Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2194/20 (M. B.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2194/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine, u predmetu broj AP-2194/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Muharem Begić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muharem Begić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 01 0 U 010346 16 Uvp od 15. svibnja 2020. godine, Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću broj 01 0 U 010346 15 U od 17.
studenoga 2015. godine i Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Unsko-sanskoga kantona broj 05-01-05-1-811/15 od 9. srpnja 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Begić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 29. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010346 16 Uvp od 15. svibnja 2020. godine, Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010346 15 U od 17. studenoga 2015. godine i Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Unsko-sanskoga kantona (u daljnjemu tekstu: tuženik) broj 05-01-05-1-811/15 od 9. srpnja 2015. godine. Apelant je na traženje Ustavnoga suda dopunio apelaciju podneskom od 13. srpnja 2020. godine.
2. Rješenjem tuženika od 9. srpnja 2015. godine odobrena je apelantu dostava tražene informacije, te mu je dostavljeno uvjerenje tuženika o činjenicama iz službene evidencije od 9. srpnja 2015. godine.
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 17. studenoga 2015. godine odbačena je tužba apelanta podnesena radi poništenja rješenja tuženika od 9. srpnja 2015. godine.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je u obrazloženju pobijanoga rješenja tuženika istaknuto da je prethodno u upravnome sporu Kantonalni sud donio presudu od 17. lipnja 2015. godine, na temelju koje je ranije rješenje tuženika poništeno i predmet vraćen prvostupanjskome organu na ponovno rješavanje. Kantonalni je sud istakao da je, nakon što je u ponovljenome postupku razmotren podneseni zahtjev, potvrđeno da je apelant tražio sve informacije u svezi osobnoga radnoga odnosa u organu tuženika. Kantonalni je sud istakao da je stoga na temelju Zakona o slobodi pristupa informacijama tuženik utvrdio da se zahtjevu apelanta može udovoljiti, pa je na temelju činjenica iz službene evidencije tražena informacija i dostavljena apelantu. Kantonalni sud je istakao da je ovaj sud odlučio na temelju čl. 25. st. 1. toč. 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjemu tekstu: ZUS), jer je očito da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo apelanta, iz razloga što se iz uvoda i dispozitiva osporenoga rješenja zaključuje da se apelantu odobrava dostava informacije koju je tražio.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 15. svibnja 2020. godine odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje rješenja Kantonalnoga suda od 17. studenoga 2015. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao je u ponovljenome postupku tuženik razmatrajući podneseni zahtjev utvrdio da apelant traži sve informacije u svezi radnoga odnosa (radnoga staža), koji se odnose na razdoblje od 27. prosinca 1993. godine do 31. prosinca 1995. godine, zatim evidenciju o posebnome stažu i uplaćenim doprinosima na temelju radnoga odnosa za isto vremensko razdoblje. Vrhovni je sud istakao da je tuženik na temelju čl. 14. st. 2. Zakona o slobodi pristupa informacijama tuženik utvrdio da se zahtjevu apelanta može udovoljiti. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da rješenjem tuženika od 9. srpnja 2015. godine nisu povrijeđena prava apelanta, niti na zakonu utemeljeni neposredni osobni interesi, jer je u konkretnomu slučaju pobijanim rješenjem apelantu odobrena tražena informacija, pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 25. st. 1. toč. 3. ZUS tužbu apelanta odbacio. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi i organ uprave, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da kao stranka „uopće nije imao jednak procesnopravni tretman i više je nego očito grubo prekršeno pravo na ravnopravnost apelanta kao stranke u postupku“, te također navodi da je organu uprave „podnio zahtjev za utvrđivanje stvarnoga činjeničnoga stanja, a ne zahtjev na temelju Zakona o slobodi pristupa informacija“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, pravo na osobnu slobodu i sigurnost), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi i organ uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi i organ uprave u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević