Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7391/18 (DŽ.Ć.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Troškovi i izdaci
- Član I/4. Ustava BiH
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zabrani diskriminacije · čl. 123
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
Predmeti (1)
AP-7391/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7391/18, rješavajući apelaciju Dž.Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dž.Ć. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 309011 18 Rev od 31. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dž.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 309011 18 Rev od 31. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 7391/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio protivizvršenje u predmetu Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 I 005223 18 I do donošenja odluke o apelaciji.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) i Osnovnog suda zatraženo je 10. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, tužena i Osnovni sud su dostavili odgovore u periodu od 17. do 31. januara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Apelant je 31. maja 2007. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih Republike Srpske i Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tužena) sa tužbenim zahtjevom da se tužena obaveže da apelantu na ime putnih troškova na relaciji Tuzla - Bijeljina i Bijeljina – Tuzla za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 14. novembra 2008. godine, kao dana sačinjavanja nalaza sudskog vještaka, isplati 16.478,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do konačne isplate, te da se tužena obaveže da mu i ubuduće na isti način plaća putne troškove, sve dok se ne promijene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja. Također, apelant je zahtijevao da se tužena obaveže da mu na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor u 2006. godini isplati iznos od 1.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. augusta 2006. godine do isplate.
7. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine obavezana je tužena da apelantu na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor u 2006. godini isplati iznos od 1.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom Osnovni sud je odbio kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade troškova prijevoza na posao i sa posla na relaciji Tuzla - Bijeljina i obrnuto za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 14. novembra 2008. godine, kao dana sačinjavanja nalaza sudskog vještaka, isplati iznos od 16.478,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu, kao i da mu tužena ubuduće na isti način plaća putne troškove.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 83 0 P 001846 09 Gž od 24. septembra 2009. godine kojom je apelantova žalba uvažena, prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu tako što je tužena obavezana da apelantu isplati 16.478,00 KM na ime naknade troškova prijevoza na posao i sa posla na relaciji Tuzla - Bijeljina i obrnuto za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 14. novembra 2008. godine, te da mu ubuduće na isti način plaća troškove prijevoza. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.436,90 KM, kao i troškove žalbenog postupka u iznosu od 842,40 KM.
9. Odlučujući o reviziji tužene protiv presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) je donio Presudu broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine kojom je revizija tužene usvojena i presuda Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine preinačena tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 25. marta 2009. godine.
10. Apelant je, u međuvremenu, 18. novembra 2009. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne i izvršne presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine protiv tužene kao izvršenika radi naplate potraživanja dosuđenih navedenom presudom Okružnog suda. Rješenjem o izvršenju broj 83 0 I 005223 10 I od 11. februara 2010. godine Osnovni sud je dozvolio predloženo izvršenje, a izvršenje je provedeno tako što je apelant 22. oktobra 2010. godine naplatio svoja potraživanja u ukupnom iznosu od 29.580,70 KM.
11. Nakon što je presudom Vrhovnog suda RS od 14. juna 2011. godine revizija tužene protiv presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine usvojena i preinačena navedena presuda Okružnog suda tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 25. marta 2009. godine, tužena je 19. jula 2011. godine protiv apelanta podnijela Osnovnom sudu prijedlog za protivizvršenje kojim je tražila da sud naloži apelantu da tuženoj vrati novčani iznos od 29.580,70 KM, koliko mu je isplaćeno po osnovu presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine.
12. Osnovni sud je 7. maja 2014. godine donio Rješenje o protivizvršenju broj 83 0I 005223 11 I 3 kojim je dopustio predloženo protivizvršenje. Protivizvršenje je dopušteno radi naplate iznosa od 29.580,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počevši od 22. oktobra 2010. godine, pa do dana isplate na novčanom potraživanju – apelantovoj plaći koju ostvaruje u Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona, zapljenom i prijenosom do ½ plaće u korist tužene kao tražioca protivizvršenja, te je naloženo Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona da iznos od ½ apelantove plaće isplaćuje mjesečno prijenosom na žiroračun tužene, kako je i precizirano u rješenju, do potpunog namirenja novčanog potraživanja tužene.
13. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 11 I 3 od 2. jula 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor protiv navedenog rješenja o protivizvršenju, a Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 I 005223 14 Gž 4 od 12. septembra 2014. godine odbijena je i apelantova žalba protiv rješenja Osnovnog suda od 2. jula 2014. godine kao neosnovana.
14. Ustavni sud je, odlučujući o apelantovoj apelaciji podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda RS od 14. juna 2011. godine i presude Osnovnog suda od 25. marta 2009. godine, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine (dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ukinuo presudu Vrhovnog suda RS od 14. juna 2011. godine i predmet vratio tom sudu radi donošenja nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je „Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo kada je nedostatak pratećih propisa protumačio na način da se izgubilo određeno pravo zasnovano u zakonu, te kada taj sud, preinačujući drugostepenu presudu i odbijajući apelantov tužbeni zahtjev, nije sagledao argumentaciju koju je iznio žalbeni sud, niti je dao obrazloženje iz kojeg bi se mogli vidjeti njegovi stavovi o pitanjima na kojima je drugostepeni sud zasnovao svoju odluku“.
15. Vrhovni sud RS je, izvršavajući nalog iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3466/11, donio Presudu broj 83 0 P 001846 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine kojom je (stav 1. izreke) reviziju tužene protiv presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine djelimično usvojio, te je ukinuo navedenu presudu Okružnog suda i presudu Osnovnog suda od 25. marta 2009. godine u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu naknade na ime troškova prijevoza za period od 8. marta 2004. godine do 31. maja 2006. godine i u tom dijelu apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena, jer je podnesena protekom prekluzivnog roka od godinu dana (tužba je podnesena 31. maja 2007. godine), shodno odredbama člana 105. Zakona o radu RS. U odnosu na preostali dio presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine, kojim je tužena obavezana da apelantu na ime troškova prijevoza za period od 1. juna 2006. godine do 14. novembra 2008. godine isplati iznos od 8.494,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. novembra 2008. godine, te da mu i u buduće na isti način plaća putne troškove, sve dok se ne promijene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja, revizija tužene je odbijena. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.253,60 KM.
16. Nadalje, iz činjenica predmeta proizlazi da je Ustavni sud, odlučujući o apelantovoj apelaciji podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda RS od 30. juna 2015. godine, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4521/15 od 10. aprila 2018. godine (dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju. Naime, Ustavni sud je zaključio da „Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke nije proizvoljno primijenio pravo, te da je poštovao stavove iz ranije Odluke Ustavnog suda broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine“. Istom odlukom Ustavni sud je odbacio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv rješenja Okružnog suda od 5. februara 2016. godine zbog toga što je preuranjena [kojim rješenjem je ukinuto rješenje Osnovnog suda od 27. augusta 2015. godine kojim je obustavljen predmetni izvršni postupak i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak], a protiv rješenja Osnovnog suda u Zvorniku od 16. novembra 2016. godine i rješenja Okružnog suda od 17. marta 2017. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna [navedenim rješenjima je odbijen apelantov prigovor izjavljen na rješenje Osnovnog suda od 16. maja 2016. godine kojim je djelimično obustavljen postupak protivizvršenja u dijelu isplate iznosa od 8.494,00 KM (troškovi prijevoza za period od 1. juna 2006. godine do 14. novembra 2008. godine), dok je u preostalom dijelu ostalo na snazi rješenje o protivizvršenju od 7. maja 2014. godine].
Parnični postupak okončan osporenim presudama
17. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 309011 17 P 32 0 P 309011 17 Mo od 27. oktobra 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužena povrijedila njegovo pravo na jednako postupanje tako što je nezakonitim postupanjem inicirala postupak protivizvršenja pred Osnovnim sudom, suprotno obligatornoj i konačnoj Odluci Ustavnog suda broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na jednak tretman u odnosu na druga lica u sličnoj situaciji, da se zabrani tuženoj da nastavi postupak protivizvršenja, te da naloži tuženoj da povuče prijedlog za izvršenje u predmetu broj 83 0 I 005223 16 I 4 pred Osnovnim sudom do konačne i potpune primjene Odluke Ustavnog suda broj AP 3466/11, a sve novčane iznose obustavljene u postupku protivizvršenja od apelantove plaće, ili na drugi način naplaćene iz apelantove imovine, vrati apelantu sa zakonskom zateznom kamatom i na taj način otkloni diskriminaciju prema apelantu i njezine posljedice, te da se zabrani svim organima, institucijama, uredima, ustanovama i drugim tijelima da preduzimaju sve radnje kojima se provodi postupak protivizvršenja u predmetu Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 16 I 4. Istom presudom je odbijen kao neosnovan i apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja koja glasi: „Zabranjuje se Kantonalnom tužilaštvu TK, Ministarstvu finansija TK, svim bankama, zemljišnoknjižnom uredu pri Općinskom sudu i Osnovnom sudu, MUP-u TK, te svim organima, institucijama, uredima, ustanovama i drugim tijelima preduzimanje svih radnji kojima se provodi postupak protivizvršenja u predmetu Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 16 I 4 do pravomoćnog okončanja postupka pred Općinskim sudom broj 32 0 P 30901 I 17 P pod prijetnjom izricanja novčane kazne.“
18. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđivanja diskriminacije i određivanja sudske mjere osiguranja, da je tužbeni zahtjev temeljio na odredbama čl. 27. (stvarna nadležnost) i 42. (isključiva mjesna nadležnost) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te odredbama člana 13. Zakona o zabrani diskriminacije BiH, kao i „tvrdnjama da je tužena počinila diskriminaciju, jer je protiv tužioca (apelanta) nezakonito provela postupak protivizvršenja, oduzimajući mu stečeno pravo, pri tome ukazujući da sudovi nisu postupili u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 3466/11“.
19. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud, polazeći od činjeničnih tvrdnji na kojima je zasnovan apelantov tužbeni zahtjev, te činjeničnih utvrđenja utemeljenih na izvedenim dokazima, zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. ZPP, kao i čl. 2, 3, 6. i 15. Zakona o zabrani diskriminacije. Općinski sud je u obrazloženju presude opisao hronologiju postupanja u predmetnom postupku, kako je to navedeno u uvodnim napomenama odluke, istaknuvši da je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je bez osnova apelantovo pozivanje na različito postupanje i ograničavanje njegovih prava u pogledu troškova prijevoza za period od 8. marta 2004. godine do 31. maja 2006. godine po osnovu njegove nacionalne pripadnosti, jer nije iznio činjenice na osnovu kojih bi bilo moguće pretpostaviti da se radi o diskriminaciji. U tom pravcu Općinski sud je pojasnio da takve činjenice ne proizlaze iz provedenih dokaza – materijalne dokumentacije, niti iz iskaza saslušanih svjedoka H.B. i D.S., koji su se u svojim iskazima izjašnjavali o obavljanju svojih dužnosti sudije Osnovnog suda u Bijeljini, odnosno glavnog okružnog tužitelja u Okružnom tužilaštvu Bijeljina, o neplaćanju troškova prijevoza za vrijeme obavljanja dužnosti na području Republike Srpske i okolnostima koje su ih opredijelile da apliciraju na dužnost u Općinskom sudu, odnosno Tužilaštvu TK. Osim toga, Općinski sud je istakao da okolnost da je presudom Okružnog suda od 23. novembra 2016. godine u pravnoj stvari tužiteljice M.D. djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice po osnovu naknade štete zbog izgubljene dobiti, pri čemu je razmatrano pitanje naknade štete u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i pitanje izgubljene dobiti, a u vezi sa nezakonitošću odluke o prijemu u radni odnos, budući da se u tom predmetu radi o potpuno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, što ne može predstavljati dokaz kojim bi apelant učinio vjerovatnim da je došlo do diskriminacije.
20. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je odluka Vrhovnog suda RS [od 30. juna 2015. godine] donesena suprotno Odluci Ustavnog suda broj AP 3466/11, Općinski sud je naveo da će odluku o tome donijeti Ustavni sud povodom apelantove apelacije podnesene 6. oktobra 2015. godine [AP 4521/15]. S tim u vezi, Općinski sud je naglasio da se apelantov tužbeni zahtjev, kako je postavljen u tužbi, svodi na utvrđivanje da li je pravilna i u skladu sa zakonom odluka Vrhovnog suda RS donesena nakon donošenja odluke Ustavnog suda, čime se Općinski sud ne može baviti, pri čemu apelant nije učinio vjerovatnim da je u odnosu na njega različito postupano s obzirom na njegovu nacionalnu pripadnost, odnosno s obzirom na to da je Bošnjak, u odnosu na bilo kojeg drugog zaposlenika druge nacionalne pripadnosti u pogledu prava na troškove prijevoza za sporni period od 8. marta 2004. do 31. maja 2006. godine.
21. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini neosnovan, pa je, dosljedno tome, a u smislu odredaba čl. 269, 273. i 278. ZPP, neosnovan i njegov prijedlog za određivanje mjere osiguranja.
22. Kantonalni sud je, rješavajući o apelantovoj žalbi protiv presude prvostepenog suda od 27. oktobra 2017. godine, donio Presudu broj 32 0 P 309011 17 Gž od 12. marta 2018. godine kojom je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
23. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da su tačni apelantovi žalbeni navodi da, prema odredbi člana 15. Zakona o zaštiti od diskriminacije, teret dokazivanja činjenice da nije prekršen princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije leži na tuženoj. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant zanemaruje da je prema smislu i sadržini te odredbe apelantova obaveza da svoje navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena potkrijepi odgovarajućim dokazima s tim da nije dužan dokazati diskriminaciju sa stepenom sigurnosti, ali je dužan učiniti vjerovatnim da je do diskriminacije došlo. U tom pravcu Kantonalni sud je pojasnio da se teret dokazivanja ne prebacuje na tuženog čim podnosilac tužbe izjavi da je prema njemu izvršena diskriminacija, kako je to apelant u žalbi neosnovano nastojao predstaviti, nego tek kada se pruži dokaz za navedenu činjenicu. Dakle, na apelantu je bio teret dokaza da na sudu dokaže da je tužena izvršila radnju zbog koje je tužena i da učini vjerovatnim da je, upravo zbog njegovog ličnog svojstva i na njegovu štetu, učinjena razlika u odnosu na druga lica, kao i da dokaže kontinuitet takvog postupanja u dužem vremenskom periodu, a što je propustio dokazati, a tek onda je na tuženoj bio teret dokaza da tom radnjom nije povrijeđeno načelo jednakosti. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da je bitno utvrditi postojanje referentne grupe koja se nalazila u istoj situaciji kao i apelant prema kojoj su sudovi Republike Srpske postupali na drugačiji način, odnosno da su nekim drugim licima ista ili slična potraživanja iz radnog odnosa smatrana zahtjevom za naknadu štete, te da su za njih primjenjivane relevantne odredbe ZOO, a ne odredbe člana 105. Zakona o radu RS, a da za takvo postupanje nije bilo zakonitog i objektivnog opravdanja. U tom smislu Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da za apelanta kao referentna grupa ne može biti svako lice koje je vodilo sudski postupak za isplatu potraživanja proisteklih iz radnog odnosa, jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
24. Kantonalni sud je naveo da iz predloženih i izvedenih dokaza slijedi da nije bilo diskriminacije, odnosno nejednakog postupanja u odnosu na apelanta, imajući u vidu da iz presude Vrhovnog suda RS od 30. juna 2015. godine proizlazi da je osnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade troškova prijevoza počev od 1. juna 2006. do 14. novembra 2008. godine, dok apelant nije uspio sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade troškove prijevoza za period od 8. aprila 2004. do 31. maja 2006. godine, jer je tužba u tom dijelu odbačena kao neblagovremena, shodno odredbi člana 105. Zakona o radu RS, s obzirom na to da je podnesena protekom prekluzivnog roka od godinu dana (tužba je podnesena 31. maja 2007. godine). S tim u vezi, Kantonalni sud je istaknuo da je neprihvatljiv apelantov prigovor, na čemu istrajava i u žalbi, da sudovi nisu postupili u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 3466/11, u situaciji kada iz sadržine navedene odluke slijedi da Ustavni sud nije donio meritornu odluku o apelantovom zahtjevu, nego je ukinuo odluku Vrhovnog suda RS i predmet vratio tom sudu radi donošenja nove odluke, što je Vrhovni sud RS i učinio donošenjem presude od 30. juna 2015. godine.
25. Također, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi kojima se poziva na stav sudova izražen u Presudi Okružnog suda broj 80 0P 061391 15 Gž od 23. novembra 2016. godine, Rješenju Vrhovnog suda RS broj Rev 23/05 od 12. septembra 2006. godine i Presudi istog suda broj 118-0-Rev-06 000 345 od 10. oktobra 2008. godine, te da su u navedenim odlukama sudovi novčana potraživanja iz radnog odnosa smatrali naknadom štete, a da je u njegovom slučaju, potpuno neosnovano, njegovo potraživanje smatrano povredom prava iz radnog odnosa uz primjenu prekluzivnog roka. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz sadržine navedenih presuda i rješenja proizlazi da se radi o potraživanjima naknada plaća i drugih primanja zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa koja, u smislu odredbe člana 117. stav 1. Zakona o radu RS, imaju karakter štete u vidu izgubljene dobiti, a ne karakter novčanih potraživanja iz radnog odnosa, kakav je konkretni slučaj. S tim u vezi, neosnovano je i žalbeno pozivanje na odluke Ustavnog suda broj U 7/12 i AP 2045/08 u situaciji kada je Zakonom o radu Federacije BiH različito regulirano ostvarivanje prava na novčana potraživanja iz radnog odnosa (član 106) u odnosu na Zakon o radu RS (član 105) koji se primjenjivao u postupku za ostvarivanje apelantovog prava na isplatu naknade troškova prijevoza za vrijeme obavljanja sudske i tužilačke funkcije u Republici Srpskoj.
26. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da pokretanje postupka protivizvršenja tužene radi naplate iznosa isplaćenog apelantu u izvršnom postupku po presudi Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine ne predstavlja radnju diskriminacije u smislu odredbe čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti od diskriminacije, jer je osigurana sudska zaštita apelantovog prava, koju je djelimično i ostvario rješenjem Osnovnog suda od 16. maja 2016. godine kojim je djelimično obustavljen postupak protivizvršenja u dijelu isplate iznosa od 8.494,00 KM (troškovi prijevoza za period od 1. juna 2006. do 14. novembra 2008. godine), dok je u preostalom dijelu ostalo na snazi rješenje o protivizvršenju od 7. maja 2014. godine. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani ni žalbeni prigovori da je protivizvršenje trebalo obustaviti u cijelosti, jer presuda Vrhovnog suda RS od 30. maja 2015. godine predstavlja novu izvršnu ispravu u situaciji kada iz stanja spisa slijedi da je postupak protivizvršenja pokrenut na osnovu presude Osnovnog suda od 25. marta 2009. godine i presude Vrhovnog suda RS od 14. juna 2011. godine, koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda [broj AP 3466/11], da je nakon donošenja presude Vrhovnog suda RS od 30. maja 2015. godine postupak protivizvršenja nastavljen za apelantova isplaćena potraživanja do 1. juna 2006. godine, tako da izvršna isprava u nastavku protivizvršenja proistječe iz istog postupka, a ne iz nekog drugog postupka. S tim u vezi, neprihvatljivo je apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 5161/10 od 23. januara 2014. godine, koja je donesena povodom apelacije N.Đ., te isticanje činjenice da je N.Đ. pušten na slobodu zbog toga što je ukinuta presuda na osnovu koje je određen pritvor, jer se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
27. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da je, suprotno navodima žalbe, pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbijen prijedlog za donošenje mjere osiguranja, jer apelant nije dokazao da su se u konkretnom predmetu ispunili kumulativni uvjeti, predviđeni odredbom člana 269. stav 1. ZPP, da bi se, posmatrajući predloženu mjeru osiguranja, a u vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom, odredila mjera osiguranja.
28. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 309011 18 Rev od 31. jula 2018. godine reviziju odbio.
29. Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan prigovor povrede odredaba parničnog postupka, istaknuvši da apelant nije naveo u čemu se ta povreda sastoji. U pogledu neosnovanosti prigovora pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je, prije svega, istaknuo da apelant posebnom antidiskriminacijskom tužbom traži zaštitu od diskriminacije od tužene, ocijenivši da je zaključak nižestepenih sudova zasnovan na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
30. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbu člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije, naglasivši da je neprihvatljiv apelantov prigovor da sudovi nisu postupili u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 3466/11 u situaciji kada iz sadržaja navedene odluke slijedi da Ustavni sud nije donio meritornu odluku o apelantovom zahtjevu, nego je ukinuo odluku Vrhovnog suda RS i predmet vratio tom sudu radi donošenja nove odluke, što je Vrhovni sud RS i učinio donošenjem presude od 30. juna 2015. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da se ne može prihvatiti osnovanim ni apelantovo pozivanje na stav sudova izražen u Presudi Okružnog suda broj 80 0P 061391 15 Gž od 23. novembra 2016. godine, Rješenju Vrhovnog suda RS broj Rev 23/05 od 12. septembra 2006. godine i Presudi navedenog suda broj 118-0-Rev-06 000 345 od 10. oktobra 2008. godine, te da su u navedenim odlukama sudovi novčana potraživanja iz radnog odnosa smatrali naknadom štete, a da je u njegovom slučaju, potpuno neosnovano, njegovo potraživanje smatrano povredom prava iz radnog odnosa uz primjenu prekluzivnog roka. Ovo zbog toga što iz sadržaja navedenih presuda i rješenja proizlazi da se radi o potraživanjima naknada plaća i drugih primanja zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa koja, u smislu odredbe člana 117. stav 1. Zakona o radu RS, imaju karakter štete u vidu izgubljene dobiti, a ne karakter novčanih potraživanja iz radnog odnosa, kakav je konkretni slučaj. S tim u vezi, neosnovano je i žalbeno pozivanje na odluke Ustavnog suda br. U 7/12 i AP 2045/08 u situaciji kada je Zakonom o radu FBiH različito regulirano ostvarivanje prava na novčana potraživanja iz radnog odnosa (član 106) u odnosu na Zakon o radu RS (član 105), koji se primjenjivao u postupku za ostvarivanje prava tužitelja na isplatu naknade troškova prijevoza za vrijeme obavljanja sudske i tužilačke funkcije u RS.
31. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno prihvatio izneseni zaključak prvostepenog suda da pokretanje tužene postupka protivizvršenja radi naplate iznosa isplaćenog apelantu u izvršnom postupku po presudi Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine ne predstavlja radnju diskriminacije, u smislu odredbe čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije, jer je osigurana sudska zaštita apelantovih prava, koju je apelant djelimično i ostvario rješenjem Osnovnog suda od 16. maja 2016. godine kojim je djelimično obustavljen postupak protivizvršenja u dijelu isplate iznosa od 8.494,00 KM (troškovi prijevoza za period od 1. juna 2006. do 14. novembra 2008. godine), dok je u preostalom dijelu ostalo na snazi rješenje o protivizvršenju od 7. maja 2014. godine.
32. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi revizijski navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je tužena dokazala da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta, dakle, da ponašanje tužene u odnosu na apelanta nije bilo diskriminirajuće i ponižavajuće, zbog čega apelantu ne pripada pravo na zaštitu u smislu odredbe člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja robe i usluga, kapitala i osoba iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
34. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i, u okviru toga, pravo na pristup sudu, pravo na obrazloženu sudsku odluku, pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pravičan postupak bez proizvoljne i diskriminacijske primjene materijalnih propisa. Navodi da osporena odluka Vrhovnog suda sadrži sve povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, odnosno da je arbitrarno primijenio pravo, nemajući dovoljno profesionalne hrabrosti da donese pravilnu, nediskriminirajuću odluku, da izvrši pravilnu analizu svih činjenica i dokaza, kako bi utvrdio da je apelant naveo sasvim dovoljan broj dokaza za potrebni osnov vjerovatnosti postojanja diskriminacije - prima facie, a da tužena nije navela nijedan dokaz, ni činjenicu kojima bi osporila postojanje diskriminacije. Apelant je ukazao na odluke Ustavnog suda br. U 7/12 i AP 2045/08, kao i na stav sudova izražen u Presudi Okružnog suda broj 80 0P 061391 15 Gž od 23. novembra 2016. godine, Rješenju Vrhovnog suda RS broj Rev 23/05 od 12. septembra 2006. godine i Presudi istog suda broj 118-0-Rev-06 000 345 od 10. oktobra 2008. godine u kojima je zaposlenicima dosuđeno potraživanje iz radnog odnosa bez primjene prekluzivnih rokova, a radi se o istom slučaju novčanog potraživanja kao i kod apelanta. Nadalje, apelant ističe da su nižestepeni sudovi u svojim odlukama selektivno ocijenili izjave svjedoka.
35. Ističe da se u svim drugim slučajevima istog ili sličnog karaktera tužbe ne odbacuju zbog primjene nepostojećeg prekluzivnog roka, pa je time prema apelantu izvršena diskriminacija, jer je njegova tužba odbačena bez ikakvog razloga i osnove. Smatra da je u provedenom postupku povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, a imajući u vidu da je proizvoljnim sudskim stavom i paušalnim odbacivanjem tužbe lišen imovine koju je već naplatio u ranijem postupku i što je sada predmet protivizvršenja pred nadležnim sudom na njegovoj plaći.
b)Odgovor na apelaciju
36. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije BiH, i da nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje.
37. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga i stavova iznesenih u presudi tog suda od 12. marta 2018. godine, jer smatra da je navedena presuda donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom BiH.
38. Općinski sud je opisao hronologiju postupanja sudova do donošenja osporene presude Vrhovnog suda, naglasivši da je postupak pred tim sudom trajao četiri mjeseca, te da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da je u postupku donošenja presude od 27. oktobra 2017. godine pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe, osporenu presudu donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava i u obrazloženju te presude dao potpune i jasne razloge za odluku. Općinski sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava neosnovani i predlaže da se podnesena apelacija odbije.
39. Tužena je istaknula da nema povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji, imajući u vidu sve razloge navedene u obrazloženju odluka koje apelant pobija apelacijom.
40. Osnovni sud je naveo da su pravosnažna rješenja o izvršenju tog suda od 7. maja 2014. godine i 16. maja 2016. godine dostavljena apelantovom poslodavcu, Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona, na postupanje.
V.Relevantni propisi
41. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
42. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ br. 59/09 i 66/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2.
(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života. (2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 3.
(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.
Član 15. stav 1.
(Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.
VI.Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 309011 18 Rev od 31. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2018. godine a apelacija je podnesena 14. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
47. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e), f) i k) i čl. I/4. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
50. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje postojanja diskriminacije, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4091/18 od 6. maja 2020. godine, tačka 35, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
51. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljno primijenjenom materijalnom pravu, nerazumno dugom trajanju postupka, te da je povrijeđeno pravo na obrazloženu presudu i pravo na pristup sudu. Također, apelant je ukazao na odluke Ustavnog suda br. U 7/12 i AP 2045/08, kao i na stav sudova izražen u odlukama Okružnog suda i Vrhovnog suda RS u kojima je zaposlenicima dosuđeno potraživanje iz radnog odnosa bez primjene prekluzivnih rokova, ističući da se radi o istom slučaju novčanog potraživanja kao i kod apelanta.
52. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud najprije zapaža da apelant ove navode, ustvari, dovodi u vezu s primjenom pozitivnopravnih propisa u konkretnom slučaju, kao i načinom na koji su redovni sudovi obrazložili osporene odluke. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
53. Nadalje, u vezi s apelacijskim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
54. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
55. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, dao iscrpna obrazloženja u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o zabrani diskriminacije. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelant nije dokazao da je bio izložen diskriminaciji od tužene, odnosno da nije učinio vjerovatnim da je upravo zbog njegovog ličnog svojstva i na njegovu štetu učinjena razlika u odnosu na druga lica, niti je dokazao kontinuitet takvog postupanja duži vremenski period i pri tome se pozvao na relevantne odredbe čl. 2, 3. i 15. Zakona o zabrani diskriminacije. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na odluke Ustavnog suda br. U 7/12 i AP 2045/08, kao i na stav sudova izražen u odlukama Okružnog suda i Vrhovnog suda RS u kojima je zaposlenicima dosuđeno potraživanje iz radnog odnosa bez primjene prekluzivnih rokova, a da se radi o istom slučaju novčanog potraživanja kao i kod apelanta. Međutim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili i ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da iz sadržine navedenih presuda i rješenja proizlazi da se radi o potraživanjima naknada plaća i drugih primanja zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa koja, u smislu odredbe člana 117. stav 1. Zakona o radu RS, imaju karakter štete u vidu izgubljene dobiti, a ne karakter novčanih potraživanja iz radnog odnosa, kakav je u konkretnom slučaju. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda br. U 7/12 i AP 2045/08 u situaciji kada je Zakonom o radu Federacije BiH različito regulirano ostvarivanje prava na novčana potraživanja iz radnog odnosa (član 106) u odnosu na Zakon o radu RS (član 105), koji se primjenjivao u postupku za ostvarivanje apelantovog prava na isplatu naknade troškova prijevoza za vrijeme obavljanja sudske i tužilačke funkcije u Republici Srpskoj. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, suprotno apelantovim prigovorima, bavili apelantovim navodima da sudovi nisu postupili u skladu sa citiranim odlukama Ustavnog suda, Okružnog suda i Vrhovnog suda RS, a koji su identični navodima iz apelacija, utvrdivši da su prigovori neosnovani uz obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne doimaju proizvoljnim ni u segmentu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, nezadovoljstvo presudom Vrhovnog suda per se ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje, budući da se apelacioni navodi, u suštini, temelje na nezadovoljstvu i neslaganju sa stavovima tog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, pri čemu apelant nije ponudio relevantnu argumentaciju za suprotan zaključak. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani.
56. U odnosu na navode iz apelacije da osporene presude ne sadrže obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
57. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 28. juna 2017. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 31. jula 2018. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao jednu godinu i jedan mjesec. Sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da je apelant do konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, kao i da je parnični postupak ukupno trajao oko jedne godine u kojem periodu su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Pravo na imovinu
58. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovane. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
59. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
60. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je postupanjem Vrhovnog suda u njegovom predmetu prekršena zabrana diskriminacije, kao i da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja njegovog prava na jednako postupanje na način da je nekim zaposlenicima dosuđeno potraživanje iz radnog odnosa bez primjene prekluzivnih rokova, a da se radi o istom slučaju novčanog potraživanja kao i kod apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud apelantov tužbeni zahtjev sagledao upravo u svjetlu stavova sudova izraženih u odlukama Okružnog i Vrhovnog suda RS, ali da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, jer iz sadržine navedenih presuda i rješenja proizlazi da se radi o potraživanjima naknada plaća i drugih primanja zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa koja, u smislu odredbe člana 117. stav 1. Zakona o radu RS, imaju karakter štete u vidu izgubljene dobiti, a ne karakter novčanih potraživanja iz radnog odnosa, kakav je u konkretnom slučaju, o čemu se Ustavni sud prethodno detaljno izjasnio i zaključio da u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje nije bilo proizvoljnosti. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
Ostali navodi
61. Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovih prava, također, vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da proizlazi, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, da u konkretnom slučaju materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno na apelantovu štetu, kao i da apelant nije bio diskriminiran u predmetnom postupku, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude dao detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak trajao jednu godinu i jedan mjesec u okviru kojeg perioda su donesene tri meritorne odluke, što se u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
63. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
64. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant uz apelaciju nije ponudio relevantne dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnje o navodnoj diskriminaciji.
65. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević