Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1812/20 (I.K.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1812/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1812/20, rješavajući apelaciju I. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija I. K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 051549 20 Kž od 16. lipnja 2020. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju br. 25 0 K 051549 20 Kv 2 od 4. lipnja 2020. godine, 25 0 K 051549 20 Kv od 14. svibnja 2020. godine i 25 0 K 051549 20 Kpp od 10. svibnja 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Dino Dabić, odvjetnik iz Orašja, podnio je 21. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 051549 20 Kv od 14. svibnja 2020. godine i Rješenja suca za prethodni postupak Općinskog suda broj 25 0 K 051549 20 Kpp od 10. svibnja 2020. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1812/20.
2. Apelant je po iskazanom punomoćniku 26. lipnja 2020. godine podnio novu apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 051549 20 Kž od 16. lipnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda broj 25 0 K 051549 20 Kv 2 od 4. lipnja 2020. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 2163/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojevima AP 1812/20 i AP 2163/20 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1812/20.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona Orašje (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 29. svibnja i 2. srpnja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Sudionici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 15. lipnja do 17. srpnja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Rješenja o određivanju pritvora
7. Rješenjem suca za prethodni postupak Općinskog suda broj 25 0 K 051549 20 Kpp od 10. svibnja 2020. godine apelantu je kao osumnjičenoj osobi određen pritvor u trajanju od mjesec dana počev od 8. svibnja 2020. godine zbog utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo teške krađa iz članka 287. stavak 1. u svezi sa čl. 31. i 55. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu.
KZFBiH).
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo 10. svibnja 2020. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu uz obrazloženje da iz prikupljenih materijalnih dokaza proizlazi utemeljena sumnja da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, kao i iz apelantovog priznanja i iskaza svjedoka te obavljenih očevida. Glede opravdanosti pritvora zbog bojazni da bi apelant mogao ponoviti kazneno djelo, Tužiteljstvo je u prijedlogu istaknulo da se apelant utemeljeno sumnjiči da je u vrlo kratkom vremenskom razdoblju počinio šest kaznenih djela protiv imovine, od kojih je većina izvršena provaljivanjem zatvorenog prostora i da su počinjena u saizvršilaštvu. Uz prijedlog su dostavljeni do tada prikupljeni materijalni dokazi te zapisnik o ispitivanju apelanta i svjedoka (imena pobrojana u obrazloženju rješenja). Apelantova obrana je predložila da sud izrekne neku od blažih mjera.
9. Sudac za prethodni postupak je ocijenio da je u okolnostima konkretnog slučaja opravdano apelantu izreći pritvor u trajanju od mjesec dana kao najstrožu mjeru iz članka 146. stavak 1. točka
c) Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Navedeno mišljenje je obrazloženo, prije svega, postojanjem utemeljene sumnje da je apelant počinitelj produljenog kaznenog djela teške krađe koja proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora za svaku od šest točaka prijedloga za određivanje pritvora povodom provalnih krađa u obiteljske objekte osoba poimenično navedenih u obrazloženju (vlasnici objekata uglavnom uposleni u inozemstvu), čiji je sadržaj detaljno naveden na str. 3. i 4. obrazloženja rješenja. Osim toga, sudac za prethodni postupak je imao u vidu da je apelant u svojstvu osumnjičenog ispitan dva puta, 8. i 10. svibnja 2020. godine u PU Orašje i prostorijama Tužiteljstva, da je prilikom prvog ispitivanja, nakon što mu je saopćeno za koje radnje se tereti, izjavio da bez ikakve prisile priznaje da je sva djela počinio zajedno sa svojim bratom, da se kaje i da će pokazati mjesta na kojima je sakrio predmete koji potječu iz navedenih djela s ciljem ublažavanja kazne. Prilikom drugog saslušanja obavljenog u prisustvu branitelja apelant se branio šutnjom. U tom pravcu, referirajući se na prigovore obrane da je apelantova izjava dana prilikom prvog saslušanja nezakonit dokaz, pa i svi dokazi koji su proistekli iz navedene izjave, Općinski sud je naveo da se, nasuprot stajalištu apelantovog branitelja, radi o dokazu na kojem se može temeljiti sudska odluka. Ovo iz razloga, kako je dalje obrazloženo, jer je odredbom članka 59. stavak 1. ZKP-a propisano da osumnjičeni prilikom prvog ispitivanja mora imati branitelja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za kazneno djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. Budući da apelant nije ni nijem ni gluh, niti je osumnjičen za kazneno djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, nego za kazneno djelo teške krađe za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, to prilikom prvog ispitivanja nije morao imati branitelja. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelant je prilikom prvog ispitivanja obaviješten o tome što mu se stavlja na teret i u smislu članka 92. stavak 2. ZKP-a poučen je o pravu da nije dužan iznositi svoju obranu, niti odgovarati na postavljena pitanja, pa je zaključeno da se njegova izjava od 8. svibnja 2020. godine, koja je dana bez prisile ili nagovaranja, može koristiti kao dokaz. Okolnost da je prilikom drugog saslušanja 10. svibnja 2020. godine apelant izjavio da će se braniti šutnjom i da je tu izjavu dao u prisustvu svoga branitelja ne čini njegovu raniju izjavu nezakonitom.
10. Uz postojanje utemeljene sumnje, sudac za prethodni postupak je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja postoji i poseban pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a. U tom kontekstu je navedeno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, ako se nađe na slobodi, mogao ponoviti kazneno djelo teške krađe za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U tom smislu su navedene i konkretne okolnosti koje proizlaze iz materijalne dokumentacije dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora, između ostalog, da mu je 2. ožujka 2018. godine izrečena zavodska mjera upućivanja u odgojnu ustanovu zbog počinjenja istog produljenog kaznenog djela; da je pušten iz odgojne ustanove 16. travnja 2020. godine i da se utemeljeno sumnjiči da je u kratkom vremenskom razdoblju nakon toga, od 30. travnja do 8. svibnja 2020. godine, počinio kaznena djela opisana u toč. od 1. do 6. prijedloga za određivanje pritvora. Osim toga, cijenjena je okolnost da je apelant osoba lošeg financijskog i materijalnog stanja i da je kao maloljetnik počinio produljeno kazneno djelo teške krađa, pa sve naprijed navedene okolnosti opravdano upućuju na bojazan da bi, ako se nađe na slobodi, mogao ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Imajući to u vidu, sudac za prethodni postupak je ocijenio da je utemeljen prijedlog za određivanje pritvora apelantu.
11. Rješenjem vijeća Općinskog suda broj 25 0 K 051549 20 Kv od 14. svibnja 2020. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba protiv rješenja o određivanju pritvora od 10. svibnja 2020. godine. U obrazloženju rješenja su navedeni žalbeni razlozi kojima je suštinski ukazano na nezakonitost ispitivanja apelanta u svojstvu osumnjičenog (8. svibnja 2020. godine), te stoga neutemeljenosti mjere pritvora. Nakon što je pobijano rješenje ispitalo u granicama žalbenih razloga, vijeće Općinskog suda je ocijenilo da je žalba neutemeljena ukazujući pri tome na relevantne dijelove pobijanog rješenja suca za prethodni postupak, u kome su navedeni brojni dokazi iz kojih proizlazi kako utemeljena sumnja kao opći uvjet za mjeru pritvora tako i poseban pritvorski razlog.
Rješenja o produljenju pritvora
12. Odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva, vijeće Općinskog suda je donijelo Rješenje broj 25 0 K 051549 20 Kv 2 od 4. lipnja 2020. godine kojim je apelantu pritvor produljen za dva mjeseca, s tim da počinje teći 4. lipnja i završava 4. kolovoza 2020. godine. Produljenje pritvora je predloženo iz istih razloga iz kojih je apelantu određen pritvor uz obrazloženje da i dalje egzistiraju identični razlozi. Apelantova obrana je predložila blažu mjeru osiguranja, konkretno mjeru zabrane. Nakon što je vijeće razmotrilo navode Tužiteljstva i apelantove obrane, ocijenjeno je da je utemeljen prijedlog za produljenje pritvora apelantu. U nastavku su ponovljeni dokazi i razlozi koje je sudac za prethodni postupak imao u vidu prilikom određivanja pritvora, konkretno materijalne dokaze i izjave svjedoka (oštećenih) koji upućuju na postojanje utemeljene sumnje o počinjenju produljenog kaznenog djela teške krađe. Budući da je apelantova obrana i u žalbi ukazala na nezakonitost apelantove izjave dane na zapisnik 8. svibnja 2020. godine prilikom prvog saslušanja, vijeće Općinskog suda je, cijeneći neutemeljenost istaknutog prigovora, ukazalo da iz navedenog zapisnika jasno proizlazi da je apelantu priopćeno za što se tereti, da je bez ikakve prisile priznao da je počinio navedena djela skupa sa svojim bratom, da je izrazio kajanje i naveo da će pokazati mjesta gdje je sakrio predmete koji potječu iz navedenih djela te u konačnici da ga je na izvršenje djela natjerala njegova materijalna i financijska situacija. Pri tome, nije prihvaćena tvrdnja da je zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog nezakonit dokaz jer iz navedenog zapisnika proizlazi da je apelant kao osumnjičena osoba u smislu članka 92. stavak 2. ZKP-a poučen o pravu da nije dužan iznositi svoju obranu, niti odgovarati na postavljena pitanja te da je svoju izjavu dao bez ikakve prisile ili pritiska. Njegova kasnija izjava od 10. svibnja 2020. godine da će se braniti šutnjom ne čini raniju izjavu nezakonitom. Vijeće Općinskog suda je osim toga, cijeneći neophodnost produljenja mjere pritvora, pored utemeljene sumnje, imalo u vidu da i dalje postoji poseban razlog za pritvor iz odredbe članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a jer i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, ako se nađe na slobodi, mogao ponoviti kazneno djelo za koje se sumnjiči. U tom kontekstu su ponovljeni razlozi koje je imao u vidu sudac za prethodni postupak prilikom određivanja pritvora, te je u konačnici pritvor produljen na temelju članka 149. stavak 2. ZKP-a.
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 K 051549 20 Kž od 16. lipnja 2020. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 4. lipnja 2020. godine. U obrazloženju rješenja su navedeni žalbeni razlozi kojima je apelantova obrana ukazala na bitne povrede odredbi kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te nezakonitost ispitivanja apelanta u svojstvu osumnjičenog. Nakon što je pobijano rješenje ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu članka 321. ZKP-a, Kantonalni sud je zaključio da je žalba neutemeljena te je u nastavku obrazloženja naveo razloge za takvo stajalište. U svezi s tim je navedeno: da je prvostupanjski sud na temelju predloženih i provedenih dokaza pravilno utvrdio da postoji opći uvjet za određivanje pritvora jer postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo za koje se sumnjiči; da su navedeni svi materijalni dokazi prikupljeni u dosadašnjem tijeku postupka; da su navedene izjave svjedoka iz kojih nesumnjivo proizlazi da je u kratkom vremenskom razdoblju počinjeno više kaznenopravnih radnji teške krađe na štetu svjedoka; da se utemeljena sumnja ne temelji isključivo na apelantovoj izjavi za koju apelantova obrana smatra da je nezakonit dokaz; da su razlozi koje je u pravcu neutemeljenosti ovog prigovora iznio prvostupanjski sud jasni i na zakonu utemeljeni, te da su svi razlozi glede određivanja i produljenja pritvora pravilno cijenjeni, a da će se o zakonitosti dokaza raspravljati u samom kaznenom postupku ako dođe do podizanja optužnice. Osim toga, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je cijenjen i poseban pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a jer okolnost da je apelant, nakon izrečene odgojne mjere za istovrsno kazneno djelo, po izlasku iz ustanove u kojoj je proveo oko dvije godine osumnjičen da je u kratkom razdoblju počinio više kaznenopravnih radnji teške krađe te da stoga postoji opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao nastaviti ili ponoviti predmetno kazneno djelo.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima o određivanju i produljenju pritvora prekršena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz članka 5. stavak 1. točka c) i članka 6. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
15. Obrazlažući navode o povredi naprijed navedenih prava, apelant je istaknuo grubo kršenje odredbi ZKPFBiH procesne prirode, iz kojih proizlazi da mu je prilikom prvog saslušanja morao biti postavljen branitelj po službenoj dužnosti, kako je naknadno urađeno, te da je stoga izjava koju je dao prilikom prvog saslušanja nezakonit dokaz na kojem se ne može utemeljiti sudska odluka, pa tako ni osporena rješenja. U tom pravcu ističe da je navedena izjava nezakonita, a stoga i svi dokazi koji su pribavljeni putem te izjave priznanjem djela. Smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo osnove za određivanje i produljenje pritvora jer se osporena rješenja temelje isključivo na nezakonitom dokazu, njegovoj izjavi od 8. svibnja 2020. godine. U kasnijoj fazi je, po imenovanju branitelja po službenoj dužnosti, odlučio da se brani šutnjom, iz čega, prema apelantovom mišljenju, nesumnjivo proizlazi da se prethodna izjava ne smije koristiti. Osim toga, pri prvom saslušanju se nije izričito odrekao prava na branitelja, što znači da je nezakonito ispitan bez obzira na prava o kojima je tom prilikom poučen. U apelaciji se ukazuje kako na nedostatak dokaza glede utemeljene sumnje tako i na nedostatak razloga glede posebnog uvjeta za pritvor, ukazujući da je opasnost od ponavljanja djela stereotipno obrazložena, odnosno samo na činjenici da je istovrsno kazneno djelo počinio kao maloljetnik. Smatra da nisu realno sagledane činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, posebno njegova životna dob (mlađi punoljetnik). Najzad, smatra da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno jer se u pobijanom rješenju ono proširuje dodavanjem drugih dokaza koji predstavljaju „zapakiranu neistinu“ kojom se prividno zadovoljava forma, zbog čega mu je, kako smatra, povrijeđeno pravo na obranu. Apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na koja je apelacijom ukazao, osporena rješenja ukinu i naloži njegovo puštanje na slobodu.
b)Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neutemeljena jer osporenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao. Osim toga, u rješenju su detaljno pojašnjeni i navedeni svi razlozi zbog kojih je apelantova žalba odbijena kao neutemeljena i zbog čega je, na temelju izvedenih dokaza, prihvaćen prijedlog za produljenje pritvora kako glede postojanja utemeljene sumnje tako i posebnog razloga za izricanje ove mjere apelantu kao osumnjičenom za izvršenje produljenog kaznenog djela teške krađe.
17. Općinski sud smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu, te u cijelosti ostaje pri obrazloženju rješenja o određivanju i produljenju pritvora koje je detaljno obrazloženo.
18. Tužiteljstvo smatra da je apelacija neutemeljena jer je zaključak glede postojanja utemeljene sumnje i bojazni od ponavljanja djela utemeljen na brojnim izvedenim dokazima, a ne samo apelantovoj izjavi, kako se u apelaciji pogrešno ističe.
V.Relevantni propisi
19. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 287. stavak (1) točka a) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se tko krađu (članak 286., Krađa, stavak 1.) počini:
a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim svladavanjem većih prepreka da dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajna, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora;
20. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 59. stavak (1) Kada osumnjičenik odnosno optuženik mora imati branitelja (1)Osumnjičenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za kazneno djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
Članak 92. stavak (2) Pouka osumnjičeniku o njegovim pravima (2)Na početku ispitivanja osumnjičeniku će se priopćiti za koje kazneno djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:
a) da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na postavljena pitanja,
b) da može uzeti branitelja po svomu izboru koji može nazočiti njegovom ispitivanju, te da ima pravo na branitelja bez naknade u slučajevima propisanim ovim Zakonom,
c) da se može očitovati o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u nazočnosti branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove suglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi,
d) da ima pravo tijekom istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage,
e) da ima pravo na besplatne usluge prevoditelja ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.
Članak 146. stavak (1) točka c) Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
[...]
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, [...] Članak 149. stavak (2) Trajanje pritvora u istrazi (2) Pritvor se odlukom vijeća (članak 25. stavak 6.), na obrazloženi prijedlog tužitelja, može produljiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Članak 321.
Granice ispitivanja presude Drugostupanjski sud presudu u dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Kazneni zakon.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju apelant je osporio rješenja Kantonalnog suda broj 25 0 K 051549 20 Kž od 16. lipnja 2020. godine (u predmetu broj AP 2163/20) i Općinskog suda broj 25 0 K 051549 20 Kv od 14. svibnja 2020. godine (u predmetu broj AP 1812/20), protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je protiv Rješenja broj 25 0 K 051549 20 Kv od 14. svibnja 2020. godine apelacija podnesena 21. svibnja 2020. godine, a da je protiv Rješenja broj 25 0 K 051549 20 Kž od 16. lipnja 2020. godine apelacija podnesena 26. lipnja 2020. godine, proizlazi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava rješenja o određivanju i produljenju pritvora smatrajući da su mu prekršena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 5. stavak 1. točka c) i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost osobe
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(d) Prava na slobodu i sigurnost osobe.
27. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
(…)
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela.
28. Apelant osporava rješenje Kantonalnog suda kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja o produljenju pritvora i rješenje vijeća Općinskog suda kojim je odbijena žalba protiv rješenja o određivanju pritvora. Smatra da je Kantonalni sud ignorirao žalbene tvrdnje kojima je ukazano na bitne povrede postupka, kao i nedostatke glede pogrešnog tumačenja i izvođenja zaključka o odlučnim činjenicama koje je dovelo do pogrešnog zaključka kako glede općeg tako i posebnog zakonskog uvjeta za izricanje mjere pritvora. Za apelanta je posebno neprihvatljivo stajalište glede prihvaćanja dokaza koji se tiču utemeljene sumnje i bojazni od ponavljanja kaznenog djela koji su proistekli iz zabranjenih radnji, povredama postupka. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije.
29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na slobodu i sigurnost osobe ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije garantira da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Europske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „utemeljena sumnja“ da je osoba počinila kazneno djelo te, načelno, samo radi osiguranja njezinog prisustva i uspješnog vođenja kaznenog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „utemeljene sumnje“ da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članku 146. stavak 1. toč. a), b), c) i d).
30. U kontekstu apelacijskih prigovora Ustavni sud podsjeća na stajalište Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Europski sud) izraženo u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Europski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. lipnja 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da članak 5. stavak 1. Europske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer članak 5. stavak 1. Europske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite članka 5. stavak 1. Europske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi Europski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC) broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72.– 81.).
31. Tako je Europski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stajalište da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu članka 5. stavak 1. Europske konvencije, te je iznio stajalište da je razdoblje pritvora u načelu „zakonito“ ako se temelji na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“ pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u tijekom sudskog preispitivanja postupka. U svezi sa zahtjevom koji se tiče kvalitete domaćeg prava, Europski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvaliteta prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi Europski sud, Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996. godine, stavak 50., Izvješća 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Europski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ unatoč tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu ako postoji element mala fide na strani vlasti ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.
32. Dovodeći navedena načela u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore u pravcu općeg i posebnih razloga za pritvor utemeljio na procesnim nedostacima i kršenju odredbe članka 59. stavak 2. ZKP-a uz obrazloženje da prilikom prvog saslušanja u svojstvu osumnjičenog nije imao branitelja po službenoj dužnosti i da je stoga iskaz koji je dao nezakonit dokaz, kao i svi dokazi koji su iz tog iskaza proistekli. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi prilikom određivanja i produljenja pritvora, osim izvedenih dokaza na kojima su utemeljili svoje zaključke o opravdanosti izricanja i produljenja pritvora apelantu, imali u vidu i ovaj apelantov prigovor koji su ocijenili neutemeljenim. Naime, u rješenju o određivanju pritvora je veoma detaljno obrazloženo zbog čega apelantov prigovor nije utemeljen, odnosno zbog čega je zakonita njegova izjava dana prilikom prvog saslušanja u svojstvu osumnjičenog, bez prisustva branitelja. U tom kontekstu je, prije svega, naveden sadržaj odredbe članka 59. ZKP-a u kojoj su predviđene situacije kada osumnjičeni ili optuženi mora imati branitelja prilikom prvog saslušanja, i to u svezi s težinom kaznenog djela za koje se sumnjiči ili optužuje (propisana kazna) i osobnim svojstvima (nijem ili gluh), kojoj apelant ne podliježe. U nastavku je naveden sadržaj odredbe članka 92. stavak 2. ZKP-a iz koje proizlazi na koji način, gdje i o čemu se osumnjičena ili optužena osoba poučava prilikom prvog saslušanja, između ostalog i o tome da nije dužna iznijeti svoju obranu, niti odgovarati na postavljena pitanja te da može uzeti branitelja po svom izboru koji može prisustvovati ispitivanju. Imajući u vidu da je u okolnostima konkretnog slučaja u potpunosti ispoštovana propisana procedura, Općinski sud je zaključio da se radi o dokazu na kojem se može temeljiti sudska odluka i da je navedeni dokaz cijenjen pojedinačno i u ukupnosti sa svim ostalim dokazima materijalne prirode i izjavama saslušanih svjedoka. Iz navedenog proizlazi da sudska odluka nije utemeljena jedino i isključivo na apelantovom iskazu danom prilikom prvog saslušanja. Kantonalni sud je također, cijeneći pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja o produljenju pritvora glede općeg i posebnog zakonskog razloga za navedenu mjeru, ukazao na neutemeljenost žalbe prema kojoj se utemeljena sumnja temelji isključivo na apelantovoj izjavi za koju apelantova obrana smatra da je nezakonit dokaz. U svezi s tim, Kantonalni sud je, prije svega, ukazao na relevantne dijelove prvostupanjskog rješenja u kojem su navedeni dokazi iz kojih proizlazi utemeljena sumnja za počinjenje kaznenopravnih radnji za koje se apelant sumnjiči (kako je navedeno u prijedlogu za određivanje pritvora u šest točaka), podsjećajući na razloge koje je u tom pravcu iznio prvostupanjski sud, koje je ocijenio jasnim i na zakonu utemeljenim. Glede žalbenog prigovora kojim je ukazano na nezakonitost jednog od svih izvedenih dokaza, apelantove izjave dane prilikom prvog saslušanja, Kantonalni sud je, prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, dopunio obrazloženje navodom da će se o zakonitosti dokaza raspravljati u kaznenom postupku ako dođe do podizanja optužnice, te da u trenutku odlučivanja o neophodnosti mjere pritvora apelantu postoji i opći i poseban pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a.
33. Ustavni sud smatra da navedeni zaključak o postojanju utemeljene sumnje apelant nije doveo u pitanje svojim apelacijskim navodima i da su dana obrazloženja u tom segmentu takvog karaktera da mogu uvjeriti objektivnog promatrača da je moguće da je apelant počinio predmetno kazneno djelo u smislu standarda članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri za ovu fazu postupka redovnim sudovima ukazali na postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, koja je u konkretnom slučaju kao opći uvjet opravdala izrečenu mjeru pritvora. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neutemeljeni i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja utemeljene sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njezinom postojanju dovoljni, jasni i argumentirani.
34. Što se tiče apelantovih prigovora u svjetlu primjene relevantnih odredbi ZKP-a koje se tiču naročitih okolnosti, odnosno posebnog uvjeta za izricanje mjere pritvora koji mora kumulativno postojati uz opći uvjet, konkretno odredbe članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor, uz opći uvjet, može odrediti i u slučaju postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će određena osoba ponoviti kazneno djelo ili dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža. Iz navedenog proizlazi da sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koje su to naročite okolnosti koje opravdavaju izricanje mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, prilikom ocjene postojanja naročitih okolnosti, imali u vidu težinu kaznenog djela za koje se apelant sumnjiči i zaprijećenu kaznu za to kazneno djelo, okolnost da je apelantu kao maloljetnoj osobi bila izrečena odgojna mjera za istovrsno kazneno djelo, te da se sumnjiči da je po izlasku iz ustanove u veoma kratkom razdoblju počinio kaznenopravne radnje opisane u prijedlogu za određivanje/produljenje pritvora, koje je sud ocijenio kao bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo. Pri tome, Ustavni sud smatra da se razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja ne čine proizvoljnim jer navedeni razlozi, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a čine neutemeljenim.
35. Ustavni sud pri tome podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja kaznena djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991., stavak 40., serija A, broj 225. i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71., 29. listopada 2009. godine).
36. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, naprijed pobrojane okolnosti koje su cijenjene u osporenim rješenjima, kako glede težine kaznenog djela i zaprijećene kazne, apelantovih osobnih svojstava (ranije zavodske odgojne mjere zbog počinjenja istovrsnog kaznenog djela), te apelantove financijske i materijalne situacije, u svojoj ukupnosti ne dovode u pitanje zaključak redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao dovršiti ili ponoviti kazneno djelo za koje se sumnjiči.
37. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije.
Ostali navodi
38. Apelant tvrdi i da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije kojim je regulirana presumpcija nevinosti. Međutim, ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedenu povredu, osim nezadovoljstva odlukom kojom je odbijena njegova žalba protiv rješenja o produljenju pritvora. Stoga, Ustavni sud, bez daljnje konkretizacije navoda o povredi presumpcije nevinosti, a imajući u vidu sadržaj osporenog rješenja, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, odnosno u svezi s tim članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije kada su redovni sudovi razloge za određivanje pritvora iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP-a utemeljili na relevantnim razlozima proisteklim iz dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužiteljstva na temelju kojih je utvrđeno postojanje utemeljene sumnje (opći uvjet) i postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo za koje se sumnjiči (poseban uvjet), koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge za određivanje pritvora apelantu.
40. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, a sadržaj osporenog rješenja ni na koji način ne upućuje na povredu ovog prava.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević