Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2167/20 (L. i D. K.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2167/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2167/20, rješavajući apelaciju Ljubice Katura i Dražena Kature, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ljubica Katura i Dražen Katura protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 154224 19 Gž 2 od 26. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica Katura i Dražen Katura (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Slaven Bevanda odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 26. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 154224 19 Gž 2 od 26. veljače 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi da je tuženik (R.K.) zasmetao apelante u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina apelanata na način da je prvo porušio dio betonskog zida zajedno sa temeljem zida, a kasnije oštetio betonski stup apelanata, koji se nalazi na ulaznoj kapiji. Dalje je traženo da se naredi tuženiku da uspostavi posjedovno stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja, te da mu se zabrani svako dalje ili slično smetanje posjeda apelanata, pod prijetnjom novčane kazne.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je člankom 327. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), propisano da posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo i slično smetanje posjeda. Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nema utjecaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika . Dalje je naveo da je prvostupanjski sud u postupku saslušao parnične stranke , predložene svjedoke, proveo uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geometra, te je izvršio uvid u materijalne dokaze, nakon čega je cijeneći provedene dokaze u smislu čl.8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev pravilno odbio. S tim u svezi, naveo je da je utvrdio da je tuženik izvršio radnju štemanja zajedničkog zida koji se nalazi između nekretnine apelanata i nekretnine tuženika, ali je utvrdio da je to štemanje vršeno samo na dijelu nekretnine tuženika i pri tome tuženik nije zadirao u faktički posjed nekretnine apelanata, niti je oštetio metalnu ogradu koja je postavljena na zajednički zid. Pored toga, naveo je da iz skice lica mjesta također proizlazi da su radovi koje je u tuženik izvršio na stupu izvršeni samo na dijelu stupa prema nekretnini apelanata a koji stup je prislonjen na ogradni stup koji se nalazi na nekretnini apelanata i koji tim radnjama nije obuhvaćen. Pri tome, naveo je na izvršenim uviđajem utvrđeno da stup na kojem su vršene radnje je u cijelosti saniran i oštećenja na istom nisu bila vidljiva. U pogledu toga, Kantonalni sud je istakao da svako oštećenje imovine nije ujedno i smetanje posjeda, jer smetanje posjeda mora u sebi sadržavati znakove svjesnog zadiranja u tuđi posjed, što je u konkretnom slučaju izostalo (radnjama koje su izvršene po tuženiku nije zadirano u posjed apelanata, te apelanti nisu onemogućeni da vrši posjedovne radnje na svojoj nekretnini i na dijelu ogradnog zida i stuba na način na koji su do tada vršili) pa njihov zahtjev za posjedovnom zaštitom nema osnova. Nadalje, naveo je da prvostupanjski sud nije povrijedio članak 8. ZPP, zato što nije „cijenio“ iskaze saslušanih svjedoka M.M., V.Š. i N.Š. koji su kao građevinski inspektori donijeli upravna rješenja i sačinili zapisnike u koja je sud izvršio uvid. Kantonalni sud je naveo da prema rješenju Odjela Za gospodarstvo, komunalne i inspekcijske poslove koje rješenje je potpisao M.M. i u koji je prvostupanjski sud izvršio uvid proizlazi da se rješenje odnosi na obustavu radova na spornom zidu koje radove je tuženik vršio ranije i koji nisu predmetom ove tužbe. Osim toga, svjedoci V.Š. i N.Š. su sačinili zapisnik o inspekcijskom pregledu (u spornom razdoblju) i u tom zapisniku su evidentirali stanje koje je utvrdio i sud u ovom postupku, pri čemu je sud utvrdio da ti radovi ne predstavljaju čin smetanja posjeda. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je sukladno članku 425. ZPP raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničeno samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, dok je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Kako u radnjama tuženika nema zadiranja u posjed apelanta, Kantonalni sud je istakao da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, ističu da sudovi uopće nisu cijenili iskaze svjedoka M.M., V.Š. i N.Š. zapisnik o inspekcijskom nadzoru, rješenje kojim je tuženiku zabranjeno daljnje uklanjanje zida, te fotografije iz kojih je jasno da je zid u cijelosti srušen. Apelanti u suštini, smatraju da je na ovaj način pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su povrijeđene odredbe ZPP-a.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostupanjski sud cijeneći provedene dokaze u smislu čl. 8. ZPP tužbeni zahtjev pravilno odbio. Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Kantonalni sud je dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, među kojima i u pogledu ocjene saslušanih svjedoka M.M., V.Š. i N.Š. (navodeći razloge zašto iskazi nisu prihvaćeni), tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2167/20 (L. i D. K.) | Sudska praksa | Aktio