Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6073/18 („ARKA PRESS“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stjecanje bez osnova
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6073/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6073/18, rješavajući apelaciju „ArkaPress“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Arka Press“ d.o.o.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 383719 I7 Rev od 11. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Arka Press“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanela Gorčić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 65 0 Ps 383719 I7 Rev od 11. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „VB Leasing” d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 2. i 16. oktobra 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 383719 13 Ps od 10. februara 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi izvrši povrat iznosa 606.111,78 KM, od čega iznos od „38.582,67 KM“ na ime neiskorištenog storniranog iznosa PDV i iznos od 367.529,11 KM na ime učešća za nabavku mašina (po ugovorima o finansijskom lizingu br. 10026, 10027, 10029 i 10030 od 10. aprila 2009. godine i Ugovora o finansijskom lizingu broj 09101 od 15. septembra 2008. godine, u daljnjem tekstu: predmetni ugovori), zajedno sa zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.520.00 KM.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 8. oktobra 2013. godine podnio tužbu protiv tuženog radi neosnovanog obogaćenja. U tužbenom zahtjevu apelant je naveo da je sa tuženim bio u poslovnom odnosu i da su imali zaključene ugovore (o finansijskom lizingu) koji su za predmet imali finansiranje štamparskih mašina (za čiju nabavku je apelant dao učešće u iznosu od 397.961,63 KM), dok je ugovoreni period trajanja lizinga iznosio pet godina. Dalje, apelant navodi da je na osnovu predmetnih ugovora tuženom platio iznos od 606.111,78 KM (238.582,67 KM na ime PDV i 367.529,11 KM na ime učešća za kupovinu predmetnih mašina), da je tuženi 15. marta 2012. godine raskinuo ugovore nakon čega je apelant vratio mašine tuženom koji ih je prodao trećem licu, kao i da mu je tuženi (knjižnim obavijestima za predmetne ugovore) priznao storno iznos PDV u ukupnom iznosu od 238.582,67 KM. Apelant smatra da nakon raskida predmetnih ugovora tuženi nije vratio iznose koje je uplatio (PDV i učešće u kupovini), odnosno da su nastupile pravne posljedice raskida ugovora da svaka strana vrati drugoj strani ono što je dala.

7. Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev i njegovu visinu, te je ponovio apelantove navode u vezi saposlovnuom saradnjom i zaključivanjem predmetnih ugovora. Tuženi je istakao da je raskinuo predmetne ugovore zbog toga što je apelant kasnio sa plaćanjem anuiteta usljed čega je cijeli dug po navedenim ugovorima dospio na naplatu, odnosno da je apelant bio dužan da mu izmiri ukupan iznos od 573.080,00 KM. Dalje, ukazao je na odredbe člana 54. Zakona o leasingu i čl. 23. i 24. Općih uvjeta VBL-a za zaključenje ugovora o finansijskom lizingu (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti) i naveo da je predmete lizinga prodao trećem licu (za 318.844,46 KM) o čemu je obavijestio apelanta dopisom od 19. decembra 2012. godine. Također, tuženi navodi da je konačnim obračunom izvršena ispravka PDV u ukupnom iznosu od 238.582,67 KM na koji način je smanjen ukupan apelantov dug na 15.653,00 KM. Tuženi je naveo da je ispravka PDV učinjena u skladu sa članom 20. st. 11. i 12. Zakona o PDV i na temelju mišljenja Uprave za indirekto oporezivanje od 12. oktobra 2010. godine. Osim toga, tuženi je istakao da je u konkretnom slučaju primijenio pravila i pravne posljedice raskida ugovora o lizingu za razliku od apelanta koji je, zbog kašnjenja u plaćanju anuiteta (više od dvije uzastopne rate), pao u docnju zbog čega je došlo do raskida predmetnih ugovora.

8. Na temelju provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani u obrazloženju presude), njihovom ocjenom, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je tužitelj apelant sa tuženim 15. septembra 2008. godine i 10. aprila 2009. godine zaključio predmetne ugovore (o finansijskom lizingu) br. 09101, 10026, 10027, 10029 i 10030, da su predmet finansiranja štamparske mašine za čiju nabavku je apelant dao učešće u visini iznosa od 397.961,63 KM, kao i iznos od 238.582,67 KM, što čini ukupan iznos 606.111,78 KM, dok je preostali iznos nabavke predmeta lizinga prema ugovorima refinansirao tuženi (ukupan iznos po predmetnim ugovorima iznosi 1.409.427,72 KM). Članom 13. stav 4. predmetnih ugovora je ugovoreno da se sastavnim, obaveznim i neodvojivim dijelovima ugovora smatraju zahtjev za zaključenje ugovora, Opći uvjeti, amortizacijski plan i dr. Također, članom 20. tačka 3. Općih uvjeta je propisano da, u slučaju raskida ugovora zbog neizvršenja obaveza po ugovoru, tuženi (“VB Leasing“) ima pravo naplatiti od primatelja lizinga nenamiren iznos finansiranja zajedno sa naknadom štete, koja uključuje naknadu propuštene dobiti, a koju je tuženi trabalo da ostvari da do raskida, odnosno prijevremenog prestanka ugovora nije došlo, pa stoga tuženi ima pravo odmah i odjednom zaračunati i naplatiti od primatelja lizinga sve neplaćene anuitete za lizing prema amortizacijskom planu.

9. Dalje, nesporno je utvrđeno da su navedeni ugovori o finansijskom lizingu zaključeni sa rokom trajanja od pet godina, kao i da je tuženi 15. marta 2012. godine navedene ugovore jednostrano raskinuo i o tome pismeno obavijestio apelanta uz obračun potraživanja na dan raskida i računima za svaki pojedini ugovor. Iz dokaza provedenih u postupku Općinski sud je utvrdio da je apelant kasnio sa svojim uplatama prema tuženom, pa je „iznos kašnjenja“ u momentu raskida ugovora iznosio 69.717,82 KM. Na osnovu knjižne obavijesti od 31. januara 2012. godine utvrđeno je da se ona odnosi na ispravku PDV koju je apelant zaprimio i ovjerio istog dana (svojim pečatom i potpisom), dok je tuženi izvršio prijavu PDV 15. novembra 2012. godine. Dalje, utvrđeno je da je tuženi predmet lizinga (nakon što ih je vratio apelant) prodao trećoj osobi za iznos od 318.844,46 KM, da je o tome apelantu dostavio svoju pismenu obavijest od 19. decembra 2012. godine u kojoj je tuženi rezimirao svoja ukupna potraživanja nakon storna PDV i iznosa prodaje. Prvostepeni sud je utvrdio da je smanjen ukupan iznos nenamirenog duga (573.080.00 KM) za ovaj iznos prodaje (338.844,46 KM), tako da ostatak apelantovog dugovanja prema tuženom iznosi 254.235.54 KM. Navedeni iznos apelantovog duga tuženi je umanjio za iznos storniranog PDV (nakon što je izvršena ispravka PDV zbog vraćanja predmeta lizinga) u iznosu od 238.582.67 KM, tako da ostatak apelantovog dugovanja prema tuženom iznosi 15.652,87 KM. Na osnovu provedenog vještačenja vještaka finansijske struke utvrđeno je da tuženi nije vratio apelantu učešće u ukupnoj vrijednosti predmeta lizinga po ugovorima u iznosu od 362.112.14 KM, kao ni iznos storniranog PDV po knjižnim obavijestima u iznosu od 238.582,71 KM (tj. ukupno 600.694.85 KM).

10. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev uz zaključak da apelant neosnovano smatra da u konkretnom slučaju treba da se primijene odredbe čl. 124. i 132. (pravne posljedice vraćanja onoga što je primljeno) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovo zbog toga što se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe lex specialis propisa - Zakona o leasingu (čl. 48. stav 8, 54. i 55) i odredbe člana 20. Općih uvjeta, koje je potpisivanjem predmetnih ugovora apelant prihvatio kao njihove sastavne dijelove. Navedenim odredbama je propisano da, nakon raskida ugovora, tuženi kao davalac lizinga ima pravo potraživati od apelanta kao primatelja lizinga nenamireni iznos finansiranja predmeta lizinga zajedno sa naknadom štete. Također, Općinski sud je zaključio da je neosnovano apelantovo traženje da mu tuženi izvrši povrat storniranog iznosa PDV (u iznosu od 238.582.71 KM) s obzirom na to da je apelant dao svoju saglasnost na knjižne obavijesti (odobrenja) kojim se vrši ispravka PDV zbog povrata predmeta lizinga. Međutim, navedeni iznos od 238.582.71 KM tuženi je nakon toga ocijenio kao zatvaranje dijela dugovanja za predmet lizinga zbog čega je Općinski sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o neosnovanom obogaćenju. Ovo zbog toga što se pravni osnov za potraživanje ovog iznosa izvodi iz člana 20. tačka 3. Općih uvjeta a u vezi sa članom 13. stav 4. predmetnih ugovora o finansijskom lizingu. Pri tome Općinski sud je na osnovu odredaba čl. 123. i 126. ZPP odbio kao nedokazane apelantove navode da je tuženi predmetne mašine prodao po cijenama koje su dosta niže od uobičajenih za takvu vrstu mašina. Na kraju, Općinski sud je naveo da iz navedenog proizlazi da su apelant i tuženi zaključili predmetne ugovore (o finansijskom lizingu) tako što je tuženi kao davalac lizinga finansirao nabavku štamparskih mašina, koje je odabrao i naručio sam apelant. Osim toga, sud je imao u vidu i činjenicu da je prije zaključenja predmetnih ugovora na ime učešća apelant uplatio iznos od 397.961,63 KM, te je ocijenio da je apelant svjesno pristao na poslovni rizik koji nastaje usljed zaključenja ovakvih ugovora, tako da je dužan trpjeti posljedice koje su uslijedile nakon prihvaćenog rizika.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 383719 16 Pž od 10. maja 2017. godine uvažena je apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda na način što je naloženo tuženom da apelantu izvrši povrat iznosa 606.111,78 KM, od čega iznos od 38.582,67 KM na ime neiskorištenog-storniranog iznosa PDV i iznos od 367.529,11 KM na ime učešća za nabavku mašina po predmetnim ugovorima (br. 10026, 10027, 10029 i 10030 od 10. aprila 2009. godine i broj 09101 od 15. septembra 2008. godine) zajedno sa zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.441,67 KM.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice. Međutim, Kantonalni sud je posrednom ocjenom dokaza provedenih u prvostepenom postupku utvrdio da je, nakon prijema predmeta lizinga, odnosno nakon prijema mašina u posjed, tuženi izdao apelantu knjižnu obavijest za storno svih faktura koje su izdate. Dakle, ocjenom žalbenih navoda, navoda tužbe i odgovora na tužbu Kantonalni sud je utvrdio da je sporno da li je storniranjem obaveza apelanta i potraživanja tuženog po knjižnim obavijestima prestalo dalje potraživanje tuženog prema apelantu iz osnova neisplaćenog preostalog iznosa po predmetnim ugovorima o lizingu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je potrebno utvrditi karakter knjižne obavijesti kao finansijskog dokumenta koji je, prema sadržaju člana 55. Zakona o PDV, određen na način da je knjižna obavijest dokument po kojoj postupaju obje ugovorne strane i da je ona validna u slučaju provođenja u računovodstvenoj evidenciji obje ugovorne strane. Dalje, iz nalaza vještaka (sa kojim je bio saglasan tuženi) proizlazi da je visina storniranog PDV po knjižnim obavijestima 238.582,71 KM, da je tuženi za iznos tog storniranog PDV bez apelantove pisane saglasnosti umanjio ukupan njegov dug prema tuženom, te da je storniranje iz osnova knjižnih obavijesti po svim ugovorima provedeno u računovodstvu apelanta i tuženog, odnosno da postoji apelantova obaveza da vrati sporni iznos tuženom koji se odnosi na iznos učešća i plaćenog PDV shodno izdatim knjižnim obavijestima koje je odobrio apelant i sa kojim se saglasio tuženi. Kantonalni sud smatra da su osnovani žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju, nakon raskida ugovora i povrata opreme (mašina), tuženi kao davatelj lizinga, kada je primio mašine i stornirao sva svoja potraživanja prema fakturama koje su postojale prema apelantu kao korisniku lizinga, izdavanjem knjižne obavijesti tuženi prihvatio da mašine nisu izgubile vrijednost. Dakle, navedenim činom - potpisivanjem knjižne obavijesti od obje ugovorne strane, iznosi su usaglašeni zbog čega Kantonalni sud smatra da tuženi nakon toga nije mogao reaktivirati potraživanje koje je prethodno stornirano na način da za iznos storniranog PDV od 238 582,71 KM bez apelantove pisane saglasnosti umanjuje njegov ukupan dug koji je proizašao iz predmetnog ugovora, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Naime, prvostepeni sud navodi da je tuženi predmet lizinga (nakon što ga je vratio apelant) prodao trećoj osobi u iznosu od 318.844,46 KM i na taj način je smanjio ukupan iznos duga za iznos prodatih mašina, dok je ostatak apelantovog dugovanja (254.235,54 KM) umanjio za visinu storniranog PDV (238.582,67 KM), tako da ostatak apelantovog dugovanja prema tuženom iznosi 15.652,87 KM. Kantonalni sud je istakao da se ovakav pravni stav prvostepenog suda žalbom osnovano pobija zbog toga što se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbe Zakona o leasingu i odredbe Općih uvjeta kada je zaključio da postoji apelantova obaveza da isplati potraživanja tuženom. Suprotno pravnom stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da bi se mogle primijeniti odredbe Zakona o leasingu i Opći uvjeti samo u slučaju da poslovni odnos stranaka nije prestao, i to u slučaju da je u knjižnim obavijestima bila iskazana manja vrijednost mašina nakon njihovog povrata davatelju lizinga, što tuženi nije učinio, nego je prihvatio da je nepromijenjena vrijednost vraćenih mašina kao i u momentu zaključenja predmetnih ugovora o lizingu. Dakle, s obzirom na to da je tuženi izdavanjem knjižne obavijesti poništio račune, a time i apelantove obaveze zadržavajući traženi novčani iznos bez pravnog osnova, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud iz pravilnog činjeničnog utvrđenja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je smatrao da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. Kantonalni sud je naveo da se pravila o stjecanju bez osnova mogu primijeniti tek u trenutku vraćanja zakupljene stvari zakupodavcu, istaknuvši da u trenutku prestanka zakupa između apelanta i tuženog nastaje obligacionopravni odnos iz osnova neosnovanog obogaćenja, na osnovu kojeg apelant ima pravo da zahtijeva od tuženog isplatu povrata plaćenog novčanog iznosa u skladu sa odredbom člana 210. ZOO. Dalje, sud je citirao navedenu odredbu ZOO (član 210), te je naveo da smatra da je pogrešan stav prvostepenog suda da obavijest tuženog od 19. decembra 2012. godine predstavlja finansijski dokument (za razliku od knjižne obavijesti), budući da navedena obavijest ne predstavlja knjigovodstveni dokument u finansijskom smislu, shodno Zakonu o PDV i Pravilniku o primjeni Zakona o PDV. Dakle, s obzirom na to da navedena obavijest tuženog ne obavezuje apelanta po iskazanom PDV, jer se radi o jednostranom aktu tuženog, proizlazi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je raskidom predmetnih ugovora dospio na naplatu nenamireni dio potraživanja u ukupnom iznosu od 573.080,00 KM (koji dug je postojao do trenutka vraćanja mašina tuženom). Suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da se povratkom mašina tuženom mijenja stanje i da se ono definira knjižnom obavijesti da apelant nema obaveze prema tuženom (s obzirom na to da je iznos od 600.694,85 KM stornirao tuženi,) pa se u konkretnoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o računovodstvu i PDV, te Pravilnik o primjeni Zakona o PDV. Dakle, u konkretnom slučaju treba da se primijene propisi koji definiraju status iskazanog poreza na dodatnu vrijednost sa kojim je tuženi postupao kao da prethodno nije izdao knjižnu obavijest (tj. kao da prethodno nije postignut dogovor o njegovoj sudbini), odnosno da ga ocijenio kao zatvaranje dijela duga iz ugovora o lizingu bez dokazivanja osnova (finansijskog dokumenta) za izvršenu radnju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbe člana 210. ZOO s obzirom na to da u konkretnom slučaju na strani tuženog ne postoji osnov za držanje predmetnih novčanih sredstava apelanta.

14. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Ps 383719 16 Pž od 19. jula 2017. godine ispravio izreku i obrazloženje drugostepene presude od 10. maja 2017. godine. Ispravljena izreka navedene presude glasi: „Žalba se uvažava, prvostepena presuda preinačava na način da se nalaže tuženom da tužitelju izvrši povrat iznosa od 600.694,85 KM, od čega 'iznos od 238.582,71 KM', na ime neiskorištenog-storniranog iznosa PDV i iznos od 362.112,14 KM, na ime učešća za nabavku mašina po ugovorima (...)“, dok ispravljeni dio obrazloženja glasi: „Vještačenjem vještaka finansijske struke je utvrđeno da je iz osnova zaključenih ugovora visina učešća tužitelja u finansiranju predmeta lizinga u iznosu od 362.112,14 KM, da je visina plaćenog PDV 238.582,71 KM (ukupno 600.694,85 KM umjesto 606.111,78 KM).“

15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 383719 I7 Rev od 11. juna 2018. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja (o ispravci) Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 383719 16 Pž od 19. jula 2017. godine. Istom presudom Vrhovni sud je usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu na način što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu uz apelantovu obavezu da tuženom naknadi troškove sastavljanja revizije, dok je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da su osnovani navodi tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, dok nisu osnovani ostali revizijski razlozi. Vrhovni sud je naveo da nisu prihvatljivi navodi tuženog da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP, koja je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Ovo zbog toga što je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, dakle, prihvatajući kao pravilna i potpuna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, na koja je sam drugačije primijenio materijalno pravo. Dakle, drugačija ocjena pravnih učinaka prihvaćenog činjeničnog stanja, koje je utvrdio prvostepeni sud, ne može predstavljati pogrešnu primjenu člana 8. ZPP, već ona spada u sferu pravilne primjene materijalnog prava. Također, suprotno pravnom rezoniranju tuženog, drugostepeni sud nije sudio izvan, ni preko postavljenog zahtjeva tužitelja, što znači da ga nije prekoračio, zbog čega je neosnovan prigovor tuženog da je u postupku pred drugostepenim sudom prekoračen tužbeni zahtjev.

17. S druge strane, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da je raskidom predmetnih ugovora prestala primjena Zakona o leasingu, odnosno da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbu člana 210. ZOO kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Suprotno tome, u prvostepenoj presudi je pravilan stav da se pravni učinci raskida ugovora o finansijskom lizingu sagledavaju u skladu sa propisima iz oblasti lizinga, kao lex specialis propisa u odnosu na odredbe ZOO kao općeg propisa.

18. Naime, Vrhovni sud smatra da je pravni stav drugostepenog suda u suprotnosti sa odredbama člana 55. Zakona o leasingu kojim je propisano da (1) Davalac lizinga koji raskine ugovor o lizingu iz razloga utvrđenih članom 54. st. (1) i (2) ima pravo na povrat predmeta lizinga, kao i pravo na naknadu štete, (2) Ugovorom o lizingu može se predvidjeti način na koji će se izračunati visina naknade štete, koja ne može prelaziti interese ispunjena ugovora, (3) Raskidom ugovora iz stava (1) ovog člana korisnik leizinga gubi pravo posjedovanja i korištenja predmeta lizinga, a plaćene lizing naknade neće se smatrati plaćanjem predmeta lizinga i ne daju pravo korisniku lizinga na dio vlasništva nad predmetom lizinga. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da odredbe Općih uvjeta, također, reguliraju raskid ugovora (član 20) i pravne posljedice raskida, a koje uvjete je apelant prihvatio kao sastavni, obavezni i neodvojivi dio zaključenih ugovora o finansijskom lizingu - član 13. stav 4. predmetnih ugovora. Vrhovni sud smatra da tuženi osnovano ukazuje da je neosnovan stav u pobijanoj presudi da je tuženi svojim jednostranim aktom stornirao PDV, jer je utvrđena činjenica da su to parnične stranke učinile dvostranim sporazumom (knjižnim obavijestima za svaki ugovor koje su obostrano potpisane i ovjerene). Naime, s oobzirom na to da knjižna obavijest predstavlja račun, to su ugovorači u svojim poreznim prijavama morali da evidentiraju promjenu porezne osnove i da o tome obavijeste Upravu za indirektno oporezivanje, koja je (nakon obavijesti o poreznoj izmjeni) zadužila apelanta za obračunati PDV. Vrhovni sud je istakao da je odluka prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva donesena pravilnom primjenom materijalnog prava za koji zaključak je prvostepeni sud dao jasne i potpune razloge u obrazloženju svoje presude, koje kao pravilne u svemu prihvata i Vrhovni sud bez potrebe da ih ponavlja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju tuženog uvažio, preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu. U vezi sa troškovima postupka, Vrhovni sud je, pored troškova koji su dosuđeni prvostepenom presudom, na osnovu odredbe člana 397. stav 2. i člana 387. stav 1. ZPP obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove za sastavljanje revizije, dok je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju budući da oni nisu bili potrebni za vođenje parnice.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nerazumijevanju instituta lizinga i finansijskih instrumenata (knjižnih obavijesti), te tretmanu stranaka u odnosu na PDV. Apelant je detaljno naveo tok predmetnog postupka okončanog osporenom odlukom, te je istakao da u konkretnom slučaju nisu primijenjene odredbe Zakona o računovodstvu i reviziji FBiH, Zakona o stvarnim pravima, ZOO, Zakona o PDV i Pravilnika o primjeni PDV, odnosno da je pogrešno primijenjen Zakon o leasingu i Zakon o PDV. Naime, apelant ponavlja navode iz žalbe i smatra da Vrhovni sud nije dao ocjenu ugovornog odnosa i pravne prirode ugovora o lizingu, te smatra da je pogrešan zaključak da je dužan tuženom novčani iznos na ime finansijskog lizinga uprkos činjenici da je tuženom vratio predmet lizinga (mašine). Pored toga, apelant smatra da je tuženi predmet lizinga prodao trećim licima ispod cijene, odnosno zašto nije obavezan tuženi da mu prenese vlasništvo na mašinama kada je sud utvrdio da one nisu prodate po minornoj cijeni. Apelant je obrazložio ugovor o lizingu i istakao da tuženi nije imao primjedaba u vezi sa vraćenim predmetima lizinga (mašinama) u datim knjižnim obavijestima, te je ukazao na mogućnosti da se prijave oštećenja ili umanjenja vrijednosti predmeta lizinga u datim obavijestima. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo (član 55. Zakona o leasingu i Opći uvjeti) jer, po njegovom mišljenju, ne postoji šteta na strani tuženog. Naime, apelant smatra da tuženi nije mogao smanjivati njegov dug za stornirani iznos PDV, odnosno da sud nije mogao zasnovati svoju odluku na osnovu dokumenta koji nema snagu finansijskog instrumenta za zasnivanje potraživanja i obaveza. Po apelantovom mišljenju, prvostepeni sud i Vrhovni sud su zasnovali odluke na nepotraživanom osnovu bez protivtužbe ili prigovora prijeboja. b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke, odnosno da prilikom donošenja odluke nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, kao i da nije bilo proizvoljne primjene prava pri donošenju osporene odluke.

21. Tuženi je u odgovoru naveo da je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud pravilno zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 210. ZOO, kao i da je stav drugostepenog suda u suprotnosti sa odredbama člana 55. Zakona o leasingu. U odgovoru su navedene najvažnije činjenice u konkretnom predmetu u pogledu finansijskog lizinga i primjene materijalnog zakona, te je istaknuto da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno, logično i na zakonu utemeljeno obrazloženje.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opšte odredbe Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[…] 4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

Član 250.

(1)Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

23. Zakon o leasingu („Službene novine Federacije BiH“ br. 85/08, 39/09, 65/13, 104/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 48.

Obaveze korisnika leasinga […] (8) Nakon raskida ugovora o leasingu korisnik leasinga je dužan vratiti predmet leasinga sa svim dijelovima i dodatnim elementima davaocu leasinga ili licu kojeg davalac leasinga odredi.

Član 54.

Raskid ugovora o leasingu (1) Davalac leasinga ima pravo, ako ugovorom o leasingu nije drugačije određeno, raskinuti ugovor o leasingu ako korisnik leasinga:

a) zakasni sa isplatom prve leasing naknade,

b) poslije isplate prve naknade korisnik leasinga zakasni sa dvije uzastopne leasing naknade,

c) bez pismene saglasnosti davaoca leasinga predmet leasinga da u podleasing trećoj strani,

d) znatno povrijedi odredbe ugovora koje se odnose na korištenje i održavanje predmeta leasinga.

(2) Bez obzira na odredbe iz stava (1), tač. a) i b) ovog člana davalac leasinga ima pravo da raskine ugovor o leasingu ako korisnik leasinga ne plati jednu od leasing naknada u ugovorenom roku, pod uvjetom da okolnosti jasno ukazuju da ni ostale naknade neće biti plaćene.

Član 55.

Efekti raskida ugovora o leasingu i naknada štete (1) Davalac leasinga koji raskine ugovor o leasingu iz razloga utvrđenih članom 54., st. (1) i (2) ima pravo na povrat predmeta leasinga, kao i pravo na naknadu štete.

(2) Ugovorom o leasingu može se predvidjeti način na koji će se izračunati visina naknade štete, koja ne može prelaziti interese ispunjena ugovora.

(3) Raskidom ugovora iz stava (1) ovog člana korisnik leasinga gubi pravo posjedovanja i korištenja predmeta leasinga, a plaćene leasing naknade neće se smatrati plaćanjem predmeta leasinga i ne daju pravo korisniku leasinga na dio vlasništva nad predmetom leasinga.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 383719 I7 Rev od 11. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. augusta 2018. godine a apelacija je podnesena 29. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode u okviru kojeg je apelant tražio od tuženog da mu vrati iznose koje je uplatio (PDV i učešće u kupovini) na osnovu ugovora o finansijskom lizingu koje je raskinuo tuženi, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

32. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenih činjenica. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

34. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, na temelju ovlaštenja sadržanog u članu 250. stav 1. ZPP, uvažio reviziju tuženog, preinačio drugostepenu presudu na način što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Tom odredbom je propisano: „Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.“ Dakle, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud upravo na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, koje je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, eksplicitno obrazložio da je na predmetni spor trebalo primijeniti odredbe Zakona o leasingu (čl. 48. stav 8, 54. i 55.) i odredbe člana 20. Općih uvjeta prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu. S tim u vezi,Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju na pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje je kao takvo prihvatio i drugostepeni sud, pravilno primijenio navedene odredbe Zakona i Općih uvjeta. U pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden opsežan dokazni postupak u kojem su izvedeni brojni materijalni dokazi uz učešće vještaka finansijske struke, kao i da su Općinski i Vrhovni sud, u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, utvrdili da apelantu ne pripada pravo da zahtijeva od tuženog povrat novčanih sredstava koje je uplatio (PDV i učešće u kupovini) na osnovu predmetnih ugovora koje je raskinuo tuženi. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Općinski i Vrhovni sud, suprotno stavu drugostepenog suda, bili saglasni u zaključku da u konkretnom slučaju treba da se primijene odredbe Zakona o leasingu kao lex specialis zakona. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su se Općinski i Vrhovni sud prilikom donošenja svojih odluka pozvali na relevantne odredbe Zakona o leasingu i Općih uvjeta kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan za šta su dali detaljna obrazloženja pri čemu su, zapravo, razmotrena sva pitanja koje apelant ponavlja u apelaciji. Naime, Vrhovni sud je, suprotno zaključku drugostepenog suda, zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da se pravni učinci raskida ugovora o finansijskom leasingu sagledavaju u skladu sa propisima iz oblasti lizinga, kao lex specialis propisa u odnosu na odredbe ZOO kao općeg propisa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu.

35. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredaba Zakona o leasingu, konkretno člana 55. tog zakona kojim su regulirani efekti raskida ugovora o lizingu i naknada štete, iz kojih eksplicitno proizlazi da davalac lizinga koji raskine ugovor o lizingu ima pravo na povrat predmeta lizinga, kao i pravo na naknadu štete, te odredbe Općih uvjeta i ZPP na kojim je utemeljena osporena odluka Vrhovnog suda, Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

38. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud, na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi, dao detaljne razloge zbog čega je usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu tako što je potvrdio prvostepenu presudu, odnosno zašto je zaključio da je pravilna prvostepena odluka kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o leasingu, koji je u datim okolnostima lex specialis, i ZPP, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević