Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6982/18 (M.M., M.K. i J.M.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Troškovi postupka
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Radni spor
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6982/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6982/18, rješavajući apelaciju M. M. i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. M., M. K. i J. M.

podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 031545 16 Rsž 2 od 16. studenog 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. M., M. K. i J. M. (u daljnjem tekstu: apelantice, apelant ili apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Jerko Gavran, odvjetnik iz Posušja, podnijeli su 29. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 031544 17 Rev od 4. rujna 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 031545 16 Rsž 2 od 16. studenog 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3857/16 od 19. travnja 2017. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju apelanata broj AP 101/17 koju su 9. siječnja 2017. godine podnijeli Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031544 16 Rsž 2 od 16. studenog 2016. godine (osporene ovom apelacijom), zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom revizije apelanata izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. U međuvremenu je Vrhovni sud Rješenjem broj 64 0 Rs 031544 17 Rev od 4. rujna 2018. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti za odlučivanje o reviziji propisani člankom 237. st. 2., 3. i 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Široki Brijeg kao zakonskog zastupnika Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. svibnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud su 26. i 27. svibnja 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 64 0 Rs 031544 15 Rs 2 od 16. svibnja 2016. godine kojom je kao neutemeljen odbijen tužbeni zahtjev preciziran za svaku apelanticu i apelanta posebno za isplatu „razlike naknada za ishranu u toku rada“ za razdoblje od 1. prosinca 2010. do 31. prosinca 2013. godine, potom na ime „neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres)“ za 2011., 2012. i 2013. godinu, te na ime „razlike zbog umanjenja, tj. neisplaćenog dijela plaće“ za precizirano razdoblje sa zakonskim kamatama na način preciziran u izreci i neuplaćenih doprinosa u navedenim razdobljima, kao i da im tuženi naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

7. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su apelanti uposlenici Općinskog suda, da su raspoređeni na radna mjesta precizirana u presudi, da im za 2011., 2012. i 2013. godinu nije isplaćivana naknada za topli obrok i regres u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), da im je smanjena osnovica za obračun plaće, i to u travnju 2013. godine za 8 %, da zbog navedenog potražuju isplatu razlike navedenih naknada i plaća u skladu s Kolektivnim ugovorom. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu odredbe Zakona o namještenicima u tijelima državne službe u Zapadnohercegovačkom kantonu (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) koje uređuju radno-pravni status namještenika u tijelima državne uprave tuženog, grada i općine, poslove koje obavljaju namještenici, plaće, naknade i druga prava, dužnosti i odgovornosti iz radnog odnosa i druga pitanja koja se odnose na radno-pravni status namještenika u tijelima tuženog (članak 1.), a da se na radno-pravni status namještenika u tijelima tuženog primjenjuje Zakon o radu i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovor, osim u pitanjima koja su regulirana ovim Zakonom (članak 2.).

8. Općinski sud je dalje naveo da su naknade na koje namještenik ima pravo regulirane odredbama članka 45. Zakona o namještenicima, prema kojim namještenik ima pravo, između ostalih, na naknadu za ishranu za vrijeme rada i regres za godišnji odmor, dok visinu te naknade ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat i Vlada tuženog. Dakle, navedenim Zakonom o namještenicima nije utvrđena visina naknade za ishranu za vrijeme rada (topli obrok) i regresa za godišnji odmor, odnosno propisano je da visinu te naknade imaju ugovoriti sindikat i Vlada tuženog. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da kod tuženog visina navedenih naknada nije bila utvrđena kolektivnim ugovorom u spornom razdoblju (nije bio zaključen Kolektivni ugovor između tuženog i sindikata kao predstavnika službenika/namještenika organa uprave i sudske vlasti), nego je, zbog navedenog, visinu tih naknada utvrdila Vlada tuženog Odlukom o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod korisnika proračuna. Općinski sud je obrazložio da je kolektivni ugovor svaki pisani sporazum o uvjetima rada i zaposlenja, zaključen s jedne strane od poslodavaca i s druge strane sindikalnih organizacija radnika, ili ako nema takvih radničkih organizacija, od predstavnika zainteresiranih radnika koji budu pravovaljano izabrani i opunomoćeni od strane takve skupine radnika, a u suglasnosti s nacionalnim zakonodavstvom. S obzirom na to da se svaki ugovor, pa tako i kolektivni, zaključuje isključivo putem suglasnosti volja njihovih sudionika, može se, prema mišljenju Općinskog suda, smatrati da je on po svojoj naravi dobrovoljnog karaktera. Općinski sud je naveo da iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi da u konkretnom slučaju nije uopće došlo do postupka pregovaranja glede zaključenja Kolektivnog ugovor na razini tuženog, kojim bi se utvrdila visina navedenih naknada između Vlade i Sindikata s obzirom na to da je Sindikat registriran 10. listopada 2013. godine, budući da je izostala bilo kakva inicijativa ovlaštenih sudionika.

9. Imajući u vidu da je izostalo bilo kakvo pregovaranje ovlaštenih sudionika glede zaključenja kolektivnog ugovora, Općinski sud je zaključio da nema suglasnosti volja za zaključenje takvog ugovora, a nije izvršeno ni pristupanje predmetnom Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti. Zbog navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, nije bilo mjesta ni primjeni spomenutog Kolektivnog ugovora. Nadalje je obrazloženo da prema Zakonu o namještenicima nije utvrđena visina spornih naknada, nego je njihovo određivanje u domenu kolektivnog pregovaranja, do kojeg nije došlo, pa se isplata predmetnih naknada, prema mišljenju Općinskog suda, vršila prema Odluci Vlade tuženog o naknadama, koji akt predstavlja supstitut kolektivnog ugovora, odnosno zamjenjuje ga, jer on nije zaključen zbog odsustva pregovaračke inicijative.

10. Općinski sud je dalje naveo da apelanti potražuju isplatu razlike plaća za razdoblje od 1. travnja 2013. do 1. srpnja 2014. godine jer im je od travnja 2013. godine pa nadalje isplaćivana plaća umanjena za 8 %, na temelju sporne Odluke Vlade tuženog. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno može li se na apelantice primjenjivati Odluka Vlade o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće koja je objavljena u Narodnim novinama broj 6/2013. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je stupanjem na snagu ove Odluke prestala važiti ranija Odluka o utvrđivanju osnovice za izračun bruto plaće koja je bila za 8 % veća, ali kako u vrijeme donošenja Odluke Vlade tuženog kojom je osnovica smanjena apelanti nisu bili organizirani u Sindikat jer je on registriran 10. listopada 2013. godine, a navedena Odluka donesena 4. travnja 2013. godine, prema mišljenju Općinskog suda, to ni u konkretnom slučaju Vlada tuženog prije donošenja odluke o utvrđivanju osnovice za izračun plaće nije imala mogućnost vršiti bilo kakve pregovore s predstavnicima Sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe tuženog jer je nesporno utvrđeno da je taj Sindikat osnovan nakon donošenja sporne odluke. Općinski sud je ukazao da iz relevantnih odredbi Zakona o namještenicima i Zakona o državnim službenicima jasno proizlazi da polaznu osnovicu za obračun plaće državnim službenicima dogovaraju svake godine Vlada tuženog i sindikat, ukoliko je organiziran, međutim pošto je nesporno utvrđeno da sindikat nije bio osnovan na dan donošenje sporne odluke, odnosno da nije bio podnesen ni zahtjev za upis sindikata u registar udruga, Vlada tuženog iz navedenih razloga nije ni mogla pregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće. Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 Rs 031544 16 Rsž2 od 16. studenog 2016. godine kojom je žalbu apelanata odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu u stavku 1. izreke, dok je žalbu tuženog djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu, u stavku 2. izreke preinačio tako što su apelanti obvezani da na ime troškova postupka isplate tuženom iznos preciziran u presudi. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka na ime sastavljanja odgovora na žalbu.

12. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da Vlada tuženog nije zaključila, odnosno nije pristupila Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, te da apelanti nisu osnovali i registrirali sindikat (registriran tek 10. listopada 2013. godine), onda Vlada tuženog, u nedostatku suprotne strane s kojom je trebala zaključiti Kolektivni ugovor, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije ni mogla ništa drugo nego donijeti Odluku o naknadama iz osnova materijalnih prava uposlenika kod tuženog, kojom je odredila visinu predmetnih naknada i shodno njoj ih i isplaćivala, pa je prvostupanjski sud, prema ocjeni Kantonalnog suda, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci pobijane odluke. Isto tako su, prema mišljenju Kantonalnog suda, neutemeljeni žalbeni navodi apelanata u svezi s nezakonitošću odluke tuženog o utvrđivanju osnovice za izračun plaća od 4. travnja 2013. godine jer u vrijeme donošenja navedene odluke sindikat, koji bi predstavljao apelantice, nije bio osnovan pa tuženi nije ni mogao ispregovarati sa sindikatom polaznu osnovicu za obračun plaće, a niti je bilo moguće primijeniti granski kolektivni ugovor na razini Federacije jer ga tuženi nije potpisao.

13. Odlučujući o žalbi tuženog u odnosu na troškove postupka, Kantonalni sud je ocijenio da žalba utemeljeno ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka budući da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen. U svezi s tim Kantonalni sud je istaknuo da su točni navodi prvostupanjskog suda da je ranija odluka u konkretnom predmetu donesena 22. listopada 2014. godine, tj. prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP. Međutim, ta odluka je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 12. svibnja 2015. godine, što znači da se ukinutom odlukom ne završava postupak pred prvostupanjskim sudom, pa je zbog toga, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud pogrešno tumačio odredbu članka 456. stavak l. ZPP kada je prihvatio da je ukinutom odlukom okončan postupak pred prvostupanjskim sudom, te da se zbog toga imaju primijeniti odredbe ranije važećeg ZPP. U svezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju apelanti u cijelosti izgubili parnicu, zbog čega tuženi u žalbi utemeljeno ističe da mu, u skladu s odredbama članka 386. stavak 1. ZPP, apelanti trebaju nadoknaditi troškove postupka.

14. Rješenjem Vrhovnog suda 64 0 Rs 031544 17 Rev od 4. rujna 2018. godine odbačena je revizija apelanata. Istodobno je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 237. stavak 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM. Kako su apelanti u predmetnom sporu formalni suparničari (članak 362. stavak 1. točka 2. ZPP), pa se u materijalno-pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva koje je više tužitelja istaknulo u jednoj tužbi. Stoga se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru. Budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ni za jednu od apelantica i apelanta ne prelazi imovinski cenzus, istaknuto je da uvjet dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP nije ostvaren. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ni po kriterijima propisanim odredbama članka 237. st. 3. i 5. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom prekršena njihova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1., te članka 17. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelanti smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Navode da je nesporno da tuženi nikada nije stupio ni u kakve pregovore sa sindikatom niti je učinio bilo što kako bi se ugovorile visine navedenih naknada i osnovica plaće, već je primjenjivao svoju odluku iako je Zakonom o namještenicima kod tuženog propisano da se pravilnici o plaćama i naknadama namještenika određuju isključivo prema Kolektivnom ugovoru, a kojem, također, tuženi nikada nije pristupio, a što redovni sudovi nisu prihvatili kao nezakonito ponašanje tuženog, već su takvo postupanje odobrili u svojim odlukama. Navode da prilikom donošenja odluke o plaćama tuženi nije izvršio konsultacije niti je pribavio mišljenje sindikata, pa i bilo kojeg s teritorija tog kantona, za šta apelanti također smatraju da je nezakonito postupanje tuženog. U svezi s tim, apelanti navode da je ovakvo ponašanje, kakvo je bilo ponašanje tuženog, kao nezakonito potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda broj AP 2966/15 od 12. siječnja 2016. godine kojom je odlučeno da je nezakonita odluka Vlade u tom predmetu kojom je jednostrano smanjena plaća namještenicima za 8 %. Zbog toga, apelanti smatraju da je otvoren put velikoj pravnoj nesigurnosti i samovolji jedne strane u postupku jer bi, prema redovnim sudovima, bilo zakonito ako bi tuženi apelantima smanjio plaću i na samo 1 KM ako bi to bilo u skladu s njegovom odlukom.

16. Apelanti, dalje, osporavaju i odluku o troškovima postupka kojom su obvezani tuženom isplatiti iznos od 720,00 KM. Naime, apelanti ističu da odredba članka 395. ZPP ne predstavlja ustavnu kategoriju i time osporavaju zakonitost takve odredbe „radi ovoga i drugih svih slučajeva u kojima su druge stranke uz istoj poziciji, tj. takva nije u skladu sa Ustavom BiH…“. Smatraju da se prema odredbama važeće Odvjetničke tarife nagrada može dosuditi samo odvjetniku/odvjetničkom društvu kao samostalnoj i profesionalnoj djelatnosti, koji odvjetnik ne smije biti u radnom odnosu (kao npr. pravobranitelj), pa je očito da je pobijana odredba ZPP protivna Ustavu BiH, kao i citiranom zakonodavstvu jer se postavlja pitanje zašto se nagrada Pravobraniteljstvu, tj. kantonu, državi i općini odmjerava kao odvjetniku. Apelanti su se u tom pravcu pozvali na presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske i Odluku Ustavnog suda broj AP 1101/17 od 22. ožujka 2018. godine.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelantica na koja se pozivaju u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu. V.Relevantni propisi

18. Zakon o namještenicima u tijelima državne službe u Zapadnohercegovačkom kantonu („Narodne novine ZHK“ br. 16/08 i 14/13) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.

Na radno-pravni status namještenika u tijelima državne službe primjenjuje se Zakon o radu (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 43/99, 32/00 i 29/03) i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulirana ovim Zakonom.

1. Plaće namještenika Članak 40. st. (1) i (3)

1. Namještenik ima pravo na plaću utvrđenu za radno mjesto na koje je postavljen.

3. Polazna osnovica za obračun plaća namještenika u svim tijelima državne službe svih nivoa vlasti u Kantonu je jedinstvena, a čini je polazna osnovica za obračun plaća državnih službenika koja se utvrđuje na način propisan Zakonom o državnim službenicima.

5. Naknade Članak 45.

1. Namještenik ima pravo na naknadu za:

a) troškove prijevoza na posao i sa posla;

b) ishranu za vrijeme rada;

c) regres za godišnji odmor;

d) slučaj teže bolesti namještenika, ili člana njegove uže obitelji, ili u slučaju smrti člana uže obitelji i namještenika kada naknada pripada članovima njegove obitelji;

e) troškove za edukaciju;

f) jubilarne nagrade;

g) otpremninu pri odlasku u mirovinu.

2. Uvjeti za ostvarivanje naknada iz stavka 1. ovog članka utvrđuju se propisom Vlade Kantona koji se za ove naknade donosi za državne službenike na temelju Zakona o državnim službenicima.

3. Visinu naknada iz stavka 1. ovog članka ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat i Vlada Kantona.

7. Pravilnik o plaćama i naknadama Članak 47.

1. Rukovoditelj tijela državne službe dužan je donijeti pravilnik o plaćama i naknadama.

2. Pravilnik se donosi u skladu sa ovim Zakonom, podzakonskim propisima i kolektivnim ugovorom.

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 386. stavak (1) (1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.

Članak 395.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobraniteljstvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

22. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju pobijaju, između ostalog, Rješenje Vrhovnog suda broj 64 0 Rs 031544 17 Rev od 4. rujna 2018. godine kojim je odbačena revizija apelanata kao nedopuštena i koje je apelantima dostavljeno 27. listopada 2018. godine. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji učinkoviti pravni lijek koji su apelanti koristili. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 031544 16 Rsž 2 od 16. studenog 2016. godine, kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, a protiv koje su apelanti Ustavnom sudu podnijeli apelaciju broj AP 101/17 koja je Odlukom o dopustivosti broj AP 3857/16 od 19. travnja 2017. godine, između ostalih, odbačena kao preuranjena, pa će Ustavni sud navode apelanata ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Naime, osporenu presudu Okružnog suda apelanti su primili 8. prosinca 2016. godine, a apelacija broj AP 101/17 je podnesena 9. siječnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1., te članka 17. Europske konvencije, kao i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava apelanata iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građansko-pravne naravi te, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

28. Suština apelacijskih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelanti problematiziraju zakonske odredbe koje reguliraju pitanje naknade parničnih troškova koji su dodijeljeni tuženom koga je zastupalo Pravobraniteljstvo kao zakonski zastupnik.

29. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda proizlazi da je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlika spornih naknada i razlike plaća odbijen jer je utvrđeno da u vrijeme kada je tuženi donio spornu Odluku kojom je regulirano pitanje navedenih naknada i osnovice plaće nije bio formiran sindikat uposlenika organa uprave i sudova kod tuženog i da je takav sindikat formiran i registriran tek 13. listopada 2013. godine, zbog čega tuženi nije imao s kim pregovarati oko navedenih pitanja, kao ni pristupiti Kolektivnom ugovoru za uposlenike navedenih organa. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon ocjene provedenih dokaza dali jasne i argumentirane razloge koji su interpretirani u prethodim točkama ove odluke i iz kojih ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, razmatrao predmet sličnog činjeničnog i pravnog stanja (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 96/17 od 10. siječnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranom predmetu, nakon detaljne analize svih relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja, zaključio: „Ovakvo obrazloženje redovnih sudova je u skladu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim Ustavni sud smatra da bi, s obzirom na naprijed citirane odredbe Zakona o namještenicima i Zakona o radu, da tuženi nije donio spornu odluku, u takvom slučaju, suprotno navodima apelanata, nastala pravna praznina (a ne njenim donošenjem) jer tada ne bi bilo moguće izvršiti obračun i isplatu plaća zaposlenim u navedenim oblastima rada. Ovo stoga jer navedenim relevantnim zakonskim propisima nije bila regulirana visina navedenih naknada i osnovica plaće, već su ti propisi upućivali na odredbe kolektivnih ugovora i pravilnika o radnim odnosima prilikom određivanja visina navedenih naknada i osnovice plaće.“ Osim toga, Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio i „da je pozivanje apelanata na praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 2966/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2966/15 od 12. siječnja 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) neutemeljeno. Ovo stoga jer je u navedenoj odluci, između ostalih, apelacija tuženog odbačena kao prima facie neutemeljena jer je utvrđeno da nije bilo moguće primijeniti sporne odluke tuženog na uposlene u policiji jer su ti uposleni imali formiran sindikat koji je mogao pregovarati s tuženim, a što u konkretnom, kako je već rečeno, nije slučaj“ (toč. 31. i 32.). Stoga, Ustavni sud navode apelanata u ovom dijelu smatra neutemeljenim.

32. U svezi s prigovorima apelanata kojima in abstracto pokreću pitanje zakonitosti odredbi ZPP kojima je regulirano pitanje naknade strankama koje u postupcima zastupa pravobraniteljstvo, Ustavni sud podsjeća da se u svojoj novijoj praksi tim pitanjem detaljno bavio u okviru svoje apstraktne nadležnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. ožujka 2019. godine, toč. 40.–73., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisuda.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, ispitujući ustavnost odredbi entitetskih zakona o parničnom postupku kojima je na gotovo identičan način, kao u konkretnom slučaju, riješeno pitanje naknada parničnih troškova strankama koje u postupku zastupaju nadležna pravobraniteljstva i u kontekstu gotovo identičnih prigovora, zaključio da su odredba članka 395. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobraniteljstvo i odredba članka 395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u suglasnosti s odredbama čl. I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i u skladu s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ispitao krše li sporne odredbe pravo na pristup sudu u svezi s pravom na pravično suđenje utvrdivši nakon detaljne analize da se spornim odredbama ne narušavaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije (op. cit. U 16/18, toč. 63.–70.). Nadalje, Ustavni sud, također, podsjeća da je prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i odluku Europskog suda Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, na koju su se i apelanti pozvali u apelaciji. Shodno tome, Ustavni sud se poziva na relevantni dio iz citirane odluke: „Europski sud je naveo da obveza plaćanja troškova (vidi Europski sud, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, presuda od 6. rujna 2016. godine, aplikacija broj 72152/13) per se nije suprotna garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, te je naveo da i država ima pravo štititi se od neutemeljenog parničenja (u smislu pokretanja neutemeljenih postupaka s previsokim tužbenim zahtjevima) jer ni državni resursi nisu neograničeni. Europski sud je ukazao da pravilo da onaj tko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani teži legitimnom cilju osiguranja pravilnog funkcioniranja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih odvraćanjem od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova postupka“ (op. cit. U 16/18, točka 69.).

33. Kako se apelacijski prigovori ne odnose na konkretan slučaj, već apelanti ukazuju na problem sa zakonskim rješenjem kojim država, kao stranka u postupku, koju tijekom parničnog postupka zastupa javno pravobraniteljstvo, ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu s Odvjetničkom tarifom, a ustavnost gotovo identičnih odredbi entitetskih ZPP u kontekstu gotovo identičnih prigovora već je ispitana u citiranom predmetu broj U 16/18, Ustavni sud ne uočava niti jedan razlog da u ovom predmetu zaključi drugačije, već se u cijelosti poziva na razloge koje je Ustavni sud već dao u navedenom predmetu.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je njihovo pravo iz članka 17. Europske konvencije zloupotrijebljeno. Kako apelanti kršenje prava na imovinu vezuju za kršenje prava na pravično suđenje glede primjene prava i utvrđivanja činjenica, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, te kako apelanti ničim ne obrazlažu na koji način je pravo zloupotrijebljeno, to nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili utvrdili činjenice kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknada koje proizlaze iz radnog odnosa i razlike isplaćenih plaća jer u vrijeme donošenja sporne Odluke tuženog, kojom su navedene naknade i plaće regulirane, nije bio oformljen sindikat koji bi zastupao, između ostalih, apelante i pregovarao s tuženim oko navedenih pitanja i s tuženim potpisao pristupanje Kolektivnom ugovoru.

37. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje ni u odnosu na istaknute prigovore u svezi s troškovima zakonskog zastupanja tuženog koji su dosuđuju prema Odvjetničkoj tarifi budući da se Ustavni sud u okviru svoje apstraktne nadležnosti tim pitanjem već bavio u Odluci broj U 16/18 u kojoj je zaključeno da su odredbe entitetskih ZPP u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao ni zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada apelanti navode o kršenju prava na imovinu vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada apelanti nisu obrazložili na čemu smatraju da se temelji zlouporaba prava.

39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6982/18 (M.M., M.K. i J.M.) | Sudska praksa | Aktio