Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2484/20 (T. M.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2484/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2484/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Tomislav Mitrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Mitrović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 K 052124 20 Kž od 28. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Han Pijeska, kojeg zastupa Danilo Mrkaljević advokat iz Srebrenice, podnio je 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 K 052124 20 Kž od 28. aprila 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 K 052124 18 K od 4. oktobra 2019. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela krađe iz člana 224. stav (4) u vezi sa stavom (3) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, koja kazna se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti predmetne presude ne počini novo krivično djelo. Apelant je takođe obavezan da plati novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM, te da da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 150,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je svjedok, geometar (Ž.P) u svom iskazu naveo da je na lice mjesta izašao sa zadatkom da utvrdi broj parcele na kojoj je izvršena sječa, te je utvrdio da je to k.č. broj 167 KO Japaga, koja je u katastarski list upisana kao vlasništvo Republike Srspke, te da je prilikom utvrđivanja ove činjenice koristio GPS oznake nakon čega je sačinio kopiju katastarskog plana i obilježio mjesta na parceli na kojoj su se nalazili panjevi (kompjuterskim unošenjem GPS koordinata na kopiju plana). Osnovni sud je naveo da je geometar dalje izjavio da je parcela 167 dio odjela 109, te da u okviru tog odjela ima još parcela. Osnovni sud je naveo da je, dakle, apelant cjelokupnu sječu izvršio na državnoj parceli jer se iz skice lica mjesta koju je sačinio geometar vidi da je sječa izvršena duboko unutar državne šume, daleko od granica sa drugim parcelama. Osnovni sud je dalje naveo da na osnovu provedenih dokaza odbrane (brojni materijalni dokazi, nalaz i mišljenje vještaka, te izjava o naslijeđu od 14. maja 1988. godine dana pred službenim licem) ne može pouzdano zaključiti da je apelant sječu izvršio na vlastitoj parceli. Osnovni sud je takođe naveo da su iz dokaza odbrane nesumnjivo utvrđene činjenice da su nepokretnosti prednika apelanta bile predmet oduzimanja i vraćanja, ali da se iz tih dokaza ne vidi u kakvoj je vezi k.č.167 KO Japaga čiji je vlasnik i posjednik RS sa 1/1 dijela (a na kojoj k.č. je izvršeno predmetno krivično djelo) sa nepokretnostima na koje se odnosi sadržina isprava koje je apelant predočio. Osnovni sud je dalje naveo da je pitanje prava svojine na parceli na kojoj je sječa izvršena bilo prethodno pravno pitanje koje je u krivičnom postupku riješeno u korist optužbe budući da je zastupnica optužbe iskazom geometra i ispravama dokazala da je sječa izvršena na državnoj parceli dok apelant svojim dokaznim sredstvima nije dokazao da je na ovoj parceli stekao pravo svojine na bilo koji način predviđen Zakonom o stvarnim pravima. Osnovni sud je naveo da stoga ne prihvata odbranu apelanta da parcela na kojoj je sječa izvršena predstavlja njegovu svojinu jer nikada nije izuzeta iz posjeda njegovih predaka, te da je cijelo vrijeme do sada vođen odgovarajući postupak radi naknade za oduzeto zemljište, koja naknada do sada nije isplaćena. Osnovni sud je naveo da je, imajući u vidu zakonsku definiciju krivičnog djela krađe iz čl. 224. stav (4) u vezi sa stavom (3) KZ RS, apelanta oglasio krivim za navedeno krivično djelo.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 4. oktobra 2019. godine, Okružni sud je Presudom broj 92 0 K 052124 20 Kž od 28. aprila 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da žalbeni navod da prvostepeni sud nije utvrdio o kojoj se parceli radi (budući da je u izreci prvostepene presude navedeno da je predmetno krivično djelo apelant počinio „u odjelu br. 109, PJ Javor, RJ Han Pijesak“) nije od uticaja na konkretnu pravnu stvar, s obzirom da se iz svih materijalnih dokaza (koji se odnose na konkretnu lokaciju), nesporno zaključuje „da je u pitanju pomenuti odjel, dok se iz lista nepokretnosti br. 38 KO Japaga utvrđuje da su parcele br. 167. i 169. svojina Republike Srpske“, te tako, sve što se na njima posječe i sa njih prisvoji, bez odgovarajuće dokumentacije, predstavlja tuđu pokretnu stvar. Okružni sud je dalje ukazao da žalbeni navodi koji ističu „borbu“ nasljednika za dokazivanje da im je oduzeta imovina i svi postupci u tom pravcu, ne daju za pravo tim istim nasljednicima, pa ni apelantu, da raspolažu šumom, kao da je njihovo vlasništvo, jer još uvijek traju postupci za dokazivanje i utvrđivanje istog. Okružni sud je naveo da je, dakle, prvostepeni sud, nesporno utvrdio da se radi o državnoj šumi, tako da, argumentima žalbe, po ocjeni tog suda, nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja pobijane presude u pogledu činjenica koje su od značaja za postojanje krivičnog djela i stepena krivice apelanta.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da se ne može van razumne sumnje tvrditi da je sječa izvršena u tuđoj šumi, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o tuđoj, tj. „državnoj“ šumi, nego o šumi koja je „od apelantovih predaka oduzeta po osnovu arondacije, ali nikad nije izuzeta ih njihovog posjeda, te su i danas u toku postupci o nadoknadi za tu šumu“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav (2) ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, pri čemu se naročito osvrnuo na utvrđenje da je predmetno krivično djelo izvršeno na parceli koja je svojina Republike Srpske, za šta je Okružni sud dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević