Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2335/20 (COFUS ASSISTANCE & CONSULTING D.O.O. Banjaluka)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2335/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2335/20, rješavajući apelaciju COFUS ASSISTANCE & CONSULTING D.O.O. Banjaluka , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija COFUS ASSISTANCE & CONSULTING D.O.O. Banjaluka ponesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 126343 19 Pž od 25. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 126343 18 Ps od 3. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. COFUS ASSISTANCE & CONSULTING D.O.O. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Advokatska firma "Sajić" o.d. iz Banjaluke, podnio je 9. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 126343 19 Pž od 25. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 126343 18 Ps od 3. jula 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi („Prvo penzionersko Mikrokreditno društvo" d.o.o. Banjaluka) na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da su parnične stranke 11. maja 2017. godine zaključile ugovor, kojim se tuženi, kao partner obavezao da na godišnjem nivou obezbijedi članstvo u apelantovom klubu na ime korištenja paketa asistencija (apelant ovim ugovorom sanira neispravnosti i štete kao što su poplave zbog pucanja cijevi, nestanak struje uslijed kvara na električnim instalacijama itd. članovima apelantovog kluba) za minimalno 1000 svojih klijenata na način da u njihovo ime uplati godišnju naknadu za članstvo u iznosu od 11,00 KM po članu. Apelant je u izvršenju ovog ugovora izradio 1000 članskih kartica i dostavio ih tuženom, koje kartice je tuženi platio, dok nije učlanjen nijedan član u navedeni apelantov klub, pa je tuženi 24. maja 2018. godine obavijestio apelanta da ugovor raskida. Pri tome, Viši privredni sud je naveo da se tumačenjem odredaba ugovora mora utvrditi prava namjera ugovornih strana pri zaključenju ugovora, a pri istraživanju te namjere i prave volje stranaka, ugovorne odredbe treba interpretirati onako kako bi one u što većoj mjeri odgovarale osnovnim načelima propisanim u čl. 1. do 25. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Viši privredni sud je naveo da tumačenjem ovog ugovora u skladu sa članom 99. ZOO slijedi da su stranke ugovorile saradnju na način da apelant tuženom dostavi 1000 ID kartica, da se tuženi obavezao te kartice predati svojim članovima i to tako što će u apelantovom klubu, ko se od članova učlani, dobiti karticu, na Internetu će se na apelantovoj stranici popuniti podaci o članu i broj njegove kartice, a na taj način registrovani član stiče pravo popusta za određene apelantove zanatske radove i to na način da ne plaća uslugu već samo utrošeni materijal, a tuženi plaća za svakog člana godišnje 11,00 KM. Viši privredni sud je naveo da se tumačenjem navedenih odredaba ugovora o poslovno tehničkoj saradnji dolazi do zaključka da se radi o ugovoru koji nema jasno definisan predmet (član 50. ZOO). Viši privredni sud je naveo da se radi o dvostrano obavezujućem ugovoru o izradi ID kartica koji je izvršen od obje ugovorne strane u čemu se njihov međusobni odnos u cijelosti iscrpio, dok su ostale odredbe ugovora zaključene u korist apelanta i trećih lica, bez daljih prava osim obaveze tuženog, te da se u tom dijelu ne radi o dvostrano obaveznom ugovoru. Viši privredni sud je naveo da je ugovorom samo ustanovljena obaveza tuženog i to obaveza plaćanja izrade ID kartica i plaćanje članarine za treća lica, dok se apelantova obaveza aktivira učlanjenjem u njegov klub i to prema trećem licu a ne tuženom. Viši privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o nekom budućem ugovoru koji je trebao da bude zaključen u korist trećeg lica, te u tom slučaju nastaje apelantova obaveza prema trećem licu, a obaveza tuženog je da za to treće lice plati godišnju naknadu, da se prava i obaveze iz ugovora aktiviraju pristankom trećeg lica da se učlani u klub, te naglasio da se i u tom slučaju tumačenjem ugovora da utvrditi da se ne radi o dvostrano obaveznom ugovoru, a koji predviđa član 132. ZOO, jer apelant ugovorom nije preuzeo nikakva prava i obaveze prema tuženom. Viši privredni sud je ukazao da se prema općim pravilima o ugovornoj odgovornosti za štetu (član 262. ZOO), po kom osnovu se ovdje traži naknada štete, odgovornost ugovarača zasniva na povredi ugovora, a povreda se, u pravilu, sastoji u neispunjenju ili neurednom ispunjenju ugovorene obaveze. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je za odgovornost tuženog za naknadu predmetne štete odlučna činjenica u čemu se sastoji povreda ugovora, a za što je značajno pravilno tumačenje predmetnog ugovora, a iz navedenog ugovora se ne vidi u čemu se sastoji obaveza tuženog koja bi dovela do povrede ugovora. Viši privredni sud je naveo da se naknada štete javlja kao sankcija zbog neizvršenja obaveze (čl. 132., 262. stav 2., 124. ZOO) i kao takva ima da zadovolji cilj koji se ne poklapa u potpunosti sa ciljem koji se postiže izvršenjem ugovora, te naglasio da naknada štete zbog neizvršenja obaveze ne pruža povjeriocu potpuno zadovoljenje koje bi on imao da je ugovor izvršen onako kako je bilo ugovoreno. Viši privredni sud je ukazao da strana koja nije kriva ima pravo na naknadu štete, te naglasio da sama činjenica da je ugovor raskinut ne znači postojanje obaveze druge strane da štetu nadoknadi, kao što je to u konkretnom slučaju. Viši privredni sud je naveo da je za apelantovo pravo da zahtijeva naknadu štete odlučno da li je do raskida ugovora došlo isključivom krivicom tuženog, odnosno da li je do štete došlo zbog apelantove krivice, a što u konkretnom slučaju apelant nije dokazao. Viši privredni sud je naveo da se tumačenjem ugovora nije moglo utvrditi da su uopće ugovorene obaveze koje su međusobno uslovljene, osim obaveze izrade ID kartica, što su u cijelosti izvršile obje strane. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se „nižestepeni sudovi bespotrebno stavljaju u ulogu tumača ugovornih odredbi, umjesto da na pravilan način primijene materijalno pravo i samu volju ugovornih strana oličenu kroz odredbe predmetnog ugovora, te ističe da je netačno tumačenje da se radi o budućem ugovoru, jer je riječ o pravima i obavezama koje su ugovorne strane precizno ustanovile, a ne o ugovoru koji će biti zaključen u budućnosti“. Apelant navodi da je kao osnov svog tužbenog tužbenog zahtjeva opredijelio naknadu štete koja je nastala kao posljedica neizvršenja obaveza preuzetih zaključenjem ugovora od 11. maja 2017. godine, a odnosi se na naknadu od 11,00 KM po jednom paketu za najmanje 1000 korisnika koje se obavezao obezbijediti tuženi, te ističe da je tuženi jednostrano raskinuo predmetni ugovor bez ikakvog osnova.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2335/20 (COFUS ASSISTANCE & CONSULTING… | Sudska praksa | Aktio