Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2368/20 (E. T.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2368/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2368/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Enes Tanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enes Tanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 332156 19 Kž od 23. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 332156 18 K od 18. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enes Tanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. iz Tuzle, podnio je 15. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 332156 19 Kž od 23. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 332156 18 K od 18. februara 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 332156 18 K od 18. februara 2019. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju osporene presude Općinski sud je naveo da je u potpunosti poklonio vjeru iskazu oštećene (S.K.) koja je između ostalog potvrdila da je prilikom njenog ispitivanja u tužilaštvu tužilac pozvao IKT tehničara koji je uz njen pristanak izvršio uvid u listu poziva na njenom telefonu i „zamrzavanje“ iste, a iz koje liste je vidljivo da je obavljen telefonski razgovor između nje i osobe sa broja navedenog u prvostepenoj presudi, te je svjedokinja potvrdila da se apelant predstavio i da ga je prepoznala tokom trajanja razgovora, da je isti koristio navedeni telefonski broj, da se predmetni poziv dogodio 31. oktobra 2017. godine u 16:05 časova, te da je razgovor trajao 13:06 minuta, kao i da su ti podaci pohranjeni na papiru A4 formata koji čini sastavni dio iskaza oštećene. Dalje, da je oštećena u svom iskazu opisala pod kojim okolnostima je apelant pozvao i na koji način je zaprijetio njenom suprugu, što mu je prenijela, te da su navedene prijetnje (između ostalog, da će ga „izudarati i isprebijati“) kod njih izazvale strah i uznemirenost. Općinski sud je dalje naveo da predmetni iskaz ima uporište i u tekstu poruka upućenih na njen mobilni telefon, o čemu je sačinjena foto dokumentacija Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog Kantona od 10. novembra 2017. godine, a što je potvrdio i svjedok S.K. Općinski sud je takođe naveo da je iskaz oštećene u saglasnosti sa iskazom oštećenog (M.K.) koji je svjedočio o tome kako je saznao za prijetnje koje su mu upućene i kako se osjećao, te da navedeni iskazi imaju uporište u materijalnim dokazima i iskazima svih svjedoka odbrane koji su potvrdili da je apelant nazvao oštećenu i razgovarao s njom. Općinski sud je u vezi s tim naveo da, iako su svjedoci odbrane H.M., H.Ć., E.J. i S.K. tvrdili da apelant nije uputio nikakve prijetnje oštećenom, ovakvim navodima sud nije poklonio vjeru jer je svjedok H.M. naveo da se sjeća da nije bilo nikakvih prijetnji i da to „garantuje životom“, te da se „još svašta pričalo ali da nije mogao čuti sve i kako su vodili dalje razgovor“, pa pošto i sam svjedok navodi da nije mogao čuti sve i da nije mogao čuti cijeli tok razgovora, on ne može tvrditi i ne zna da li je apelant uputio prijetnje. Dalje, da je svjedok H.Ć. naveo da ih je bilo pet u prostoriji u kojoj se obavljao razgovor, da su on i S.K. slušali apelanta, a preostala dvojica H.M. i E.J. da su nešto drugo pričali za vrijeme dok je apelant razgovarao, dok E.J. tvrdi da je sve vrijeme slušao, a svjedok H.Ć. da je slušao razgovor i da nije čuo prijetnje. Takođe, da je S.K. naveo da je predmetni razgovor vodio apelant, jer je „on puno umjereniji i diplomatski zna obaviti razgovor“, te da iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da su on i apelant uslovljavali stečajnog sudiju (u postupku u kojem je oštećeni H.M. imenovan za stečajnog upravnika) i miješali se u rad pravosuđa. Dalje, da iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da je telefonskim putem pozivao suprugu oštećenog da bi prema njoj uputio zahtjev da ona traži od svog supruga da odustane od pozicije stečajnog upravnika, a iz provedenih dokaza proizlazi da je to isto učinio i u pogledu stečajnog upravnika „Polihema“, koji je i podnio ostavku uticajem preko supruge na istog, iz čega proizlazi da su ovakvim ishodom podstaknuti da nastave sa takvim ponašanjem. Općinski sud je istakao da su, dakle, iskazi svjedoka odbrane da apelant nije putem telefona uputio nikakve prijetnje neprihvatljivi i u suprotnosti sa iskazima oštećenih, pri čemu je Općinski sud imao u vidu i ponašanje apelanta tokom postupka koji je cijelo vrijeme postupka napadao kako stručnost i profesionalnost oštećenog kao stečajnog upravnika, tako i policije, tužilaštva i sudstva.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 18. februara 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 K 332156 19 Kž od 23. aprila 2020. godine odbio predmetnu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da povreda krivičnog zakona postoji ukoliko su povrijeđene materijalne odredbe koje se tiču samog krivičnog djela, krivice ili krivične sankcije, te da navedene povrede postoje ukoliko je sud prethodno utvrdio da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, pa je takvo činjenično stanje pogrešno podveo pod odredbe krivičnog zakona. Kantonalni sud je ukazao da je, istina, na samom kraju svoje žalbe, branilac apelanta naveo da se u konkretnom slučaju nije moglo raditi o kvalifikovanom obliku predmetnog krivičnog djela, već eventualno o osnovnom obliku, što takođe nije osnovano, jer kvalifikovani oblik ovog djela postoji u slučaju kada se ugrožava sigurnost više osoba čija obilježja su određena na istovjetan način kao i osnovnog oblika djela, osim što se u ovom slučaju radi o ugrožavanju sigurnosti više osoba. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 1. stav (14) KZ F BiH propisano da se pod pojmom više osoba podrazumijevaju najmanje dvije osobe ili više njih, te da su u konkretnom slučaju bile dvije osobe, M.K. i njegova supruga S.K..

6. Kantonalni sud je naveo da je ocjenom dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, pojedinačno i u međusobnoj vezi, prvostepeni sud izveo pravilne zaključke o relevantnim činjenicama. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud, ocjenom iskaza svjedoka (oštećene S.K. oštećenog M.K., te H.M., S.K., H.Ć. i E.J.) i materijalnih dokaza zaključio da su se u radnjama apelanta opisanim u činjeničnom supstratu ostvarila sva objektivna i subjektivna obilježja predmetnog krivičnog djela. Kantonalni sud je takođe naveo da je u obrazloženju prvostepene presude sud, shodno odredbama člana 305. tačka 7) Zakona o krivičnom postupku FBIH potpuno i određeno iznio koje činjenice iz kojih razloga je uzeo kao dokazane ili nedokazane i dao ocjenu vjerodostojnosti protivriječnih dokaza. Kantonalni sud je naveo da je savjesnom ocjenom izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, jer je znao da svojim radnjama ugrožava sigurnost drugih osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život M.K., te da će na takav način izazvati uznemirenje građana, prvenstveno oštećenog i njegove supruge, što je i htio, pa kako tokom postupka nije našao okolnosti koje bi dovele u sumnju uračunljivost optuženog, to ga je oglasio krivim za predmetno krivično djelo.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži ocjenu protivriječnih dokaza, a naročito iskaza oštećenih i četiri svjedoka odbrane. Obrazloženje presude, odnosno pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja apelant osporava i zbog toga što je sud naročito izostavio „ocjenu u međusobnoj vezi iskaza oštećenog i oštećene sa četiri svjedoka koje je predložila odbrana apelanta i koji su saslušani na glavnom pretresu“. Apelant smatra da je navedeni propust prvostepenog suda „doveo do toga da nije ispunjen pravni standard propisan članom 3. ZKP-in dubio pro reo“. Apelant takođe navodi da u konkretnom slučaju nije ostvareno biće predmetnog krivičnog djela, jer je za ostvarenje bića tog krivičnog djela potrebno da je upućena prijetnja prema više oštećenih, koja prijetnja je objektivno podesna da izazove osjećaj straha i ugroženosti, a da, u konkretnom slučaju, sud nije mogao zaključiti da je ovakav osjećaj izazvan kod oštećenih jer takvim zaključkom sud „ulazi u psihičke sfere ličnosti oštećenih“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i izvršio ocjenu dokaza, pri čemu apelant osporava način kako je sud ocijenio iskaze svjedoka, te smatra da u postupanju apelanta nema elemenata krivičnog djela. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

12. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je Kantonalni sud dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2368/20 (E. T.) | Sudska praksa | Aktio