Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-494/19 (JKP „Vodovod i Kanalizacija“ d.o.o. Bugojno)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Konkurs
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-494/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-494/19, rješavajući apelaciju JKP „Vodovod i Kanalizacija“ d.o.o. Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JKP „Vodovod i Kanalizacija“ d.o.o. Bugojno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 Rs 062992 16 Rev od 19. septembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 062992 16 Rsž od 7. juna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Rs 062992 15 Rs od 16.

februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JKP „Vodovod i Kanalizacija“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 31. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 Rs 062992 16 Rev od 19. septembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 062992 16 Rsž od 7. juna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Rs 062992 15 Rs od 16. februara 2016.godine.

2. A. H. (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 19. avgusta 2015. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta, radi poništenja Odluke o razrješenju v.d. direktora, isplate plata i regresa, te uplate doprinosa za PIO/MIO.

3. Presudom Općinskog suda broj 46 0 Rs 062992 15 Rs od 16. februara 2016. godine utvrđeno je da je nezakonita Odluka o razrješenju tužitelja kao v.d. direktora od 17. marta 2015. godine (u daljnjem tekstu: sporna odluka), donesena od strane Nadzornog odbora apelanta (u daljnjem tekstu: Nadzorni odbor), te je kao takva poništena, pa je apelant obavezan da tužitelja vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja navedene odluke, a po Ugovoru o radu zaključenom između tužitelja i apelanta 21. oktobra 2013. godine, kao i da izvrši ponovnu prijavu od dana donošenja nezakonite odluke, u matičnoj evidenciji PIO/MIO Bugojno i poreznoj upravi Bugojno. Takođe je navedenom presudom obavezan apelant da tužitelju isplati na ime obaveza iz radno pravnog odnosa određeni novčani iznos (na ime razlike neisplaćenih plaća i na ime regresa za određene periode), da Federalnom zavodu PIO/MIO uplati na ime tužitelja određeni novčani iznos na ime razlike poreza i doprinosa na plaće i iz plaća za određene periode, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Pored toga, navedenom presudom odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: „ili rasporediti tužitelja na slične poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi,“ kao i sa tužbenim zahtjevom da mu apelant na ime regresa, za određeni period, isplati određeni novčani iznos.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je nesporno među parničnim strankama da je spornom odlukom razriješen tužitelj kao v.d. direktor apelanta sa 16. martom 2015. godine, a radi isteka mandata. Zatim je istakao, da je analizirajući provedene dokaze, hronologijom kako su donošene odluke i rješenja, utvrdio (između ostalog) da je Općinsko vijeće Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće), kao skupština apelanta, rješenjima iz jula i avgusta 2013. godine imenovala privremeni Nadzorni odbor i tužitelja za v. d. direktora apelanta, sa mandatom do okončanja procedure imenovanja istih putem konkursa-javnog oglasa. Nadalje je istakao, da je Nadzorni odbor 16. avgusta 2013. godine potvrdio Rješenje o imenovanju tužitelja za v.d. direktora, te ja na isto imenovanje Općinski načelnik dao saglasnost Zaključkom od 22. avgusta 2013. godine. Takođe je istekao, da je i u Registru suda u Travniku 30. septembra 2013. godine izvršena izmjena podataka i tužitelj upisan kao lice ovlašteno za zastupanje apelanta.

5. Općinski sud je naveo, da je nakon navedenog Nadzorni odbor donio odluku o raspisivanju konkursa za izbor i imenovanje direktora apelanta (koji je objavljen u Službenim novinama F BiH i dnevnim novinama „Oslobođenje“). Nadalje je naveo, da je 18. oktobra 2013. godine konkursna komisija konstatovala da je tužitelj, kao jedini prijavljeni kandidat, ispunjavo sve uvjete iz natječaja, pa je Nadzorni odbor 21. oktobra 2013. godine donio odluku, kojom je za direktora apelanta imenovao tužitelja na mandat od četiri godine, te je istog dana sa tužiteljem zaključen ugovor o radu. Zatim je naveo, da je tužitelj obnašao funkciju direktora, sve do razrješenja sa te funkcije spornom odlukom. Takođe je naveo, da je u međuvremenu Općinsko vijeće, početkom 2015. godine, donijelo rješenja o razrješenju privremenih nadzornih odbora i imenovanju novog Nadzornog odbora apelanta.

6. Općinski sud je ukazao, da je članom 5. Odluke Općinskog vijeća Bugojno (broj 02-02-02168- 13) propisano da mandat imenovanih članova nadzornih i upravnih odbora, te v.d. direktora javnih preduzeća ili javnih ustanova traje do okončanja procedure imenovanja istih putem konkursa koji će se naknadno raspisati. Nadalje je ukazao, da je članom 9. Odluke općinskog vijeća o izmjeni i dopuni statuta (od 22. juna 2009. godine), kojim je izmijenjen član 32. dotadašnjeg Statuta, propisano da u slučaju da je radno mjesto direktora javnog preduzeća ostalo upražnjeno, do njegove popune, a najduže na period od šest mjeseci, pravo i dužnost direktora javnog preduzeća vrši lice koje imenuje Nadzorni odbor uz prethodno pribavljenu saglasnost općinskog načelnika. Dakle, dužina trajanja mandata tužitelja kao v.d. direktora apelanta je bila do okončanja konkursne procedure i imenovanja direktora po konkursu ili šest mjeseci od imenovanja (tj. od 16. avgusta 2013. do 16. februara 2014. godine). U vezi s tim je naveo, da je Nadzorni odbor u skladu sa svojim ovlastima, u septembru 2013. godine, raspisao konkurs za imenovanje direktora apelanta, te konkursnu proceduru i izbor direktora završio donošenjem Odluke od 21. oktobra 2013. godine (dakle prije isteka mandata od šest mjeseci koliko je najduže mogao biti v.d. direktor), kojom je za direktora apelanta po navedenom konkursu, na period od četiri godine, imenovao tužitelja.

7. Općinski sud je ukazao, da je apelant u toku postupka isticao da tužitelj nikad nije u skladu sa izmjenama Statuta dobio saglasnost općinskog načelnika na odluku o imenovanju za direktora apelanta. U vezi s tim je ukazao, da iz zapisnika od 13. novembra 2014. godine Općinskog vijeća, proizlazi da je usvojen izvještaj o radu apelanta, te da je u zapisniku tužitelj naveden kao direktor apelanta i da je pohvaljen zbog dobrog poslovanja. Dakle, navedenim radnjama općinski načelnik je u biti dao saglasnost tužitelju za obavljanje poslova i zadataka direktora, budući da je takva saglasnost deklaratornog karaktera, a ne konstitutivnog. Nadalje je naveo, šta je propisano članom 12. Zakona o javnim preduzećima u F BiH, te je istakao da je pomenuti ugovor, koji su zaključili tužitelj i Nadzorni odbor, menadžerski ugovor o radu, da je „zaključen sa zasnivanjem radnog odnosa“ tužitelja na mandatni period od četiri godine, a da tužitelj prije zaključivanja tog ugovora nije bio u radnom odnosu kod apelanta.

8. Općinski sud je istakao, da je kod tako utvrđenog činjeničnog stanja Nadzorni odbor donio nezakonitu odluku kojom je 17. marta 2015. godine razriješio tužitelja sa dužnosti v.d. direktora zbog isteka mandata, budući da je u to vrijeme tužitelj već bio direktor apelanta. Nadalje je istakao, da je članom 37. Statuta navedeno kad direktoru preduzeća prestaje funkcija, a da je čl. 38. i 39. Statuta regulisan postupak razrješenja funkcije direktora prije isteka vremena na koje je izabran. Zatim je istakao, da je u zapisniku o radu Nadzornog odbora od 16. marta 2015. godine, kada je donesena sporna odluka, navedeno da se tužitelj razrješava dužnosti v.d. direktora u skladu sa članom 38. stav 3. Statuta zbog iskazanog nepovjerenja od strane Nadzornog odbora i Skupštine javnog preduzeća, koji razlozi su kontradiktorni sa onim navedenim u spornoj odluci.

9. Općinski sud je naglasio, da su ugovorom koji su zaključili tužitelj i Nadzorni odbor 21. oktobra 2013. godine, regulisani uvjeti (članom 13.) pod kojima Nadzorni odbor, a i tužitelj kao direktor, mogu tražiti raskid menadžerskog ugovora, međutim raskid nikad niko nije tražio, niti je Nadzorni odbor tražio poništenje navedenog ugovora ukoliko je smatrao da isti nije pravno valjan, nego je navedeni ugovor egzistirao više od petnaest mjeseci među strankama (za koji period je tužitelj radio posao direktora i obavljao sva zakonska ovlaštenja direktora apelanta). Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je ništava sporna odluka, budući da tužitelj nije bio v.d. direktor u vrijeme donošenja sporne odluke i da mu je mandat v.d. direktora istekao prije roka od šest mjeseci na koji je izabran (tj. provođenjem konkursa za izbor i imenovanje direktora, donošenjem odluke od strane Nadzornog odbora, kojom je izabran za direktora i zaključenjem menadžerskog ugovora 21. oktobra 2013. godine). Nadalje je istakao, da obzirom da je poništio spornu odluku, te da Nadzorni odbor, a ni apelant nisu tražili raskid menadžerskog ugovora, da je naložio da se tužitelj vrati na poslove direktora, dok je odbio zahtjev tužitelja da se rasporedi na poslove u skladu sa svojom stručnom spremom.

10. Pored navedenog, Općinski sud je istakao i da je na osnovu provedenog vještačenja po vještaku finansijske struke utvrdio koliko je apelant ostao dužan tužitelju, pa je u skladu s tim naložio apelantu da tužitelju, za određene vremenske periode, na ime razlike plaće isplati određeni novčani iznos, te da na dosuđeni iznos razlike plaća uplati i poreze i doprinose. Takođe je istekao, da je dosudio tužitelju i naknadu na ime regresa za 2014 .godinu, dok ga je sa zahtjevom za isplatu regresa za 2015. godinu odbio (budući da u toku postupka nije dokazao da je koristio godišnji odmor).

11. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 062992 16 Rsž od 7. juna 2016. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze parničnih stranaka, a koji se odnose na tužbeni zahtjev tužitelja, cijenio na način propisan članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na osnovu kojih je potpuno i pravilno utvrdio pravno relevantne činjenice za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari. Nadalje je naveo, šta iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi, pa je istakao da kod nespornih činjenica da je tužitelj izabran na poziciju direktora nakon propisane konkursne procedure i od nadležnog organa apelanta (na period od četiri godine koji nije istekao), da je zaključio menadžerski ugovor 21. oktobra 2013. godine i da ti akti (navedeni ugovor, odluka konkursne komisije i odluka Nadzornog odbora kojom je tužitelj izabran i imenovan za direktora apelanta) sve do donošenja sporne odluke nisu poništeni, te da je tužitelj do razrješenja obavljao poslove direktora, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je sporna odluka Nadzornog odbora nezakonita, jer je imenovanjem tužitelja na poziciju direktora, prestala da važi odluka o imenovanju tužitelja na poziciju vršioca dužnosti.

13. Vezano za dokaze koje je apelant dostavio uz žalbu, a koji nisu predloženi u toku prvostepenog postupka, Kantonalni sud je istakao, da je članom 207. ZPP propisano da stranka može u žalbi iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učini vjerovatnim da je objektivno bila spriječena da te dokaze predloži do okončanja glavne rasprave. U vezi s tim je istakao, da dokaze apelanta dostavljene uz žalbu nije cijenio, jer ih je apelant mogao pribaviti do okončanja glavne rasprave pred prvostepenim sudom.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 46 0 Rs 062992 16 Rev od 19. septembra 2017. godine, odbijena je apelantova revizija.

15. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da se apelantovi prigovori, u suštini, svode na dva relevantna revizijska prigovora. Naime, da se prvi prigovor odnosi na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP u vezi sa članom 207. istog zakona, a drugi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, koja se ogleda u propustu Nadzornog odbora da, nakon izbora tužitelja za direktora, zatraži saglasnost općinskog načelnika, zbog čega apelant smatra da je izbor tužitelja za direktora bio nezakonit, pa je ugovor stranaka od 21. oktobra 2013. godine ništav (jer je protivan Ustavu, prinudnim propisima i moralu društva).

16. Vrhovni sud je istakao, da dijeli pravni stav drugostepenog suda da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 207. ZPP da bi se u žalbi razmotrili „novi dokazi” priloženi od strane apelanta. Naime, apelant je tek uz žalbu ponudio dokaz - Uvjerenje Federalnog zavoda PIO/MIO (koji dokaz je dobio po svom zahtjevu podnesenom PIO/MIO u februaru 2016. godine, na okolnost da je tužitelj penzionisan 18. marta 2015. godine), pa kako nije dokazao da bez svoje krivice navedeni dokaz nije mogao ponuditi ranije (tužba tužitelja je podnesena 19. avgusta 2015. godine), to je bez uticaja revizijsko elaboriranje o vremenu njegovog saznanja za te činjenice, već je bitno kada je apelant o toj činjenici stvarno i mogao saznati. Nadalje je istakao, da se dan penzionisanja tužitelja poklapa sa danom donošenja sporne odluke (od 17. marta 2015. godine), o čemu je apelant mogao imati saznanja do održavanja pripremnog ročišta (30. novembar 2015. godine), do kada se u pravilu dokazi mogu predlagati.

17. Vrhovni sud je naveo da je i materijalno pravo u drugostepenoj presudi pravilno primijenjeno. Naime, tačno je da je Odlukom o izmjeni i dopuni Statuta apelanta predviđeno da „ ...pravo i dužnost direktora Javnog preduzeća vrši lice koje imenuje Nadzorni odbor, uz prethodno pribavljenu saglasnost općinskog načelnika“. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je mišljenja da je takva saglasnost data tužitelju od strane načelnika, u traženom, pismenom obliku. U vezi s tim je naveo, da je općinski načelnik prisustvovao sjednici Općinskog vijeća od 13. novembra 2014. godine, pa kako iz sačinjenog zapisnika sa sjednice proizlazi da je tužitelj naveden kao direktor apelanta, da je usvojen izvještaj o radu apelanta i da je pohvaljen od strane načelnika zbog dobrog poslovanja, to se isuviše formalističkim, pa tako i neprihvatljivim pokazuje prigovor apelanta izjavljen u tom smislu.

18. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelant je istakao, između ostalog, da su osporene presude donijete uz proizvoljnu primjenu materijalnih propisa, da je konkursna procedura, imenovanje direktora i zaključivanje ugovora o radu direktora provedeno bez saglasnosti općinskog načelnika, što znači da je učinjeno na nezakonit način, suprotno odredbama Statuta i relevantnim zakonskim propisima, te kao takvo nije nikada upisano u nadležnom sudskom registru. U vezi s tim je naveo, da je saglasnost općinskog načelnika, prema odredbama akata apelanta neophodna i obavezujuća (član 6. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o organizovanju apelanta i član 7. Odluke o izmjeni i dopuni Statuta apelanta), a da su redovni sudovi nedostajuću saglasnost cijenili kao formalističku, bez obzira na to što je propisana kao obligatorna. Naime, takva saglasnost se mora dati u pismenom obliku (u formi zaključka) i ne može se dati usmeno ili konkludentnim radnjama. Apelant je istakao, da zbog navedenog trpi ogromnu štetu jer je obavezan da tužitelju isplati naknade iz radnog odnosa, kao da je radio u cjelokupnom periodu, pogotovo što je nakon razrješenja tužitelja sa mjesta v.d. direktora apelanta, imenovana druga osoba. Povezujući to sa činjenicom da je tužitelj ostvario pravo na penziju 31. decembra 2008. godine i da mu se ista isplaćuje od 17. marta 2015. godine (od kada je razriješen), apelant smatra da se može utvrditi da osporene presude nisu pravične niti na zakonu zasnovane. Apelant smatra, da su u osporenim presudama izvedeni dokazi cijenjeni na nesavjestan i nebrižljiv način, što je uticalo na pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu Statuta i odluke o organizovanju apelanta.

20. Pored navedenog, apelant je istakao da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, jer je reviziona presuda donesena 19. septembra 2017. godine, a apelantu dostavljena 3. decembra 2018. godine (nakon proteka više od godinu dana), što je propust prvostepenog suda.

Relevantni propisi

21. Zakon o javnim poduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 8/05, 81/08, 22/09 i 109/12), u relevantnom djelu glasi:

Članak 12.

Uprava se bira, imenuje i razrješava sukladno postupku utvrđenom u statutu javnoga poduzeća, na temelju javnoga natječaja, iz reda kandidata koji po menadžerskim znanjima najbolje odgovaraju obavljanju operativnih i poslovnih potreba javnoga poduzeća. U upravu ne mogu biti imenovane osobe koje obnašaju dužnost u političkim strankama.

22. Statut Javnog komunalnog preduzeća »Vodovod i kanalizacija« Bugojno, broj 01- 011822/06 od 26. februara 2007. godine, u relevantnom djelu glasi:

Član 27.

Direktora Javnog preduzeća imenuje i razrješava Nadzorni odbor, na osnovu prijedloga konkursne komisije, a po javnom konkursu koji mora biti objavljen u «Službenim novinama Federacije BiH» i u jednom dnevnom listu, u skladu sa Zakonom o ministarskim, vladinim, i drugim imenovanjima Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj: 12/03).

Ukoliko po raspisanom konkursu nije izvršeno imenovanje, kao i u drugim hitnim opravdanim slučajevima, Nadzorni odbor može imenovati vršioca dužnosti direktora, na period ne duži od šest mjeseci.

Član 37.

Direktoru Javnog preduzeća prestaje funkcija po sljedećim osnovama:

istekom mandata, razrješenjem, prestankom radnog odnosa, nastupanjem smetnji za obavljanje funkcije direktora, na lični zahtjev.

23. Odluka o Izmjeni i dopuni Statuta JKP »Vodovod i kanalizacija» Bugojno broj 02-49-1148- 6/09 od 22. juna 2009. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

U članu 27., stav 1. iza riječi «Nadzorni odbor» dodaju se riječi «uz saglasnost načelnika Općine Bugojno».

U stavu 2. iza riječi « Nadzorni odbor», dodaju se riječi «uz saglasnost načelnika Općine»..

24. Odluka o Izmjeni i dopuni Odluke o organizovanju Javnog komunalnog preduzeća »Vodovod i kanalizacija« Bugojno, društvo sa ograničenom odgovornošću Bugojno broj 02-49-1148-7/09 od 22. juna 2009. godine, u relevantnom djelu glasi:

Član 6.

Član 37. mijenja se i glasi:

«Direktora Preduzeća imenuje i razrješava Nadzorni odbor na osnovu javnog konkursa, uz prethodno pribavljenu suglasnost općinskog načelnika«.

Ukoliko po raspisanom konkursu nije izvršeno imenovanje, kao i u drugim hitnim opravdanim slučajevima, Nadzorni odbor će uz prethodno pribavljenu suglasnost općinskog načelnika, imenovati vršioca dužnosti na period od šest (6) mjeseci«. Direktor Preduzeća podliježe dužnostima, odgovornostima i ograničenjima koja su utvrđena Zakonom o javnim preduzećima u F BiH i drugim važećim propisima.

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

26. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, odnosno da je prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencnije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

27. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

28. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)

29. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi, da je tužitelj na poziciju v.d. direktora imenovan 12. jula 2013. godine, a da je nakon toga u propisanoj konkursnoj proceduri izabran na poziciju direktora na period od četiri godine (koji nije istekao), da je zaključio menadžarski ugovor 21. oktobra 2013. godine, a da navedeni ugovor, odluka konkursne komisije i odluka Nadzornog odbora kojom je tužitelj izabran i imenovan za direktora apelanta, sve do donošenja sporne odluke nisu poništeni (niti je traženo da se ponište ili da se raskine navedeni ugovor). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova, da je sporna odluka kojom je tužitelj razriješen sa pozicije v.d. direktora nezakonita (jer je imenovanjem tužitelja na poziciju direktora, prestala da važi odluka o imenovanju tužitelja na poziciju v.d. direktora). Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima, a koje navode su razmotrili redovni sudovi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Vezano za apelacione navode, da je tužitelj ostvario pravo na penziju i da mu se isplaćuje od 17. marta 2015. godine (te da i to ukazuje da osporene presude nisu pravične niti na zakonu zasnovane), Ustavni sud zapaža da se o tim navodima nisu izjašnjavali ni redovni sudovi (obzirom da je apelant na navedene okolnosti dokaze tek priložio uz žalbu, pa isti nisu razmatrani u predmetnom parničnom postupku, vidi tačku 12. i 15. ove odluke) zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Analizirajući obrazloženja redovnih sudova u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je utvrđenje činjeničnog stanja, kao i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno ne nalazi da su pozitivno-pravni propisi u konkretnom slučaju primijenjeni na štetu apelanta.

30. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ističe samo u odnosu na period koji je bio potreban Općinskom sudu da mu dostavi revizionu presudu Vrhovnog suda, kao konačnu odluku u konkretnom slučaju. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta (pogotovo što su redovni sudovi u periodu od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, odnosno u periodu od dvije godine i jednog mjeseca, donijeli tri meritorne odluke), iako je evidentno da je za dostavu konačne odluke apelantu bio potreban duži vremenski period (jedna godina i oko dva mjeseca), Ustavni sud smatra da sama ta činjenica ne može u konkretnom slučaju voditi kršenju prava na suđenje u razumnom roku, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-494/19 (JKP „Vodovod i Kanalizacija“… | Sudska praksa | Aktio