Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2474/20 (Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2474/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2474/20, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća "RAD" d.d. Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća "RAD" d.d. Tešanj podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053816 20 Gž od 9. juna 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 053816 18 I od 7. februara 2020.
godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 053816 18 I od 4. februara 2019.godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća "RAD" d.d. Tešanj podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053816 20 Gž od 9. juna 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 053816 18 I od 7. februara 2020.
godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 053816 18 I od 4. februara 2019.godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Mahir Hinović advokat iz Jelaha, podnio je 18. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 I 053816 20 Gž od 9. juna 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 I 053816 18 I od 7. februara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda broj 39 0 I 053816 18 I od 4. februara 2019.godine.
2. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 39 0 I 053816 18 od 4. februara 2019.godine odredio predloženo izvršenje tražitelja izvršenja (S.B. i S.H. rođ. B.), na osnovu izvršne isprave - sudske nagodbe ovog suda broj 39 0 P 001968 07 P od 11. decembra 2008.godine, radi naplate duga sa zakonskim zateznim kamatama, te troškova izvršnog postupka, na način da se izvršenje provede na novčanim sredstvima apelanta.
3. Općinski sud je rješenjem od 7. februara 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 9. juna 2020. godine, djelimično usvojio apelantov prigovor podnesen protiv rješenja o izvršenju od 4. februara 2019.godine i rješenje o izvršenju ukinuo u dijelu kojim su određene zakonske zatezne kamate počev od dana podnošenja prijedloga za izvršenje na glavni dug tražitelja izvršenja i u tom dijelu izvršenje obustavio, dok je u preostalom dijelu u pogledu glavnog duga i troškova izvršnog postupka odbio prigovor i u tom dijelu rješenje o izvršenju održao na snazi, te nastavio izvršni postupak.
4. U obrazloženju rješenja od 7. februara 2020. godine Općinski sud je, između ostalog, ukazao da u skladu sa sadržajem člana 26. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o izvršnom postupku proizlazi da je sudska nagodba izvršna ako je potraživanje koje prema njemu treba ispuniti dospjelo. Općinski sud je ukazao da se dospijeće tražbine dokazuje zapisnikom o nagodbi ili javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom ispravom. Općinski sud je naveo da iz sadržine zapisnika o sudskoj nagodbi od 11. decembra 2008.godine proizlazi da je potraživanje tražitelja izvršenja koje se odnosi na ime razlike plaće za navedeni period već bilo dospjelo na dan zaključenja sudske nagodbe, tako da nema potrebe za utvrđivanja dospjelosti potraživanja isplate iznosa na ime razlike plaće u smislu člana 26. stav 3. Zakona o izvršnom postupku. S obzirom da se u nagodbi apelant obavezao da će obavezu iz stava I. sudske nagodbe isplatit najkasnije do završetka privatizacije, pa kako apelant do podnošenje prijedloga za izvršenje svoju dospjelu obavezu nije ispunio, niti je apelant obuhvaćen procesom privatizacije, Općinski sud je naveo da ima osnova da se nakon proteka razumnog roka od zaključenja sudske nagodbe zahtijeva da apelant tu obavezu ispuni, dakle smatra se da je paricioni rok protekao.
5. U obrazloženju osporene odluke od 9. juna 2020. godine Kantonalni sud je naveo da se sud u izvršnom postupku ne može upuštati u raspravljanje ni cijeniti pravilnost sudske nagodbe, kojom su riješeni sporovi koji se vode među strankama, niti to može učiniti ovaj sud postupajući po žalbi izjavljenoj na rješenje, te naglasio da je sud dužan u postupku izvršenja da prinudno provede izvršenje sudske nagodbe po pravilima Zakona o izvršnom postupku. S obzirom da apelant nije dokazao da je izvršna isprava ukinuta, poništena ili preinačena, shodno članu 47. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, te kako nema tog razloga, a ni razloga iz tačke 1. citiranog člana, ni drugih razloga određenih tim članom, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da su „postupajući sudovi su na štetu apelanta proizvoljno i pogrešno utvrdili da je potraživanje dospjelo ali nigdje nisu utvrdili kada je dospjelost nastupila, da su pogrešno utvrdili da je sudska nagodba stekla svojstvo izvršne isprave, te ističe da je dospijeće plaća kao pojedinačnih primanja u konkretnom slučaju nebitno, jer je sudskom nagodbom utvrđen potpuno novi rok za izvršenje obaveze izvršenika“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k)Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04,dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnim postupcima u kojima apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi izjavljenoj u izvršnom postupku, koji su pokrenuli tražitelji izvršenja protiv apelanta na osnovu sudske nagodbe. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu svode, u suštini, na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević