Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2305/20 (L. K. i B. T.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2305/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2305/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Ljubiša Kobas i Branka Tadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ljubiša Kobas i Branka Tadić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 024549 19 U od 22. juna 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubiša Kobas iz Omarske i Branka Tadić iz Kozarca (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milena Kobas iz Banjaluke, podnijeli su 7. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 024549 19 U od 22. juna 2020. godine.
2. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 024549 19 U od 22. juna 2020. godine odbačena je kao preuranjena tužba apelanata podnesena protiv tuženog (Univerzitetsko-Kliničkog centra Republike Srpske, Banjaluka) zbog nedonošenja rješenja po zahtjevu i žalbi, odnosno zbog „ćutanja administracije“ u predmetu pristupa informacijama.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da se u sudskom postupku, kada se radi o tužbi zbog „ćutanja administracije“ napada sama činjenica „ćutanja“ nadležnog organa, te se od suda traži intervencija za donošenje upravnog akta, odnosno u takvom slučaju sud ispituje samo da li su ispunjeni formalni uslovi za podnošenje tužbe, ne upuštajući se u meritum same upravne stvari. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 17. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 109/05 i 63/11) propisano da, ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena, te da na ovaj način može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenim zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi. Okružni sud je dalje naveo da su u predmetnoj tužbi apelanti naveli da „tuženi nije usvojio niti odbio zahtjeve od 5. jula i 2. avgusta 2018. godine“. Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da se M.K. obratila tuženom 5. jula 2018. godine podneskom naslovljenim kao „prigovor zbog uskraćivanja prava na zdravstvenu zaštitu i zahtjev za pristup informacijama“, da je tuženi podneskom od 20. jula 2018. godine odgovorio M.K. na njen podnesak, te je M.K. 2. avgusta 2018. godine tuženom podnijela ponovni zahtjev za dostavu informacija. Dalje, da je M.K. 5. septembra 2018. godine tuženom izjavila žalbu zbog „nedonošenja rješenja po njenom zahtjevu“ od 5. jula i 2. avgusta 2018. godine, te da je tuženi aktom od 15. oktobra 2018. godine dao odgovor M.K. u vezi s njenim zahtjevima od 5. jula i 2. avgusta 2018. godine, kao i žalbom od 5. septembra 2018. godine. Takođe, da su apelanti 4. januara 2019. godine, putem M.K. kao svog punomoćnika uputili tuženom žalbu zbog „ćutanja uprave“, odnosno zbog neodlučivanja o žalbi od 5. septembra 2018. godine, te zatražili da se odluči o zahtjevima od 5. jula, 2. avgusta i 5. septembra 2018. godine, pa kako tuženi nije odlučio o navedenoj žalbi apelanata od 4. januara 2019. godine, apelanti su putem punomoćnika M.K. pokrenuli predmetni upravni spor. Okružni sud je u vezi s navedenim ukazao da su žalbu od 4. januara 2019. godine, označenu kao „požurnica“ apelanti izjavili putem M.K. kao punomoćnika, pa se ista, imajući u vidu naprijed navedeno, odnosno činjenicu da apelanti nisu bili podnosioci zahtjeva od 5. jula i 2. avgusta 2018. godine, niti podnosioci žalbe od 5. septembra 2018. godine, a niti su zahtijevali učešće u tom postupku (pokrenutom po zahtjevu M.K.), ne može smatrati ,,požurnicom“, odnosno urgencijom za odlučivanje po žalbi kada prvostepeno rješenje nije doneseno, u postupku pokrenutom po zahtjevu M.K., već samostalnom žalbom apelanata. Okružni sud je u vezi s tim zaključio da, imajući u vidu da apelanti, kao podnosioci predmetne žalbe, o kojoj tuženi nije odlučio u zakonom propisanom roku, nisu dostavili dokaz o tome da su izjavili i urgenciju tuženom za donošenje rješenja po njihovoj žalbi u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, pa s obzirom na činjenicu da moraju biti ispunjeni svi procesni uslovi propisani navedenim odredbama Zakona o upravnim sporovima da bi sud predmetnu tužbu mogao uzeti u razmatranje, proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe iz člana 17. navedenog zakona, zbog čega je tužba preuranjena.
Apelacioni navodi
4. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. S obzirom na to da apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvo odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem je redovni sud odlučivao da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje tužbe u upravnom sporu zbog „nedonošenja rješenja po zahtjevu i žalbi“, nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije. U predmetnom postupku redovni sud je samo odlučivao o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje tužbe u upravnom sporu zbog „nedonošenja rješenja po zahtjevu i žalbi“, pa ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-1137/20 od 20. maja 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba ) . Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević