Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2369/20 (I.DŽ.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Privatni život
  • Vanbračna zajednica
  • Miješanje u porodični život
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2369/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2369/20, rješavajući apelaciju I. Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. Dž. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 539265 17 Gž od 25. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

IUvod

1. Apelantica I. Dž. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 539265 17 Gž od 25. decembra 2019. godine.

IIPostupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog S. H. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. jula 2020. godine. Općinski sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

IIIČinjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 27. novembra 2015. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi donošenja odluke o staranju o malodobnoj djeci (u daljnjem tekstu: mldb. djeca). U tužbi je, između ostalog, navela da je s tuženim živjela u vanbračnoj zajednici od 2009. do 2014. godine, u kojoj je rođeno njihovo dvoje djece, kćerka S. H. 19. aprila 2010. godine i sin D. H. 23. marta 2011. godine. Oboje djece rođeno je u Holandiji, tako da su rođenjem djeca stekla državljanstvo Holandije i po državljanstvu same apelantice. Dalje je navela da je s tuženim živjela u Holandiji, ali kako tuženi nije imao državljanstvo te zemlje morao se vratiti u Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: BiH), kada je, kako navodi, došlo do narušavanja njihovih međusobnih odnosa. Tuženi je nakon odlaska u BiH pozvao apelanticu da s djecom dođe u njegovo domaćinstvo u BiH kako bi i on proveo određeno vrijeme s djecom, na što je, kako ističe, pristala, da bi je nakon izvjesnog vremena (u decembru 2014. godine) tuženi izbacio iz kuće. Djecu je bespravno zadržao, kao i njihove putne isprave koje je izdala država Holandija. Apelantica je u tužbi dalje navela da se nakon toga obratila Službi socijalne zaštite Općine Vogošća (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite) zahtjevom da Služba odluči o staranju o njihovoj zajedničkoj mldb. djeci. Služba socijalne zaštite ju je 2. oktobra 2015. godine obavijestila da nije nadležna za donošenje takve odluke. Potom je apelantica podnijela predmetnu tužbu Općinskom sudu.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 539265 15 P od 3. jula 2017. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 539265 17 Gž od 25. decembra 2019. godine, zajednička mldb. djeca parničnih stranaka, kćerka S. H. rođena 19. aprila 2010. godine u Holandiji i sin D. H. rođen 23. marta 2011. godine također u Holandiji, povjerena su na roditeljsko staranje tuženom, uz apelanticinu obavezu da za izdržavanje mldb. djece doprinosi iznose od po 250,00 KM mjesečno, odnosno ukupno 500,00 KM, počevši od 30. decembra 2015. godine pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti, i to zaostale iznose u roku od 30 dana, a buduće od prvog do desetog u mjesecu za tekući mjesec (stav 1. izreke presude). Stavom 2. izreke presude tuženi je obavezan da apelantici omogući redovno i neometano održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa zajedničkom mldb. djecom (najmanje tri–četiri puta sedmično, svaki drugi dan, telefonski ili putem interneta; svaki put kada apelantica boravi u BiH; za vrijeme ljetnog raspusta), a sve na način detaljno preciziran u izreci. Stavom 3. izreke presude odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da mldb. djeca potječu iz vanbračne zajednice između nje i tuženog, kao i tužbeni zahtjev tuženog (stav 4. izreke presude) u dijelu kojim je tražio da se apelantica obaveže na plaćanje doprinosa za izdržavanje mldb. djece počevši od 26. novembra 2015. godine do 30. decembra 2015. godine.

7. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je odluku donio na osnovu izvedenih dokaza, između ostalih, iskaza parničnih stranaka, uvidom u Vjenčani list Islamske zajednice u BiH od 29. augusta 2008. godine, izvode iz matične knjige rođenih na ime mldb. djece, zapisnika Službe socijalne zaštite od 12. decembra 2014. godine, prijedloga i mišljenja Službe socijalne zaštite od 7. aprila 2016. godine, kao i mišljenja stručnog tima Službe socijalne zaštite, vještaka pedagoga – psihologa i socijalne anamneze od 27. aprila 2017. godine, dopisa Javne ustanove Osnovna škola „Mirsad Prnjavorac“ (u daljnjem tekstu: osnovna škola) od 11. aprila 2017. godine i drugih materijalnih i nematerijalnih dokaza. Sud je navedene dokaze cijenio u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su zajednički život započeli 29. augusta 2008. godine kada su zaključili vjerski brak, da je u toj zajednici u Holandiji rođeno njihovo dvoje mldb. djece, koja su upisana u knjigu rođenih u Holandiji i BiH, dakle djeca imaju državljanstva i Holandije i BiH. Općinski sud je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da njihovo dvoje mldb. djece potječu iz vanbračne zajednice, primjenom odredbe člana 54. stav 3. ZPP-a, kojim je propisano da tužitelj može tužbom tražiti utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke činjenice isključivo ako je to propisano određenim zakonom ili drugim propisom, a što, prema ocjeni ovog suda, u okolnostima konkretnog predmeta nije slučaj.

8. Donoseći odluku o tome s kojim roditeljem će djeca nastaviti da žive, odnosno donoseći odluku o staranju o djeci, Općinski sud je prvobitno pristupio utvrđivanju objektivnih okolnosti u smislu stambenih, imovinskih, ekonomskih, zdravstvenih i drugih prilika i okolnosti parničnih stranaka. U vezi s tim je na osnovu iskaza parničnih stranaka i ugovora o radu za apelanticu od 30. novembra 2015. godine utvrđeno da je apelantica državljanka Holandije i Srbije, da u Holandiji trenutno živi s roditeljima i bratom u stambenom objektu na dvije etaže, da je dobrog zdravstvenog stanja, mlađe životne dobi (1989. godište), da je radno sposobna i zaposlena, da je po zanimanju pravnica i da ostvaruje primanja u iznosu od 1.200,00 eura. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantica ima uvjete i objektivne mogućnosti da primi djecu na staranje. Objektivne okolnosti kod tuženog također su utvrđene na osnovu iskaza parničnih stranaka, te izlaskom organa starateljstva dva puta na lice mjesta, tj. na adresu stanovanja tuženog. Ocjenom navedenih dokaza, Općinski sud je također utvrdio da i tuženi ima sve potrebne uvjete za staranje o djeci jer živi u Vogošći u porodičnoj kući vlasništvo njegovih roditelja. Dakle, u porodičnoj kući osim tuženog i djece stanuju njegovi roditelji i jedna sestra. Nadalje, prilikom donošenja odluke o tome s kojim roditeljem će djeca nastaviti da žive Općinski sud je cijenio podobnost obje parnične stranke i njihove roditeljske kapacitete, a sve kako bi odluka o staranju nad djecom bila u njihovom najboljem interesu. U vezi s tim, na osnovu mišljenja i zapisnika Službe socijalne zaštite od 12. decembra 2014. godine, pri tome dovodeći u vezu socijalnu anamnezu iz 2016. godine i mišljenje stručnog time navedene službe iz 2017. godine, koji čine psiholog i pedagog, utvrđeno je da je tuženi u potpunosti fokusiran na djecu i da novonastalu situaciju posmatra iz perspektive djece koja žive i rastu bez majke. Također, iz navedenog mišljenja stručnog tima proizlazi da je tuženi blag i nježan roditelj, da djecu upućuje na majku, da ih podržava u komunikaciji s njom (telefonskoj i ličnoj), da je kao osoba emocionalno stabilan i uravnotežen, te da se dobro kontrolira u frustrirajućim situacijama. Iz iskaza same apelantice datog na ročištu za glavnu raspravu i kod organa starateljstva također proizlazi da smatra da se tuženi adekvatno brine o djeci, da se djeca pravilno razvijaju, da su odgojena, te da je ona u tom smislu zadovoljna uvjetima u kojima djeca odrastaju. Iz dopisa osnovne škole od 11. aprila 2017. godine koju mldb. djeca pohađaju utvrđeno je da tuženi posebnu pažnju posvećuje obrazovanju djece, da se stara o njihovom redovnom pohađanju nastave, savladavanju gradiva i o uspjehu djece u školi. U vezi s tim je konstatirano da iz dopisa proizlazi da je tuženi djecu doveo prvi dan u školu, da djecu inače u školu dovodi i odvodi on ili djed mldb. djece po ocu, da je tuženi od trinaest sastanaka (roditeljskih i informativnih) lično pristupio na njih dvanaest, dok je na jedan pristupila njegova majka. Iz tog dopisa također slijedi da se apelantica samo jednom putem e-maila obratila školi tražeći informacije o uspjehu djece (13. februara 2017. godine) i da je tom prilikom obaviještena o uspjehu djece, ali i o terminima održavanja informativnih sastanaka, međutim, da se ona do tada nije pojavila niti na jednom od sastanaka, zbog čega je profesorica razredne nastave još uvijek nije upoznala. Međutim, isto tako, u psihološkom smislu apelantica je ocijenjena kao socijalno, emocionalno i intelektualno zrela i stabilna osoba, s aspektima odgovornog ponašanja prema sebi i drugima, a da je kao roditelj suptilna i nježna, uz primjetan trud da s djecom gradi pozitivan odnos.

9. Konačno, prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece na staranje jednom od roditelja Općinski sud je posebno cijenio i okolnosti kod same djece, njihove želje i strepnje (iskazane u razgovorima sa prof. pedagogije i dipl. psihologom), na osnovu čega je konstatirano da su djeca trenutno u dobi od šest i sedam godina i koji su svoju želju da žele nastaviti da žive s tuženim izrazila pred stručnim timom Centra za socijalni rad jer su od faktičkog prekida zajednice života apelantice i tuženog, dakle unazad četiri godine živjela s tuženim na adresi u Vogošći, međusobno su upućena jedno na drugo, zajedno su išla u vrtić, zajedno pohađala predškolsko, a nakon toga su zajedno otpočela s programom osnovnog obrazovanja. Dakle, iako imaju dobro izgrađenu vezu s apelanticom i potpuno pravilnu percepciju njene uloge u njihovim životima, prema ocjeni suda, djeca još uvijek nisu spremna da bez veće traume napuste svoj dosadašnji dom, sredinu u kojoj su odrasli, svoje jezično područje, kao ni srodnike s kojima su svakodnevno u kontaktu, a na koje su također navikli i koji bi im, kako su to izjavili, „mnogo nedostajali“.

10. U vezi s apelanticinim navodom da je tuženi zaključio novi brak, da se supruga tuženog nalazi u Austriji, pa da tuženi boravi na relaciji Austrija – BiH, što tuženi u svom iskazu nije ni osporio, ali je isto tako ukazao da je nesporno da njegova sadašnja supruga živi u Austriji, ali da on ne boravi tako često u Austriji jer je krajnja namjera njega i njegove nove supruge da žive u Sarajevu. Stoga, prema ocjeni Općinskog suda, činjenica zasnivanja novog braka tuženog nije okolnost koja bi sama za sebe opravdala donošenje drugačije odluke, a posebno iz razloga što ovaj sud nije našao da se odnos tuženog s novom suprugom ne odražava negativno na mldb. djecu, što tuženi i pored činjenice da mu supruga trenutno živi u Austriji nema namjeru da odseli iz Sarajeva i promijeni okruženje i sredinu u kojoj je do sada živio s djecom (iskaz s ročišta od 4. maja 2017. godine). Dakle, iako su djeca s apelanticom u velikoj mjeri unaprijedila svoj odnos u posljednjih godinu dana, Općinski sud je ocijenio da ne bi bilo u interesu djece, odnosno da bi za psihički razvoj djece bilo izuzetno nepovoljno da naglo napuste tuženog – roditelja s kojim žive i dom koji su s njim izgradili, na koji su se adaptirali i koji osjećaju kao svoj. Pri tome, Općinski sud je posebno cijenio želju djece da budu s tuženim jer je i sam apelanticin prijedlog da ih vodi sa sobom u Holandiju kod njih izazvao vidnu zabrinutost, zbog čega je ovaj sud primjenom odredbe člana 304. stav 1. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ), a u vezi sa članom 142. citiranog zakona, odlučio da se djeca povjere na staranje tuženom.

11. Odluku o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata mldb. djece s apelanticom – roditeljem s kojim neće živjeti Općinski sud je donio primjenom odredbe člana 145. stav 1. PZ, a u vezi sa članom 142. tog zakona. Pri tome, ovaj sud je imao u vidu činjenicu da apelantica sve vrijeme od kada parnične stranke ne žive skupa, pa tako i za vrijeme trajanja sudskog postupka, iskazuje u većoj ili manjoj mjeri želju za viđanjem djece, da je tuženi svjestan i da podržava takav stav jer smatra da je za pravilan razvoj djece neophodan kontakt s majkom, odnosno da je u interesu mldb. djece da imaju učestale i kvalitetne kontakte s apelanticom. Općinski sud je posebno cijenio želju koju su djeca izrazila u ovom postupku, tj. da provode više vremena s apelanticom, da budu duže s njom kada ona boravi u BiH, da idu s njom u šetnje, kupovinu, na ručak i u igraonice, kao i da budu nasamo s apelanticom bez prisustva srodnika tuženog i da s apelanticom održavaju redovan telefonski kontakt. Konačno, sud je također cijenio da djeca otpočinju novu fazu u životu u smislu polaska u školu, da njihov otac ima novu partnericu koja također ima djecu, da u skorije vrijeme planiraju zajednički život, te da je stoga djeci još i više potrebna majka kao iskreni prijatelj s kojim će razvijati povjerenje i dijalog na svakodnevnoj razini, pa je imajući u vidu sve navedeno, kao i prijedlog članova stručnog tima organa starateljstva, odlučio o apelanticinom kontaktu sa mldb. djecom. Kako je i odlučeno u izreci presude, prema ocjeni suda, djeca bi trebala da se brže ohrabre u smislu da ostaju sami s apelanticom, da shvate da im i apelantica može i želi pružiti svu potrebnu ljubav i pažnju, da im i kod nje može bili lijepo i ugodno, da i ona ima sve potrebne uvjete za njihov ugodan boravak. Dakle, Općinski sud je odluku o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelantice sa mldb. djecom donio na osnovu odredbe čl. 145. stav 1. u vezi sa članom

142. PZ, dok je odluku o izdržavanju djece donio primjenom odredbe čl. 215, čl. 235. i čl. 236. PZ, a sve u vezi sa članom 244. citiranog zakona. Pri tome je u vezi s visinom izdržavanja navedeno da su „parnične stranke saglasne da je za izdržavanje djeteta neophodan doprinos drugog roditelja u iznosu od 250,00 KM mjesečno za svako dijete“, te je utvrđeno da apelantica kao davatelj izdržavanja ima mogućnosti da od svojih primanja, s obzirom na njihov iznos, „doprinese izdržavanju svoje djece u navedenim iznosima“. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na osnovu odredbe člana 280. stav 1. PZ.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 539265 17 Gž od 25. decembra 2019. godine odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je naveo da apelantica osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene razloge da je prvostepena presuda neodrživa jer se zasniva na želji mldb. djece. Naime, suprotno apelanticinim navodima, Kantonalni sud je utvrdio da je odluka prvostepenog suda zasnovana na sveobuhvatnoj analizi svih izvedenih dokaza, da je kod određivanja da se mldb. djeca dodijele tuženom na roditeljsko staranje prvostepeni sud prije svega cijenio sve objektivne okolnosti koje se odnose na stambene, imovinske, ekonomske, zdravstvene i druge okolnosti oba roditelja, nalaz i mišljenje Službe socijalne zaštite, sa socijalnom anamnezom za apelanticu i tuženog, zajedno s mišljenjem stručnog tima navedene službe, psihologa i psihijatara. Smatra da je prvostepeni sud dao jasno, logično i argumentirano obrazloženje za svoju odluku, da je za donošenje takve odluke bila relevantna životna dob djece (6 i 7 godina), da od prekida zajednice života apelantice i tuženog djeca žive s tuženim u BiH, da ih je apelantica za to vrijeme povremeno posjećivala, kao i da su djeca vezana jedno za drugo, za tuženog i članove porodičnog domaćinstva (roditelje tuženog) u kući u kojoj žive s tuženim.

13. Također, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud kod donošenja odluke o roditeljskom staranju dao uvjerljive i logične razloge koje je potkrijepio relevantnim dokazima (iskazima parničnih stranaka, mišljenjem Centra za socijalni rad i stručnog tima Centra), koji su prošli filter kritičkog rasuđivanja kao osnova za donošenje konačne odluke, zbog čega ističe da je nepotrebno da ovaj sud ponovo navodi i interpretira razloge kojima je prvostepeni sud obrazložio svoje činjenične zaključke, a koje i ovaj sud u cijelosti prihvata kao valjane. Pobijana odluka je, prema mišljenju ovog suda, donesena u najboljem interesu djece i vezana je za momenat i okolnosti u trenutku donošenja odluke, što ne znači da se te okolnosti, prema ocjeni Kantonalnog suda, u budućnosti neće mijenjati. Kada je u pitanju apelanticin žalbeni navod da se odluka o roditeljskom staranju nije mogla zasnivati na želji malodobne djece jer Konvencija o pravima djeteta sadrži odredbu koja uključuje pravo djeteta na slobodno izražavanje svog mišljenja o svemu što ga se tiče (član 12), Kantonalni sud je ukazao da je upravo citirana odredba Konvencije primjenjiva na konkretan slučaj, naravno ako je dijete u stanju izraziti svoje mišljenje. Dakle, smatra da navedena odredba Konvencije propisuje obavezu da se djeci omogući i da se djeca ohrabre u izražavanju svojih stajališta o svim važnim pitanjima koja mogu utjecati na njihov život, što je propisano i članom 125. PZ. Stoga, smatra da je zakonodavac, upravo zbog činjenice da je odluka o roditeljskom staranju uvjetovana nizom okolnosti vezanih za psihosocijalni, emotivni, kulturološki razvoj djece koji su podložni promjenama, stoga i predvidio da se u takvim okolnostima u budućnosti može donijeti i drugačija odluka.

14. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticin žalbeni navod da je prvostepeni sud propustio da cijeni činjenicu da je tuženi zaključio novi brak i da s novom suprugom živi u Austriji jer smatra da iz spisa predmeta proizlazi suprotno. Naime, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece na roditeljsko staranje tuženom cijenio i okolnost da novi brak tuženog sam po sebi nije razlog za donošenje drugačije odluke tog suda, posebno kada se ima u vidu utvrđena činjenica da se novi brak tuženog ne odražava negativno na djecu (mišljenje Centra za socijalni rad), odnosno jer tuženi nema namjeru da mijenja okruženje i sredinu u kojoj živi s djecom. Također, Kantonalni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o propustu prvostepenog suda, koji je u okolnostima konkretnog slučaja bio dužan da primijeni pravo Kraljevine Holandije. U vezi s tim je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe člana 40. stav 3. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima zaključio da je prema citiranoj odredbi Općinski sud i pravo BiH mjerodavno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Na osnovu iznesenog, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IVApelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je osporenom odlukom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo jer se navedena odluka, kako navodi, pogrešno zasniva na želji djece s kojim roditeljem će živjeti. U vezi s tim, apelantica ukazuje da je u toku postupka dokazala da su djeca rođena u Holandiji gdje su i živjela, da ih je tuženi zadržao u BiH, te da je tuženi zasnovao brak sa osobom koja živi u Austriji. Apelantica nadalje smatra da se radi o „grubom miješanju javnih vlasti u njeno pravo“ na privatni i porodični život. Također smatra da sud nije vodio računa o novim činjenicama, tj. da je tuženi zaključio novi brak i da su djeca de facto prepuštena na čuvanje i odgoj roditeljima tuženog jer, kako navodi, tuženi ne boravi u BiH, pa stoga tuženi kojem je sud djecu dodijelio na roditeljsko staranje „ne vrši svoju roditeljsku dužnost u punom obimu i na način propisan zakonom“. Ukazuje da su nižestepeni sudovi svoje odluke zasnovali na „interesu djece da ostanu kod tuženog (…) i u vezi s tim u potpunosti zanemaruju do tada psihosocijalni, emotivni i kulturološki razvoj djece“. Apelantica smatra da odluke nisu zasnovane na odredbama PZ, niti, kako je navela, odredbama međunarodnih konvencija o pravima djeteta, te u vezi s tim ukazuje da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje odluke, a da je u konkretnom slučaju obrazloženje nižestepenih odluka „u potpunoj proturječnosti s izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama“.

b)Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima datim u svojoj presudi jer apelanticine navode smatra proizvoljnim i paušalnim, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VRelevantni propisi

17. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) relevantne odredbe glase:

Član 124. stav 2.

(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. […] Član 129. stav 2.

(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

Član 138.

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo izdržavati dijete u skladu sa odredbama ovog Zakona.

(2) Dužnost roditelja je djetetu osigurati životne uvjete potrebne za njegov razvoj. Član 142. stav 2.

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

Član 145. st. 1) i 3).

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

3) Održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta.

Postupak odlučivanja o pitanjima sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o načinu održavanja odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem i o roditeljskom staranju Član 304. stav (1.)

(1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.

[…]

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

19. Konvencija o pravima djeteta (koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 20. novembra 1989. godine, „Službeni list SFRJ“ broj 15/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta. Bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativna tijela ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obvezuju se djetetu osigurati takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obveze njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

Član 9.

1. Države potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, shodno odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja.

2. U bilo kakvim postupcima koji proizlaze iz stava 1. ovog člana, sve zainteresirane strane će dobiti priliku da sudjeluju u postupku i izraze svoje poglede.

3. Države potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, osim kada je to suprotno interesima djeteta.

Član 12.

1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.

2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.

VIDopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 539265 17 Gž od 25. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VIIMeritum

24. Apelantica smatra da joj je presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u predmetnom postupku odlučivano o građanskim pravima apelantice i tuženog i određivanju s kojim roditeljem će živjeti njihova zajednička mldb. djeca, utvrđivanju načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djece s drugim roditeljem i o roditeljskom staranju, kao i o doprinosu izdržavanju djeteta, Ustavni sud smatra, podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 4468/11 od 27. juna 2012. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba), da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelantica navode o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, u dijelu postupka koji se odnosio na određivanje s kojim roditeljem će živjeti mldb. djeca. Smatra da se osporena odluka zasniva na želji djece s kojim roditeljem će živjeti, te da sud nije vodio računa o novim činjenicama, tj. da je tuženi zaključio novi brak i da su djeca de facto prepuštena odgoju roditeljima tuženog.

28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

30. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije sudske instance jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza zaključio da je u najboljem interesu mldb. djece da nastave da žive s tuženim, navodeći da je ispitao sve okolnosti objektivne prirode (ekonomske i stambene), kao i okolnosti subjektivnog značaja (uzrast djece, odnos prema djeci, porodične okolnosti). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud posebno cijenio iskaze mldb. djece, koje su izrazili pred Centrom za socijalni rad (razgovorima sa stručnim timom Centra za socijalni rad, prof. pedagogije i dipl. psihologom). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece jasno ukazao da je prvenstveno vodio računa o njihovim interesima. Naime, Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da oba roditelja pružaju jednake garancije za pravilno odgajanje njihove djece, uzimajući u obzir što su jedni o drugima iskazali u predmetnom postupku, te da je pri tome taj sud ocijenio i želju mldb. djece shodno preporuci tijela starateljstva, kojom prilikom su djeca jasno izrazila želju da nastave da žive s tuženim. Općinski sud je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, cijenio sve okolnosti navedenog slučaja (okolnost da djeca u posljednje četiri godine, tj. od prekida zajednice života apelantice i tuženog djeca žive s tuženim, da iz nalaz stručnog tima proizlazi da djeca još uvijek nisu spremna da bez veće traume napuste svoj dosadašnji dom, sredinu u kojoj su odrasli, svoje jezično područje, kao ni srodnike s kojima su svakodnevno u kontaktu, a na koje su također navikli). Prilikom odlučivanja o međusobnim kontaktima apelantice i tuženog s mldb. djecom, Općinski sud je odlučio, cijeneći stav parničnih stranaka, da je tuženi svjestan činjenice da je za pravilan razvoj djece neophodan kontakt s majkom, da imaju učestale i kvalitetne kontakte s apelanticom, kao i želju mldb. djece da provode više vremena sa majkom. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, suprotno apelanticinim navodima, posebno cijenio okolnosti vezane za brak koji je tuženi zaključio s osobom iz Austrije, te dao razloge zašto apelanticini navodi izneseni u vezi s tim ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari i zašto ta činjenica ne može voditi drugačijem odlučenju u vezi s odlukom o povjeravanju djece na brigu i staranje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece cijenio i odredbe Konvencije o pravima djeteta, koja, kako to proizlazi iz njenog sadržaja, na prvo mjesto stavlja interes djeteta (čl. 3. i 9), te također sadrži odredbu koja uključuje pravo djeteta na slobodno izražavanje svog mišljenja o svemu što ga se tiče (član 12).

31. Potom, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv presude prvostepenog suda, u cijelosti prihvatio odlučenje prvostepenog suda pri čemu je razmotrio sve apelanticine žalbene navode, koje ona zapravo ponavlja u navodima apelacije, i dao detaljne razloge zašto oni ne dovode u pitanje zaključke i obrazloženja prvostepenog suda. Ustavni sud zapaža i da je drugostepeni sud dao jasno obrazloženje, suprotno apelanticinim navodima, da činjenica da je tuženi zasnovao novi brak nije okolnost koja bi sama za sebe opravdala donošenje drugačije odluke suda, posebno iz razloga što ovaj sud nije našao da se odnos tuženog s novom suprugom ne odražava negativno na mldb. djecu. Prema tome, imajući u vidu jasne razloge prvostepenog suda, koje je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke o povjeravanju mldb. djece na staranje tuženom, te odluke u pogledu međusobnog održavanja kontakta između roditelja i djece.

32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

34. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, privredne dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

35. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na porodični život budući da je osporenom odlukom određeno da zajednička mldb. djeca, rođena u vanbračnoj zajednici apelantice i tuženog, žive sa tuženim – ocem.

36. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda (vidi W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1987. godine, serija A, broj 121), međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života. U konkretnom slučaju, nesporno je da se odnos između apelantice i njezine djece ubraja u „porodični život“ u okviru značenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

37. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da član 8. Evropske konvencije, kao ni član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba dobiti staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo bilo opravdano, tj. shodno odredbama stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Da bi takvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu a principom proporcionalnosti u demokratskom društvu.

38. Ustavni sud će ispitati da li je miješanje bilo „predviđeno zakonom“, te da li za miješanje postoji „legitiman cilj od javnog ili općeg interesa“. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali na odredbe člana 142. Porodičnog zakona kojim je propisano da „odluku o tome s kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud“. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 304. stav 1. citiranog zakona, između ostalog, propisano da će odlukom „kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud odlučiti o tome s kojim roditeljem će živjeti malodobno dijete“. Dakle, zakon nesumnjivo predviđa mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju, pa stoga nespornim proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo zakonito jer je zasnovano na relevantnim odredbama PZ.

39. Nadalje, odgovarajući na pitanje da li za miješanje postoji „legitiman cilj od javnog ili općeg interesa“, Ustavni sud naglašava da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se sama o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i njihova budućnost pojedinačno, ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se (u slučaju da se ne postigne sporazum) odlukom suda utvrđuje s kojim roditeljem će dijete živjeti, a radi zaštite prava i interesa djeteta (posebno se naglašava da se odluka o povjeravanju djeteta prvenstveno donosi u interesu djeteta, a ne, npr., u interesu roditelja tog djeteta), što nesumnjivo predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu u interesu zaštite prava i sloboda drugih, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.

40. Budući da, s jedne strane, postoji apelanticino pravo da živi sa svojom djecom, a, s druge strane, javni interes da se dijete zaštiti, tj. da se pri odlučivanju o povjeravanju djeteta donese odluka u najboljem interesu tog djeteta, Ustavni sud će ispitati da li postoji proporcionalnost između legitimnog cilja i osporenih odluka kojim su mldb. djeca povjerena tuženom. Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno ukazali na to da se u cijelosti vodilo računa o interesu djece, te da su ocijenili sve okolnosti relevantne za interes djece, kako je propisano odredbama PZ. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 9. stav 3. Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine propisuju: „Države-potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, osim kada je to suprotno interesima djeteta.“ Iz osporenih odluka je vidljivo da je tuženi dužan da apelantici omogući redovno i neometano održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa zajedničkom mldb. djecom (najmanje tri–četiri puta sedmično, svaki drugi dan, telefonski ili putem interneta; svaki put kada apelantica boravi u BiH; za vrijeme ljetnog raspusta), a sve na način detaljno preciziran stavom 2. izreke presude prvostepenog suda, što ukazuje na to da su javne vlasti vodile računa da djeca ne raskinu kontakte s apelanticom kao majkom, ocijenivši da je to u najboljem interesu djece. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije narušen princip proporcionalnosti između apelanticinog prava na porodični život i legitimnog cilja zaštite prava djeteta. Prema mišljenju Ustavnog suda, legitiman cilj koji se želio postići u konkretnom slučaju jeste da odluka o povjeravanju djece na staranje i odgoj bude donesena u njihovom najboljem interesu. Kao što je već rečeno, sudovi su dali razumne i uvjerljive razloge na osnovu kojih smatraju da je u najboljem interesu djece da budu povjerena tuženom (ocu) na staranje i odgoj. Iz navedenog proizlazi da je osporena odluka donesena shodno odredbama stava 2. člana 8. Evropske konvencije, tj. donesene su radi „zaštite prava i sloboda drugih“, što u konkretnom slučaju znači da je osporena odluka donesena radi zaštite prava i sloboda malodobne djece o čijem povjeravanju je odlučivano.

41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIIIZaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da je osporenom odlukom dato detaljno i argumentirano obrazloženje odluke o povjeravanju na staranje zajedničke mldb. djece tuženom, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je miješanje javnih vlasti u apelanticino pravo na porodični život zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i zakonitog cilja kojem se teži.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2369/20 (I.DŽ.) | Sudska praksa | Aktio