Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7389/18 (L. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7389/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7389/18, rješavajući apelaciju Ljubiše Vareškića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubiše Vareškića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 209940 18 Kž 2 od 14. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljubiša Vareškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 13. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 209940 18 Kž 2 od 14. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 209940 17 K od 2. aprila 2018. godine, koja je donesena u ponovljenom postupku, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa članom 203. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećena je upućena na parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva.
6. Općinski sud je naveo svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Općinski sud je ukazao šta proizlazi iz iskaza svakog od saslušanih svjedoka kako oštećene, tako i iskaza drugih svjedoka koji su imali saznanja o ovom događaju (10 imenovanih svjedoka), među kojim je i iskaz apelanta koji je dao u svojstvu svjedoka, a koji su u presudi (str. 2 - 13) interpretirani, kao i materijalnih dokaza u spisu, te je u presudi dao stav o vjerodostojnosti i pouzdanosti svakog od tih dokaza.
7. Općinski sud je potom detaljno pojasnio šta se podrazumijeva pod bludnim radnjama, te način njihovog izvršenja. Konačno, Općinski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju postoji osnovni oblik krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa članom 203. stav 1. KZFBiH, budući da u konkretnom slučaju nije ostvaren ni pokušaj krivičnog djela silovanje.
8. Općinski sud je istakao da je, kao i u prethodnom postupku, ponovno utvrdio da su neosnovani navodi odbrane izneseni u završnoj riječi da je uobičajena formulacija u presudama da svjedoku treba pokloniti vjeru, jer nema razloga da nekog neosnovano tereti, a kada su u pitanju odnosi između muškaraca i žena, kao što je u ovom slučaju, tada se primjenjuje formulacija da je događaj sam po sebi neugodan za oštećenu. Zbog tog razloga, kako je dalje istakao Općinski sud, treba vjerovati da je istina ono što oštećena govori, jer bi se u protivnom nepotrebno izlagala neugodnostima, kao što je neosnovana i hipoteza da se eventualno radi o mjerama usmjerenim na diskreditaciju apelanta i njegovog „smjenjivanja“ sa funkcije koju je obavljao. Po mišljenju Općinskog suda, oštećena ne bi sebe dovodila u poziciju krivičnog progona zbog lažnog prijavljivanja, jer je to teško krivično djelo, da je oštećena porodična osoba, supruga i majka, čije je osjećanje stida i morala povrijeđeno, pa se ne vidi zbog čega bi sebe, a time i svoju porodicu izvrgla takvom zakonskom sankcioniranju lažnim prijavljivanjem. Općinski sud je ocijenio neprihvatljivom i tvrdnju odbrane da je radnja oštećene usmjerena na smjenjivanje apelanta sa funkcije koju je obavljao, jer nije naveden niti jedan razlog za to. Istaknuto je da apelant i oštećena nisu nikada dolazili u sukob, te da postoje i drugi navedeni razlozi zbog čega je zaključeno da nedostaje motiv zbog kojeg bi oštećena preduzimala radnje usmjerene na smjenjivanje apelanta sa funkcije. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u međuvremenu došlo i do promjene rukovodećih organa na apelantovom radnom mjestu, na način opisan u presudi, slijedom čega su apelantovi navodi o procesu koji mu je navodno montiran neosnovani i paušalni.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 K 209940 18 Kž 2 od 14. septembra 2018. godine žalbu Tužilaštva i žalbe apelantovih branilaca odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
10. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelantovih branilaca da je izreka presude nejasna i kontradiktorna obrazloženju, te da obrazloženje nema razloga o odlučnim činjenicama. Kantonalni sud je izvršio uvid u izreku pobijane presude, koju je ponovio, te je istakao da je ovakva izreka presude razumljiva i da u sebi sadrži objektivne i subjektivne elemente koji određuju krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim. Isto tako, prema stavu Kantonalnog suda, Općinski sud je u obrazloženju pobijane presude valjano ocijenio sve izvedene subjektivne i materijalne dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te pravilno zaključio da su se u apelantovim radnjama, preduzetim u vrijeme, na mjestu i na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, ostvarila bitna obilježja krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa članom 203. stav 1. KZFBiH.
11. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode oba branioca da je u pobijanoj presudi počinjena relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH, te da je Općinski sud izveo pogrešne činjenične i pravne zaključke da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naprotiv, kako je ocijenio Kantonalni sud, iz sadržaja zapisnika o glavnom pretresu koji je održan u ponovnom postupku proizlazi da je prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbama člana 331a) tačka 4. ZKPFBiH, te da je izveo sve procesne radnje i raspravio o svim spornim pitanjima na koja je ukazao Kantonalni sud u svom rješenju. Pored iskaza saslušanih svjedoka i vještaka, te pisanih nalaza i mišljenja, koji su uz saglasnost stranaka prihvaćeni kao dokazi, po prijedlogu postupajućeg tužioca, apelanta i njegovih branilaca, izvedeni su i drugi dokazi tokom dokaznog postupka koje je prvostepeni sud ocijenio savjesno, u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH, svaki dokaz zasebno i u međusobnoj vezi, nakon čega je pravilno zaključio da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret.
12. Kantonalni sud je, također, ocijenio da se neosnovano u žalbama branilaca prigovara da je ocjenom provedenih dokaza prvostepeni sud izveo pogrešne zaključke o relevantnim činjenicama, te da je izvedene dokaze selektivno ocijenio, u prvom redu dokaze Tužilaštva, dok je zanemario dokaze odbrane. Naprotiv, sve izvedene dokaze na glavnom pretresu prvostepeni sud je ocijenio savjesno u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH, svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, nakon čega je izveo pravilne zaključke o relevantnim činjenicama koje čine činjeničnu osnovu pobijane presude.
13. Kantonalni sud je naveo da su kako u završnoj riječi, tako i u žalbama apelantovi branioci prigovarali iskazima oštećene i iskazima dva imenovana svjedoka, dajući za to vlastito obrazloženje, koje ne proizlazi iz ocjene ovih dokaza. I Kantonalni sud je ocijenio da su prigovori branilaca kako sa glavnog pretresa, tako i oni izneseni u žalbama da je oštećena na ovakav način pokušala diskreditirati apelanta, zbog njegovog radnog mjesta, neosnovani. O svim ovim okolnostima prvostepeni sud je dao valjane razloge u obrazloženju pobijane presude, koje je uradio u smislu člana 305. tačka 7. ZKPFBiH, u kojem je određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza oštećene i apelanta. To što se u iskazima oštećene pojavljuju neznatne razlike sa zapisnika iz istrage i iskaza sa glavnog pretresa je irelevantno, jer je oštećena, u suštini, uvijek iznosila istu verziju događaja. I okolnost da je oštećena tek nakon pet mjeseci, kako se to navodi u žalbama branilaca, od neuropsihijatra zatražila pomoć, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne dovodi u sumnju njen iskaz, a ni iskaze ostalih svjedoka, jer se radi o mladoj ženi, koja je udata i majka malodobnog djeteta, koja živi u patrijarhalnoj sredini, pa je razumljivo da je sve to pokušala na neki način prigušiti, kako ne bi eksponirala sebe i svoju porodicu. O svim ovim, kao i drugim činjenicama koje su relevantne za ovaj krivičnopravni događaj prvostepeni sud je dao valjane razloge, koje nema potrebe ponavljati, a koji žalbenim prigovorima branilaca i vlastitom ocjenom izvedenih dokaza nisu dovedeni u sumnju, pa Kantonalni sud takvo činjenično stanje prihvata kao pravilno i potpuno utvrđeno.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo i povredu „članova 2-
4. Protokola broj 7“. Apelant je prvo iznio hronološki tok predmetnog krivičnog postupka koji je vođen protiv njega pred Općinskim sudom. Apelant je ukazao da je, nakon ukidanja prvostepene presude, Općinski sud u ponovnom postupku donio istovjetnu odluku kao i u prethodnom postupku, mada je imao jasne upute drugostepenog suda u rješenju kojim je presuda ukinuta i postupak vraćen na ponovno suđenje, te da prvostepeni sud u obrazloženju presude nije naveo, niti spomenuo navedeno rješenje Kantonalnog suda, niti upute koje su mu tim rješenjem date, te je ponovo napravio iste greške i povrede krivičnog postupka kao u presudi istog suda od 7. oktobra 2015. godine na apelantovu štetu. Smatra da prvostepeni sud izvedene dokaze nije ocijenio na način kako je to propisano članom 296. ZKPFBiH, nego da je izvršio „svoju“ ocjenu dokaza, koja se apelantu doima kao krajnje pristrasna, subjektivna i proizvoljna. Također, prvostepeni sud je na apelantovu štetu povrijedio i načelo in dubio pro reo. Na sve te povrede postupka apelant, odnosno njegovi branitelji su ukazali u žalbi na prvostepenu presudu, ali se Kantonalni sud na te žalbene navode nije ni osvrnuo, kao da ih nije ni primijetio, kao da su svi ti istaknuti razlozi bili nebitni kod odlučivanja o žalbi i donošenja drugostepene presude. Prema odredbama ZKP, teret dokazivanja je na tužitelju, dakle, tužitelj bi morao van svake razumne sumnje dokazati sve činjenične navode, odnosno činjenični opis krivičnog djela za koje je apelant optužen, što se posebno odnosi na one navode koji čine obilježja tog krivičnog djela, a u slučaju sumnje, morao bi primijeniti institut in dubio pro reo, dakle, donijeti presudu u apelantovu korist. Ukazuje da je prvostepeni sud jednostavno „nasjeo dokazima optužbe“ i poklonio u cijelosti vjeru iskazu oštećene, a iskaze ostalih svjedoka, kao i ostale materijalne dokaze je ocijenio i poklanjao im vjeru samo u onom dijelu i onoliko koliko su bili u saglasnosti sa iskazom oštećene, odnosno nije prihvatio nijedan iskaz i materijalni dokaz ukoliko je bio u suprotnosti sa iskazom oštećene. Navodi da je oštećena u istrazi dala iskaz u svojstvu svjedoka, kao i na glavnom pretresu u tri navrata, te da je u vezi sa navedenim događajem sačinila i službenu zabilješku od 17. decembra 2013. godine koja se nalazi u sudskom spisu. Međutim, svi ti njeni iskazi su u bitnim dijelovima nesaglasni i u međusobnoj koliziji, što upućuje na zaključak da oštećena nije govorila istinu. Iskazu apelanta koji je saslušan kao svjedok u ovoj krivičnopravnoj stvari, koji je prethodno opomenut na dužnost da kaže istinu i na posljedice lažnog svjedočenja, prvostepeni sud nije poklonio vjeru. Smatra da je priča koju je ispričala oštećena iskonstriurana i da je prethodno dobro isplanirana od određenog kruga ljudi koji su po svaku cijenu željeli da smijene apelanta sa pozicije koju je obavljao, jer im je smetao. Osim toga, za apelanta je indikativno i to što oštećena nije odmah prijavila predmetno krivično djelo, a redovni sudovi ni u postupku, niti u obrazloženjima svojih presuda nisu dali razumna objašnjenja u vezi s tim, što apelantu daje za pravo da smatra da je cio postupak bio nepravičan i da se vodio na njegovu štetu, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Oštećena se, vjerovatno po nečijem nagovoru, prvi put javila ljekaru – neuropsihijatru, koji radi u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, pet mjeseci poslije navedenog događaja, a nije se javila svom ljekaru porodične medicine. Dakle, ni Općinski sud, a ni Kantonalni sud nisu objektivno ocijenili dokaze koji su izvedeni tokom postupka, pa su, slijedom toga, izveli pogrešne činjenične i pravne zaključke, sve na apelantovu štetu. Da su i prvostepeni i drugostepeni sud objektivno ocijenili provedene dokaze, kako je to propisano čl. 16. i
296. ZKPFBiH, jedini ispravan činjenični zaključak bi bio da se događaj za koji je apelant proglašen krivim nije desio.
b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Ukazano je da su navodi apelacije neosnovani i paušalni, jer su isticani tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, te da su o njihovoj neosnovanosti dati valjani razlozi u obrazloženjima presuda.
16. Općinski sud je u odgovoru istakao da nisu tačni apelantovi navodi da je prvostepeni sud u ponovnom postupku donio identičnu presudu kao ranije, jer je upravo navedena presuda donesena u skladu sa uputama iz rješenja drugostepenog suda, te da je u prvostepenoj presudi od stranice 2 do stranice 15 prvostepeni sud analizirao izvedene dokaze i, suprotno apelantovim navodima, u skladu sa članom 296. ZKPFBiH, ocijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze u vezi i dao razloge zbog čega neke iskaze svjedoka prihvata, a druge ne, te je na osnovu tako izvedenih dokaza utvrdio da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa članom 203. stav 1. KZFBiH, a koja odluka se očigledno ne sviđa apelantu. Osim ocjene dokaza, prvostepeni sud se i na str. 14 i 15 presude izjasnio i o navodima odbrane iz završne riječi, pa sudu nije jasno iz kojih razloga apelant smatra da su odluka prvostepenog suda i ocjena suda pristrasne, subjektivne i proizvoljne. U apelaciji se ponavljaju navodi koji su isticani i tokom postupka, kao i u žalbi na prvostepenu presudu, a za koje je prvostepeni sud i dao odgovor u prvostepenoj presudi. Općinski sud je istakao da tokom predmetnog krivičnog postupka nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti je sud na apelantovu štetu povrijedio odredbe Evropske konvencije na koje osuđeni ukazuje.
17. Tužilaštvo je navelo da je cijeli krivični postupak protiv apelanta proveden u smislu odredaba ZKPFBiH i poštivanja člana 6. Evropske konvencije, pa je apelantova apelacija neosnovana zbog sljedećih razloga: prvostepenom presudom od 2. aprila 2018. godine sud je naveo šta proizlazi iz iskaza svakog od saslušanih svjedoka, kao i materijalnih dokaza u spisu, pa je sud dao ocjenu svakog od tih provedenih dokaza, a potom ih ocijenio i u njihovoj međusobnoj povezanosti i izveo zaključak da je optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, dalje, Kantonalni sud je u svojoj presudi od 14. septembra 2018. godine, odlučujući o žalbi branitelja apelanta, koji je pobijao presudu i zbog ovog žalbenog razloga, našao da je o ovim, kao i svim drugim činjenicama koje su relevantne za ovaj krivični događaj prvostepeni sud dao valjane razloge, a koji prigovorima branitelja optuženog i vlastitom ocjenom izvedenih dokaza nisu dovedeni u sumnju.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 203. stav (1) Silovanje (1) Ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 208. stav (1) Bludne radnje (1) Ko u slučajevima iz čl. 203. (Silovanje), 204. (Spolni odnošaj s nemoćnom osobom), 205. (Spolni odnošaj zloupotrebom položaja) i 206. (Prinuda na spolni odnošaj) ovoga zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav 7.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 32 0 K 209940 18 Kž 2 od 14. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 17. oktobra 2018. godine, a da je podnio apelaciju 13. decembra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela bludne radnje, te da je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju zbog proizvoljne ocjene dokaza i, slijedom toga, proizvoljne primjene procesnog prava.
29. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava i proizvoljno utvrđivanje činjeničnog stanja, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
31. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
32. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, Općinski sud je u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant izvršio sporne bludne radnje analizirao sadržaj iskaza oštećene koja je opisala radnje koje je apelant preduzeo spornog dana, doveo ga u vezu s iskazima drugih svjedoka, te u konačnici s materijalnim dokazima iz kojih slijedi da je mogao s visokim stepenom pouzdanosti zaključiti da njena priča djeluje vrlo uvjerljivo. Zatim, Općinski sud je detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao jasno obrazloženje o iskazu apelanta kao svjedoka, te dao obrazloženje zašto njegovom iskazu nije poklonio vjeru. Dalje, proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom Općinski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, odnosno da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo.
33. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, redovni sudovi su, po ocjeni Ustavnog suda, utvrdili odlučne činjenice u vezi sa preduzimanjem radnji apelanta prema oštećenoj za koje je proglašen krivim, zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima, u konačnici, problematizira primjenu procesnog prava u predmetnom postupku u vezi sa inkriminiranim radnjama. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza, ili da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelant je u dijelu obrasca apelacije broj 5 naveo da smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo iz „članova 2 - 4. Protokola broj 7“. Međutim, ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazao na bilo šta što bi upućivalo na navedenu povredu, osim nezadovoljstva odlukom kojom su odbijene žalbe njegovih branitelja izjavljene protiv presude kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovog navoda, a imajući u vidu sadržaj osporene presude, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, smatra da nema potrebe da se dalje upušta u razmatranje ovog navoda.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada za svoje odlučenje u tom pogledu daju detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević