Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1942/20 (S.V.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1942/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1942/20, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S.V. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 7 od 4. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 7 od 15. aprila 2020. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.V. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 7 od 4. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 7 od 15. aprila 2020. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 8. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kž 7 od 4. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kv 7 od 15. aprila 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani sudovi su dostavili odgovore na apelaciju, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Okružni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007497 20 Kv 7 od 15. aprila 2020. godine apelantu i optuženom K.N. produžio pritvor zbog razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP). Ponovna kontrola opravdanosti pritvora ima se izvršiti u roku od dva mjeseca od dana donošenja ovog rješenja.
5. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da se protiv apelanta i optuženog K.N. vodi krivični postupak zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivičnog djela upoznavanje djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 KZRS. Apelantu i optuženom K.N. pritvor je ukinut (i naređeno puštanje na slobodu optuženih odmah) rješenjem Okružnog suda od 1. aprila 2020. godine, ali je Vrhovni sud rješenjem od 8. aprila 2020. godine ukinuo rješenje od 1. aprila zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predmet vratio na ponovni postupak.
6. U ponovnom postupku (u kojem su donesena osporena rješenja) Okružni sud je naveo dokaze na kojima je potvrđena optužnica (iskaz malodobne oštećene, iskazi svjedoka C.A., V.S., S.Đ., B.J. i V.S.-L., izvještaj o specijalističkom pregledu malodobne oštećene, mobilni telefoni malodobne oštećene i apelanta i optuženog K.N., te pismeni nalaz i mišljenje o vještačenju sadržaja mobilnih telefona i SMS kartica sa DVD-om sačinjeni tokom vještačenja) koji ukazuju na činjenice i okolnosti postupanja optuženih na kojima se zasniva pouzdan zaključak o postojanju osnovane sumnje da su u vrijeme, na mjestu i na način opisan u optužnici, svjesni životne dobi oštećene, optuženi sa njom izvršili obljubu i učinili joj dostupnim slike i audio-vizuelni materijal pornografske sadržine. Na strani 2 ukazano je na postojanje osnovane sumnje da je apelant, na način preciziran u rješenju, izvršio krivična djela.
7. Okružni sud je naveo da, ocjenjujući način izvršenja krivičnog djela, uzrast malodobne oštećene i veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između optuženih i nje, okolnost da su optuženi, radi zadovoljavanja seksualnog nagona, iskoristili stanje nedovoljne duševne razvijenosti oštećene, njenu vaspitnu zapuštenost i socijalne i materijalne prilike porodice u kojoj živi, okolnost da su radnje optuženih prouzrokovale posljedice po psihičko zdravlje malodobne oštećene i njen daljnji duševni razvoj, da je oštećena kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću, sve te okolnosti izvršenja djela i nastale posljedice ukazuju da se radi o visokom stepenu društvene opasnosti djela i posebno teškom krivičnom djelu sa aspekata izvršenja krivičnog djela i zakonom zaprijećene kazne, koje je izazvalo veliko uznemirenje, široku društvenu osudu i revolt roditelja i srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela i šire zajednice, pa se radi o takvim okolnostima izvršenja djela i nastalim posljedicama koje ukazuju na neophodnost daljnjeg zadržavanja optuženih u pritvoru radi predupređenja realne opasnosti od narušavanja javnog reda ukoliko bi optuženi boravili na slobodi. Okružni sud je naveo da bi roditelji oštećene „za ono što su optuženi učinili njihovom djetetu mogli učiniti osvetu, kao što objektivna opasnost proizilazi iz iskaza oca oštećene [C.A.] koji je na glavnom pretresu izjavio da nastoji izbjeći kontakt sa optuženim [K.N.], kojeg lično poznaje, da ne bi napravio neko zlo („da ne bi počinio zločin da ga ubijem sjekirom“, „ne mogu očima da ga vidim“)“, dok je majka oštećene po saznanju za ono što se desilo reagovala prijetnjom da će ih pobiti i da im dan-danas prijeti.
8. Okružni sud je, imajući navedeno u vidu, zaključio da se nisu promijenile relevantne činjenice i okolnosti na kojima je zasnovana odluka o produženju pritvora, niti iz rezultata dokaznog postupka proizilaze neke druge činjenice i okolnosti koje bi ukazale da nije opravdano dalje trajanje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, niti je pritvor moguće zamijeniti nekom drugom mjerom.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007497 20 Kž 7 od 4. maja 2020. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu optuženog K.N. izjavljene protiv rješenja Okružnog suda od 15. aprila 2020. godine.
10. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da se Vrhovni sud referirao na razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje, odnosno utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda.
11. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je za postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP prvostepeni sud pravilno ocijenio i obrazložio način i okolnosti izvršenja krivičnog djela u sticaju, težinu posljedice po psihičko zdravlje oštećene, da je smještena u sigurnu kuću kao žrtva seksualnog nasilja, a sve to u povezanosti sa dokazima koji su od odlučnog značaja u vremenu relevantnom za donošenje rješenja, prvenstveno iskaza svjedoka, roditelja oštećene koji su na glavnom pretresu u svojim iskazima iskazali revolt i ozbiljne prijetnje, čime je ostvarena realna prijetnja narušavanja javnog reda i mira kao uslov za produženje pritvora iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant je ukazao na povredu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant u apelaciji detaljno ukazuje da su osporena rješenja donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da se Vrhovni sud nije bavio navodima žalbe i činjenicama i okolnostima koje su egzistirale u momentu donošenja rješenja. Nadalje, apelant detaljno analizira iskaz malodobne oštećene kao pun neistina, da je na oštećenu vršen pritisak da dậ takav iskaz, da nije podržan niti jednim drugim materijalnim dokazom, te da ni ostali svjedoci ne dovode u vezu apelanta sa oštećenom.
13. U odnosu na poseban pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, apelant smatra da nisu ispunjeni uslovi kumulativno propisani u ZKP, odnosno da je izostalo valjano obrazloženje i razlozi da postoji poseban razlog iz navedenog člana u odnosu na apelanta. U vezi sa navedenim, apelant ističe da javnost nikada nije reagovala na okolnosti spornog slučaja, a da Tužilaštvo nije dostavilo dokaz o navodnom postojanju prijetnje narušavanja javnog reda. Dalje, apelant ukazuje na izjavu koju je otac oštećene dao, te da je sud interpretirao samo jedan dio iskaza ovog svjedoka. Dalje, apelant ukazuje na izvještaj Centra za socijalni rad Lopare, na njegov sadržaj, činjenicu da su oba roditelja nerazvijenih roditeljskih kapaciteta, da je otac emotivno hladan prema oštećenoj i ostalo, što opet dovodi u vezu sa činjenicom da ne postoji bojazan za bilo kakvu osvetu i da su optuženi bili na slobodi od 1. aprila do 15. aprila 2020. godine i da nije bilo nikakvih reakcija niti javnosti, niti roditelja oštećene. Dakle, dio iskaza (koji sud navodi) oca oštećene je u suprotnosti sa ostalim dokazima, kao i sa ostalim dijelom njegovog iskaza, te je otac oštećene pominjao samo optuženog N.K., pa sud nije imao uporište da svoju odluku zasnuje na ovom dijelu izjave čak i kada bi joj se moglo pokloniti povjerenje. Nadalje, u odnosu na izjavu majke oštećene, apelant navodi da ovu izjavu nije dala majka lično i pred sudom, a kada se uzmu karakteristike ličnosti majke oštećene (kao i izjave oca oštećene), jasno je da ovo majka oštećene nije izjavila.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelant u redovnom postupku iznosio argumente (koje iznosi u apelaciji u vezi s postojanjem osnovane sumnje i posebnim pritvorskim razlogom) o čemu se Vrhovni sud izjasnio u rješenju, te predlaže da se apelacija obije kao neosnovana.
15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da apelantovi navodi iz apelacije nisu osnovani i da je rješenje doneseno na osnovu dokaza priloženih uz optužnicu u vezi sa postojanjem osnovane sumnje, kao i da su navedene konkretne činjenice i okolnosti za postojanje posebnog pritvorskog osnova i da je naročito uzeta u obzir izjava oca oštećene data na glavnom pretresu.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) relevantne odredbe glase:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...]
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije
18. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li ima apelant, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
19. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja Vrhovnog suda i Okružnog suda ne predstavljaju rješenja o utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje, pa proizilazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 4. maja 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
26. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
27. Apelant smatra da je mjera pritvora rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, te osporava postojanje osnovane sumnje, kao i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.
28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).
29. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora, u skladu sa odredbom člana 202 st. 1 i 2 ZKP, produžili pritvor apelantu i optuženom K.N. U obrazloženju rješenja sudovi su se pozvali na dokaze kojima je potvrđena optužnica i koji su navedeni u rješenju. Takođe, Okružni sud je naveo da rezultati dokaznog postupka u dosadašnjem toku postupka nisu ukazali na postojanje činjenica i okolnosti takvog karaktera i značaja da bi doveli u sumnju pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje. Apelant u apelaciji pokušava ukazati da je sud pogrešno ocijenio određene dokaze, konkretno iskaz oštećene koji apelant problematizuje, kao i da ostali dokazi ne ukazuju na apelanta kao počinioca krivičnog djela (obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina). Međutim, Ustavni sud zapaža da su ovi istaknuti apelantovi navodi nešto o čemu će odlučivati redovni sud u postupku donošenja konačne odluke u predmetu protiv apelanta. U ovom momentu redovni sud je dao sasvim jasne i dovoljne razloge u obrazloženju rješenja da postoji osnovana sumnja da su apelant i optuženi K.N. počinili krivična djela.
31. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo (djela) za koje je optužnica podignuta (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane, te one eventualno mogu biti iznesene u toku krivičnog postupka.
32. Apelant ukazuje da je sud pogrešno procijenio da u njegovom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, odnosno da su izostali valjani razlozi, ukazujući na činjenicu da Tužilaštvo nije dostavilo dokaze o uznemirenju javnosti, niti dokaz o postojanju prijetnje narušavanja javnog reda. Takođe, apelant navodi da je samo dio iskaza oca oštećene sud ocijenio, da majka oštećene nije dala izjavu pred sudom, ukazuje na zaključke Centra za socijalni rad, kao i da otac oštećene nije pominjao apelanta, te sve navedeno upućuje, prema apelantovom mišljenju, da sud nije imao uporište, niti bilo kakav pravni osnov da na izjavi oca oštećene temelji rješenje o produženju pritvora apelantu.
33. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud ukazuje da je u ranijim rješenjima o produženju pritvora koja su se odnosila na apelanta u svojim odlukama br. AP 3995/19, AP 197/20 i AP 981/20 (sve dostupne na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije u dijelu rješenja redovnih sudova koji se odnosio na posebni pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, jer je Ustavni sud smatrao da je obrazloženje redovnih sudova da bi apelantovim puštanjem na slobodu uslijedila reakcija građana (i porodice oštećene), koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, protekom vremena (bez jasnih konkretnih razloga za navedeno) izgubilo na značaju i postalo proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnove za određivanje pritvora, shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, odnosno da se sud fokusirao na način izvršenja krivičnog djela (za šta postoji osnovana sumnja) umjesto na njegove eventualne buduće posljedice u slučaju da apelant bude pušten na slobodu, bez navođenja konkretnih okolnosti koje ukazuju da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda.
34. U konkretnom predmetu apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 19 stav 1 tačka g) ZKP, jer su (kako je apelant naveo) izostali valjani razlozi i obrazloženje da postoji poseban razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.
35. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u „posebnim okolnostima“, i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenog zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).
36. U konkretnom predmetu Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali razloge u odnosu na ispunjenost uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Naime, redovni sudovi su se u osporenim rješenjima pozvali na opisane načine izvršenja krivičnog djela (za šta postoji osnovana sumnja), uzrast malodobne oštećene i veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između optuženih i nje, da su iskoristili stanje nedovoljne duševne razvijenosti, teške socijalne i materijalne prilike porodice u kojoj živi i vaspitnu zapuštenost malodobne oštećene, posljedice po psihičko zdravlje malodobne oštećene i njen daljnji razvoj, da je malodobna oštećena kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću. Dalje je sud naveo da se radi o posebno teškom krivičnom djelu koje je izazvalo veliko uznemirenje, široku društvenu osudu i revolt roditelja i srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela i šire zajednice. Konačno, radi predupređenja realne opasnosti od narušavanja javnog reda, odnosno ukazujući na neophodnost zadržavanja optuženih u pritvoru, redovni sud je posebno imao u vidu izjavu oca oštećene datu na glavnom pretresu koji je izjavio da nastoji izbjeći kontakt sa optuženim K.N. da ne bi napravio neko zlo, „da ne bi počinio neki zločin da ga ubijem sjekirom“, kao i izjavu majke oštećene koja je prijetila optuženim.
37. Dakle, za razliku od ranije osporenih rješenja o kojima je odlučivao Ustavni sud (vidi tačku 33 gore) u konkretnom predmetu redovni sud je posebno imao u vidu izjavu oca oštećene koji je iznio prijetnje na glavnom pretresu u odnosu na optuženog K.N. (kojeg lično poznaje), što je sud ocijenio, zajedno sa svim prethodno navedenim okolnostima, kao „objektivnu opasnost“, odnosno kao realnu prijetnju narušavanja javnog reda i zbog čega je zaključio da je potrebno da produži pritvor optuženim iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Ustavni sud može da prihvati da ovakve izjave koje je dao otac oštećene pred sudom u kojima navodi da nastoji izbjeći kontakt sa optuženim N.K. da ne bi napravio neko zlo, „da ne bi počinio zločin da ga ubijem sjekirom“, predstavljaju jednu novu okolnost koja, zajedno sa ostalim navedenim, i zato predstavlja ozbiljnu opasnost narušavanju javnog reda, te ukazuje na neophodnost zadržavanja optuženih u pritvoru. Iako apelant pokušava da minimizira izjavu oca oštećene i pokušava da prikaže da ona nema realno uporište u ostalim dokazima, kao ni u njegovom ponašanju prema oštećenoj, te napominje da je 15 dana bio na slobodi i drugo, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud najpozvaniji da ocijeni izjavu i/ili ponašanje određenog svjedoka koji daje iskaz pred sudom i o njemu donese zaključak, pogotovo kada su u pitanju ovakve izjave, koje mogu da stvore ozbiljnu zabrinutost i koje u svakom slučaju treba da budu ispitane sa posebnom pažnjom.
38. Dakle, zbog navedenih razloga, sud je ustanovio da su ispunjeni uslovi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP za dalje zadržavanje optuženih u pritvoru, te da se u ovoj fazi postupka mjera pritvora ne može zamijeniti drugim mjerama. Ustavni sud nalazi da dati razlozi u ovoj fazi postupka predstavljaju dovoljne i jasne razloge koji opravdavaju produženje mjere pritvora optuženim, odnosno Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je pritvor određen na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
39. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi naveli dovoljne i jasne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje i konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak o produženju pritvora apelantu po osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.
41. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević