Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2137/20 (N. O.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2137/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2137/20, rješavajući apelaciju Nihada Omanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nihada Omanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 026623 20 Kž od 17. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nihad Omanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 026623 20 Kž od 17. juna 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani sud dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Presudom Okružnog suda broj II 0 K 026623 20 K od 10. juna 2020. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3, u vezi sa stavovima 1 i 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 59 stav 1 KZRS apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. septembra 2019. godine.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom Tužilaštva od 23. decembra 2019. godine apelant optužen da je učinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga. Dalje, navedeno je da su 29. maja 2020. godine apelant i Tužilaštvo zaključili sporazum o priznanju krivnje u kojem je apelant priznao krivnju po optužnici, a stranke i branilac su se saglasili da apelant za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga bude osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Dalje, navedeno je da je sud, u smislu odredbe člana 246 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), razmotrio sporazum o priznanju krivice i utvrdio da postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog, što proizlazi kako iz priznanja krivnje sadržanog u sporazumu tako i iz dokaza koje je izvelo Tužilaštvo, na koje odbrana nije imala primjedbi u pogledu zakonitosti i vjerodostojnosti i koje je sud u cijelosti prihvatio. Osim toga, ukazano je da je sud prihvatio razloge koje su naveli apelant i Tužilaštvo, koji su bitni za odmjeravanje kazne i tiču se priznanja počinjenja krivičnog djela i krivične odgovornosti izraženog u sporazumu, čime je pružen doprinos efikasnosti i ekonomičnosti krivičnog postupka, izraženo kajanje zbog učinjenog, navedeno da je apelant otac četvoro djece, od kojih je jedno maloljetno, ali i okolnosti koje se tiču ranije višestruke osuđivanosti za razna krivična djela, od kojih je u tri navrata pravosnažno osuđen za istovrsna krivična djela.
6. Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 026623 20 K od 10. juna 2020. godine apelantu je produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude iz pritvorskih razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, tako da može trajati najduže devet mjeseci od dana izricanja prvostepene presude. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke. Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostaće u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka izrečene kazne.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant presudom Okružnog suda od 10. juna 2020. godine proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora. Dalje, navedeno je da je Tužilaštvo predložilo da se apelantu ukine pritvor nakon izricanja prvostepene presude, te da se odrede mjere zabrane iz čl. 184 i 185 ZKPRS. Međutim, Okružni sud je, imajući u vidu da je apelant sklon zloupotrebama opojnih droga, da je u tri navrata pravosnažno osuđen za krivična djela u vezi sa zloupotrebom opojnih droga, da je u više navrata osuđivan i za druge vrste krivičnih djela, da je nezaposlen i bez stalnih mjesečnih primanja, a to su sve naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će nastaviti s kriminalnom aktivnošću, odnosno da će ponoviti krivično djelo zloupotrebe opojnih droga za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, utvrdio da je apelantu nužno produžiti pritvor nakon izricanja presude iz pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, a na osnovu člana 301 i člana 203 st. 1 i 3 ZKPRS. Navedeno je da je prilikom odlučivanja o pritvoru nakon izricanja prvostepene presude sud uzeo u obzir da su stranke saglasno predložile ukidanje pritvora, međutim, drži da za odlučivanje o određivanju ili produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude kojom se optuženi osuđuje na kaznu zatvora nije nužno postojanje prijedloga Tužilaštva da se pritvor odredi, odnosno produži, nego se radi o odluci koju je sud dužan donijeti po službenoj dužnosti, cijeneći isključivo da li činjenice utvrđene u postupku ukazuju da postoje pritvorski razlozi iz člana 197 ZKPRS. Tokom postupka apelant se nalazio u pritvoru, i to iz pritvorskog razloga koji je propisan članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, dakle zbog opasnosti da bi boravkom na slobodi nastavio sa vršenjem krivičnih djela, a sud je stava da se ta opasnost ne bi mogla otkloniti izricanjem mjera zabrane koje su saglasno predložile stranke.
8. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 026623 20 Kž od 17. juna 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je naveo da drži neosnovanima argumente iz žalbe iznesene u prilog tvrdnji da je izreka osporenog rješenja nerazumljiva s aspekta vremena do kada pritvor može trajati, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS. Istaknuto je da je u izreci osporenog rješenja jasno određeno vrijeme do kada pritvor može najduže trajati, što je u skladu sa odredbom člana 203 stav 3 ZKPRS. Naime, u osporenom rješenju je navedeno da pritvor može trajati najduže devet mjeseci od dana izricanja prvostepene presude, odnosno do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, a najduže do isteka izrečene kazne zatvora, ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti pa slobodu, a ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.
10. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da, u smislu odredbe člana 203 stav 1 ZKPRS, u fazi postupka kada prvostepeni sud izrekne presudu kojom je lice osuđeno na kaznu zatvora, pritvor će se odrediti ili produžiti ako postoje razlozi iz člana 197 član 1 tačke a), v) i
g) ZKPRS. Istaknuto je da citiranom zakonskom odredbom, suprotno apelantovim navodima iz žalbe, nije propisana obaveza postojanja tužiočevog prijedloga za produženje pritvora, niti izjašnjenja optuženog na okolnosti pritvora, zbog čega je Vrhovni sud našao da su bez osnova prigovori iz žalbe da je u konkretnom slučaju izostao prijedlog Tužilaštva, odnosno da je prijedlog bio usmjeren na izricanje mjera zabrane. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da argumentima iz žalbe nije osporena pravilnost činjeničnih utvrđenja i valjanost razloga sadržanih u obrazloženju prvostepenog rješenja o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Naime, ukazano je da je apelant više puta osuđivan za istovrsno krivično djelo i da se radi o specijalnom povratniku, koji je osuđivan i za druga krivična djela, što ukazuje nužnim produženje pritvora i nakon izricanja presude i osude na kaznu zatvora, po osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Na to ukazuju i dokazi o apelantovom zdravstvenom stanju, te njegovi navodi da je u ranijem životu zloupotrijebio razne vrste narkotika, odnosno neposredno prije lišenja slobode redovno koristio i uživao opojnu drogu marihuanu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4, te člana 6.stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. Apelant je ukazao da je Tužilaštvo predložilo sudu da umjesto mjere pritvora po izricanju prvostepene presude apelantu odredi mjere zabrane iz čl. 184 i 185 ZKPRS, međutim, da je sud i pored toga donio posebno rješenje kojim je apelantu produžio pritvor, iako nije imao prijedlog za produženje pritvora, te da vrijeme trajanja pritvora po tom rješenju sud nije precizno odredio. Apelant smatra da je takvim produženjem pritvora sud proizvoljno primijenio procesnu normu iz člana 203 stav 1 ZKP S jer prilikom odlučivanja nije postojao prijedlog Tužilaštva kako nalaže opšta odredba iz člana 196 stav 3 ZKPRS.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani argumenti izneseni u apelaciji, koji su identični onima iz žalbe protiv prvostepenog rješenja. Istaknuto je da u smislu odredbe člana 203 stav 1 ZKPRS u fazi postupka kada prvostepeni sud izrekne presudu na kaznu zatvora, pritvor će se odrediti ili produžiti ako postoje razlozi iz člana 197 stav 2 tačke a), v) i g) ZKPRS. U navedenoj zakonskoj odredbi nije propisana obaveza u vidu prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, niti izjašnjenje optuženog na okolnosti pritvora, kao što je propisano u nekoj drugoj fazi postupka (fazi istrage ili nakon potvrđivanja optužnice). Nadalje, ukazano je da su u osporenom rješenju dati razlozi o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo i time pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, pri čemu je posebno istaknuta činjenica da je apelant više puta osuđivan i da se radi o specijalnom povratniku osuđivanom i za druga krivična djela. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da prema ocjeni tog suda osporenim rješenjem nisu povrijeđena ljudska prava na koja se apelant poziva, pa se predlaže da apelacija bude odbačena kao očigledno neosnovana, odnosno da bude odbijena.
15. Tužilaštvo je navelo da su apelantove tvrdnje neosnovane i pravno neosnovane budući da je u odlukama redovnih sudova obrazloženo da u fazi donošenja presude sud može odlučiti da se pritvor produži do pravosnažnosti presude i bez prijedloga Tužilaštva. Zbog navedenog, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Opšte odredbe Član 196.
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
[...] (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...]
v) u vanrednim okolnostima, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i [...] Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203.
Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
[...] (3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.
[...] Pritvor nakon izricanja presude Član 301.
Za određivanje, produženje ili ukidanje pritvora poslije objavljivanja presude primjenjivaće se odredba člana 197. ovog zakona.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 026623 20 Kž od 17. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 17. juni 2020. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 26. juni 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
23. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
[...]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spri-ječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
[...]
24. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnje da je u konkretnom slučaju izostao prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, kao i apelantovo izjašnjenje o pritvoru, pa iz tih razloga pritvor nije ni mogao biti produžen.
25. U vezi s navodima o kršenju prava iz člana 5 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije. Naime, član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Takođe, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora da bude u skladu s domaćim zakonom i s Evropskom konvencijom. Dalje, član 5 stav 1 tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35).
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterijuma koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom nepravosnažnom presudom proglašen krivim. Istom je presudom apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Dakle, proizlazi da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati „još devet mjeseci ili do nove odluke suda“, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine, dostupna na Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 31).
27. U pogledu usaglašenosti osporenih rješenja sa zakonom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 203 stav 3 ZKPRS, kojom je propisano da kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197 stav 1. tačke a), v) i g) ZKPRS. U stavu 3 iste odredbe propisano je da poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke. Kad se navedeno dovede u vezu s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da navedenom odredbom nije propisano da za produženje pritvora treba postojati prijedlog ili saglasnost Tužilaštva, kao što nije propisana ni obaveza pribavljanja apelantovog izjašnjenja o pritvoru. Sud je imao obavezu da utvrdi samo da li postoje naročite okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. U tom pogledu sud je svoju odluku zasnovao na ocjeni načina i okolnosti izvršenja krivičnih djela, kao i ličnosti apelanta koji je do tada više puta osuđivan, štaviše, osim što je specijalni povratnik, osuđivan je i za brojna druga krivična djela, koja su sudovi pobrojali u svojim rješenjima.
28. Iz svega navedenog proizlazi da apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije nisu osnovani.
29. Apelant se u apelaciji pozvao i na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, s obzirom na to da je apelant u tekstu apelacije samo označio član kojim je navedeno pravo zaštićeno, a pri tome nije dao bilo kakve razloge zašto smatra da je do kršenja navedenog prava u postupku određivanja pritvora zaista i došlo, Ustavni sud nije u prilici da ispita da li je došlo do kršenja navedenog prava.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije jer je redovni sud odluku kojom je apelantu produžio pritvor za još devet mjeseci donio nakon što je utvrdio da su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 203 stav 3 ZKPRS.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević