Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1891/20 (H. M.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Nehumano postupanje
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1891/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1891/20, rješavajući apelaciju Harisa Memića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Memića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 835072 20 Kž od 22. aprila 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 835072 20 Kv 2 od 3. aprila 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Haris Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Elma Arnautović, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 835072 20 Kž od 22. aprila 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 835072 20 Kv 2 od 3. aprila 2020. godine. Apelant je istovremeno zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odrediti njegovo upućivanje u specijalističku medicinsku ustanovu UKC u Sarajevu radi saniranja povreda. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 17. juna 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 65 0 K 835072 20 Kpp od 5. marta 2020. godine apelantu je kao osumnjičenom licu određen pritvor u trajanju od mjesec dana počevši od 3. marta 2020. godine, koji može trajati najduže do 3. aprila 2020. godine ili do nove odluke suda, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelom izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1.
KZFBiH.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 5. marta 2020. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu, a dan ranije je donesena naredba o provođenju istrage protiv apelanta zbog osnova sumnje da je 3. marta 2020. godine počinio navedena krivična djela, te da iz prikupljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja u počinjenje djela kao općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Tužilaštvo je mjeru pritvora za apelanta zatražilo i zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKP-a.
7. Povodom prijedloga za određivanje pritvora održano je ročište na kojem apelantova odbrana nije osporila postojanje osnovane sumnje, ali je osporila razloge navedene u vezi s postojanjem posebnih razloga za mjeru pritvora, ističući da je apelant doveden u stanje afekta zbog postupanja lica koja su vlasnici objekta u kojem se desio sporni događaj.
8. Sudija za prethodni postupak je ocijenio da je u okolnostima konkretnog slučaja opravdano apelantu izreći pritvor u trajanju od mjesec dana kao najstrožu mjeru iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, dok je u odnosu na tačku d) iste odredbe prijedlog odbijen. Sud je do zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinilac krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret došao analizom sadržaja materijalnih dokaza pobrojanih na stranici 4. navedenog rješenja, te je, kako ne bi interpretirao sve prikupljene dokaze, na stranici 5. kao najvažnije izdvojio dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinilac krivičnih djela navedenih u prijedlogu Tužilaštva. Između ostalih, navedeni su sljedeći dokazi: zapisnik o uviđaju od 4. marta 2020. godine; zapisnici o saslušanju većeg broja svjedoka sačinjeni u prostorijama MUPKS, Uprava policije Vogošća; službene zabilješke; alkotest na apelantovo ime; potvrde o oduzimanju predmeta od apelanta; sadržaj zapisnika o apelantovom ispitivanju, te medicinska dokumentacija za lica koja su prilikom izvršenja djela zadobila povrede nastale otvorenim plamenom.
9. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, kojim je propisano da se pritvor osumnjičenom licu može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da bi, ukoliko se nađe na slobodi, mogao ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Općinski sud je ocijenio da sankcija propisana za krivična djela za koja se apelant sumnjiči zadovoljava kriterij iz navedene odredbe. Konkretno, za navedena krivična djela je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, a navedenom zakonskom odredbom je propisana kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Naročite okolnosti su zatim analizirane kroz vrstu krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči, okolnosti pod kojima su izvršena i okolnosti u vezi s apelantovom ličnošću. Iako ranija osuđivanost nije odlučujuća za donošenje odluke suda o potrebi pritvora zbog postojanja opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, Općinski sud je mišljenja da ona može biti od značaja pri ocjeni ličnosti osumnjičenog, konkretno apelanta. U tom smislu je navedeno da je apelant ranije osuđivan presudom Općinskog suda od 10. maja 2001. godine zbog krivičnog djela iz člana 339. stav 2. KZFBiH, te osuđen na kaznu zatvora jedan mjesec uvjetno na godinu dana. Zatim je razmotrena priroda krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči i način počinjenja, te je u tom pravcu zaključeno da se radi o teškom krivičnom djelu za koje je propisana kazna od jedne do deset godina; da je djelo izvršeno upotrebom otvorenog plamena kojim je izazvan požar u unutrašnjosti javnog objekta u kojem je bio prisutan veći broj lica od kojih je tom prilikom više njih povrijeđeno, te da okolnosti pod kojima je počinjeno djelo čine veoma ozbiljnim. Činjenica koju je odbrana istakla u prilog prijedlogu da se apelant pusti na slobodu, i to emocionalna nestabilnost zbog upotrebe, između ostalog, psihoaktivnih tvari zbog čega je bio hospitaliziran u psihijatrijskoj bolnici, prema ocjeni suda, samo dodatno ukazuje na to da se radi o licu nepredvidivog ponašanja. Sve to, u ukupnosti sa svim naprijed pobrojanim okolnostima, prema ocjeni suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
10. S druge strane, odbijen je prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora zbog postojanja vanrednih okolnosti koje bi rezultirale stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a uz obrazloženje da Tužilaštvo nije ukazalo na koji način bi apelantovo puštanje na slobodu predstavljalo stvarnu prijetnju javnom redu, te da u tom kontekstu nedostaju valjani dokazi i razlozi.
11. Općinski sud je osim navedenog razmotrio mogućnost izricanja drugih, blažih mjera, ali je nakon svestrane analize svih naprijed navedenih okolnosti zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere odnosno mjere pritvora. Osporena rješenja
12. Rješenjem vijeća Općinskog suda broj 65 0 K 835072 20 Kv 2 od 3. aprila 2020. godine usvojen je prijedlog Tužilaštva i apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca tako da po navedenom rješenju pritvor može trajati do 3. juna 2020. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja, nakon što su razmotreni navodi stranaka, vijeće Općinskog suda je zaključilo da je osnovan prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. U tom kontekstu su ponovljeni relevantni dijelovi prvostepenog rješenja o određivanju pritvora apelantu i interpretirani ključni dokazi iz kojih proizlazi osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje, odnosno produženje pritvora. Osim toga, ocijenjeno je i da apelantova odbrana u konkretnoj fazi postupka nije prigovarala postojanju osnovane sumnje za počinjenje krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči. U pogledu ispunjenja uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, vijeće je ocijenilo da sve pobrojane činjenice i okolnosti koje je sudija za prethodni postupak imao u vidu, koje su u relevantnom dijelu ponovljene u obrazloženju rješenja, u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo. Slijedom iznesenog, vijeće Općinskog suda je odbilo prigovore apelantove odbrane da ranija osuđivanost ne može biti razlog za bojazan od ponavljanja djela jer ta okolnost nije bila jedina, a ni ključna, već je cijenjena u kontekstu svih drugih okolnosti koje su po svom karakteru naročite u konkretnoj situaciji. Osim toga, cijenjen je i prigovor kojim je ukazano na apelantovo zdravstveno stanje i potrebu za izmještanjem u zdravstvenu ustanovu, te je u tom smislu zaključeno da su u okviru provođenja mjere pritvora zastupljeni institucionalni mehanizmi koji pritvorenicima omogućavaju odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, kako u okviru pritvorske jedinice tako i izvan pritvora, te da pritvorenik nema nikakve prepreke prilikom korištenja zdravstvenih usluga.
13. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 835072 20 Kž od 22. aprila 2020. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 3. aprila 2020. godine. U obrazloženju rješenja, kako je obrazloženo, nisu navedeni razlozi zbog kojih se osporava prvostepeno rješenje, već je istaknut prijedlog da se osporavano rješenje preinači i apelant pusti na slobodu ili da se odredi izdržavanje mjere pritvora u zdravstvenoj ustanovi. Kantonalni sud je ocijenio da žalbeni navodi nisu doveli u pitanje zakonitost osporenog rješenja, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. Suprotno navodima žalbe, Kantonalni sud je zaključio da su sve odlučne činjenice u odnosu na iteracijsku opasnost pravilno i potpuno utvrđene i pravilno je zaključeno da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo ukoliko se nađe na slobodi. U vezi s tim je ponovljen relevantni dio obrazloženja osporenog rješenja iz kojeg proizlaze dokazi i okolnosti od naročitog značaja koje opravdavaju bojazan u pogledu ponavljanja djela, kao i ispunjenja uvjeta koji se tiče visine propisane kazne. Kantonalni sud je osim toga ocijenio da su neosnovani navodi istaknuti u žalbi o apelantovom lošem zdravstvenom stanju i potrebi da se liječi u zdravstvenoj ustanovi jer u ustanovi u kojoj je pritvoren ima adekvatnu zdravstvenu pomoć i usluge zavodskog ljekara koji je dužan pratiti zdravstveno stanje pritvorenika i u slučaju pogoršanja obavijestiti sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima o produženju pritvora prekršena prava iz čl. II/3.b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 5. stav 3. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
15. Apelacijom se suštinski ukazuje na nedostatak odlučnih činjenica u pogledu prihvatanja razloga za mjeru pritvora koje se definiraju kao postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela. U vezi s tim, ističe da su sudovi cijenili njegovu raniju osuđivanost koja nije dovoljna za primjenu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. U tom smislu, kako smatra, sudovi su se oslanjali na pretpostavke, a ne na konkretne činjenice i razloge koji moraju biti dovoljno individualizirani kako bi se na jasan način utvrdilo da zaista postoji bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Smatra da je upravo zbog takvog postupanja sudova i produženja mjere pritvora povrijeđeno osnovno pravo sadržano u članu 6. stav 2. Evropske konvencije kojim je zagarantirana presumpcija nevinosti. U osporenim rješenjima su, kako smatra, u potpunosti izostali razlozi, potkrijepljeni dokazima, za stav da je ispunjen uvjet za mjeru pritvora zbog bojazni od ponavljanja krivičnog djela.
16. Osim toga, apelant smatra da su sudovi trebali imati u vidu da je i sam povrijeđen u inkriminiranom događaju (požaru) za koji se sumnjiči i da se nalazi u takvom fizičkom stanju da ne bi bio sposoban ponoviti krivično djelo (zbog opekotina mu je otežano kretanje). Prilikom lišenja slobode je bilo očigledno da je povrijeđen, a u pritvorskoj jedinici nema adekvatnu medicinsku pomoć, zbog čega je, kako smatra, izložen nečovječnom postupanju i mučenju, naročito zbog odbijanja sudova da ga prebace u neku od medicinskih ustanova. U tom kontekstu je obrazložen zahtjev za usvajanje privremene mjere i premještanje u zdravstvenu ustanovu.
b)Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da je u rješenju tog suda koje je osporeno apelacijom odlučeno o svim žalbenim prigovorima, stvarno i suštinski. U obrazloženju rješenja su u tom kontekstu istaknuti ključni razlozi zbog kojih je apelantova žalba protiv rješenja o produženju pritvora odbijena, te su u svemu ispoštovana apelantova ustavna i konvencijska prava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer su u obrazloženju pobijanog rješenja, pri kojem ostaje u cijelosti, navedeni svi razlozi i odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe na kojima je zasnovana sudska odluka.
19. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da su u osporenim rješenjima navedeni jasni i konkretni razlozi o neophodnosti mjere pritvora. U pogledu neosnovanosti prigovora koji se odnosi na medicinsku njegu u pritvorskoj jedinici, Tužilaštvo je navelo da apelant ima svu potrebnu medicinsku pomoć i njegu s obzirom na to da u KPZ-u Sarajevo, gdje je apelant smješten, egzistira ambulanta, te je apelant pod nadzorom ljekara koji mu u svakom momentu mogu pružiti potrebnu pomoć, odnosno može i putem suda zatražiti pomoć ljekara specijaliste. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, [...] Član 149. stav (2) Trajanje pritvora tokom istrage (2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 323. st. (1) i (3) Izazivanje opće opasnosti (1)Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(3)Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini na mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Član 328. stav (1) Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (1)Ako je krivičnim djelom iz člana 323. (Izazivanje opće opasnosti) st. od 1.
do 3.; člana 324. (Uništenje ili oštećenje važnih privrednih objekata ili javnih naprava) st. 1. i 2.; člana 325. (Oštećenje zaštitnih naprava na radu) st. 1. i 2. i člana 326. (Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova) stav 1. ovog zakona neka osoba teško tjelesno ozlijeđena ili je prouzrokovana imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 065 0 K 835072 20 Kž od 22. aprila 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant osporava rješenja o produženju pritvora smatrajući da su mu prekršena prava iz člana II/3.b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 3. Evropske konvencije, člana 5. stav 3. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Imajući u vidu da se suština apelacije tiče lišavanja slobode kao jednog od najznačajnijih ljudskih prava, Ustavni sud će prvo ispitati navode apelacije koji se odnose na pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
28. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u sladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. točka c) ovog člaka izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
29. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za mjeru pritvora, ističući da postojanje posebnog pritvorskog razloga (naročite okolnosti) iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a nije uvjerljivo utvrđeno. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140. 22. maj 2012. godine).
31. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001. godine).
32. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za osumnjičenog/optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da osumnjičeni/optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje jer se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juni 2008, s dodatnim referencijama).
33. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP-a, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. ZKP-a, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a i da zapravo ta okolnost (bojazan od ponavljanja krivičnog djela) nije uvjerljivo i jasno utvrđena jer su u vezi s tim izostali konkretni razlozi. Smatra da ranija osuđivanost kao ključna okolnost koju je sud imao u vidu uopće nije relevantna za konkretan slučaj jer nije kažnjavan za istovrsno krivično djelo, a osim toga je protekao veoma dug period od prethodne osude (2001. godina).
34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009).
35. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).
36. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu protiv rješenja o produženju pritvora cijeneći da žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje zakonitost osporenog rješenja. U tom kontekstu, Kantonalni sud je podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja, zasnovano na izvedenim dokazima, iz kojeg, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da kod apelanta i dalje egzistira posebni uvjet za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, dakle opasnost od ponavljanja krivičnog djela. U vezi s tim, Kantonalni sud je u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti prije svega ispitao objektivni uvjet iz navedene zakonske odredbe, dakle zaprijećenu kaznu (tri godine ili teža kazna) cijeneći da je Općinski sud naveo jasne i argumentirane razloge i da su krivična djela za koja se apelant sumnjiči obuhvaćena propisanom visinom zaprijećene kazne (od jedne do deset godina). Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su cijenili navedenu okolnost koja se tiče težine krivičnih djela u vezi s objektivnim uvjetom (zaprijećenom kaznom), a Kantonalni sud je, potvrđujući prvostepeno rješenje, o tome naveo jasno obrazloženje upućujući na pravilne argumente prvostepenog suda u vezi s izvedenim dokazima i zaključcima koji su iz njih proistekli.
37. Naročite okolnosti u smislu standarda navedenih u prethodnim tačkama Kantonalni sud je ocijenio u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti kod apelanta i u tom smislu je, cijeneći neosnovanost žalbenih tvrdnji da prvostepeni sud nije konkretizirao naročite okolnosti, podsjetio na obrazloženje i razloge koji su navedeni u rješenju, uz zaključke do kojih je Općinski sud došao na osnovu velikog broja izvedenih dokaza. U tom pravcu je ukazano na izvedene dokaze i utvrđene činjenice u prvostepenom postupku iz kojih proizlazi da je djelo izvršeno upotrebom otvorenog plamena kojim je izazvan požar u unutrašnjosti javnog objekta u kojem je bio prisutan veći broj lica od kojih je tom prilikom više njih (20) povrijeđeno. Sve to, prema ocjeni Kantonalnog suda, upućuje na pravilan zaključak vijeća Općinskog suda da je apelant iskazao izrazitu odlučnost, upornost, istrajnost i bezobzirnost te spremnost da bez valjanog razloga ugrozi živote građana. Ranija osuđivanost, kako proizlazi iz osporenih rješenja, nije cijenjena kao ključna, već kao jedna od okolnosti koja u ukupnosti sa svim ostalim (objektivnim i subjektivnim) predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora.
38. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku I. A. protiv Francuske, stav 102. i Šuput protiv Hrvatske, stav 102). U tom kontekstu je također preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo.
39. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
40. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
41. U vezi s tim dijelom apelacije, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi Ombudsman za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
42. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelantova odbrana povodom prijedloga za produženje pritvora, kao i u žalbi protiv rješenja kojim je pritvor produžen, isticala zdravstveno stanje apelanta u kontekstu nepostojanja posebnog razloga za pritvor u smislu člana 146. stav 1. točka c) ZKP argumentacijom da apelant zbog fizičkih povreda (opekotina) zadobivenih prilikom inkriminiranog događaja zapravo nije u mogućnosti ponoviti krivično djelo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su oba sudska vijeća imala u vidu ovaj prigovor koji su ocijenili neosnovanim ukazujući da je Pravilnikom o kućnom redu KPZ-a svakom osumnjičenom/optuženom licu, pa stoga i apelantu, osigurana adekvatna zdravstvena zaštita i pomoć u ustanovi za izdržavanje mjere pritvora, i to usluge zavodskog ljekara koji je dužan pratiti zdravstveno stanje lica koje se nalazi u pritvoru i u slučaju pogoršanja obavijestiti sud i dati svoje mišljenje. Stoga, kako je zaključeno, u okviru pritvora su prisutni institucionalni mehanizmi koji svim pritvorenicima omogućavaju zdravstvenu zaštitu kako u okviru pritvorske jedinice tako po potrebi i izvan pritvora, zavisno od konkretne situacije. Osim toga, u apelaciji osim paušalnih navoda o apelantovom lošem zdravstvenom stanju nije dostavljen nijedan dokaz na okolnost ponašanja organa vlasti nakon inkriminiranog događaja, niti dokaz o eventualnim povredama, niti postoji bilo šta što bi ukazivalo na vjerovatnost o nehumanom postupanju prema apelantu.
43. S obzirom na to da lišavanje slobode samo po sebi ne pokreće pitanje poštovanja garancija iz navedene odredbe, te da to ne proizlazi ni iz dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
44. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kojim je regulirana presumpcija nevinosti. Međutim, te tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedenu povredu, osim nezadovoljstva odlukom kojom je odbijena njegova žalba protiv rješenja o produženju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije navoda o povredi presumpcije nevinosti, a imajući u vidu sadržaj osporenog rješenja, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, odnosno u vezi s tim člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi razloge za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a zasnovali na relevantnim odredbama proisteklim iz dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva na osnovu kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje (opći uvjet) i postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči (poseban uvjet), a koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge za određivanje pritvora apelantu.
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije s obzirom na to da lišavanje slobode, samo po sebi, ne pokreće pitanje poštovanja prava iz navedenih odredaba, a u prilog tvrdnji o povredi tog prava nije predočen niti jedan relevantan dokaz, niti iz dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu proizlazi da su u okolnostima konkretnog slučaja dovedene u pitanje ili povrijeđene garancije ustanovljene pravom iz navedenih odredbi.
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada apelant te tvrdnje ničim nije potkrijepio, a sadržaj osporenog rješenja ni na koji način ne upućuje na povredu ovog prava.
48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević