Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5774/18 (P.B.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Dokaz
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5774/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5774/18, rješavajući apelaciju P. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija P. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003738 18 Kvlz od 13. avgusta 2018. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske 13 0 K 003738 17 Kž 22 od 26. oktobra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003738 17 K 3 od 1. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. P. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa advokat Predrag Drinić iz Bijeljine, podnio je 15. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003738 18 Kvlz od 13. avgusta 2018. godine, Presude Vrhovnog suda 13 0 K 003738 17 Kž 22 od 26. oktobra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003738 17 K 3 od 1. juna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 3. maja 2020. godine je od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 12. i 13. maja 2020. godine, dok Okružno tužilaštvo odgovor na apelaciju nije dostavilo Ustavnom sudu u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Okružno tužilaštvo je optužnicom broj od 30. decembra 2015. godine (potvrđena 4. januara 2016. godine), koja je izmijenjena 27. jula 2016. godine, optužilo D. R., apelanta i J. K. zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 232 stav (3) u vezi sa članom 23 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), počinjenog na način opisan u dispozitivu optužnice. Postupak u odnosu na optuženog D. R. je razdvojen jer je on bio u bjekstvu.
6. Presudom Okružnog suda od 1. avgusta 2016. godine apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo, dok je optuženi J. K. oslobođen optužbe usljed nedostatka dokaza.
7. Rješenjem Vrhovnog suda od 24. novembra 2016. godine prvostepena presuda od 1. avgusta 2016. godine je ukinuta i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje.
8. Nakon toga (25. oktobra 2016. godine) optuženi D. R. lišen je slobode po potjernici, pa je postupak spojen i u odnosu na ovog optuženog, ali zbog nemogućnosti da apelant zbog lošeg zdravstvenog stanja prisustvuje pretresima i potrebe da se u odnosu na predmet optuženog D. R. (kao pritvorski) ubrza donošenje odluke, Okružni sud je donio rješenje kojim se postupak u odnosu na optuženog D. R. razdvaja, cijeneći i da se radi o predmetima koji su u različitim procesnim fazama (prvi se vodi u fazi ponovnog suđenja, nakon ukidanja prvostepene presude, a drugi se vodi ispočetka, te je i sam način provođenja dokaza drugačijeg procesnog statusa jer je vođenje pretresa ispočetka za optuženog apelanta i J. K. odugovlačenje postupka, a radi se o pritvorskom predmetu).
Postupak u kojem su donesene osporene presude
9. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003738 17 K 3 od 1. juna 2017. godine apelant je proglašen krivim da je po prethodnom dogovoru sa D. R., u vrijeme (20. juli 2015. godine) i mjestu, te na način pobliže označen u izreci presude oduzeo tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist, a vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 50.000,00 KM, čime je kao saizvršilac učinio krivično djelo teške krađe iz člana 232 stav (3) u vezi sa članom 23 KZRS, slijedom čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju mu se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru. Takođe je presudom optuženi J. K. oslobođen optužbe da je po prethodnom dogovoru sa D. R., u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo teške krađe iz člana 232 stav (3) KZRS u vezi sa članom 23 navedenog zakona.
10. U obrazloženju je prije svega navedeno da su u ponovljenom postupku, na osnovu odredbe člana 331 stav (4) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), prihvaćeni iskazi saslušanih svjedoka i vještaka, te pisani nalazi i mišljenja, jer je sud zaključio da je svjedoke i vještake prilikom svjedočenja unakrsno ispitala suprotna strana, ili branilac, te i raniji dokazi suda. U vezi s tim je pobliže ukazano (strana 3 presude) na pojedinačno prihvaćene iskaze kako oštećenog tako i ostalih označenih svjedoka. Pritom je navedeno da je pročitana i izjava svjedoka O. B. od 23. jula 2016. godine. Zatim je Okružni sud ukazao da je, osim navedenih prihvaćenih subjektivnih dokaza, optužba na okolnost izvršenja predmetnog krivičnog djela izvela dokaze saslušanjem označenog svjedoka, te je pročitana izjava svjedoka O. B. od 23. jula 2016. godine (data na zapisnik u označenoj policijskoj stanici), kao i da je izvršen uvid u pojedinačno pobrojane materijalne dokaze (pobliže navedeno na str. 3–6 presude). Okružni sud je takođe naveo i da je u ponovljenom postupku izveo i dokaze odbrane (str. 6 i 7 presude), te je ukazano (str. 7 i 8 presude) i na sadržaj završne riječi koju je iznio apelantov branilac, kojoj se apelant u potpunosti pridružio. Okružni sud je dalje naveo da je na insistiranje apelantove odbrane u prethodnom postupku sprovedeno vještačenje apelantove sposobnosti da učestvuje na pretresu. U vezi s tim je ukazano (strana 11 presude) da je apelant sposoban da prati suđenje i aktivno učestvuje u njemu.
11. Nakon što je na osnovu člana 295 ZKPRS ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, a naročito iskaze svjedoka pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te povezanosti s dokazima objektivne prirode, Okružni sud je naveo da je prihvatio dokaze tužioca i našao da je tužilac van svake razumne sumnje dokazao da je apelant izvršio predmetno krivično djelo teške krađe. U vezi s tim je navedeno da su navodi optužnice u odnosu na apelanta potkrijepljeni izjavama svjedoka oštećenog R. P., M. N. i O. B., koji su i svjedoci očevici. Okružni sud je naveo da njihove iskaze, kao saglasne, uvjerljive i date sa puno detalja i pojašnjenja, a saglasne i provedenim materijalnim dokazima, smatra uvjerljivim, prihvatajući ih i na njima zasnivajući utvrđeno činjenično stanje. Dalje je navedeno da su navedeni svjedoci 7. i 8. avgusta 2015. godine u prostorijama CJB učestvovali u radnji prepoznavanja, te prepoznali D. R. i apelanta kao lica koja su izvršila predmetno krivično djelo. Pritom je istaknuto da sud prihvata da su zapisnici o prepoznavanju lica, s pratećim foto-dokumentacijama, kad je u pitanju prepoznavanje na osnovu fotografija (što jeste bila hitna radnja s ciljem otkrivanja učinioca i pronalaska otuđenog vozila, pa se može zaključiti da se u toj fazi postupka još nisu bili stekli uslovi za prepoznavanje lica), zakoniti dokazi koji su dodatno dobili na vjerodostojnosti sprovođenjem radnji prepoznavanja lica jer su svjedoci i uživo prepoznali izvršioce predmetnog krivičnog djela. U tom smislu je i navedeno da je prepoznavanje apelanta od strane svjedoka M. N. i O. B. izvršeno u skladu s odredbama člana 150 ZKPRS, a prepoznavanju uživo lica od strane svjedoka M. N. prisustvovao je i „branilac tada osumnjičenog“. Dalje je navedeno da je posebno važno naglasiti da je svjedok M. N. prepoznao apelanta u sudnici sasvim jasno i nedvosmisleno. Takođe je navedeno da sud nije našao osnovanim prigovor odbrane da je nezakonito to što su u vrsti pri prepoznavanju lica bili i policijski službenici jer tako nešto nije ničim propisano. Čak i to što su, prema navodima odbrane, optuženi bili dostupni policiji u vrijeme kada je izvršeno prvo prepoznavanje putem fotografije, Okružni sud je naveo da ne dovodi u vezu s nezakonitošću ovog dokaza jer se radi o hitnoj radnji, optuženi su bili na područjima drugih policijskih stanica, a upitno je bilo neposredno po prijavi krađe i postojanje osnova sumnje da su baš ta lica učestvovala u izvršenju djela.
12. Zatim je Okružni sud na opširan način elaborirao i interpretirao sadržaj iskaza kako oštećenog tako i ostalih označenih svjedoka i vještaka, uključujući i sadržaj materijalnih dokaza (str. 12–23 presude). Između ostalog je ukazano i da sud nije mogao da obezbijedi prisustvo svjedoka O. B. ni nakon više poziva, te naredbi nadležnog MUP-a da se utvrdi gdje se navedeni svjedok nalazi. U vezi s tim je istaknuto da je sud obaviješten da se navedeni svjedok nalazi u inostranstvu na nepoznatoj adresi i da nije poznato kada će dolaziti u Bosnu i Hercegovinu, a i sam taj svjedok je telefonom pozivao pisarnicu suda da obavijesti da ne zna kada će uopšte biti u mogućnosti da dođe u Bosnu i Hercegovinu, slijedom čega je vijeće donijelo rješenje (na osnovu odredbi člana 288 stav (2) ZKPRS) da će se pročitati iskaz navedenog svjedoka dat u označenoj policijskoj stanici 23. jula 2015. godine. Dalje je u obrazloženju (strana 24 presude) ukazano da je Okružni sud ponovo odbio prijedlog odbrane da se izvrši rekonstrukcija lica mjesta na označenom parkingu kako bi se utvrdilo da li su svjedoci mogli zaista da vide i prepoznaju optužene. U vezi s tim je istaknuto da je ovaj prijedlog odbijen, nalazeći da se iz iskaza svjedoka jasno vidi da su svjedoci lica vidjeli, a kasnije i prepoznali, bez zaklanjanja bilo kakvih prepreka. U tom smislu je, između ostalog, navedeno i da je svjedok O. B. bio jasan (u opisu lica) i da je prepoznao lice pod rednim brojem 2 (optuženi apelant) kao lice koje je prethodno opisao da je vidio kao vozača označenog vozila. Kod takvog stanja stvari, Okružni sud je naveo da označene prepreke nisu smetale svjedocima da uoče optužene, te da su oni uočeni i kroz otvoren prozor, kao ni da samo zatamnjenje stakala označenog vozila nije bilo od uticaja na mogućnost da se uoče crte lica vozača i suvozača i kasnije opišu i prepoznaju navedena lica. Osim toga je, između ostalog, navedeno i da nije prihvaćen ni prigovor odbrane da je naredba Tužilaštva o sprovođenju istrage nezakonita jer se poziva na pogrešne odredbe ZKPRS koje se tiču postupka za slučaj neuračunljivosti lica, te da su i svi dokazi proistekli iz ovakve naredbe nezakoniti jer se radi o očiglednoj omaški, koja nije mogla uticati na zakonitost sprovedenih istražnih radnji.
13. Pritom je, između ostalog, navedeno da je (iz provedenih dokaza) jasno da se nije moglo raditi o krivičnom djelu oduzimanja vozila na motorni pogon (kako je implicirala odbrana). U vezi s tim je istaknuto da namjeru da se pribavi protivpravna imovinska korist oduzimanjem automobila oštećenog sud crpi iz realnog fakta velike vrijednosti vozila, a pri tome ne postoji nikakva povezanost oštećenog i optuženih koja bi na drugi način mogla objasniti oduzimanje vozila. Takođe je navedeno da je predmetno vozilo pronađeno tri dana kasnije, kada je već izašlo iz pritežanja oštećenog, te se radi o svršenom krivičnom djelu krađe. Prihvatajući nalaz vještaka V. S., Okružni sud je istakao da je utvrdio da se radilo o obilježjima krivičnog djela teške krađe, koje je kvalifikovao po vrijednosti ukradenog vozila, a ne po elementima obijanja i sl., zbog čega bi eventualno bilo bitno razmotriti prigovor odbrane – činjenicu da je oštećeni ostavio ključeve u automobilu. S obzirom na to da je pri izvršenju predmetnog krivičnog djela svaki od neposrednih izvršilaca – optuženih preduzimao tačno unaprijed dogovorene označene radnje, zaključeno je da su oni u izvršenju djela postupali kao saizvršioci, htijući svaki od njih djelo kao svoje i u zajedničkoj namjeri da djelom sebi pribave protivpravnu imovinsku korist. Dakle, Okružni sud je naveo da se nije moglo raditi o krivičnom djelu oduzimanja vozila na motorni pogon s obzirom na to da su izvršioci drugim automobilom došli na lice mjesta i onda se, nakon što su startali vozilo ključem ostavljenim u bravi, razdvojili i svako je povezao po jedno vozilo, nakon čega su se udaljili u istom pravcu, pa se ne može prihvatiti kao moguća kvalifikacija ovog krivičnog djela.
14. Takođe je, između ostalog, navedeno da sud nije mogao prihvatiti prigovore odbrana optuženih da nisu zakoniti označeni materijalni dokazi jer u spisu postoji dovoljno dokaza da je dežurni tužilac obaviješten o prijavi krivičnog djela, da je naložio vršenje uviđaja, da je zapisnik o uviđaju sačinjen na zakonom propisan način, kao i prateća foto-dokumentacija. Pritom je navedeno da je očigledno da se ne slažu vremena kada je napisano da je uviđaj dovršen u odnosu na vrijeme kada je saslušavan oštećeni R. P., što se ima smatrati očiglednom omaškom. Dalje je, između ostalog, ukazano da je sud odbio prijedlog odbrane da se sasluša tužiteljica A. H. o tome kada je obaviještena da se djelo dogodilo i kada je naredila obavljanje uviđaja budući da su svjedoci detaljno od obje strane u postupku saslušani i razjasnili sve što su imali da kažu u vezi s njihovim saznanjima o okolnostima izvršenja djela, te da u predmetu stoji odgovarajuća materijalna dokumentacija u vezi s tim. Isto tako je ukazano da je i očigledna omaška što na dokumentima stoji da su sačinjeni u drugoj policijskoj stanici, a što su prilikom saslušanja ovlašćena službena lica potvrdila kao grešku u pisanju. U odnosu na činjenično stanje i radnje koje se stavljaju na teret apelantu, Okružni sud je naveo da nije posebno cijenio ostale provedene dokaze materijalne i subjektivne prirode jer je ocijenio da nisu potrebni u razjašnjenju činjeničnog stanja, te da su naprijed pobrojani dokazi bili dovoljan osnov za utvrđenje činjeničnog stanja iz izreke presude i pravilnu pravnu kvalifikaciju učinjenog djela. U vezi s tim Okružni sud je istakao da nije cijenio ni ostale prigovore odbrana na zakonitost i materijalnu sadržinu prednje navedenih dokaza jer na osnovu njih i nije zasnovao svoju odluku.
15. Kako je našao da je apelant učinio radnje opisane u izreci presude, Okružni sud je naveo da apelant kriv za učinjeno djelo, te da je u vrijeme njegovog izvršenja bio uračunljiv i svjestan da oduzimanjem skupocjenog automobila, za koji i svaki prosječan čovjek može zaključiti da je vredniji od 50.000,00 KM, čini krivično djelo, pa je to i htio, kao i da je upravo i postupao u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist.
16. Konačno, u odnosu na optuženog J. K. navedeno je da je Okružni sud, shodno uputama Vrhovnog suda, s više pažnje cijenio provedene dokaze koji ukazuju na vezu ovog optuženog sa izvršenjem predmetnog krivičnog djela, te da je nakon sprovedenog cjelokupnog dokaznog postupka utvrđeno da nema dokaza da je taj optuženi neposredno (fizički) izvršio oduzimanje automobila jer su to, kako je prethodno obrazloženo, učinili apelant i D. R.
17. Presudom Vrhovnog suda 13 0 K 003738 17 Kž 22 od 26. oktobra 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe okružnog javnog tužioca, apelanta i njegovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda Okružnog suda od 1. juna 2017. godine.
18. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud postupio u skladu s odredbom člana 331 stav (4) ZKPRS jer je na ponovljenom pretresu prihvatio kao dokazni materijal – iskaze saslušanih svjedoka i vještaka i pisane nalaze i mišljenja s obzirom na to da su te svjedoke i vještake prilikom svjedočenja unakrsno ispitali suprotna stranka i branilac. Dalje je navedeno da u konkretnom slučaju apelantova odbrana, osim upornog insistiranja na ponovnom saslušanju svjedoka i vještaka, koje je na glavnom pretresu tokom prvog postupka izuzetno opširno i do detalja ispitala odbrana, ne ukazuje ni na jednu novu činjenicu zbog koje predlaže ponovno saslušanje svjedoka, odnosno vještaka. Isto tako je Vrhovni sud istakao da je ukidnim rješenjem od 24. novembra 2016. godine taj sud utvrdio pogrešnu ocjenu pojedinih dokaza, te naložio ocjenu tih dokaza s više pažnje i kritičnosti, a ne ponovno izvođenje dokaza, kako to pogrešno smatra ova žalba. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud tokom prvog postupka prihvatio mnogobrojne dokaze odbrane, te je prihvatio i pojedine dokazne prijedloge apelantove odbrane i na ponovnom suđenju, pa je čak prihvatio prijedlog odbrane za ponovno saslušanje svjedoka oštećenog R. P., dok je pojedine označene dokaze (strana 4 presude) odbio i o tome dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud.
19. Vrhovni sud je dalje naveo da, suprotno žalbenim navodima, iskaz svjedoka O. B. nije prihvaćen kao dokazni materijal u smislu odredbe člana 331 stav (4) ZKPRS, već je prvostepeni sud pročitao iskaz ovog svjedoka iz istrage, u smislu odredbe člana 288 stav (2) ZKPRS, s obzirom na to da je dolazak ovog svjedoka pred sud bio znatno otežan iz važnih razloga (svjedok se nalazi u inostranstvu i u skorije vrijeme ne planira dolazak u BiH). U vezi s tim je dalje navedeno da činjenica da je prvostepeni sud saznanje o nemogućnosti dolaska navedenog svjedoka na glavni pretres dobio iz drugog predmeta (protiv optuženog D. R. u kojem je prvostepeni sud komunicirao s navedenim) nije od značaja s obzirom na to da se postupak protiv optuženog D. R. vodio zajedno s postupkom protiv optuženih apelanta i J. K. za isti događaj i za isto krivično djelo i da je u toku glavnog pretresa došlo do razdvajanja postupka, te da je komunikacija između prvostepenog suda i navedenog svjedoka bila samo telefonom. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je tvrdnja žalbe da navedeni svjedok živi u Modriči i da nije u inostranstvu potpuno paušalna jer za ovu svoju tvrdnju žalba ne daje nikakav dokaz, niti bilo kakvu valjanu argumentaciju. Takođe je ukazano i da je prvostepeni sud dao valjane i argumentovane razloge zbog čega smatra da predloženi dokazi odbrane nemaju značaja za ovaj predmet, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, pa se žalilac upućuje na te razloge.
20. Dalje je u obrazloženju navedeno da su bez osnova i žalbeni prigovori apelantovog branioca kojima se ističe da je nakon razdvajanja postupka sudilo isto vijeće, koje je bilo kontaminirano dokazima i iz jednog i iz drugog predmeta. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da nijedna odredba ZKPRS ne zabranjuje ovu situaciju, niti ove okolnosti dovode do bilo kakve razumne sumnje u nepristrasnost sudećeg vijeća. Zatim je ukazano da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud utvrdio postojanje prethodnog dogovora između apelanta i D. R. i o njihovom postupanju u izvršenju djela kao saizvršilaca, te o tome dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, pa se žalilac upućuje na te razloge. Osim toga, naglašeno je da je potpuno neprihvatljiv stav žalbe o namjernom ostavljanju ključeva u vozilu od strane oštećenog s ciljem da neko ukrade njegovo auto, s obzirom na to da je on bio veoma dobro upoznat s činjenicom da u slučaju krađe neće moći da naplati osiguranje ukoliko je ključ ostavljen u vozilu. Takođe je navedeno da, suprotno žalbenim navodima, izreka (osuđujućeg) dijela prvostepene presude sadrži sve elemente bića svršenog krivičnog djela teške krađe iz člana 232 stav (3) u vezi sa članom 23 KZRS. Naime, istaknuto je da iz opisanih radnji navedenih u činjeničnom opisu djela proizlazi da su navedena lica imala prethodni dogovor, da su u izvršenju djela postupala kao saizvršioci, htijući svaki od njih djelo kao svoje i u zajedničkoj namjeri da djelom sebi pribave protivpravnu imovinsku korist. Pri tome je, suprotno žalbenim navodima, Vrhovni sud naveo da se ne radi o krivičnom djelu oduzimanja vozila na motorni pogon jer iz radnji koje su preduzimali proizlazi da nisu imali namjeru da upotrijebe to vozilo za vožnju, već im je namjera bila upravo pribavljanje protivpravne imovinske koristi, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 003738 18 Kvlz od 13. avgusta 2018. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantovog branioca za zaštitu zakonitosti, podnesen protiv pravosnažnih presuda Okružnog suda od 1. juna 2017. godine i Vrhovnog suda od 26. oktobra 2017. godine.
22. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz zahtjeva proizlazi da apelant povredu prava na odbranu vidi u činjenici da je prvostepeni sud odbio prvenstveno prijedlog odbrane o ponovnom izvođenju pojedinih dokaza koji su bili izvedeni u dokaznom postupku na glavnom pretresu tokom prvog suđenja, te prijedlog odbrane za izvođenje novih dokaza (saslušanje svjedoka O. B i tužiteljice A. H, kao i da Tužilaštvo dostavi označenu dokumentaciju – dokaze, pobliže navedeno na strani 3 i 4 presude). U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da se na navedenim argumentima ne može zasnivati tvrdnja da su pobijane presude donesene uz bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav (1) tačka
g) ZKPRS). Naime, istaknuto je da prema odredbama člana 278 stav (2) ZKPRS (na koje se pravilno poziva drugostepena presuda obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora) sud ima diskreciono ovlašćenje da odbije izvođenje ponuđenog dokaza kada ocijeni da je nepotreban i zaključi da činjenice koje stranke ili branilac žele da dokažu nemaju značaja za predmet. U tom smislu je ukazano i na označenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), uz navođenje da je ovakvo zakonsko ograničenje prava stranaka na izvođenje dokaza konzistentno s odredbama člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali da je sud u obavezi da u obrazloženju presude navede razloge zbog kojih je odlučio da ne prihvati pojedine dokazne prijedloge, kao i da ova obaveza suda nedvosmisleno proizlazi i iz odredbe člana 304 stav (7) ZKPRS u pogledu svih neprihvaćenih dokaznih prijedloga stranaka. Stoga je Vrhovni sud naveo da, kada je prvostepeni sud odbio navedene dokazne prijedloge odbrane, a zatim u obrazloženju presude dao valjane i argumentovane razloge na osnovu kojih je ocijenio da ti dokazi nemaju značaja za predmet (koje razloge je razmatrao i kao mjerodavno obrazloženje prihvatio i drugostepeni sud), onda se na samoj činjenici da navedeni prijedlozi za izvođenje dokaza nisu usvojeni ne može zasnivati tvrdnja da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu apelanta – osuđenog.
23. Dalje je navedeno da se, suprotno navodima iz zahtjeva, pod povredu prava na odbranu ne mogu podvesti i one povrede postupka koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredbi krivičnog postupka predviđene u članu 311 stav (1) tačka g) ZKPRS, koje su zakonom predviđene kao žalbeni osnov, ali ne i kao razlog za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. U vezi s tim je ukazano da takvo ograničenje uključuje i onaj oblik bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz tačke z) stava (1) citirane zakonske odredbe, na koji se zahtjevom ukazuje, a koji se manifestuju u zasnivanju presude na nezakonitim dokazima. Istaknuto je da je navedeni oblik bitne povrede odredbi krivičnog postupka iznesen u žalbi odbrane na prvostepenu presudu, te da ga je drugostepeni sud razmotrio i ocijenio kao neosnovan, a u obrazloženju svoje presude dao razloge za takvu ocjenu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Naime, apelant, prije svega, ističe da u radnjama koje su mu stavljene na teret nisu ostvarena obilježja krivičnog djela za koje je osuđen (teška krađa), već da se eventualno radilo o krivičnom djelu oduzimanja motornog vozila iz člana 237 KZRS budući da je u predmetnom vozilu bio ključ za startovanje i saobraćajna dozvola, kao i da je ono nađeno nakon tri dana, na javnom parkiralištu, neoštećeno, sa saobraćajnom dozvolom. U vezi s tim se navodi da se u krajnjem slučaju moglo raditi i o pokušaju krivičnog djela teške krađe, te da je pronalaženje predmetnog vozila rezultat apelantove volje i radnje, a ne rada policije. Dalje se navodi da sud, oslobađajući optuženog J. K., činjenični opis dispozitiva presude ostavlja nedovršenim, te da je na taj način narušen identitet optužbe na apelantovu štetu. Apelant zatim ističe da je Okružni sud morao postupiti u skladu s odredbom člana 3 stav (2) ZKPRS (in dubio pro reo) i riješiti odlukom na način koji je povoljniji za apelanta. Zatim se ukazuje da je sud u obrazloženju naveo da je pročitao izjavu svjedoka O. B., kojeg odbrana nije unakrsno ispitala u prethodnom postupku jer je bio nedostupan, pa je njegova izjava samo pročitana. Međutim, apelant smatra da sud u ponovljenom postupku nije mogao bez ponovne provjere (dostupnosti) prihvatiti raniju izjavu navedenog svjedoka. Osim toga, apelant ističe da je u konkretnom slučaju neosnovano odbijen prijedlog odbrane o rekonstrukciji na licu mjesta. Prema apelantovoj ocjeni, naprijed navedenim je povrijeđeno pravo na odbranu. Takođe se ukazuje i da je u ovom predmetu, nakon što je krivični postupak razdvojen u odnosu na optuženog D. R., sudilo isto pretresno vijeće, što nije zakonski dozvoljeno. U vezi s tim apelant pobliže ukazuje na ponašanje suda, navodeći da je ono očigledno pristrasno u korist Tužilaštva. Isto tako se navodi da većina materijalnih dokaza potvrđuje tvrdnju odbrane o konstrukciji krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, te da skoro svi odlučujući materijalni dokazi po načinu pribavljanja i izvođenja nisu zakoniti i sud ih kao takve nije smio prihvatiti. Takođe se navodi da je sud morao detaljnije i kritičnije cijeniti sve dokaze i utvrditi njihovu nezakonitost jer se radi o „manipulaciji Tužilaštva“. U tom smislu apelant na opširan način obrazlaže i problematizuje pojedinačno označene dokaze u kontekstu njihove zakonitosti.
b) Odgovori na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani jer su prvostepeni i Vrhovni sud donijeli pravilne i zakonite presude kojima nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. Dalje je navedeno da je Vrhovni sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve žalbene navode i zahtjeva za zaštitu zakonitosti i o njima dao sasvim jasne odgovore. Shodno tome, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
26. Okružni sud je naveo da se u apelaciji neosnovano ističe da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Prije svega je navedeno da apelant ponavlja sve argumente koje je već ranije iznosio, najprije u žalbi protiv osporene prvostepene presude, a kasnije i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti izjavljenom na osporenu drugostepenu presudu Vrhovnog suda. U vezi s tim ukazano je da Vrhovni sud apelantove prigovore s pravom nije prihvatio, za šta je dao uvjerljivo obrazloženje. Pritom je ukazano da se na argumentima apelacije, iznesenim u njenom obrazloženju, ne može zasnivati tvrdnja da su osporene pravosnažne presude donesene uz povredu prava na odbranu osuđenog koja je bila od uticaja na pravičnost suđenja apelantu u cjelini. S obzirom na izneseno, Okružni sud je istakao da taj sud nije počinio nikakve povrede ustavnih prava, niti ima povreda prava iz Evropske konvencije na koje se ukazuje u apelaciji, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi: Saizvršilaštvo Član 23.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Teška krađa Član 232. stav (2) (2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
Oduzimanje motornog vozila Član 237.
(1) Ko oduzme tuđe motorno vozilo u namjeri da ga protivpravno upotrijebi za vožnju, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.
(2) Ako je upotreba vozila trajala duže vrijeme ili je na vozilu prouzrokovana veća šteta, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
(3) Pokušaj krivičnog djela iz stava 1. ovog člana je kažnjiv.
28. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3. stav (2) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (2) (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 003738 18 Kvlz od 13. avgusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant je primio 24. avgusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
36. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
38. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. Apelant, takođe, ukazuje i da mu je u predmetnom prekršajnom postupku prekršeno pravo da mu sudi nepristrasan sud. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
39. Naime, Ustavni sud će prije svega raspraviti navode o navodnom kršenju prava na nepristrasan sud budući da se radi o prigovoru od kojeg zavisi daljnje raspravljanje ostalih navoda o kršenju garancija – prava obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsustvo predrasuda ili naklonosti. Prema apelantovoj ocjeni, pristrasnost se u konkretnom slučaju ogleda zbog toga što je u predmetnom postupku protiv apelanta, nakon što je došlo do razdvajanja postupka u odnosu na optuženog D. R., sudilo isto pretresno vijeće Okružnog suda i da je posljedično tome taj sud bio pristrasan u korist Tužilaštva prihvatanjem dokaza optužbe. Dakle, prema apelantovom shvatanju, navedena okolnost u pogledu sastava sudskog vijeća je direktno uticala i na samu ocjenu dokaza od strane prvostepenog suda. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je prigovor pristrasnosti raspravljen u okviru žalbenih navoda, te da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda iz osporene drugostepene presude da ZKPRS nijednom svojom odredbom ne propisuje zabranu da u navedenoj situaciji sudi isti sastav sudskog vijeća, niti da to u okolnostima konkretnog predmeta samo po sebi dovodi nepristrasnost sudskog vijeća u razumnu sumnju. Naime, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi postojanje kauzalnosti između diskrecionog prava sudije da u svakom konkretnom predmetu cijeni dokaze, odnosno da u konkretnom slučaju pokloni vjeru dokazima „optužbe“ kod utvrđivanja apelantove krivice. Ovo zato što ni sam apelant, osim generalnih i paušalnih navoda, te iznesenih sumnji u vezi s navodnom (ne)pristrasnošću suda, nije u svojim apelacionim navodima na konkretan način ukazao u čemu se ogleda povreda navedenog prava, niti je to potkrijepio relevantnim dokazima. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, iz stanja spisa predmeta ne proizlaze okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sudije/suda u konkretnom slučaju. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i da je apelantu stajala na raspolaganju mogućnost da (u smislu člana 38 ZKPRS) traži izuzeće sudije/sudija pretresnog vijeća, a što su apelant i njegova odbrana propustili da iskoriste s ciljem dodatnog obezbjeđenja pravičnosti predmetnog krivičnog postupka u cjelini.
40. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
41. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
42. Dok član 6 Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno predmet uređenja na osnovu nacionalnog prava. Stoga je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza koji optuženi želi da iznese. Prilikom utvrđivanja da li je postupak u cjelini bio pravičan mora se uzeti u obzir da li su poštovana prava odbrane. Naročito se mora ispitati da li je aplikantu bila pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi (Horvatić protiv Hrvatske, broj aplikacije 36044/09, presuda od 13. oktobra 2013. godine, st. 77 i 78).
43. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Uopšteno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124 i Ž. protiv Letonije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Pri tome, korišćenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1 i 3d) člana 6 Evropske konvencije koji garantuju da se prava odbrane moraju poštovati ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da ih osporava (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117 i Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).
44. Evropski sud takođe napominje da stav 1 člana 6, zajedno sa stavom 3 istog člana Evropske konvencije, zahtijeva od države ugovornice da preduzme pozitivne korake kako bi se optuženom omogućilo da ispita svjedoke (vidi Sadak i ostali protiv Turske br. predstavki 29900/96, 29901/96, 29902/96 i 29903/96, stav 67, ECHR 2001-VIII) i u slučaju da razlog nemogućnosti da optuženi ispita svjedoke leži u činjenici da su oni nestali nadležne vlasti moraju preduzeti razumne napore da obezbijede njihovo prisustvo (vidi Bonev protiv Bugarske, presuda od 8. juna 2006. godine, broj predstavke 60018/00, stav 43). Međutim, impossibilium nulla obligatio est obezbjeđuje da se nadležnim vlastima ne može staviti na teret nemarnost u njihovim pokušajima da pruže priliku optuženom da ispita svjedoke, te da nedostupnost svjedoka kao takva ne dovodi do obustavljanja krivičnog gonjenja (vidi Artner protiv Austrije, presuda od 28. avgusta 1992. godine, serija A, broj 242-A, stranica 10, stav 21 i Mayali protiv Francuske broj predstavke 69116/01, stav 32). Pri ocjeni da li je tokom postupka bilo obezbijeđeno dovoljno proceduralnih garancija da se ostvari protivteža zbog poteškoća koje su odbrani prouzrokovane odsustvom svjedoka, posebna pažnja mora biti poklonjena ishodu ocjene da li su sporne izjave (iskazi) bile odlučujuće za proglašavanje podnosioca predstavke krivim (vidi Dzelili protiv Njemačke, odluka o dopustivosti od 29. septembra 2009. godine, broj predstavke 15065/05 i Karulis protiv Letonije, odluka o dopustivosti od 2. novembra 2010. godine, broj predstavke 22502/02, stav 36). Osim toga, odsustvo bilo kojeg obrazloženja (objašnjenja) domaćih sudova u vezi s nemogućnošću obezbjeđenja prisustva (ključnog) svjedoka na suđenju može dovesti do znatnog ograničenja prava odbrane, što rezultira povredom člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije (vidi Atanasov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 19. aprila 2011. godine, broj predstavke 41188/06).
45. Osim toga, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge u izvršenju krivičnog djela teške krađe iz člana 232 stav (2) KZRS u vezi sa članom 23 navedenog zakona, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, usljed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja primarno predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo na koje je, između ostalog, ukazano i navodima predmetne apelacije. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.
46. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke prvenstveno nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pritom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvaliteta i zakonitosti pojedinih dokaza, a posebno iskaza svjedoka očevidaca te radnji prepoznavanja u fazi istrage. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je Okružni sud posebnu i naročitu pažnju posvetio načinu na koji su navedeni dokazi pribavljeni, uključujući i samu proceduru njihovog sačinjavanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka na jasan način proizlazi da je Okružni sud konstatovao određene formalne nedostatke u dokazima pribavljenim u fazi istrage (obrazloženo pobliže u st. 12 i 14 ove odluke), te da su oni okarakterisani kao očigledne omaške – greške, za šta je dato obrazloženje koje se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne čini proizvoljnim i koji propusti, i prema shvatanju Ustavnog suda, nisu takvog intenziteta, stepena i kakvoće da bi uticali na zakonitost dokaza u ovoj pravnoj stvari. Osim toga, prema shvatanju Ustavnog suda, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Okružni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Ustavni sud smatra da je na navedeni način prvostepeni sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu prvostepenu odluku u odnosu na ovo pravno pitanje. Ustavni sud, takođe, ukazuje da su navodi u vezi s ocjenom dokaza u prvostepenom postupku i ostalim prigovorima bili i predmet ispitivanja u postupcima po izjavljenom redovnom i vanrednom pravnom lijeku, čime je apelantovoj odbrani pružena efektivna mogućnost da ih pobija, a nezadovoljstvo ishodom tih postupaka i postupka sagledanog u cjelini ne može, samo po sebi, dovesti do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.
47. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni (Okružni) sud u ovoj krivičnopravnoj stvari nije iskazao nemarnost u pogledu obezbjeđivanja prisustva svjedoka O. B. na suđenju protiv apelanta budući da je na osnovu izvedenih dokaza nespornim utvrđeno da se on ne nalazi u Bosni i Hercegovini, niti se zna kada će doći nazad u Bosnu i Hercegovinu, slijedom čega je doneseno rješenje da se izjava – iskaz tog svjedoka iz istrage pročita na glavnom pretresu. Dakle, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Okružni sud odsustvo svjedoka O. B. ocijenio kao objektivnu činjenicu za primjenu relevantne zakonske odredbe (član 288 stav (2) ZKPRS) kojom je propisan izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza u konkretnom slučaju. Stoga, u situaciji kada utvrđenje apelantove krivice nije isključivo i jedino zasnovano na izjavi navedenog svjedoka, te kada iz stanja spisa predmeta i iz apelacionih navoda ne proizlazi da je apelantu na glavnom pretresu bila uskraćena mogućnosti pobijanja (istražnog) iskaza navedenog svjedoka, Ustavni sud smatra da apelantova odbrana u konvencijskom smislu nije bila znatno ograničena usljed nemogućnosti da unakrsno ispita svjedoka O. B. tokom suđenja. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da u konkretnom slučaju nije ni postojala obaveza raspravnog vijeća (na osnovu ukidnog rješenja Vrhovnog suda od 24. novembra 2016. godine) da u ponovnom suđenju sasluša i izvede nove dokaze, već je postojala obaveza tog suda da se ocjena prethodno izvedenih dokaza izvrši s više pažnje i kritičnosti. U tom smislu Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi u konkretnoj pravnoj stvari primijenili odredbu člana 278 stav (2) ZKPRS kada je u pitanju prijedlog apelantove odbrane za izvođenje novog dokaza saslušanjem tužiteljice A. H. (na okolnost kada je obaviještena da je predmetno krivično djelo izvršeno i kada je naredila obavljanje uviđaja) i ostalih označenih dokaza, u situaciji kada su redovni sudovi smatrali da su sve pravno relevantne činjenice u vezi s okolnostima izvršenja predmetnog krivičnog djela utvrđene na osnovu dokaza koji su prethodno izvedeni, tj. iskaza svjedoka kako optužbe tako i odbrane, te relevantne materijalne dokumentacije.
48. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene odluke, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je Okružni sud posebnu pažnju posvetio i na detaljan način elaborirao elemente predmetnog krivičnog djela teške krađe u konkretnom slučaju i dao obrazloženje, koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim, zašto se apelantove krivičnopravne radnje imaju okarakterisati kao predmetno krivično djelo, a ne krivično djelo oduzimanja motornog vozila iz člana 237 KZRS, budući da je izvedenim dokazima utvrđeno da apelant i D. R. nisu imali namjeru da upotrijebe to vozilo za vožnju, već radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi (više od 10.000,00 KM) kao konstitutivnog elementa bića krivičnog djela teške krađe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju krivičnog djela, koje je apelantu optužnicom stavljeno na teret i za koje je u konačnici i osuđen, a što je zapravo potvrđeno i osporenim odlukama Vrhovnog suda koji je razmotrio identične apelantove navode, u kontekstu apelantovih radnji izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, usljed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi u vezi s pravnom kvalifikacijom predmetnog krivičnog djela i oblikom svijesti potrebnim za njegovo izvršenje.
49. Konačno, kada su u pitanju navodi apelacije da je u predmetnoj pravnoj stvari narušen identitet optužbe na apelantovu štetu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se (objektivni) identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, a da se o prekoračenju optužbe radi samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je osuđen upravo za djelo koje mu je optužbom stavljeno na teret, slijedom čega se neosnovanim čine navodi apelacije da je oslobađanjem optuženog J. K. narušen identitet optužbe na apelantovu štetu budući da je nakon sprovedenog cjelokupnog dokaznog postupka utvrđeno da nema dokaza da je taj optuženi neposredno (fizički) izvršio oduzimanje automobila, već da su to učinili apelant i D. R.
50. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelantu sudio pristrasan sud i da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u predmetnom postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stava 1 Evropske konvencije, odnosno da su dokazi za i protiv apelanta izvedeni na takav način da apelantu nisu obezbijedili pravično suđenje u predmetnom postupku. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, smatra da u konkretnom slučaju apelantovoj odbrani, u kontekstu navoda apelacije, nisu uskraćene bilo kakve procesne garancije obuhvaćene članom 6 stav 3d) Evropske konvencije.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u smislu naprijed citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja suštinski nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela teške krađe iz člana 232 stav (2) KZRS u vezi sa članom 23 KZRS koje mu je stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević