je sud dao ocjenu dokaza. Također, sud je jasno naveo zašto nije prihvatio apelantove navode da nema njegove prekršajne odgovornosti, dajući jasne razloge za to, uključujući i odgovor zašto apelantovi navodi vezani za zapisnik o pretresanju ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Dakle, redovni sud se bavio samo konkretnim prekršajem iz člana 28. stav 1. Zakona o nošenju oružja, te jasno naveo zašto je zaključio da je apelant počinio prekršaj za koji ga je proglasio odgovornim, a koji je za posljedicu imao i oduzimanje spornog pištolja i pripadajućih predmeta od apelanta.

20. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravičan postupak, princip in dubio pro reo ili pogrešne primjene prava, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević