Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2424/20 (B.M.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2424/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2424/20, rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. M.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 054529 19 Gži od 15. aprila 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 13.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. M.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 054529 19 Gži od 15. aprila 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, sa privremenim boravkom u Italiji, podnijela je 14. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 054529 19 Gži od 15. aprila 2020. godine. Takođe, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje u predmetnom postupku do donošenja odluke po apelaciji.
2. Tražilac izvršenja (P.M.) je 7. decembra 2018. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice, a na osnovu izvršne isprave - rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 054529 09 P od 7. juna 2013. godine, radi duga. Prijedlogom je predloženo da se izvršenje provede procjenom i prodajom suvlasničkog dijela na navedenoj nekretnini, te namirenjem tražioca izvršenja, pa je Općinski sud donio rješenje o izvršenju 18. decembra 2018. godine, kako je to predloženo u navedenom prijedlogu.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 054529 19 P od 18. septembra 2019. godine prigovor apelantice od 4. marta 2019. godine odbija se kao neosnovan i Rješenje o izvršenju od 18. decembra 2018. godine održava na snazi u cijelosti.
4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda žalba apelantice se djelomično uvažava i rješenje Općinskog suda od 18. septembra 2019. godine preinačava na način da se prigovor apelantice djelomično usvaja i rješenje o izvršenju broj 58 0 P 054529 18 I od 18. decembra 2018. godine preinačava u dijelu u kojim je odlučeno o troškovima izvršnog postupka, na način da se troškovi tražioca izvršenja određuju u naznačenom novčanom iznosu umjesto ranije dosuđenih ukupnih troškova u naznačenom iznosu, dok je u ostalom dijelu žalba apelantice odbijena i potvrđeno je pobijano rješenje. Odbijena je apelantica sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav žalbe.
5. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan prigovor apelantice da je Općinski sud „prevazišao pravo na odlučivanje“ jer je predmet izvršenja označen na nekretnini, a sud je odredio izvršenje na novčanim sredstvima apelantice i to obračun kamata putem banke. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je tačno da u dispozitivu Rješenja Općinskog suda broj 58 0 P 054529 09 P od 7. juna 2013 godine nisu naznačene zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju Općinski sud pravilno primijenio odredbu člana 28. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, koji član reguliše pravnu situaciju kada plaćanje zakonskih zateznih kamata nije određeno u samoj izvršnoj ispravi i daje ovlaštenje izvršnom sudu da, na prijedlog tražitelja izvršenja, u rješenju o izvršenju odredi naplata tih kamata po propisanoj stopi obračunatoj putem banke i to od dana donošenja presude i na taj način odstupi od izvršne isprave. Kantonalni sud je ukazao da je uloga banke kojoj se nalaže za izvrši obračun zakonske zatezne kamate tehničkog, operativnog karaktera, a navedeno se može, neovisno od rješenja o izvršenju, povjeriti vještaku ili drugoj instituciji. Na prednji način ni u kom slučaju se ne dira u identitet izvršne isprave, niti u predmet izvršenja koje se i dalje provodi na nekretnini. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i prigovor apelantice da rješenje o izvršenju nije napisano u skladu sa zakonom, jer je prvostepeni sud u izreci rješenja naznačio da se izvršenje provodi na temelju izvršne isprave te se u obrazloženju svoje odluke ispravno pozvao na pravni osnov donošenja rješenja o izvršenju (član 36. i 39. Zakona o izvršnom postupku). Kantonalni sud je naveo i da predmetno rješenje o izvršenju sadrži sve potrebne elemente za donošenje rješenja kojim se određuje izvršenje da bi se po istom moglo postupiti, a obrazloženje presude odgovora postavljenom zahtjevu tražitelja izvršenja. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan navod apelantice da je prijedlog neuredan i neovlašteno sastavljen jer u spisu ne postoji punomoć tražitelja izvršenja kojim ovlašćuje ZOU Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, da ga mogu zastupati i u izvršnom postupku. Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom radi o punomoćnicima iz ZOU Sesar- Ćurić-Miletić uz Mostara koji su tužitelja, sada tražitelja izvršenja, zastupali u parničnom postupku, a punomoć iz parnice iz koje potiče izvršna isprava dovodi do zasnivanja punomoći i u izvršnom postupku, ukoliko ova punomoć nije ograničena samo na parnični postupak, a to u konkretnom nije slučaj. Kantonalni sud je naveo da su osnovani navodi apelantice da tražitelj izvršenja prilikom predaje prijedloga za izvršenje nije dostavio dokaz da je platio taksu na prijedlog za izvršenje, pa sud apelanticu nije mogao obavezati ovom taksom prije nego što je tražitelj izvršenja, koji u prijedlogu za izvršenje zahtjeva njeno plaćanje, ne uplati. Kantonalni sud je naveo da, iako se radi se o trošku izvršenja o kojima odlučuje sud u izvršnom postupku prilikom donošenja rješenja o izvršenju i koje treba da u konačnici snosi apelantica jer je apelantica ta koja je ne postupajući u paricionom roku, inicirala i prouzročila troškove izvršnog postupka, prvostepeni sud nije pravilno odlučio kada je u stadiju donošenja Rješenju o izvršenju, na prijedlog tražitelja izvršenja obavezao apelanticu na plaćanje novčanog iznosa, jer ovaj trošak nije bio plaćen pa ga tražitelj izvršenja nije mogao opravdano ni zahtijevati.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantica je navela da je sud preuzeo ulogu parničnog suda i izvršnu ispravu promijenio i prilagodio zahtjevu za izvršenje neovlaštenog lica, te da prijedlog za izvršenje nije bio identičan izvršnoj ispravi. Apelantica je navela da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje, te da je sud proizvoljno primijenio pozitivno pravne propise. Apelantica je navela i da smatra da je sud bio pristrasan te da je postupao na štetu apelantice, čime je povrijedio osnovna ljudska prava apelantice i nanio joj materijalnu i nematerijalnu štetu. Apelantica navodi i da ne postoji djelotvoran pravni lijek kojim bi se apelantu, prije podnošenja apelacije, omogućilo obeštećenje zbog pobrojanih povreda koje su se desile.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, prava na djelotvoran pravni lijek i zabrani diskriminacije
8. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali o žalbi apelantice podnesenoj u izvršnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, o njenim "građanskim pravima ili obavezama" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije se odlučivalo u postupku u kojem je doneseno rješenje Općinskog suda broj 58 0 P 054529 09 P od 7. juna 2013. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
9. Imajući u vidu da su navodi apelantice o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelantice o povredi člana 13. i 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
a)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji, odnose, u suštini, na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o izvršnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u pravo apelantice na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević