Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1041/19 (Hifa d.o.o. Tešanj)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1041/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1041/19, rješavajući apelaciju Hifa d.o.o. Tešanj na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hifa d.o.o. Tešanj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 315271 17 Rsž od 26. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 315271 12 Rs od 19. oktobra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hifa d.o.o. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 11. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 315271 17 Rsž od 26. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 315271 12 Rs od 19. oktobra 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 315271 12 Rs od 19. oktobra 2016. godine poništena je protivzakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 12. novembra 2002. godine donesena od strane apelanta, te je naloženo apelantu da uspostavi radnopravni status tužitelja A.N. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na poslovima Prodavača goriva, počev od 14. novembra 2012. godine pa nadalje. Također, navedenom presudom obavezan je apelant da tužitelju na ime neisplaćenih naknada plaća, na ime naknada za noćni rad, na ime naknada za rad u dane vikenda i dane praznika koji se po zakonu smatraju državnim praznikom, te na ime naknada za prevoz na posao i sa posla, za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, sve precizirano u izreci presude. Istom presudom obavezan je apelant da tužitelju uplati i obračuna razliku obaveznih doprinosa za PIO za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, kao i da plati troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve pobliže opisano u izreci presude.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je apelant imao zaključen ugovor sa Vladom Federacije BiH, o sipanju goriva u vozila, pri čemu je postojao spisak vozila i lica zaduženih za upravljanje tim vozilima koji imaju pravo točiti gorivo na pumpama apelanta na račun Vlade Federacije BiH-Generalnog sekretara Vlade Federacije BiH, sa kojim spiskom su bili upoznati zaposlenici apelanta, a među kojima je i tužitelj. U vezi s tim, ukazano je na obavijest od 23. jula 2010. godine-dostavljenu apelantovoj benzinskoj pumpi na Stupu, te pismeno „otvaranje naloga dostavljeno n/r poslovođe S.D. od 27. aprila 2012. godine sa nalogom da se upoznaju zaposlenici sa spiskom vozila i ovlaštenim licima koji mogu preuzimati gorivo, nalog od 27. aprila 2012 godine /otvaranje naloga za sipanje goriva/. Nadalje, navedeno je da je pismenom od 27. jula 2012. godine Vlada Federacije BiH poslala pismeno upozorenje pred raskid ugovora jer je uvidom u evidenciju o točenju goriva na pumpama apelanta uočeno da su postojali računi koji su izdati za točenje goriva kada kartica za točenje iz objektivnih razloga nije mogla biti kod vozača sekretara Vlade Federacije BiH, pa tako npr. za 26. juni 2012. godine predmetna otpremnica za predmetno vozilo Vlade Federacije BiH sa pumpe apelanta u ulici Džemala Bijedića, Ilidža, nije mjerodavna. U vezi s tim, istaknuto je da je apelant dopisom od 17. septembra 2012. godine obavijestio Vladu Federacije BiH da se predmetna točenja goriva odnose na period od 10. maja do 30. juna 2012. godine te da će se protiv dotičnih osoba-zaposlenika pokrenuti disciplinski postupak.

4. Cijeneći sadržaj pismena, te činjenicu perioda na koji se odnosi sporno točenje goriva u vozila te odredbu člana 88. Zakona o radu koja propisuje da poslodavac može otkazati ugovor o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nije ispoštovan zakonom propisan rok od 15 dana. Naime, ukazano je da otkazni rok počinje teći od dana dostave otkaza (uručenja otkaza), te da bi otkaz ugovora o radu doveo do željenog pravnog učinka (prestanka ugovora o radu), on se mora dostaviti (uručiti) osobi kojoj se otkazuje. Isto tako, navedeno je da protekom otkaznog roka nastupaju pravne posljedice redovnog otkaza ugovora o radu, kao i da radni odnos prestaje s posljednjim danom otkaznog roka, te se s tim danom zaposleniku se zaključuje radna knjižica. Nadalje, istaknuto je da isticanje apelanta da je kao poslodavac učinio sve da izvrši što kvalitetniju internu istragu kako se ne bi desilo da tužitelj nepravedno dobije otkaz, proveo disciplinski postupak, pružio mogućnost odbrane tužitelju i pozvao ga da mu prezentira dokaze koji bi eventualno ukazivali na suprotno i išli u korist tužitelja, Općinski sud nije prihvatio zbog činjenice ispunjenja zakonom propisane obaveze poštivanja roka za davanje otkaza jer se i u obrazloženju rješenja o otkazu navodi da je utvrđeno da je tužitelj od 20. oktobra 2011. godine pa nadalje učinio težu povredu radne obaveze. Slijedom navedenog cijeneći da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena protivno članu 89. Zakona o radu Općinski sud je naveo da je valjalo utvrditi njenu nezakonitost, te tužitelju uspostaviti radnopravni status u skladu sa njegovom stručnom spremom.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 315271 17 Rsž od 26. decembra 2018. godine žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je apelant obavezan na isplatu naknade plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa, na način što je apelant obavezan da tužitelju na ime neisplaćenih naknada plaća, na ime naknada za noćni rad, na ime naknada za rad u dane praznika koji se po zakonu smatraju državnim praznikom, kao i da tužitelju uplati i obračuna razliku obaveznih doprinosa za PIO, za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose (niže od iznosa navedenih u izreci prvostepene presude), sa zakonskim zateznim kamatama. Također, presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade za rad u dane vikenda i troškove prevoza. Istom presudom žalba apelanta u preostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je apelant obavezan da plati troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, nižem od iznosa navedenog u izreci prvostepene presude.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da nakon razmatranja stanja prvostepene presude, navoda žalbe i odgovora na žalbu taj sud smatra da je prvostepena odluka donesena na zakonit način u odnosu na utvrđenje nezakonitosti rješenja o otkazu ugovora o radu od 12. novembra 2012. godine. Naime, ukazano je da je odredbom člana 89. Zakona o radu propisano da se vanredni otkaz može dati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. U vezi s tim, navedeno je da je zakon propisao samo subjektivni rok za vanredni otkaz, koji rok počinje teći od dana saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji, dok objektivni rok nije zakonom propisan. Dakle, navedeno je da je apelant već 27. jula 2012. godine imao saznanja o navodnim nezakonitim radnjama tužitelja jer je u pismenom upozorenju Vlade Federacije BiH pred raskid ugovora od 27. jula 2012. godine navedeno da otpremnica od 26. juna 2012. godine sa pumpe u ulici Džemala Bijedića, Ilidža nije mjerodavna. Također, ukazano je da je apelant 17. septembra 2012. godine obavijestio Vladu Federacije BiH da se predmetna točenja goriva odnose na period od 10. maja do 30. juna 2012. godine, te da će se protiv dotičnih osoba-zaposlenika pokrenuti disciplinski postupak.

7. Dakle, istaknuto je da se radi o točenju goriva na tačno određenim pumpama apelanta u Sarajevu, i to benzinska pumpa u Starom Gradu i u ulici Džemala Bijedića gdje je Vlada Federacije BiH tačno navela datume kada se kartica za izdavanje goriva nije mogla koristiti tako da je neosnovan prigovor apelanta o velikom broju zaposlenih kao prepreci za utvrđenje povrede radne discipline jer je apelant 27. jula 2012. godine imao saznanja o činjenicama zbog kojih se daje otkaz tužitelju. U vezi s tim, ukazano je da je apelant imao rok od 15 dana za provjeru navoda i otkaz ugovora o radu, a u krajnjem slučaju i sam apelant je 17. septembra 2012. godine obavijestio svog kupca, tj. Vladu Federacije BiH da će protiv zaposlenika pokrenuti disciplinski postupak, međutim ugovor o radu apelant je otkazao 12. novembra 2012. godine protekom prekluzivnog roka za vanredni otkaz propisanog odredbom člana 89. Zakona o radu, pa je ovaj žalbeni prigovor apelant valjalo odbiti kao neosnovan. S druge strane, Kantonalni sud je istakao da su naknade na ime neisplaćenih plaća, na ime noćnog rada, na ime naknade za rad u dane praznika koji se po zakonu smatraju državnim praznikom, kao i doprinosi za PIO, tužitelju isplaćeni u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH i Pravilnikom o radu apelanta, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za isplatu naknada na ime rada u dane vikenda i na ime troškova prevoza.

8. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno procesno pravo i materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da u presudama redovnih sudova nedostaje sveobuhvatna ocjena provedenih dokaza (iz kojih je vidljivo pogrešno tumačenje redovnih sudova u vezi sa datumom saznanja apelanta za povredu radne obaveze tužitelja), kao i obrazloženje odluke suda u dijelu koji se odnosi na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu. Također, apelant navodi da se očigledno proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda u primjeni člana 89. Zakona o radu. Naime, apelant tvrdi da bi redovni sudovi pravilnom primjenom pomenute odredbe odbili tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja, jer je apelant donio tu odluku u propisanom roku iz člana 89. Zakona o radu (15 dana), od dana saznanja da je upravo tužitelj počinio težu povredu radne obaveze.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanta, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesen osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1041/19 (Hifa d.o.o. Tešanj) | Sudska praksa | Aktio