Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7676/18 („Alija Hodžić-Alhos“ d.d. Sarajevo, u stečaju)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Stečaj
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7676/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7676/18, rješavajući apelaciju „Alija Hodžić-Alhos“ d.d. Sarajevo, u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Alija Hodžić-Alhos“ d.d. Sarajevo, u stečaju, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 212852 17 Rev od 16.

oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Alija Hodžić-Alhos“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 212852 17 Rev od 16. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Porezne uprave FBiH – Kantonalni ured Orašje (u daljnjem tekstu: prvotužena) i od Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena; zajedno: tužene) zatraženo je 14. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotužena su u periodu od 20. maja do 5. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 212852 11 Ps od 1. februara 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene da mu isplate iznos od 86.483,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je pred Općinskim sudom u Orašju vođen izvršni postupak protiv „Sava“ d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: izvršenik), i to na nekretninama izvršenika (u naravi označeno kao zemljište i poslovna zgrada; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), da su u predmetnom izvršnom postupku tužene učestvovale kao tražioci izvršenja, da su predmetne nekretnine prodate najboljem ponuđaču, te da je iz iznosa dobivenog prodajom predmetnih nekretnina izvršenika, između ostalih, namireno i potraživanje tuženih kao tražilaca izvršenja u iznosu od 86.483,02 KM. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant na nekretninama koje su bile predmet navedenog izvršnog postupka postao pretpostavljeni vlasnik i nosilac prava raspolaganja i korištenja po tri pravna osnova, i to: po osnovu Samoupravnog sporazuma iz 1975. godine kojim je na apelanta preneseno pravo korištenja i raspolaganja na navedenim nekretninama, po osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda od 24. marta 2008. godine kojom je utvrđeno da apelant ima pravo korištenja i raspolaganja na predmetnim nekretninama, te na osnovu činjenice da je u nadležnoj Službi katastra u Općini Orašje još uvijek kao posjednik predmetnih nekretnina upisan apelant i njegov pravni prednik. Općinski sud je utvrdio da je u postupku privatizacije izvršenik predmetne nekretnine prikazao samo kao dio svog pasivnog podbilansa, na koji način je, prema ocjeni Općinskog suda, priznao da nije bio vlasnik niti nosilac bilo kakvog prava nad predmetnim nekretninama koje su bile predmet izvršenja pred Općinskim sudom u Orašju.

7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je apelant dokazao da u momentu donošenja rješenja o izvršenju, te u momentu dosude predmetne nekretnine u izvršnom postupku, izvršenik nije bio vlasnik predmetne nekretnine, nego je to bio apelant. Osim toga, budući da je nad apelantom mnogo prije pokretanja izvršnog postupka, još 2004. godine, otvoren stečajni postupak, Općinski sud je ocijenio da, u skladu s odredbama čl. 60. i

30. Zakona o stečajnom postupku, nije postojala mogućnost da se imovina koja pripada stečajnoj masi (što sporna nekretnina jeste bila) prodaje u drugom postupku, osim stečajnog postupka koji se vodi nad apelantom, a pogotovo nije postojala mogućnost da se ekvivalent te prodaje (novac) ne vrati u stečajnu masu apelanta.

8. Odlučujući o žalbi tuženih, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 212852 13 Pž od 25. decembra 2015. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženu ukinuo i tužbu odbacio, dok je u odnosu na drugotuženu prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 86.483,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom odbijen.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u odnosu na žalbu prvotužene ukazao na odredbu člana 291. stav 1. ZPP kojom je određeno da stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice, dok je odredbom člana 4. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o Poreznoj upravi) propisano da je Porezna uprava federalna uprava u sastavu Ministarstva finansija. Iz citiranog člana proizlazi zaključak da prvotužena ne može samostalno, bez Ministarstva, biti označena kao stranka u postupku jer nema svojstvo pravnog lica. Kako je stranačka sposobnost procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka, te kako je u prvostepenom postupku kao tužena učestvovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, Kantonalni sud je, na osnovu člana 227. stav 3. ZPP, prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženu, koja nema stranačku sposobnost, ukinuo i tužbu odbacio. Pri tome je Kantonalni sud istakao da je neosnovan zaključak prvostepenog suda da se procesna sposobnost prvotužene zasniva na odredbi člana 89. Pravilnika o procedurama prinudne naplate poreznih obaveza iz 2002. godine jer se stranačka sposobnost određuje prema ZPP i prema materijalnom propisu, a što je u konkretnom slučaju Zakon o Poreznoj upravi koji je odredio status Porezne uprave.

10. Prema ocjeni Kantonalnog suda, osnovan je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su predmetne nekretnine, na kojima je kao vlasnik bio upisan izvršenik, prodate u zakonito provedenom izvršnom postupku Općinskog suda u Orašju, te da je iz cijene koja je ostvarena u tom postupku drugotužena kao tražilac izvršenja naplatila svoja potraživanja prema navedenom pravnom licu, dok je u postupku protivizvršenja odbijen apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 86.483,02 KM (apelant je kao treće lice podnio prijedlog za protivizvršenje protiv tuženih radi isplate utuženog iznosa, koji je odbijen rješenjem Općinskog suda u Orašju od 20. januara 2011. godine, odnosno drugostepenim rješenjem Kantonalnog suda u Odžaku od 28. aprila 2011. godine). Dakle, drugotužena je na zakonit način u izvršnom postupku naplatila svoje potraživanje od izvršenika, iz čega proizlazi zaključak da apelant i drugotužena nisu bili ni u kakvom pravnom odnosu, pa je prvostepeni sud pogrešno ocijenio da postoji pasivna legitimacija drugotužene u konkretnoj pravnoj stvari.

11. Kantonalni sud je dalje ukazao da stjecanje bez osnova postoji kada dio imovine jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema osnov u pravnom poslu ili zakonu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant ne može zahtijevati isplatu od drugotužene pozivanjem na propise o stjecanju bez osnova jer je drugotužena iznos od 86.483,02 KM naplatila u izvršnom postupku prodajom nekretnine koja je bila u vlasništvu izvršenika, tako da na strani drugotužene nema stjecanja bez osnova, odnosno na strani drugotužene ne postoji obogaćenje koje bi odgovaralo osiromašenju apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da drugotužena ne bi bila legitimirana ni u odnosu na potraživanje utuženog iznosa, ni po osnovu naknade štete jer, nasuprot zaključku prvostepenog suda, nije dokazano da imovina na kojoj je provedeno izvršenje nije bila u vlasništvu izvršenika, kao ni da je drugotužena to znala, odnosno mogla znati. U tom pravcu Kantonalni sud je pojasnio da bi kod zahtjeva, kao što je postavljen u tužbi, pasivno bio legitimiran samo izvršenik u odnosu na kojeg bi apelant morao dokazati da je on vlasnik nekretnine koja je prodata u izvršnom postupku. Iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno u toku postupka, odnosno kod činjenice da je izvršenik tokom cijelog izvršnog postupka bio u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, a da apelant nije tražio ni upis zabilježbe spora u zemljišnoj knjizi po presudi Općinskog suda od 24. marta 2008. godine (kojom je utvrđeno da apelant ima pravo korištenja i raspolaganja predmetnom nekretninom), drugotužena nije imala nikakvog razloga da posumnja u tačnost navedenog upisa. Kantonalni sud je također naveo da je namirenje potraživanja drugotužene u izvršnom postupku prema izvršeniku izvršeno u zakonito provedenom izvršnom postupku, pa drugotužena ne može ni na koji način biti u bilo kakvoj obavezi prema apelantu. Ta obaveza ne proizlazi ni iz člana 60. Zakona o stečajnom postupku, na koji se pozvao prvostepeni sud, jer je upravo stavom 2. navedenog člana izuzeto od zabrane stjecanje imovine povjerenjem u zemljišne knjige i druge javne registre.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 212852 17 Rev od 16. oktobra 2018. godine reviziju odbio.

13. Vrhovni sud je naveo da, suprotno revizionim prigovorima, nije osnovan prigovor povrede odredbi parničnog postupka koji ima u vidu odredba člana 291. st. 1. i 2. ZPP, u situaciji kada je drugostepeni sud odbacio tužbu u odnosu na prvotuženu zato što je odredbom člana 4. Zakona o Poreznoj upravi regulirano da je Porezna uprava federalna uprava u sastavu Ministarstva finansija, tako da ona ne može samostalno biti označena kao stranka u postupku jer nema svojstvo pravnog lica. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je tačno da je odredbom člana 291. stav 3. ZPP regulirano da parnični sud može izuzetno s pravnim učinkom u određenoj parnici priznati svojstvo stranke određenom obliku udruživanja. Međutim, u toku parničnog postupka takvo konstitutivno rješenje iz stava 3. člana 291. ZPP prvostepeni sud nije donio, takvog prijedloga u toku postupka i nije bilo, pa je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je na osnovu odredbi člana 227. stav 3. ZPP u odnosu na prvotuženu ukinuo presudu i odbacio tužbu.

14. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na drugotuženu, ocijenivši da je drugostepena presuda donesena na pravilan i zakonit način. Pri tome je Vrhovni sud ukazao na odredbu člana 210. st. 1. i 2. ZOO koju je citirao, naglasivši da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe. Naime, kod činjenice da je drugotužena u izvršnom postupku prodajom nekretnine, koja je bila u vlasništvu izvršenika, naplatila svoje potraživanje, nema uvjeta za primjenu navedenog instituta. U vezi s tim Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da nema osnova ni za naknadu štete jer je imovina na kojoj je provedeno izvršenje u toku izvršnog postupka bila u vlasništvu izvršenika, dakle, izvršenik je tokom cijelog izvršnog postupka bio u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, pri čemu apelant nije ni ishodio eventualni upis zabilježbe spora u zemljišnoj knjizi, niti je na bilo koji način doveo u pitanje tačnost navedenog upisa. Imajući u vidu da apelant nije nikada u zemljišnim knjigama izvršio zabilježbu svojih prava raspolaganja i korištenja na spornim nekretninama po osnovu Samoupravnog sporazuma iz 1975. godine na koji se pozvao, kao ni vođenje spora u toku postupka pred Općinskim sudom u Sarajevu (u kojem je utvrđeno da apelant ima pravo korištenja i raspolaganja predmetnom nekretninom), Vrhovni sud je, cijeneći načela konstitutivnog dejstva upisa u pogledu stjecanja prava vlasništva na nekretninama (upisa u zemljišnu knjigu) i povjerenja u tačnost i potpunost upisa (čl. 5. i 9. Zakona o zemljišnim knjigama), ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant u predmetnom parničnom postupku nije dokazao da je drugotužena namirena na njegov račun da bi mu pripadala prava iz člana 210. ZOO. Pored toga, Vrhovni sud je ocijenio da ostali revizioni prigovori nemaju utjecaja na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, pa ih nije posebno ni obrazlagao (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

16. Povredu navedenih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je u predmetnom parničnom postupku dokazano kako su tužene u izvršnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Orašju prodale nekretnine čiji je pretpostavljeni vlasnik i nosilac prava raspolaganja i korištenja bio apelant, te se na taj način neosnovano obogatile na apelantovu štetu. Dalje navodi da je u provedenom postupku nesporno dokazao kako u momentu donošenja rješenja o izvršenju, te u momentu dosude nekretnine u tom postupku, izvršenik nije bio vlasnik predmetne nekretnine, već je nekretnina bila u apelantovom vlasništvu. U vezi s tim pogrešan je i stav da u ovoj parničnoj stvari ne postoji pasivna legitimacija na strani tuženih. Konačno, apelant smatra kako su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili i odredbe čl. 30. i 60. Zakona o stečajnom postupku. b)Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u osporenoj presudi. Smatra da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je naveo da su razlozi za preinačenje prvostepene presude i donošenje odluke o odbačaju tužbe, odnosno odbijanju tužbenog zahtjeva navedeni u obrazloženju drugostepene presude, te predstavljaju i odgovor na apelaciju.

19. Prvotužena je navela da je osporenom presudom na zakonit način utvrđeno da se u provedenom izvršnom postupku ne radi o neosnovanom obogaćenju, te da nisu osnovani prigovori povrede odredbi parničnog postupka, kao i pogrešne primjene materijalnog prava od strane drugostepenog suda. Također smatra da nisu osnovani apelacioni navodi o pogrešnoj primjeni člana 210. ZOO kada je izvršenik (očiglednom greškom je navedeno tuženi) u vrijeme provođenja izvršnog postupka bio vlasnik nekretnine koja je bila predmet prodaje, dakle bio u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik i mnogo prije nego što je pokrenut postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu.

20. Drugotužena je navela da su Vrhovni i Kantonalni sud pravilno zaključili da apelant i drugotužena nisu ni u kakvom pravnom odnosu, da nema osnova, ni dokaza za primjenu instituta stjecanja bez osnova u odnosu na drugotuženu i njene organe i tijela, ni instituta naknade štete, ni za primjenu Zakona o stečajnom postupku. Ističe da je sve ono što je naveo u apelaciji apelant mogao isticati i dokazivati samo u nekom postupku protiv izvršenika koji je u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina u vrijeme prodaje tih nekretnina, a nikako u postupku protiv drugotužene i njenih organa i tijela. Smatra da u konkretnom slučaju nema osnova za primjenu instituta stjecanja bez osnova u odnosu na drugotuženu i njene organe i tijela s obzirom na to da je postojao pravni osnov za prodaju nekretnina u izvršnom postupku – pravomoćno i izvršno rješenje Porezne uprave FBiH o naplati porezne obaveze iz imovine poreznog dužnika – izvršenika koji je u zemljišnoj knjizi bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina. Također smatra da nema osnova ni za primjenu instituta naknade štete u odnosu na drugotuženu i njene organe i tijela budući da izvršni postupak i prodaju predmetnih nekretnina nije provela drugotužena, već Općinski sud u Orašju. V.Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima FBiH („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.

(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 291.

(1) Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice.

(2) Posebnim propisima može se odrediti ko može biti stranka u postupku osim fizičkih i pravnih lica.

(3) Parnični sud može, izuzetno, sa pravnim djejstvom u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost po odredbama st. 1. i 2. ovog člana, ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini ispunjavaju bitne uslove za sticanje stranačke sposobnosti, a naročito ako raspolažu imovinom na kojoj se može sprovesti izvršenje.

(4) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana, kojim se priznaje svojstvo stranke u parnici nije dozvoljena posebna žalba.

23. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 32/04, 42/06 i 52/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

Pojam stečajne mase Stečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drugačije. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema masi (povjerioci mase).

Član 60.

Isključivanje sticanja prava na imovinu koja ulazi u stečajnu masu (1) Nakon otvaranja stečajnog postupka ne mogu se valjano sticati prava na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, čak i u slučaju da se to sticanje ne temelji na raspolaganju stečajnog dužnika, ni na prinudnom izvršenju ili osiguranju u korist stečajnog povjerioca.

(2) Odredbe stava 1. ovog člana ne odnose se na slučajeve sticanja povjerenjem u zemljišne knjige i druge javne registre.

24. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04 i 32/19 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona.

(2) Odredbom stava 1. ovog člana se ne diraju propisi o sticanju vlasništva odnosno drugih prava po osnovu nasljeđivanja.

Član 9.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 212852 17 Rev od 16. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv jer se radi o postupku isplate duga u kojem je donesena odluka koja ima utjecaja na apelantova ustavna prava. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Iz apelacionih navoda, također, proizlazi da apelant smatra kako su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili i odredbe čl. 30. i

60. Zakona o stečajnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbačen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, dok je u odnosu na drugotuženu odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 86.483,02 KM zbog neosnovanog bogaćenja na strani tuženih. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu člana 210. ZOO budući da je drugotužena u izvršnom postupku prodajom predmetne nekretnine koja je bila u vlasništvu izvršenika naplatila svoje potraživanje. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da u konkretnom slučaju nema osnova ni za naknadu štete jer je imovina na kojoj je provedeno izvršenje u toku izvršnog postupka bila u vlasništvu izvršenika, dakle, izvršenik je tokom cijelog izvršnog postupka bio u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući apelaciju istog apelanta, podnesenu protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku i Općinskog suda u Orašju u postupku protivizvršenja, donio Odluku broj AP 2796/11 kojom je apelaciju odbio (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2796/11 od 13. januara 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je istakao „da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom prijedlogu, zauzeli stav da je prijedlog neosnovan s obzirom na činjenično utvrđenje da iz navedenog zemljišnoknjižnog izvoda proizlazi da je izvršenik bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina, te da su predlagači izvršenja podnijeli prijedlog za izvršenje u skladu s odredbom člana 70. stav 1. ZIP-a, kao i da je postupak prodaje spornih nekretnina proveden prije nego što je pokrenut i pravomoćno okončan postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu“. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u konačno osporenoj odluci, istakao „da je apelant zanemario načela konstitutivnog dejstva, u pogledu stjecanja prava vlasništva na nekretninama (upisom u zemljišnu knjigu), i javnog povjerenja tačnosti i potpunosti upisa u zemljišnim knjigama iz odredbi čl. 5. i 9. Zakona o zemljišnim knjigama, zaključujući da se u predmetnoj pravnoj stvari ne može primijeniti odredba člana 268. stav 1. ZUR-a na koju se apelant pozvao u svom prijedlogu. […] Dakle, zaključeno je da je apelantov prijedlog za protivizvršenje neosnovan budući da on u predmetnom postupku nije dokazao da je pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina (iz člana 48. ZVPO), odnosno da su tražioci izvršenja namireni na njegov račun, te da mu slijedom tog utvrđenja pripadaju prava iz člana 58. ZIP-a“. Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek „kada je na [...] utvrđeno činjenično stanje primijenjeno relevantno materijalno i procesno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti“. Dovodeći obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda, kojom je potvrđen stav Kantonalnog suda, u vezu s odredbama propisa na koje su se ti sudovi pozvali u osporenim odlukama, kao i sa stavom Ustavnog suda zauzetog u citiranoj Odluci broj AP 2796/11, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant tvrdi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili i odredbe čl. 30. i 60. Zakona o stečajnom postupku. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili ovim pitanjima, te iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da obaveza drugotužene ne proizlazi ni iz člana

60. Zakona o stečajnom postupku, na koji se pozvao prvostepeni sud, jer je upravo stavom 2. navedenog člana izuzeto od zabrane stjecanje imovine povjerenjem u zemljišne knjige i druge javne registre. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani.

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

37. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud potvrdio stav Kantonalnog suda da apelant nije dokazao da je drugotužena namirena na njegov račun, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbi člana 210. ZOO i pri tome u obrazloženjima dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredbi ZOO, ZPP i Zakona o stečajnom postupku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu.

39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7676/18 („Alija Hodžić-Alhos“ d.d. Sarajevo, u… | Sudska praksa | Aktio