Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7584/18 (J. B.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7584/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-7584/18, rješavajući apelaciju Jovana Batinara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Batinara podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 232567 18 Gž od 11. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Batinar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 232567 18 Gž od 11. oktobra 2018. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 232567 16 Mal od 9. juna 2016. godine utvrđeno je da se tužba, koju je Addiko Bank a.d. Banja Luka, pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Banka) podnijela protiv apelanta, radi duga, smatra povučenom. S obzirom da na pripremno ročište zakazano za 9. juni 2016. godine nije pristupila Banka, iako je uredno obavještena i upozorena na posljedice izostanka sa pripremnog ročišta, Osnovni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi za donošenje rješenja da se tužba smatra povučenom shodno odredbama člana 84. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Mal 232567 16 Mal od 2. aprila 2018. godine obavezana je Banka da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci rješenja. Osnovni sud je osnovanost apelantovog zahtjeva cijenio primjenom odredbi čl. 390. i 396. ZPP, istaknuvši da je tužilac koji tužbu povuče dužan tuženoj nadoknaditi troškove postupka, te je imajući u vidu navedeno usvojio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Mal 232567 18 Gž od 11. oktobra 2018. godine uvažena je žalba Banke, preinačeno rješenje Osnovnog suda od 2. aprila 2018. godine, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova prvostepenog parničnog postupka. Istim rješenjem je odbijen i apelantovo zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
5. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepenog rješenja utvrdio da su prigovori osnovani, te da prvostepeno rješenje nije pravilno i zakonito. Pri tome, Okružni sud je istaknuo da iz stanja prvostepenog spisa proizilazi da je 9. juna 2016. godine održano pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari, na koje nije pristupila Banka, dok je punomoćnik apelanta predložio da sud postupi u skladu sa odredbom člana 84. ZPP-a, na kojem ročištu nije tražio troškove predmetnog parničnog postupka, nakon čega je prvostepeni sud donio rješenje, kojim se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom. Nadalje, Okružni sud je naveo da je navedeno rješenje dostavljeno punomoćniku apelanta (očiglednom greškom je navedeno tužioca) 27. juna 2016. godine, koji je 22. jula 2016. godine, podnio zahtjev za naknadu troškova postupka, o kojem zahtjevu je prvostepeni sud odlučio rješenjem od 2. aprila 2018. godine, obavezujući Banku da apelantu naknadi troškove predmetnog parničnog postupka. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbe čl. 390. i 396. ZPP, koje je citirao, naglasivši da Banka osnovano u žalbi ističe da je žalbom pobijano prvostepeno rješenje o troškovima postupka doneseno uz pogrešnu primjenu odredbe člana 396. stav 2. ZPP-a, jer je punomoćnik apelanta, bio prisutan na pripremnom ročištu od 9. juna 2016. godine, kada je utvrđeno, da se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom. Naime, punomoćnik apelanta je na navedenom ročištu bio u obavezi da u skladu sa odredbom člana 396. stav 2. ZPP-a, stavi opredijeljen zahtjev za naknadu troškova postupka, pa kako to nije učinio, Okružni sud je žalbu Banke usvojio, prvostepeno rješenje preinačio, primjenom odredbe člana 235. tačka 3. ZPP i odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova prvostepenog parničnog postupka. Kako odgovor na žalbu apelanta nije bio neophodan, prilikom vođenja predmetne parnice, Okružni sud je odbio i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, primjenom odredbe člana 397. stav 1. ZPP-a, a u vezi sa odredbom člana 387. stav 1. ZPP-a. Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP-a u vezi pravila o naknadi troškova postupka nakon povlačenja tužbe. Naime, u obrazloženju pomenutog rješenja se navodi, da punomoćnik apelanta nije stavio opredijeljen zahtjev za naknadu troškova postupka u skladu sa odredbom člana 396. stav
2. ZPP-a ne uzevši u obzir stav 5. istog člana, u kojem se navodi da ako je stranka povukla tužbu ili pravni lijek, parnični protivnik može da istakne zahtjev za naknadu parničnih troškova u određenom roku od dana prijema rješenja o preduzetoj parničnoj radnji. Apelant je ukazao na stavove iz odluka Ustavnog suda br. AP-2405/09 i AP-2217/09.
Relevantni propisi
7. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 84. stav 1.
Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatraće se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi.
Član 390. stav 1.
Tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog.
Član 396.
O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.
Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.
O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.
U toku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne zavisi od odluke o glavnoj stvari.
U slučaju iz člana 390. ovog zakona, ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nije izvršen na raspravi, zahtjev za naknadu troškova se može staviti u roku od 15 dana po prijemu obavještenja o odustanku, odnosno povlačenju tužbe.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio relevantne odredbe ZPP-a. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je odluka Okružnog suda o troškovima postupka donesena u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a (čl. 390. i 396.) za što je dato detaljno obrazloženje. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je punomoćnik apelanta bio prisutan na pripremnom ročištu od 9. juna 2016. godine, kada je prvostepeni sud utvrdio, da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari povučena i da punomoćnik apelanta nije u skladu sa odredbom člana 396. stav 2. ZPP postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredba ZPP-a koje je Okružni sud primijenio u konkretnom slučaju, pri čemu je dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je primjena relevantnih odredaba ZPP-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.
12. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelant navodi da Okružni sud prilikom odlučenja nije uzeo u obzir odredbu člana 396. stav 5. ZPP koja propisuje da ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nije izvršen na raspravi, zahtjev za naknadu troškova se može staviti u roku od 15 dana po prijemu obavještenja o odustanku, odnosno povlačenju tužbe, Ustavni sud zapaža da je punomoćnik apelanta upravo na pripremnom ročištu predložio da sud postupi u skladu sa odredbom člana 84. ZPP-a i da na tom ročištu nije tražio troškove predmetnog parničnog postupka, nakon čega je prvostepeni sud donio rješenje, kojim se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom, iz čega proizilazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu navedene odredbe člana 396. stav 5. ZPP-a. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u predmetu broj AP-4344/16 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 4344/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu, u rješenju osporenom apelacijom Okružni sud je, između ostalog, istakao da iz stanja spisa proizlazi da na pripremno ročište, nije pristupio punomoćnik tužitelja (R. R.) iako je uredno obavješten, pa je sud na prijedlog apelanta prihvatio da se tužba smatra povučenom, te da se iz zapisnika sa pripremnog ročišta vidi da, na istom, apelant nije tražio naknadu troškova pa sud o istim nije ni odlučivao. Dalje se navodi, da je naknadno posebnim podneskom apelant tražio naknadu troškova postupka, te da je prvostepeni sud, odlučujući o takvom prijedlogu odbio apelantov zahtjev pozivajući se na član 396. stav 2. ZPP. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud konstatovao da se [...] pravilnim tumačenjem odredbe člana 396. stav
2. ZPP-a, zahtjev za naknadu troškova se može staviti najdocnije do završetka raspravljanja, to znači da je apelant, troškove postupka mogao zahtijevati do okončanja pripremnog ročišta u momentu kada je predložio da se tužba smatra povučenom, a kako je to naknadno uradio, posebnim podneskom, to se suprotne tvrdnje iz apelantove žalbe ne mogu prihvatiti kao relevantne i na zakonu zasnovane. Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta.
13. Osim toga, Ustavni sud, vezano za navode apelanta da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti praksu Ustavnog suda po istim pitanjima, konkretno odluke u predmetima br. AP- 2405/09 i AP-2217/09 (vidi odluke Ustavnog suda br. AP-2405/09 od 14. februara 2013. godine i AP-2217/09 od 13. marta 2013. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ukazuje da je u tim predmetima Ustavni sud usvojio apelacije apelanata i ukinuo rješenja Kantonalnog suda u Tuzli i pri tome zaključio da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP o naknadi troškova parničnog postupka u situaciji kada je tuženi ispunio svoju obavezu nakon podnošenja tužbe (AP-2405/09), odnosno kada je apelant kao tužilac povukao tužbu odmah poslije ispunjenja obaveze tuženog kao dužnika koja je bila predmet tužbenog zahtjeva (AP-2217/09). Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u situaciji kada je punomoćnik apelanta bio prisutan na pripremnom ročištu na kojem je utvrđeno da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari povučena, ali nije u skladu sa odredbom člana 396. stav 2. ZPP postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Slijedom navedenog, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu praksu Ustavnog suda na koju je ukazao apelant u apelaciju, ali da ona u okolnostima konkretnog slučaja, nije mogla utjecati na drugačiju odluku u ovom predmetu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević