Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-964/19 (B. T.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-964/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 964/19, rješavajući apelaciju Borislavke Trivić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Borislavke Trivić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj71 0 P 139364 18 Gž od 11. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 139364 17 P 2 od 12. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Borislavka Trivić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Laktaša, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 139364 18 Gž od 11. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 139364 17 P 2 od 12. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i D. G., Ž. G. i B. G. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 4. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. juna do 3. jula 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog sud broj 71 0 P 039364 17 P 2 od 12. jula 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je kao kćerka umrlog B. G. (u daljnjem tekstu: pravni prednik stranaka) njegov zakonski nasljednik prvog nasljednog reda, te da joj iza pravnog prednika stranaka pripada pravo suposjeda od ¼ na zemljištu (preciznije opisano i označeno u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), što bi prvotužena bila dužna priznati i trpjeti da se apelantkinja upiše u dijelu ¼ u zemljišnoknjižnoj evidenciji i u dijelu ¼ sa pravom sukorišćenja na predmetnom zemljištu, što bi tuženi bili dužni priznati i trpjeti da se apelantkinja na osnovu pravosnažne presude upiše kao suposjednik i sukorisnik u dijelu ¼ u javnoj evidenciji (stav 1).

6. Dalje, prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantkinja tražila da se obavežu tuženi da joj solidarno isplate novčanu naknadu za njen dio od ¼ na ranije postojećoj kući (u daljnjem tekstu: stari objekat) koja je bila sagrađena na predmetnom zemljištu, te koja je porušena za potrebe gradnje novog objekta, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 2).

7. Prvostepenom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih i utvrđeno je da su tuženi suvlasnici stambeno-poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: novi objekat) izgrađenog na predmetnom zemljištu, što je apelantkinja dužna priznati, te trpjeti da ta imovina ne ulazi u zaostavštinu iza pravnog prednika stranaka koji je umro 16. novembra 1972. godine (stav 3).

8. Istom presudom obavezana je apelantkinja da nadoknadi tuženim troškove parničnog postupka, dok je zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen, te je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova postupka (stav 4).

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da je apelantkinja rođena 1966. godine, te da je njen otac pravni prednik stranaka, a majka Z. G. Takođe je naveo da nije sporno da apelantkinja kao stranka nije učestvovala u ostavinskom postupku koji je sproveden iza pravnog prednika stranaka, koji je preminuo 1972. godine. Osnovni sud je naveo da su za zakonske nasljednike na imovini pravnog prednika stranaka proglašeni tuženi sa 1/3 dijela, što je bliže navedeno u obrazloženju presude. Dalje je naveo da među parničnim strankama nije sporan različit upis u javnu evidenciju (prvotužena u katastarskom operatu upisana sa 1/1, a po starom premjeru, tuženi su upisani sa 1/3 dijela). Takođe je naveo da je apelantkinja konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 20. maja 2018. godine kojim je tražila suvlasnički dio na predmetnom zemljištu na kojem je napravljen novi objekat i isplatu vrijednosti za njen dio od ¼ dijela na starom objektu koji se ranije nalazio na predmetnom zemljištu (odustala od zahtjeva da se utvrdi njen suvlasnički dio na novom objektu).

10. Nadalje je ukazao da je prvotužena saslušana kao parnična stranka, da je izjavila da se udala za pravnog prednika stranaka 1966. godine, te da je 1969. godine na predmetnom zemljištu završena gradnja starog objekta, koji je bio loše urađen i koji je nakon oštećenja u zemljotresu morao biti srušen. Zatim, ukazao je da je prvotužena izjavila da je urađen projekat za novu kuću (novi objekat), nakon čega je podnijela zahtjev Opštinskoj komisiji za urbanizam, komunalne poslove i stambene poslove, a da je u to vrijeme ona bila zakonska zastupnica maloljetnih sinova, tj. drugotuženog i trećetuženog.

11. Osnovni sud je naveo da je Opštinska komisija za urbanizam, komunalne i stambene poslove Opštine Banja Luka, rješavajući po navedenom zahtjevu prvotužene, donijela Rješenje o urbanističkoj saglasnosti od 9. juna 1983. godine, kojim je izdala urbanističku saglasnost za izgradnju stambenog objekta (novi objekat) na predmetnom zemljištu. Dalje je naveo da su Ugovorom od 18. oktobra 1983. godine, kojeg su zaključili SIZ za upravljanje građevinskim zemljištem u Banjoj Luci i tuženi, regulisani međusobni odnosi ugovornih strana u vezi sa uređenjem građevinskog zemljišta radi izgradnje novog objekta na predmetnom zemljištu. Osnovni sud je naveo da je ranije postojeći objekat srušen po nalogu tada nadležnog organa uprave. Zatim je naveo da je rješenjem od 9. marta 1984. godine izdato odobrenje prvotuženoj za izgradnju novog objekta na predmetnom zemljištu prema uslovima datim u rješenju o urbanističkoj saglasnosti, te gradnju prema projektu na osnovu kojeg je izdato ovo rješenje, tehničkim propisima, normativima i standardima. Osnovni sud je naveo da je rješenjem od 5. decembra 2002. godine, po zahtjevu prvotužene, izmijenjeno rješenje Opštinske komisije za urbanizam, komunalne i stambene poslove od 9. juna 1983. godine, te je data urbanistička saglasnost za novi objekat izgrađen na predmetnom zemljištu, čiji sastavni dio je situacioni plan od 19. novembra 2002. godine.

12. Nadalje je naveo da je vještak građevinsko-arhitektonske struke uradio nalaz i mišljenje od 16. februara 2018. godine, te da je na osnovu zemljišnoknjižne dokumentacije, koju je vještak imao u vidu, utvrdio da je evidentno da je na predmetnom zemljištu postojao stari objekat koji je bio predviđen za uklanjanje prije izgradnje novog objekta. Takođe je naveo da je vještak uradio dopunu nalaza i mišljenja od 27. aprila 2018. godine kojim je utvrdio tržišnu vrijednost predmetnog zemljišta, te tržišnu vrijednost starog objekta koji je uklonjen za potrebe izgradnje novog objekta. Dalje je naveo da vještak građevinsko-arhitektonske struke nije našao da ima dokaza da je materijal od starog objekta korišćen za pravljenje novog objekta.

13. Osnovni sud je ukazao da je nesporno utvrđeno da su tuženi izgradili novi objekat, kao i da je sva građevinska dokumentacija za gradnju novog objekta izdata na ime prvotužene, i to više od deset godina nakon smrti pravnog prednika stranaka.

14. Osnovni sud je ukazao da nije osnovan apelantkinjin dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi pravo suposjeda na predmetnom zemljištu na kojem je izgrađen novi objekat. Zatim je ukazao da iz odredaba člana 24 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima znači da graditelj građenjem, osim na zemljištu obuhvaćenom površinom građevinskog objekta, stiče pravo svojine i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta. Osnovni sud je naveo da pravni standard „zemljište neophodno za redovnu upotrebu stambenog objekta“ nije regulisan nijednim pozitivnim propisom, niti se može standardizovati. Dalje je naveo da se ta površina određuje u svakom pojedinom slučaju prema postojećim okolnostima, a da parametri koji mogu uticati na veličinu i oblik tog zemljišta su, prije svega, vrsta zemljišta (građevinsko ili poljoprivredno), vrsta građevinskog objekta, veličina i namjena, mogućnost prilaza sa javnog puta, geodetske mogućnosti formiranja parcele, postojanje komunalne i građevinske infrastrukture i sl. Takođe je ukazao da je takav pravni stav u pogledu zemljišta za redovnu upotrebu objekta, tj. pravnog jedinstva, izražen u Presudi Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001487 15 Rev 2 od 28. oktobra 2015. godine.

15. Osnovni sud je istakao da predmetno zemljište ne može samostalno egzistirati, jer čini pravno jedinstvo sa novim objektom. Nadalje je ukazao da je ovo pitanje na identičan način definisano i važećim odredbama člana 330 Zakona o stvarnim pravima (jedinstvo nepokretnosti). Zatim je naveo da je članom 330 stav 1 Zakona o stvarnim pravima propisano da se uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno. Dalje je naveo da iz dokumentacije koja je dostavljena uz tužbu proizilazi da je na osnovu člana 11 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini uknjiženo na predmetnom zemljištu uknjiženo pravo korišćenja zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade u korist sopstvenika (tuženi) dok na tom zemljištu postoji zgrada. Osnovni sud je naveo da na predmetnom zemljištu postoji novi objekat koji čini pravno jedinstvo sa tim zemljištem, tako da nema osnova da se apelantkinji dosudi suposjed i sukorišćenje sa ¼ dijela na predmetnom zemljištu, jer je to zemljište u funkciji novog objekta i ne čini nepokretnost kao objekat stvarnog prava na kojem apelantkinja može ostvariti svoje subjektivno svojinsko pravo.

16. Nadalje je ukazao da apelantkinja, pored zahtjeva da joj pripadne ¼ dijela predmetnog zemljišta na kome je izgrađen novi objekat, traži i ¼ dijela vrijednosti starog objekta koji se nalazio na dijelu predmetnog zemljišta. U vezi s tim je ukazao da je stari objekat porušen najkasnije 1983-1984. godine na koji način je prestalo pravo (su)svojine parničnih stranaka na starom objektu zbog toga što pravo svojine prestaje propašću stvari (član 47 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima), do čega može doći na različite načine, a što zakon ne definiše (u konkretnom slučaju, stari objekat je uklonjen po nalogu nadležnog organa uprave – ugovor od 18. oktobra 1983. godine). Nadalje je naveo da apelantkinja nije dokazala da su ostaci starog objekta koji je porušen korišćeni za izgradnju novog objekta, što bi pod određenim uslovima moglo biti od značaja (član 47 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima). Shodno navedenom, Osnovni sud je ukazao da je neosnovan apelantkinjin zahtjev da se obavežu tuženi da joj solidarno isplate novčanu naknadu za njen dio od ¼ na starom objektu zbog toga što se u vrijeme presuđenja radi o nepostojećem objektu (srušen) na kojem je prestalo pravo (su)svojine.

17. Osnovni sud je naveo da se pravo (su)svojine nasljeđivanjem stiče otvaranjem nasljeđa na imovini umrlog i da se nasljeđe otvara smrću lica. Osnovni sud je naveo da je kod takvog stanja stvari apelantkinja postala suvlasnik predmetnog zemljišta smrću pravnog prednika stranaka (1972. godine). Osnovni sud je naveo da je apelantkinja, kao pretpostavljeni suvlasnik predmetnog zemljišta, imala mogućnost, pod određenim uslovima, da traži da joj tuženi naknade vrijednost predmetnog zemljišta u visini njegove tržišne vrijednosti u vrijeme donošenja sudske odluke, ali je taj zahtjev morao biti postavljen u subjektivnom roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a na koje okolnosti (saznanja) apelantkinja nije izvodila dokaze, a najkasnije u roku od deset godina. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja propustila prekluzivne rokove za naknadu vrijednosti predmetnog zemljišta (član 24 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima). Osnovni sud je ukazao da je novi objekat, prema materijalnim dokazima, završen najkasnije 2002. godine, što proizilazi iz rješenja od 5. decembra 2002. godine (urbanistička saglasnost za novi objekat).

18. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 139364 18 Gž od 11. decembra 2018. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom dijelu u kojem su odbijeni apelantkinjini tužbeni zahtjevi i zahtjev za naknadu troškova postupka i udovoljeno protivtužbenom zahtjevu i zahtjevu tuženih za naknadu troškova postupka. Drugostepenom presudom odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

19. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantkinja u žalbi ukazala da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je istakla da je valjalo usvojiti njezin stvarnopravni zahtjev, kao i obligacionopravni zahtjev i da je tom novčanom zahtjevu trebalo udovoljiti primjenom pravila o neosnovanom obogaćenju, odnosno po osnovu naknade štete. Nadalje je naveo da je pravni prednik stranaka preminuo 1972. godine, te da se na nasljeđe zaostavštine, u smislu odredaba člana 126 stav 1 i člana 247 Zakona o nasljeđivanju („Službeni list BiH“ br. 7/80 i 15/80), primjenjuje Zakon o nasljeđivanju („Službeni list FNRJ“ br. 2/55 i 12/65). Dalje je naveo da je odredbama člana 135 Zakona o nasljeđivanju FNRJ propisano da ostavina umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u času njegove smrti. Takođe je naveo da iz citirane odredbe proizilazi da za sticanje nasljedstva nije obavezno davanje nasljedničke izjave o prijemu (prihvatu) nasljedstva, budući da ostavina po sili zakona u času smrti ostavioca prelazi na nasljednike, koji tim istim časom postaju subjekti prava i obaveza koje su pripadale ostaviocu. Zatim je ukazao da je, u smislu člana 135 Zakona o nasljeđivanju FNRJ, na apelantkinju, kao zakonskog nasljednika prvog zakonskog nasljednog reda, po zakonu prešla ¼ ostavinske imovine ostavioca, tj. pravnog prednika stranaka. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema mjesta za nasljednopravni zahtjev za predaju ostavine, odnosno nasljedničkog dijela od ¼, jer predmet nasljeđivanja (stari objekat) ne postoji, dok je gradnja novog objekta izvršena na trajnom pravu sukorišćenja koje pripada apelantkinji sa dijelom ¼. Nadalje je ukazao da su za odluku o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu, prema pravilnom stavu prvostepenog suda, relevantne odredbe o građenju na tuđem zemljištu iz Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koje su bile na snazi kada je sagrađen novi objekat na predmetnom zemljištu. Zatim je ukazao da objekat i zemljište, po pravilima o građenju na tuđem zemljištu, predstavljaju pravno jedinstvo. Takođe je naveo da, u slučaju podizanja građevinskog objekta na tuđem zemljištu, nema mjesta za primjenu instituta neosnovanog obogaćenja. Dalje je ukazao da je građenje na tuđem zemljištu zakonom propisani, originarni način sticanja svojine koji daje pravo pređašnjem vlasniku da traži odgovarajuću naknadu za oduzeto zemljište, i to od trenutka kada je postalo očito da je sagrađeno nešto što povlači sticanje svojine na izgrađenom zemljištu. Okružni sud je naveo da pravila o građenju na tuđem zemljištu podrazumijevaju jedinstvo objekta i zemljišta s tim što pravilo iz člana 24 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima ustanovljava princip da zemljište dijeli pravnu sudbinu objekta, a pravilo iz člana 25 istog zakona ustanovljava princip da objekat dijeli pravnu sudbinu zemljišta s tim što vlasnik zemljišta može prihvatiti da zemljište dijeli pravnu sudbinu objekta, odnosno izabrati da traži tržišnu cijenu zemljišta. Zatim je naveo da apelantkinjin stvarnopravni zahtjev za sticanje i upis prava na predmetnom zemljištu nije osnovan, u smislu odredaba člana 25 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, zbog toga što navedena zakonska odredba ne omogućava vlasniku, odnosno nosiocu trajnog prava sukorištenja na zemljištu da se s tim pravom upiše u zemljišnoj knjizi kod činjenice da su tuženi na zemljištu uz odobrenje za gradnju izgradili građevinski objekat (novi objekat), kojima to pravo apelantkinja ne osporava (izričito tvrdi da ne traži sticanje prava susvojine na izgrađenom objektu).

20. Okružni sud je ukazao da je zahtjev za isplatu dijela novčane vrijednosti starog objekta apelantkinja postavila u pisanom podnesku od 20. maja 2018. godine, a da su tuženi prigovorom zastarjelosti potraživanja osporili taj zahtjev. Nadalje je naveo da potraživanja naknade štete zastarijevaju u subjektivnom roku od tri godine od dana saznanja za štetu i učinioca (član 367 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima - očigledno greška, radi se o odredbi člana 376 stav 1 navedenog zakona), odnosno u objektivnom roku od pet godina od nastanka štete (član 376 stav 2 istog zakona). Zatim je naveo da apelantkinjino potraživanje za isplatu određenog novčanog iznosa, a što predstavlja ¼ vrijednosti porušenog starog objekta, predstavlja potraživanje naknade materijalne štete, u smislu odredaba člana 155 ZOO u vezi sa članom 25 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Okružni sud je naveo da je ovaj zahtjev valjalo odbiti zbog zastarjelosti na osnovu odredaba čl. 360 i 376 stav 2 ZOO, jer je od rušenja starog objekta pa do podnošenja tužbe (16. marta 2012. godine) protekao objektivni rok zastarjelosti ovog potraživanja. Zatim je naveo da bi i primjenom pravila o neosnovanom obogaćenju takav obligacionopravni zahtjev bio neosnovan s obzirom na to da je tužba za isplatu protivrijednosti dijela porušene kuće podnesena 2018. godine zbog zastarjelosti potraživanja, u smislu odredaba člana 371 ZOO.

21. Osim toga, Okružni sud je ukazao da su tuženi izgradili novi objekat na predmetnom zemljištu, što nije sporno među parničnim strankama, te da su, prema stanju zemljišne knjige, upisani kao suvlasnici sa 1/3 dijela objekta i nosioci prava sukorišćenja zemljišta sa 1/3 dijela. Okružni sud je naveo da tuženi imaju pravni interes da u ovom postupku utvrde da su sagrađeni objekat stekli po osnovu građenja (ne na osnovu nasljeđivanja) i da taj objekat ne ulazi u ostavinu pravnog prednika stranaka. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

23. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantkinja je navela da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno i diskriminatorski primijenili odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i ZOO. Dalje je navela da se njen tužbeni zahtjev ne odnosi na utvrđivanje prava na zakonsko nasljeđivanje, odnosno utvrđivanje prava na zaostavštinu, već da se odnosi isključivo na klauzulu intabulandi, odnosno stvarnopravni zahtjev kojim je tražila da se upiše kao suposjednik i sukorisnik na predmetnim nepokretnostima. Apelantkinja je navela da za stvarnopravno potraživanje nema zakonskih rokova, odnosno da nema zastare potraživanja. Takođe je navela da je novčano potraživanje predstavljalo obligacionopravni zahtjev, u smislu odredaba čl. 210-218 ZOO, te je navela da je taj zahtjev usko vezan za potraživanje stvarnopravnog zahtjeva. Apelantkinja je navela da je obligacionopravni zahtjev postavljen tako kao da i danas postoji stara kuća (stari objekat), a za koju je evidentno da apelantkinja ima zakonsko pravo. Apelantkinja smatra da nije pravilan stav prvostepenog suda da je rušenjem starog objekta došlo do pravne pozicije da on više postoji, odnosno da nije pravilan stav da je prestalo pravo svojine na starom objektu njegovim rušenjem, jer je evidentno da je vrijednost starog objekta ugrađena u novi objekat, što proizilazi iz nalaza vještaka građevinske struke. Takođe je navela da iz dokaza sprovedenih u toku postupka proizilazi da su tuženi novi objekat gradili na lokaciji starog objekta, te da je sastavni dio njihove dokumentacije za gradnju novog objekta i situacioni plan od 19. novembra 2002. godine, pa ukoliko bi se računao rok od deset godina u vezi sa zastarom potraživanja neosnovanog obogaćenja od tog datuma, taj bi rok istekao 19. novembra 2012. godine, a tužba je podnesena 16. marta 2012. godine. Apelantkinja je navela da je drugostepeni sud prihvatio stavove prvostepenog suda, uz određene komentare u vezi sa zastarom potraživanja, naknadu štete kroz subjektivni rok od tri godine, odnosno objektivni rok od pet godina. Apelantkinja smatra da su stavovi i primjena zakonskih propisa paušalni i proizvoljni, te diskriminišući u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

24. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Osnovni sud je, takođ,e naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju prvostepene presude.

26. Tuženi su naveli da apelacionim navodima nisu pokrenuta ustavna pitanja na koja se apelantkinja pozvala, te su predložili da se apelacija „odbaci“ kao neosnovana. V.Relevantni propisi

27. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03 Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 24.

Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrednost zemljišta u visini njegove prometne cene u vreme donošenja sudske odluke.

Član 25.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako rušenje građevinskog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja a posebno na vrednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo društveno opravdano.

U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete.

Ako vlasnik zemljišta zahteva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrednost objekta u visini prosečne građevinske cene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke.

Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtevati isplatu prometne cene zemljišta.

Član 47.

Pravo svojine prestaje propašću stvari.

28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

ZASTARELOST

Odsek 1.

OPŠTE ODREDBE

Opšte pravilo Član 360.

(1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 139364 18 Gž od 11. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin punomoćnik je primio 4. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantkinja smatra da joj je u konkretnom predmetu prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Takođe, iz apelacionih navoda proizilazi da apelantkinja smatra da je primjena zakonskih propisa bila diskriminiu odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom predmetu odlučivalo o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da se utvrdi da joj kao zakonskom nasljedniku pravnog prednika stranaka pripada pravo suposjeda i sukorišćenja na predmetnom zemljištu, te o zahtjevu kojim je tražila isplatu novčane naknade. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Ustavni sud zapaža da apelantkinja suštinski smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da je apelantkinja podnijela tužbu radi utvrđenja da je kao kćerka pravnog prednika stranaka njegov zakonski nasljednik, da joj pripada pravo suposjeda i sukorišćenja na predmetnom zemljištu (stav 1), te da se obavežu tuženi da joj solidarno isplate novčanu naknadu za njezin dio na starom objektu koji je bio sagrađen na predmetnom zemljištu, a koji je srušen za potrebe gradnje novog objekta (stav 2). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na dvije instance, istog stava da apelantkinjini tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

40. Ustavni sud zapaža da apelantkinja predmetnom apelacijom osporava odluke redovnih sudova u dijelu u kojem su odbijeni njeni tužbeni zahtjevi.

41. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev iz stava 1 izreke prvostepene presude, pozivajući se na odredbe čl. 24 i 25 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, jer je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da su tuženi na predmetnom zemljištu, nakon smrti pravnog prednika stranaka i nakon što je srušen stari objekat, sagradili novi objekat. Naime, iz drugostepene presude slijedi zaključak da odredba člana 25 stav 1 navedenog zakona ne omogućava vlasniku, odnosno nosiocu trajnog prava sukorišćenja na zemljištu, upis tog prava u zemljišnu knjigu, imajuću u vidu činjenicu da su tuženi na predmetnom zemljištu izgradili novi objekat (koje pravo tuženim apelantkinja nije osporavala, niti je tražila sticanje prava susvojine na novom objektu). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama regulisano građenje na tuđem zemljištu, odnosno da iz tih odredaba proizilazi, između ostalog, da lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi građevinski objekat na zemljištu na kojem drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta. Zatim, u odnosu na apelantkinjin tužbeni zahtjev za isplatu naknade za njen dio na starom objektu (stav 2), Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja redovnih sudova proizilazi da su sudovi ovaj tužbeni zahtjev odbili zbog zastare ovog potraživanja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na odredbe čl. 360 i 376 stav 2 ZOO, kojima su propisani rokovi zastare za potraživanje naknade štete (subjektivni i objektivni rok). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao da je apelantkinja (pod određenim uslovima) mogla tražiti da joj tuženi naknade vrijednost predmetnog zemljišta u visini tržišne vrijednosti, ali da takav zahtjev nije podnijela.

42. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, te sadržaj relevantnih odredaba materijalnog prava na koja su se redovni sudovi pozvali u obrazloženjima svojih odluka (Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima i ZOO), Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud detaljno razmotrili sva sporna pitanja konkretnog predmeta, te da su dali jasna i detaljna obrazloženje zbog čega su odbili kao neosnovane apelantkinjine tužbene zahtjeve u čemu Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost.

43. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

44. Apelantkinja navodi da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantkinja dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

45. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantkinja smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, apelantkinja, osim navoda da je primjena zakonskih odredaba bila diskriminišuća, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, takođe, neosnovani.

Pravo na dom

46. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja povredu ovog prava nije posebno obrazlagala, da se navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za svoje odluke, odnosno jasno obrazložili zbog čega nije osnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev, pri čemu su se pozvali na relevantne materijalne propise (Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima i ZOO) u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

48. Takođe, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i prava na imovinu zbog toga što, osim navoda da je primjena zakonskih odredaba bila diskriminišuća, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-964/19 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio