Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2439/20 (S. S.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2439/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2439/20, rješavajući apelaciju Slobodana Stanišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Stanišić protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 120262 20 Pž od 12. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 120262 16 Ps od 17. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Stanišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Tatjana Bjelić, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 120262 20 Pž od 12. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 120262 16 Ps od 17. maja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda, obavezan je tuženi JP „Autoputevi Republike Srpske“ Banjaluka da apelantu na ime nagrade za zastupanje u navedenom periodu isplati naznačene novčane iznose sa kamatama. Za isti period obavezan je tuženi da apelantu plati navedene novčane iznose na ime troška prevoza sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezan da apelantu plati troškove postupka u novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenih iznosa na ime glavnog duga i troškova postupka, zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.
3. U obrazloženju osporene presude, Viši privredni sud je naveo da je predmet spora u ovom parničnom postupku zahtjev apelanta kojim traži da se tuženom nametne obaveza plaćanja naknade za izvršene usluge zastupanja tuženog u navedenom periodu. Viši privredni sud je naveo da su u konkretnom slučaju, između parničnih stranaka, zaključeni pismeni ugovori o zastupanju i naknadi za zastupanje za navedene periode. Članom 7. oba ugovora je tačno definisano da je prihvaćena ponuda apelanta kao najpovoljnija ponuda da zastupa tuženog. Iz sadržaja oba ova ugovora slijedi da će apelant za sve preduzete radnje po prvom ugovoru obračunati troškove prema tarifi, ali u procentu od 85 % od vrijednosti tarife, a prema drugom ugovoru u procentu od 95 % od utvrđene tarife. Viši privredni sud je naveo da je nesporna činjenica da je maksimalne ugovorene iznose po navedenim ugovorima tuženi isplatio apelantu. Kako apelant nije imao ovlaštenje za dalje zastupanje u spornom periodu, to nije ni mogao preduzimati dalje radnje, s obzirom da je ugovor istekao, što znači da je u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradi za rad advokata, te u skladu sa odredbom člana 749. Zakona o obligacionim odnosima, apelant u spornom periodu mogao da zastupa tuženog samo u predmetima za koje je imao posebno ovlaštenje. Viši privredni sud je naveo da, imajući u vidu da je u ovom periodu apelant zastupao tuženog u određenim predmetima koji su bili u toku u vrijeme zaključenja prvog ugovora, to su neosnovani navodi apelanta da sud pogrešno tumači ugovor i volju stranaka kada utvrđuje da je produženo dejstvo ugovora i po isteku. Viši privredni sud je naveo da je apelant sačinio specifikaciju 8. decembra 2014. godine, koja je sačinjena na 21. strani i predstavlja vrijednost svih izvršenih advokatskih usluga i troškova. Iz ove specifikacije se da utvrditi da je apelant po završetku poslovnog odnosa sa tuženim sačinio pregled svih radnji koje je izvršio po ovlaštenju tuženog, prema advokatskoj tarifi bez umanjenja 15 % odnosno 5 %, kako je to bilo i ugovoreno navedenim ugovorima o zastupanju u članovima 7. Viši privredni sud je naveo da je neosnovan navod žalbe da u skladu sa članom 788. Zakon o obligacionim odnosima, specifikacija ima samo informativni značaj. Iz ove zakonske odredbe slijedi da specifikacija čini tačan izvještaj o izvršenom poslu i stanju posla za koji se mora ispostaviti račun. Viši privredni sud je ukazao da je u skladu sa tim, apelant sačinio konačan izvještaj u decembru 2014. godine i prvostepeni sud je pravilno utvrdio da prema tom konačnom izvještaju i prethodnim računima nisu plaćene pojedine radnje izvršene u vrijeme trajanja ugovora. Viši privredni sud je naveo i da se ne mogu prihvatiti navodi apelanta da računi koji su plaćeni ne obuhvataju i radnje čije se plaćanje u ovom sudskom postupku traži, a za koje je prvostepeni sud odbio zahtjev. Sve te radnje (radnje za koje apelant traži plaćanje u ovom sudskom postupku, a sa kojim zahtjevom je odbijen), sadržane su u specifikaciji. Viši privredni sud je istakao da je slijedom toga neosnovan navod apelanta da je obim usluga bio veći od ugovorene sume, jer je suprotan materijalnim dokazima sadržanim u prvostepenom spisu, kao i navodi da u specifikaciji nisu sadržane radnje čije se plaćanje traži, a sa kojim zahtjevom je odbijen. Viši privredni sud je naveo da je neosnovan navod apelanta da je sud u predmetima navedenim u žalbi dosudio naknadu za zastupanje, a odbio naknadu za troškove prevoza, kada je apelant potraživane troškove naveo u specifikaciji na stranama 17-20. Viši privredni sud je naveo da je pravilan navod apelanta da je u prekršajnim postupcima zastupao D.T. kao zakonskog zastupnika tuženog, tj. kao odgovornog lica u pravnom licu, te i ovi troškovi zastupanja pripadaju apelantu. Međutim, po ocjeni Višeg privrednog suda, svi troškovi su apelantu plaćeni po specifikaciji i to u ugovorenom iznosu, a ovi troškovi su takođe sadržani u specifikaciji od decembra 2014. godine na strani 3., 6. i 7. specifikacije. Viši privredi sud je naveo i da je prvostepeni sud dosudio kamate na dosuđene iznose od dana kada su određene radnje preduzete i to za radnje u navedenim predmetima od dana kada je troškovnik ispostavljen, jer suprotan dogovor nije dokazan, a za preostali iznos od dana podnošenja tužbe kada je prvi put takav zahtjev i postavljen, iz kog razloga su i u ovom dijelu navodi apelanta bez osnova. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da su sudovi u predmetnom postupku zauzeli pogrešan stav pri tumačenju ugovornih odredaba ugovora potpisanih između apelanta i tuženog, kao i specifikacije od 8. decembra 2014. godine, a što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava, čime su povrijeđena prava apelanta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević