Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6715/18 (Zapadnohercegovački kanton)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javna vlast
  • Naknada štete
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6715/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6715/18, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Zapadnohercegovačkog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 029010 18 Rev 2 od 10. svibnja 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo Zapadnohercegovačkog kantona, podnio je 16. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 029010 18 Rev 2 od 10. svibnja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja MM-ING d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojeg zastupa odvjetnik Nikica Gržić, zatraženo je 3. i 6. travnja 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužitelj dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 9. do 20. travnja 2020. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužitelj je 10. srpnja 2006. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta kojom je tražio naknadu štete zbog protuzakonitog postupanja Općinskog suda u Širokom Brijegu u ovršnom postupku koji se vodio u predmetu broj Ip-32/05. Tužitelj je tvrdio da mu je pričinjena šteta zbog nedostavljanja rješenja o ovrsi banci radi provođenja, odnosno da mu je onemogućena pravovremena provedba ovrhe u iznosu koji je naveden u rješenju o ovrsi i koji predstavlja štetu koju je tužitelj pretrpio nezakonitim postupanjem tog suda. Stoga je tužitelj predložio da sud na temelju odredbe članka 172. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donese presudu kojom će obvezati apelanta da mu isplati iznos od 1.571.856,00 KM sa kamatama, te da mu nadoknadi troškove postupka.

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 029010 07 Ps od 4. studenog 2008. godine, Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 029010 09 Pž od 18. kolovoza 2009. godine i Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 029010 09 Rev od 6. srpnja 2010. godine tužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen kao neutemeljen. Redoviti sudovi su primjenom odredbe članka 59. Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima) u svezi sa člankom 172. ZOO-a, te odredbama čl. 155. i 158. ZOO-a zaključili da apelant nije odgovoran zbog pogrešnog pravnog shvaćanja Općinskog suda u Širokom Brijegu, odnosno tumačenja pravne norme jer je smatrao da treba sačekati sa provedbom ovrhe dok se ne riješe prizivi trećih osoba i kada je donio rješenje o odgodi ovrhe koje je ukinuo drugostupanjski sud. Stoga je ocijenjeno da pogrešno pravno shvaćanje uređujućeg suca ne upućuje da je on imao namjeru tužitelju pričiniti štetu, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete. Također, prema zaključcima redovitih sudova, tužitelj je morao dokazati da postoji šteta, te da postoji krivnja kao uzročna veza između radnje tuženog i nastale štete, što on nije dokazao u konkretnom slučaju.

7. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4209/10 od 28. ožujka 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) usvojio tužiteljevu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 029010 09 Rev od 6. srpnja 2010. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 029010 09 Pž od 18. kolovoza 2009. godine i Presudu Općinskog suda broj 58 0 Ps 029010 07 Ps od 4. studenog 2008. godine i predmet vratio Općinskom sudu radi donošenja nove odluke. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da u obrazloženjima pobijanih odluka postoji proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno odredaba kojima je regulirana odgovornost za naknadu štete.

8. Postupajući prema Odluci Ustavnog suda broj AP 4209/10 od 28. ožujka 2014. godine, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 029010 14 Ps 2 od 15. prosinca 2014. godine, koja je ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 029010 15 Pž 2 od 22. listopada 2015. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.

Postupak u kojemu je donesena pobijana odluka

9. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 029010 16 Ps 3 od 18. studenog 2016. godine kojom je apelant obvezan tužitelju na ime naknade štete zbog vođenja ovršnog postupka isplatiti iznos od 1.260.763,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu tužitelju odbijen tužbeni zahtjev. Također, navedenom presudom apelant je obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka.

10. Općinski sud je naveo da je tijekom ponovnog postupka tužitelj ostao pri tužbi i tužbenom zahtjevu, te navodima i prijedlozima istaknutim u dotadašnjem tijeku postupka, kao i da je apelant ostao pri navodu iz odgovora na tužbu i navodu iz pripremnog podneska od 18. veljače 2008. godine kojima je, između ostalog, istaknuo da pobija i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Apelant je u ponovljenom postupku predložio nove dokaze, a Općinski sud je naveo da je izmijenio ranija procesna rješenja s ročišta od 23. travnja 2008. godine tako što je prihvatio apelantove dokazne prijedloge, i to ugovor o kupoprodaji od 25. veljače 2005. godine i izvode s računa banke, te po službenoj dužnosti od UniCredit i Hypo banke pribavio podatke o kretanju sredstava po transakcijskim računima društva „Kobako“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: ovršenik), te su ti dokazi provedeni na glavnoj raspravi. Parnične stranke su se suglasile da nije potrebno ponovno provoditi dokaze, već čitati već ranije dane iskaze.

11. Općinski sud je zatim u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj kao tražitelj ovrhe 3. ožujka 2005. godine podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika na temelju vjerodostojnih isprava – tri mjenice od 1. srpnja 2004. godine, s protestnim ispravama Općinskog suda Široki Brijeg, radi naplate iznosa od 1.571.856,00 KM. Tužitelj je predložio da se ovrha provede na ovršenikovim novčanim sredstvima koja se vode kod UniCredit banke d.d. i Hypo Alpe Adria banke d.d., a za slučaj da se ovrha ne bude mogla u cijelosti provesti na novčanim sredstvima, da se provede i na ovršenikovim određenim pokretnim stvarima, a ukoliko se ovrha ne bude mogla provesti u cijelosti na ovršenikovim novčanim sredstvima i pokretnim stvarima, da se provede na ovršenikove dvije nekretnine. Općinski sud u Širokom Brijegu je Rješenjem broj Ip 32/05 od 7. ožujka 2005. godine dopustio predloženu ovrhu, a ovršenik nije ulagao prigovor na to rješenje. Ovršenikovi suvlasnici O. K. i A. K. podnijeli su prigovor 18. ožujka 2005. godine, koji je Općinski sud u Širokom Brijegu rješenjem od 29. ožujka 2005. godine odbacio kao nedopušten jer je izjavljen od neovlaštenih osoba. Zatim su O. K. i A. K. kao treće osobe izjavile prigovor, nakon čega ih je ovršni sud zaključkom od 19. siječnja 2006. godine uputio da svoja prava ostvaruju u parnici. Odlučujući o žalbi trećih osoba na rješenje kojim je prigovor protiv rješenja o ovrsi odbačen kao nedopušten, Kantonalni sud u Širokom Brijegu je rješenjem od 9. veljače 2006. godine žalbu odbio i u cijelosti potvrdio prvostupanjsko rješenje. Nakon toga, rješenje o ovrsi je dostavljeno ovršenikovoj banci 19. siječnja 2006. godine. U međuvremenu, od dana kada je doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi pa do dostavljanja tog rješenja banci, sa ovršenikovog računa je vršeno plaćanje drugih obveza, a ne obveza prema tužitelju. Iz stanja spisa dalje slijedi da je podneskom od 16. ožujka 2005. godine tužitelj kao tražitelj ovrhe istaknuo da ovršenik nema dovoljno sredstava na svojim transakcijskim računima otvorenim kod komercijalnih banaka na kojima se ovrha trebala provesti, te je predložio da se ovrha provede na ovršenikovoj ukupnoj imovini. Dakle, tužitelj nije odustao od ovrhe na ovršenikovim novčanim sredstvima, već iz sadržaja podneska proizlazi da je izričito tražio da se rješenje dostavi na ovrhu bankama navedenim u prijedlogu, ali kako ovršenik nije imao na svojim računima dovoljan iznos sredstava za potpuno namirenje, uz ovrhu na novčanim sredstvima tužitelj je tražio ovrhu i na ovršenikovim pokretnim i nepokretnim stvarima.

12. U svezi s navedenim, Općinski sud je istaknuo da je među strankama sporno je li apelant dužan naknaditi tužitelju štetu povodom vođenja navedenog ovršnog postupka pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu. Općinski sud je naveo da je člankom 59. Zakona o sudovima propisano da Federacija, odnosno kanton, zavisno od toga tko osigurava sredstva za rad suda, odgovaraju za štetu koju u vršenju službe učine službenici suda fizičkim ili pravnim osobama svojim nezakonitim i nepravilnim radom, a člankom 68. stavak 2. Zakona o sudovima propisano je da sredstva za rad kantonalnih i općinskih sudova osiguravaju kantoni. U smislu citiranih zakonskih odredbi, nezakoniti rad se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni s voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, a može se zaključiti o postojanju volje ili pristanka da se time oštete prava ili interesi trećega. Općinski sud je zatim citirao odredbe čl. 5., 40. stavak 2., te čl. 52., 53. i 60. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP), te je ukazao da je ovršni postupak koncipiran tako da se ovrha provede u što kraćem roku, pri čemu važnu ulogu ima tražitelj ovrhe na način da predlaže predmet i način ovrhe, kao i da jedino tražitelj ovrhe može predložiti da se ovrha odgodi potpuno i djelomično. Zatim, Općinski sud je naveo da iz materijalnih dokaza proizlazi da Općinski sud u Širokom Brijegu u razdoblju od 10 mjeseci (rješenje o ovrsi doneseno 7. ožujka 2005. godine, a 19. siječnja 2006. godine dostavljeno banci) nije imao zakonskih razloga da rješenje o ovrsi ne dostavi odmah banci radi zapljene sredstava na ovršenikovom računu. Općinski sud je prema tome naveo da je, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 4209/10 od 28. ožujka 2014. godine, koja je konačna i obvezujuća, te činjenicu da je između donošenja rješenja o ovrsi i njegovog provođenja proteklo više od 10 mjeseci, da to razdoblje u provođenju ovršnih radnji nema zakonsku osnovu, nego mu se suprotstavlja (članak 40. stavak 6. ZOP-a), da je ovršenik u tom razdoblju imao imovinu iz koje bi se provelo rješenje o ovrsi i da postoji uzročna veza između postupanja suda i nemogućnosti naplate potraživanja tužitelja u ovršnom postupku, proizlazi da je tužitelj dokazao osnovu svoga potraživanja, odnosno postojanje štete u smislu odredbe članka 155. ZOO-a i postojanje krivnje u smislu odredbe članka 158. ZOO-a, koja se ogleda u nepažnji prilikom postupanja Općinskog suda u Širokom Brijegu u ovršnom postupku.

13. U svezi s visinom naknade štete, Općinski sud je naveo da je na okolnosti visine tužiteljevog potraživanja proveden dokaz financijskim vještačenjem, te je izvršen uvid i čitanje u podatke UniCredit banke i Hypo Alpe Adria banke o stanju ovršenikovih računa i zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru kod ovršenika kao poreznog obveznika. Vještakinja financijske struke S. A. je u svom pismenom nalazu i mišljenju utvrdila da je na ovršenikovim transakcijskim računima kod UniCredit zagrebačke banke u razdoblju od 7. ožujka 2005. godine do 31. prosinca 2006. godine ovršenik često vršio pologe novca, uplatu pozajmica, te konverzije iz kojih je onda izvršavano plaćanje računa pojedinim tvrtkama, te je ukupan promet po ovom računu iznosio 1.270.481,30 KM. Promet po računu kod Hypo banke nije navela u svom nalazu iz razloga što joj banka nije dostavila dokumentaciju. Prema tome, kod činjenice da iz provedenih dokaza proizlazi da je preko ovršenikovog računa u razdoblju od donošenja rješenja o ovrsi od 7. ožujka 2005. godine do 31. siječnja 2006. godine ostvaren promet u iznosu od 1.270.481,30 KM, Općinski sud je istaknuo da u slučaju da je sud dostavio ovršenikovoj banci rješenje o ovrsi odmah po donošenju kako to predviđaju odredbe ZOP-a, banka bi sredstva koja su se nalazila na tom računu uplatila tužitelju u provođenju rješenja o ovrsi, iz čega proizlazi da je tužitelj dokazao visinu svoga potraživanja u ukupnom iznosu od 1.260.763,30 KM. Navedeni iznos se odnosi na promet po računu kod UniCredit banke ostvaren u razdoblju od 7. ožujka 2005. godine do 31. prosinca 2005. godine, odnosno nije prihvaćen iznos od 9.718.00 KM za period od 1. siječnja 2006. godine do 31. siječnja 2006. godine jer nije dokazano je li to promet ostvaren do dostavljanja rješenja na provođenje, tj. do 19. siječnja 2019. godine ili poslije. Dakle, navedeni iznos sud je dosudio na temelju prometa po računu, koja novčana sredstva bi se trebala uplatiti na tužiteljev račun, da nije bilo nezakonitog postupanja suda.

14. Odlučujući o apelantovom prigovoru da na računu ne bi bilo prometa da je rješenje o ovrsi ranije dostavljano na provođenje, Općinski sud je naveo da ta tvrdnja predstavlja hipotetičku situaciju na koju sud ne može dati odgovor. Naime, takvo pitanje se ne bi ni postavljalo da nije bilo propusta suda u provođenju ovrhe, konkretno nedostavljanja rješenja o ovrsi na provođenje, te za takvu situaciju tužitelj ne smije snositi štetne posljedice. U svakom slučaju, na apelantu je bio teret dokazivanja pretpostavke da se navedena sredstva ne bi uplaćivala na ovršenikov račun da je po rješenju o ovrsi blokiran račun, što provedenim dokazima nije dokazano. Također, Općinski sud je naveo da nije ovlašten ispitivati jesu li uplate i isplate novca na ovršenikov račun u razdoblju od 7. ožujka 2005. godine do 31. prosinca 2005. godine bile utemeljene na zakonitim pravnim poslovima, odnosno jesu li imale dopuštenu osnovu (uplate, polozi, konverzije, pozajmice, isplate) koja se pretpostavlja, u skladu sa člankom 51. točka 3. ZOO-a jer to nije predmet ovog postupka, pa bi se eventualna nedopuštenost ovih pravnih poslova morala dokazivati u drugoj parnici. Okolnost da ovršenik za 2005. i 2006. godinu nije dostavio završni račun i da ta pravna osoba nije vršila popis stalnih sredstava sa 31. prosinca 2004. godine, kako je to propisano Zakonom o računovodstvu, ne može ići na tužiteljevu štetu iz istog razloga jer se takvo pitanje ne bi postavljalo da nije bilo propusta suda u provođenju ovrhe. Naposljetku, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantove prigovore da za tužitelja nije nastupila šteta s obzirom na to da nije imao potraživanje prema ovršeniku i da je fiktivna mjenica na temelju koje je pokrenuta ovrha, s obzirom na to da je apelantovo potraživanje utvrđeno sudskom odlukom – rješenjem o ovrsi od 7. ožujka 2005. godine, pa tako nema mjesta ni apelantovom prigovoru koji se odnosi na stjecanje bez osnove. Također, sud nema mogućnost ispitivati zakonitost i pravilnost odluke ovršnog suda s obzirom na to da se to isključivo može učiniti unutar ovršnog postupka.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 029010 17 Pž 3 od 29. rujna 2017. godine apelantova žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

16. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prvenstveno naveo da nije utemeljen apelantov prigovor da su počinjene povrede odredaba parničnog postupka zbog toga što prvostupanjski sud nije održao pripremno ročište niti prihvatio apelantov prijedlog za dopunu dokaza, te da se sud o tom prijedlogu nije uopće očitovao. Naime, odredbom članka 228. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da je prvostupanjski sud dužan po prijemu rješenja drugostupanjskog suda kojim je presuda ukinuta odmah zakazati pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je zakazao glavnu raspravu za 26. travnja 2016. godine, na kojoj je apelant predložio izvođenje novih dokaza koje je predlagao i u ranijem tijeku postupka. Također, apelant je predložio da se na tom ročištu izvrši uvid u nalaz i mišljenje vještaka i njegovo saslušanje na prethodnoj glavnoj raspravi i istaknuo da ima dodatnih pitanja za vještaka. Prvostupanjski sud je u cijelosti uvažio apelantov prijedlog i procesnim rješenjem donesenim na raspravni zapisnik odredio da će se u dokaznom postupku izvesti materijalni dokazi koje je predložio apelant, i to ugovor o kupoprodaji od 25. veljače 2005. godine i da će po službenoj dužnosti pribaviti od UniCredit banke i Hypo Alpe Adria banke podatke o ovršenikovom stanju, odnosno kretanje na transakcijskim računima po svim pojedinačnim transakcijama, sa opisom svih promjena na dan 1. srpnja 2004. godine i od 7. ožujka 2005. do 31. prosinca 2006. godine. Na to rješenje suda apelant nije prigovarao niti je ikada više tijekom postupka (pored tog ročišta bila su još dva nastavka glavne rasprave) spomenuo izvođenje novih dokaza. Ni na konstataciju suda da je dokazni postupak završen apelant nije reagirao ni na kakav način, što znači da je i sam smatrao da su izvedeni svi dokazi. Na taj način prvostupanjski sud, iako nije formalno održao pripremno ročište, poštovao je uputu drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja od 22. listopada 2015. godine, iz čega proizlazi da žalbeni navodi tuženog u ovom smislu nisu točni.

17. Kantonalni sud je dalje istaknuo da je točno da je apelant svojim podneskom od 16. ožujka 2005. godine naveo da ovršenik nema dovoljno sredstava na transakcijskim računima otvorenim kod komercijalnih banaka i predložio da se ovrha provede na ovršenikovoj ukupnoj imovini. Iz teksta prijedloga za ovrhu, odnosno rješenja o ovrsi i tužiteljevog citiranog podneska očito je da tužitelj nije odustao od ovrhe na ovršenikovim novčanim sredstvima nego je smisao toga obraćanja bio da ukaže da se ovrha neće moći u cijelosti provesti na novčanim sredstvima, zbog čega je i predložio da se paralelno ovrha provodi i pljenidbom njegovih pokretnih stvari, ali isto tako i da se rješenje o ovrsi odmah dostavi komercijalnim bankama kod kojih ovršenik ima otvorene transakcijske račune radi pljenidbe njegovih novčanih sredstava. Apelant pogrešno ističe da je tužitelj odustao od ovrhe na ovršenikovim novčanim sredstvima jer je tužitelj navedenim podneskom izričito tražio da se rješenje dostavi na ovrhu bankama navedenim u prijedlogu „radi prijenosa zatečenih sredstava sa transakcijskih računa ovršenika i blokade tih računa na račun tražitelja ovrhe, a ovo sve do konačnog namirenja duga, a ovo iz razloga što imamo saznanja da svakodnevno na račun ovršenika pristižu određena sredstva, a isti imaju i potraživanja od svojih kupaca, pa je za očekivati da će i ta sredstva pristizati na račune banaka“ (kako je navedeno u podnesku). Kod takvog sadržaja podneska pitanje je tko je uopće mogao pomisliti da je tražitelj ovrhe odustao od ovrhe na ovršenikovim novčanim sredstvima. Sve što je tražitelj ovrhe predlagao tim podneskom tražio je u skladu s relevantnim odredbama ZOP-a jer se radilo o velikom novčanom iznosu od preko 1,5 milijun KM. Kako ovršenik nije imao na svojim računima dovoljan iznos sredstava za potpuno namirenje, uz ovrhu na novčanim sredstvima tražio je ovrhu i na ovršenikovim pokretnim i nepokretnim stvarima, što je svejedno i nedvosmisleno već bio predložio i na samom početku prijedlogom za ovrhu i što je sve sud prihvatio predmetnim rješenjem o ovrsi. Ova činjenična utvrđenja ukazuju na neutemeljenost žalbenih navoda da je tužitelj kao tražitelj ovrhe tražio čas jedno čas drugo, čime je doveo u zabludu sud, te ukoliko je i pretrpio štetu da je zbog takvog ponašanja on sam odgovoran za nju.

18. Također, Kantonalni sud je istaknuo da se prvostupanjski sud u pobijanoj odluci pravilno pozvao na odredbu članka 5. i članka 40. stavak 6. ZOP-a, s tim da uz obrazloženje prvostupanjskog suda dano u svezi s odgovornosti ovršnog suda prilikom provođenja spornog ovršnog postupka valja napomenuti da je odredba članka 40. stavak 6. ZOP-a sasvim jasna i nedvosmislena i da iz nje proizlazi konkretna i jasna obveza suda da rješenje o ovrsi koje je doneseno na temelju vjerodostojne isprave, kao što je to u konkretnom slučaju, dostavi banci odmah po donošenju radi pljenidbe novčanih sredstava i prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi. Ta činjenična utvrđenja i citirana odredba ZOP-a ukazuju na grubu nepažnju suda (culpa lata) u vođenju ovršnog postupka samim tim što nije postupio po jasnoj i izričitoj odredbi ZOP-a koja nema alternativu jer nije odmah po donošenju rješenja o ovrsi to rješenje dostavio banci radi pljenidbe sredstava na ovršenikovim računima. Apelant neutemeljeno ističe da u prvostupanjskom postupku nije utvrđeno je li tužitelj zaista pretrpio štetu time što mu je umanjena imovina ili mu je izmakla dobiti ili je u pitanju nerealizirano obećanje poklona. Kod jasnih zakonskih odredbi o provođenju ovršnog postupka, činjenice da je ovršni postupak hitan po samom zakonu (članak 5. ZOP-a) i da tužitelj, nakon što je sud dostavio banci rješenje o ovrsi 10 mjeseci nakon njegovog donošenja, nije mogao naplatiti nešto što je prema redovnom toku stvari trebao naplatiti, samo po sebi znači da je za tužitelja nastupila šteta jer je izostalo sasvim izvjesno i očekivano uvećanje imovine.

19. Također, Kantonalni sud je naveo da se neutemeljeno ukazuje i na pravnu valjanost mjenica na temelju kojih je doneseno rješenje o ovrsi jer se takvi prigovori ne mogu isticati u ovom postupku. Relevantno je to da je ovršni sud 7. ožujka 2005. godine donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojnih isprava – mjenica, a da je rješenje dostavio banci tek 19. siječnja 2006. godine kada ovršenik na svom računu nije imao nikakvih sredstava iz kojih se tužitelj mogao namiriti. Mjenice su uredno protestirane, o čemu postoje protestne isprave, a nema utjecaja to što uz mjenice nije priložen povratni račun jer se on prilaže samo ako je potreban radi zasnivanja potraživanja, kako je to određeno odredbom članka 29. stavak 2. ZOP-a. Ukoliko su tužitelj i ovršenik međusobno imali nezakonitih poslova to se ne može ispitivati ni u ovršnom a ni u ovom parničnom postupku. Onaj tko ima interes to će ispitati u posebnom postupku. Apelant neutemeljeno ističe i da osnova tužiteljevog tužbenog zahtjeva ne može biti u spominjanim odlukama Ustavnog suda i Kantonalnog suda. Naime, ti sudovi su dali jasne upute za postupanje prvostupanjskom sudu u ponovljenom postupku, čega se prvostupanjski sud dosljedno i držao, a utemeljenost potraživanja utvrdio je kako na temelju odluke Ustavnog suda koja je obvezujuća tako i na temelju konkretnih propisa ZOP-a i ZOO-a na koje se pozvao pobijanom presudom i koje je citirao. Također, prvostupanjski sud utemeljeno nije prihvatio apelantov prijedlog za provođenje dopunskog vještačenja jer dopuna u smislu kako je predlagao tuženi uopće nije bila potrebna za presuđenje.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 029010 18 Rev 2 od 10. svibnja 2018. godine apelantova revizija je odbijena.

21. Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen revizijski prigovor da drugostupanjski sud uopće nije dao odgovore na postavljene navode iz žalbe iako je to bio dužan u smislu člana 231. ZPP-a. Naime, suprotno apelantovim tvrdnjama da sud nije razmotrio njegove činjenične navode i pravne argumente, obrazloženja nižestupanjskih presuda sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovima poslužile kao stvarna i pravna osnova za donošenje oduke. Kako ta obrazloženja nisu nerazumljiva niti proturječna i po svom sadržaju odgovaraju zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom članka 191. stavak 4. ZPP-a, to ne stoji prigovor da je pobijana presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka. Prema tome, suprotno apelantovom prigovoru, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora pravilno primjenjujući odredbu članka 231. ZPP-a.

22. Glede apelantovih navoda da se u konkretnom slučaju radi o pokušaju zlouporabe zakonskih propisa od strane tužitelja i ovršenika, pri čemu se poziva na inspekcijski nalaz Porezne uprave Ljubuški od 17. lipnja 2005. godine i izvršenu analizu ovršenikovog poslovanja, iz kojih proizlazi da su mjenice izdane bez pokrića i da se ne vidi osnova njihovog izdavanja, Vrhovni sud je istaknuo da je te prigovore cijenio drugostupanjski sud i pravilno obrazložio da takve prigovore apelant ne može isticati u ovom konkretnom postupku u kojem je bilo relevantno činjenično utvrđenje da je ovršni sud 7. ožujka 2005. godine donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojnih isprava – mjenica, a da je isto to rješenje banci na provođenje dostavio tek 19. siječnja 2006. godine kada ovršenik na svom računu više nije imao nikakvih sredstava iz kojih se tužitelj mogao namiriti.

23. U odnosu na apelantove tvrdnje da je bila upitna njegova odgovornost za štetu, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi na temelju činjeničnih utvrđenja da je između donošenja rješenja o ovrsi i njegovog provođenja – dostavljanja banci proteklo više od deset mjeseci, da je ovršenik u tom razdoblju imao imovinu iz koje bi se provelo rješenje o ovrsi, izveli valjan pravni zaključak da postoji uzročna veza između postupanja suda i nemogućnosti naplate tužiteljevog potraživanja u ovršnom postupku. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tužitelj je dokazao osnovu svog potraživanja – postojanja štete u smislu odredbe članka 155. ZOO-a jer postoji krivnja koja se ogleda u nepažnji u postupanju Općinskog suda u Širokom Brijegu u ovršnom postupku kako to regulira odredba članka 158. ZOO-a. Iz navedenih razloga neutemeljeni su revizijski prigovori da je tužitelj morao dokazati da mu je zahtijevana šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom jer, u smislu članka 158. ZOO-a, da bi postojala krivica, nije neophodna samo gruba nepažnja ili namjera, već je bilo dovoljno da je postojala samo i nepažnja suda, koju su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi i utvrdili. Imajući vidu da je rješenje o ovrsi Općinski sud u Širokom Brijegu donio 7. ožujka 2005. godine, da protiv tog rješenja ovršenik nije podnio prigovor, a da je to rješenje sud dostavio banci tek nakon deset mjeseci, što se suprotstavlja članku 40. stavak 6. ZOP-a, Općinski sud u Širokom Brijegu nije imao nijedan zakonski razlog da rješenje o ovrsi ne dostavi odmah banci. Kako je u tom razdoblju od deset mjeseci zbog neaktivnosti suda ovršenik podigao sredstva sa svojih transakcijskih računa, a otuđena je i roba (što proizlazi iz nalaza stalnog sudskog vještaka za financije), to je neaktivnošću suda u tom razdoblju za tužitelja nastupila šteta u visini od 1.260.763,30 KM za koji iznos bi tužitelj bio namiren prema nalazu vještaka prvopredloženim predmetom i sredstvom ovrhe u slučaju da je ovršni sud poštujući odredbu članka 40. stavak 6. ZOP-a pravovremeno dostavio banci rješenje o ovrsi (tj. odmah po njegovom donošenju i pravomoćnosti).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i nediskriminacija iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

25. Obrazlažući navode o povredi ustavnih prava, apelant tvrdi da su odluke redovitih sudova donesene proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant tvrdi da drugostupanjski i Vrhovni sud nisu odgovorili na njegovu tvrdnju da je prvostupanjski sud trebao održati pripremno ročište nakon ukidanja presude. U svezi sa time, apelant smatra da nije točan zaključak da su provedeni svi dokazi jer je prvostupanjski sud na ročištu od 26. travnja 2016. godine preuzeo materijalne dokaze koje je on predložio, predao ih suprotnoj stranci i jedan preslik svih novih dokaza zadržao za sebe i konstatirao da će biti razmotreni na narednoj glavnoj raspravi i o njima nije uopće odlučio. Apelant smatra da je time učinjena apsolutno bitna povreda postupka s obzirom na to da je prvostupanjski sud morao donijeti odluku, odnosno rješenje da bi prihvatio te dokaze ili ne, te da je na taj način onemogućen da raspravlja pred sudom. Dalje, apelant smatra da je iz tužiteljevog podneska od 16. ožujka 2005. godine evidentno da u razdoblju kada je rješenje o ovrsi trebalo biti dostavljeno banci na ovršenikovom računu nije bilo sredstava, radi čega tužitelj predlaže redoslijed predmeta ovrhe, što, prema apelantovom mišljenju, ukazuje da ako je bilo ikakve štete, da je za nju kriv tužitelj jer je u svojim podnescima mijenjao zahtjeve, u čemu je faktički doveo sud u zabludu. Dalje, apelant smatra da je sud morao imati u vidu zlouporabu propisa od tužitelja i ovršenika, posebno imajući u vidu njihovo poslovanje tijekom trajanja postupka. Također, apelant smatra da niti jedna stranka u mjeničnom sporu nije pretrpjela štetu jer u skladu sa Zakonom o mjenici nije vidljiva svrha i zakonitost izdavanja mjenice, zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju riječ o neutemeljenom bogaćenju i da su redoviti sudovi zauzeli pogrešna stajališta vezano za pravnu valjanost mjenica jer su mjenice bile fiktivne. U tom pogledu, prema apelantovom mišljenju, sud je pogrešno cijenio iskaze A. K., M. B., i J. P. čime je počinjena povreda odredbi postupka koja je u konačnici i dovela do nezakonite presude. Apelant smatra da se nalaz sudskog vještaka S. A. ni po čemu ne razlikuje od onog u drugom postupku kad je tražena dopuna, odnosno nikad nije dan odgovor na glavno pitanje tuženog gdje je šteta, kolika je i u čemu se ona ogleda. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je Vrhovni sud pobijanu odluku donio na bazi proizvoljne primjene prava, da je bio pristran i da nema argumenata koji opravdavaju zaključke iz pobijane odluke.

b)Odgovori na apelaciju

26. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima danim u obrazloženju pobijane odluke, te da, suprotno apelantovom stajalištu, smatra da u postupku donošenja odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

27. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije povrijeđen niti jedan od elemenata prava na pravično suđenje, te da suprotno apelantovom prigovoru da sud nije razmotrio njegove činjenične navode i pravne argumente, obrazloženja presuda sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje su poslužile kao stvarna i pravna osnova za donošenje presude.

28. Tužiteljev punomoćnik je naveo da su navodi apelacije neutemeljeni jer apelant ne obrazlaže koje odredbe Ustava Bosne i Hercegovine su povrijeđene na njegovu štetu, nego u suštini ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, koje povrede ne mogu biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom. U svezi s tim, tužiteljev punomoćnik smatra da su redoviti sudovi u pobijanim odlukama dali jasne i utemeljene razloge zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 228.

Prvostupanjski sud je dužan, odmah po primitku rješenja drugostupanjskoga suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka rješenja drugostupanjskoga suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju.

30. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 – ispravak, 7/13, 52/14). U konkretnom slučaju se primjenjuje Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 38/05) koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 59.

Odgovornost Federacija, odnosno kanton, ovisno od toga tko osigurava sredstva za rad suda, odgovaraju za štetu koju u obavljanju službe pričine službenici suda fizičkim ili pravnim osobama svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.

31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Postojanje krivice Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

32. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH i 35/12) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 5. stavak 1.

Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku ovrhe sud je dužan postupati žurno.

Članak 13. stavak 1.

Ovršnost i pravomoćnost (1) Rješenje protiv kojega nije iskazan u roku prigovor postaje ovršno i pravomoćno.

Članak 29.

Vjerodostojna isprava (1) Ovrha radi ostvarivanja novčane tražbine određuje se i na temelju vjerodostojne isprave.

(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje tražbine i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplinske energije i odvoz smeća.

(3) Vjerodostojna isprava je potrebna za ovrhu ako su u njoj naznačeni tražitelj ovrhe i ovršenik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze.

Članak 40. st. (1) i (6) Dostavlja rješenja o ovrsi (1) Rješenje o ovrsi dostavlja se tražitelju ovrhe i ovršeniku. O donošenju rješenja o ovrsi sud će istodobno obavijestiti i poznatog založnog vjerovnika.

(6) Rješenje o ovrsi doneseno na temelju mjenice i čeka dostavlja se odmah po donošenju radi pljenidbe sredstava na računu ovršenika.

Članak 52.

Odluke suda po prigovoru treće osobe (1) Sud će o prigovoru treće osobe odlučiti u ovršnom postupku ili će podnositelja prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

(2) Ovršni će sud o prigovoru odlučiti u ovršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a posebice ako podnositelj prigovora dokazuje opravdanost svojega prigovora pravomoćnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom privatnom ispravom.

Članak 53. st. (1) i (2) Upućivanje na parnicu (1) Upućivanje na parnicu iz stavka 1. članak 52. ovoga zakona ne sprečava provedbu ovrhe, niti ostvarenje tražbine tražitelja ovrhe.

(2) U parnici iz članka 52. stavak 1. ovoga zakona podnositelj prigovora iz članka 51. ovog zakona može tražiti odlaganje ovrhe pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera osiguranja.

Članak 60. stavak (1) Odlaganje ovrhe na prijedlog tražitelja ovrhe (1) Ako zakonom nije drukčije određeno, ovrha se može odložiti u cijelosti ili djelomice samo na prijedlog tražitelja ovrhe ako sprovedba rješenja nije otpočela. Ako više tražitelja ovrhe sudjeluje u ovršnom postupku, pa samo neki od njih traže odlaganje, sud će samo u odnosu na tog tražitelja ovrhe odložiti ovrhu. VI.Dopustivost

33. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju apelant apelacijom pobija Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 029010 18 Rev 2 od 10. svibnja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelant presudu Vrhovnog suda primio 26. rujna 2018. godine, a da je apelaciju podnio 16. studenog 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i nediskriminacija iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

38. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državna tijela i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

1. Pravo na pravično suđenje

39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

40. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

41. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi naknade štete, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

42. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava i proizvoljno utvrđenim činjeničnom stanju.

43. Razmatrajući apelantove tvrdnje da Općinski sud u ponovljenom postupku nije održao pripremno ročište i nije odlučivao o predloženim dokazima, Ustavni sud zapaža da je te apelantove prigovore s aspekta povrede procesnih odredaba razmotrio Kantonalni sud, a te zaključke je prihvatio i Vrhovni sud, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U svezi s tim zaključcima, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe člana 228. ZPP-a (vidjeti relevantne odredbe) ne proizlazi da je u ponovljenom postupku obvezno održavanje pripremnog ročišta kako to apelant tvrdi, već da je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu ili ročištu za glavnu raspravu dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. U konkretnom slučaju proizlazi da je drugostupanjski sud imao priliku razmotriti je li prvostupanjski sud postupio u skladu s uputama iz ranijeg rješenja kojim je prvostupanjska presuda bila ukinuta, pa stoga nema ništa što ukazuje da je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do kršenja navedene odredbe. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasno i logično obrazloženje koje je prihvatio i Vrhovni sud, iz kojega proizlazi da je apelant imao mogućnost u ponovljenom postupku predložiti dokaze i da je to učinio, ali da u daljnjem tijeku postupka nije proveo dokaze koje je predložio. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantovim navodima, nema ništa što ukazuje da je došlo do proizvoljne primjene procesnog prava na apelantovu štetu, odnosno da je apelant onemogućen da raspravlja pred sudom i da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

44. U svezi s apelantovim tvrdnjama da su pobijane odluke utemeljene na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

46. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude kojom je prihvatio zaključke iz prvostupanjske i drugostupanjske presude dao jasne i precizne razloge za apelantove revizijske navode koje apelant ponavlja i u apelaciji. Naime, polazeći od stavova iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 4209/10 od 28. ožujka 2014. godine, Ustavni sud zapaža da su u ponovljenom postupku pred redovitim sudovima, na temelju provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze i vještačenjem po vještaku financijske struke), rasvijetljene sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, i to one koje su postojale u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi, kao i vrijeme dostavljanja rješenja o ovrsi banci, te financijsko stanje na ovršenikovim bankovnim računima u momentu donošenja rješenja o ovrsi do dostavljanja rješenja bankama, te okolnost da u vrijeme dostavljanja rješenja o ovrsi na ovršenikovom bankovnom računu više nije bilo sredstava. U svezi s tim okolnostima, prvostupanjski i drugostupanjski sud su, što je prihvaćeno i od Vrhovnog suda u pobijanoj odluci, dali jasno obrazloženje da su se ispunile sve zakonom propisane pretpostavke za apelantovu odgovornost u smislu članka 172. stavak 1. ZOO-a jer je tužitelj dokazao osnovu svog potraživanja – postojanje štete u smislu članka 155. ZOO-a, protupravnu radnju koja se ogleda u nepostupanju Općinskog suda prema jasnim odredbama ZOP-a, te uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i štete koju tužitelj potražuje, o čemu su se redoviti sudovi detaljno izjasnili. Također, Ustavni sud zapaža da su detaljno razmotreni apelantovi prigovori koje ponavlja i u apelaciji, a tiču se tumačenja navoda iz tužiteljevog podneska od 16. ožujka 2005. godine, pravne valjanost mjenice, postojanja štete, ovršenikovog poslovanja iz ranijih godina, kao i navodi iz nalaza sudskog vještaka S. A., pri čemu Ustavni sud u obrazloženjima koja su redoviti sudovi dali ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud zapaža da ti zaključci redovitih sudova u cijelosti korespondiraju i sa novijom praksom Ustavnog suda u predmetu koji je pokretao gotovo identična pravna pitanja (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1643/17 od 13. studenog 2019. godine, st. 34–42., dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da su zaključci redovitih sudova iz pobijanih odluka proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

2. Ostali navodi

48. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelant kao argumentaciju kršenja prava na imovinu iznosi iste navode koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada tijekom postupka pred redovitim sudovima nije došlo do povrede procesnih odredaba na koje je apelant ukazivao, te kada je Vrhovni sud prihvatio u cijelosti zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je štetnom radnjom Općinskog suda u Širokom Brijegu, odnosno nepostupanjem u skladu s relevantnim odredbama ZOP-a nastala šteta tužitelju za koju odgovara apelant, pri čemu dana obrazloženja redovitih sudova koja je prihvatio Vrhovni sud u pobijanoj odluci korespondiraju s ranijom odlukom Ustavnog suda u ovome predmetu.

50. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se argumentacija o kršenju tog prava temelji na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6715/18 (Zapadnohercegovački kanton) | Sudska praksa | Aktio