Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6693/18 (Jehovini svjedoci – vjerska zajednica)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Porez
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6693/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-6693/18, rješavajući apelaciju Jehovini svjedoci - vjerska zajednica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jehovini svjedoci – vjerska zajednica protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024181 17 U od 13. septembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jehovini svjedoci – vjerska zajednica protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024181 17 U od 13. septembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članom

9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jehovini svjedoci – vjerska zajednica (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa, Jadranko Ostović, predsjednik apelanta, podnio je 16. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 024181 17 U od 13. septembra 2018. godine.

2. Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine - Regionalni centar Tuzla (u daljnjem tekstu: RC Tuzla) je donijela rješenje broj: 03/6-2/IV-18-3; UP/l-1749/15 od 7. septembra 2015. godine kojim je apelant (st. 1. i 2. rješenja) oslobođen od plaćanja uvoznih dažbina za određenu robu u preciziranim količinama i vrijednosti (i to za: obrasce na hrvatskom jeziku, plastične artikle i uredski pribor), stavljenu u slobodan promet preciziranom carinskom prijavom, te je određeno da se roba oslobođena od plaćanja uvoznih dažbina ne smije posuđivati, iznajmljivati ili ustupati uz naknadu ili besplatno u svrhe koje su drugačije od onih koje su precizirane u stavu 1. tačka a) i b) člana 10. Priloga Zakona o carinskoj politici u BiH (u daljnjem tekstu: Prilog), bez prethodne suglasnosti carinskih organa, te da će se u protivnom na istu naplatiti carina i druge uvozne dažbine u skladu sa važećim propisom. Predmetnim rješenjem (stav 3. rješenja) odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za oslobađanjem od plaćanja uvoznih dažbina za određenu robu u preciziranim količinama i preciziranoj vrijednosti (i to: vjerske časopise „periodično“, „traktati“, vjerske knjige, „CD disk ROM“, „DVD“, „glazbene note štampane“) stavljenu u slobodan promet po navedenoj carinskoj prijavi.

3. U obrazloženju rješenja RC Tuzla je konstatovao da roba navedena u stavu 1. izreke rješenja ispunjava uslove za oslobođenje od plaćanja uvoznih dažbina iz člana 176. stav 6. Zakona o carinskoj politici BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici) i člana 10. stav 1. tačka (c) Priloga, s obzirom da se radi o kancelarijskom materijalu i opremi koja je namijenjena za operativne potrebe apelanta kao vjerske organizacije. Međutim, RC Tuzla je konstatovao da roba navedena u stavu 3. izreke rješenja ne ispunjava uslove za oslobađanja od plaćanja uvozne dažbine iz odredbe člana 176. stav 6. Zakona o carinskoj politici i odredbi člana 10. stav 1. tač. a), b) i c) Priloga. U vezi sa tim, ukazao je da iz spisa predmeta nesporno proizilazi da je donirana roba namijenjena za potrebe apelanta kao krajnjeg korisnika, koji će doniranu robu koristiti isključivo za vjerske svrhe za skupštinu Jehovinih svjedoka u Brčkom, Tuzli, Sarajevu, Zenici, Banjaluci, Prijedoru i Bihaću. Ovo, po mišljenju RC Tuzla, znači da uvezena roba nije namijenjena za ostvarenje dobrotvornih ili humanitarnih ciljeva korisnika povlastice, obzirom da predmetnu robu ne dijeli siromašnim licima, niti za zadovoljenje njihovih operativnih potreba. RC Tuzla je, takođe, konstatovao da predmetna roba ne predstavlja osnovne potrepštine i da ne može zadovoljiti osnovne potrebe ljudi, te da apelant nema odobrenje nadležnog organa za prikupljanje priloga na dobrotvornim manifestacijama u korist siromašnih lica, što je jedan od uslova da bi roba koja se besplatno šalje iz strane zemlje javnim organizacijama ili drugim dobrotvornim ili humanitarnim organizacijama bila oslobođena od plaćanja dažbine, niti takvo odobrenje proizilazi iz apelantovog Statuta. Isto tako, RC Tuzla je konstatovao da ta roba ne predstavlja opremu i kancelarijski materijal, koja je namijenjena za ostvarivanje operativnih potreba vjerske zajednice – apelanta, s obzirom da se radi o vjerskoj literaturi koja je namijenjena za zadovoljenje duhovnih potreba ljudi.

4. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja RC Tuzla, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) broj: 01/4-1-UP/H-683/15 od 19. oktobra 2016. godine.

5. Uprava je u obrazloženju rješenja, između ostalog, ukazala da je predmetna roba u konkretnom slučaju poklonjena apelantu od strane Jehovas Zeugen, Zweigbȕro, Selters, Njemačka. Polazeći od toga da je korištenje povlastice iz člana 10. st. (a) i (c) Priloga, između ostalog, predviđeno za robu

– osnovne potrepštine (kao npr. hrana, lijekovi, odjeća, posteljina), i opremu i kancelarijski materijal, a da je roba za koju je odbijen zahtjev apelanta za oslobođenje (vjerski časopisi periodično, traktati, vjerske knjige i brošure, CD disk ROM, DVD, glazbene note) namijenjena apelantu kao vjerskoj zajednici radi obavljanja vjerske djelatnosti iz člana 8. Statuta apelanta, koja djelatnost se prema članu 9. istog Statuta obavlja putem sastanaka (bogosluženja) i drugih javnih skupova, Uprava je zaključila da je odluka prvostepenog organa kojom je odbijen zahtjev za oslobođenje od plaćanja uvoznih dažbina pravilna i zakonita. Uprava je dalje ukazala da, imajući u vidu navedene odredbe Statuta apelanta i vrstu robe za koju je podnesen zahtjev za oslobođenje, da nije sporno da apelant radi obavljanja svoje vjerske djelatnosti ima potrebu za tom robom, jer se radi o vjerskoj zajednici kojoj je potrebna vjerska literatura za obavljanje vjerskog dijela njene djelatnosti. Međutim, Uprava je ukazala da u carinsko-pravnom smislu iskazanom kroz odredbe člana 10. Priloga, koji regulišu materiju oslobađanja plaćanja indirektnih poreza, predmetna roba ne može predstavljati opremu, za koju je navedenim članom propisano oslobođenje plaćanja od uvoznih dažbina. Ovo iz razloga što se shodno odredbama navedenog člana od plaćanja dažbina može osloboditi samo oprema koju uvoze dobrotvorne i humanitarne organizacije, odnosno vjerske zajednice, a koja im je neophodno potrebna za ostvarenje dobrotvornih ili humanitarnih ciljeva, besplatne podjele robe iz tačke a) krajnjim korisnicima – ugroženim licima ili žrtvama nesreće, kao i robe namijenjene za prikupljanje priloga na dobrotvornim manifestacijama iz tač b) člana 10, a što proizilazi iz odredbe stava 5. člana 10. Priloga, koji propisuje da organizacije koje uživaju olakšice ne smiju da posuđuju, iznajmljuju ili ustupaju, uz naknadu ili besplatno, robu i opremu preciziranu u stavu 1. u druge svrhe od onih koje su precizirane u stavu 1. tač. (a) i (b) ovog člana, bez prethodne saglasnosti carinskih organa. Uprava je ukazala da, suprotno navedenom, u konkretnom slučaju, apelant predmetnu robu neće koristititi radi ostvarivanje humanitarnih i dobrotvornih ciljeva koji su definisani tač. (a) i (b) člana 10. Priloga, već za ostvarivanje svoje religijske djelatnosti propisane članom 8. Statuta apelanta, na što upućuje i precizirani akt u kojem je sadržana apelantova izjava da roba služi isključivo u vjerske svrhe i biće podijeljena bez naknade skupštinama apelanta u BiH i drugim zainteresovanim osobama

6. Uprava je obrazložila da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni organ ne prihvata da su ciljevi vjerske zajednice ujedno dobrotvorni ili humanitarni. Naime, Uprava je zaključila da su ti ciljevi u propisima jasno razdvojeni, pa tako i odredbama člana 10. Priloga i člana 2. tačka 7. Odluke o postupku ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja carine pod posebnim uslovima (u daljnjem tekstu: Odluka), na način da se shodno odredbama člana 10. Priloga, koji propisuje oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina za robe za dobrotvorne ili humanitarne organizacije, vjerska zajednica u čijem je sklopu organizovano obavljanje dobrotvorne, odnosno humanitarne djelatnosti, oslobađa od plaćanja dažbina samo u situacijama kada uvozi robu i opremu radi vršenja dobrotvorne, odnosno humanitarne djelatnost, ali ne i za robu i opremu za vršenje vjerske djelatnosti. Pored toga, Uprava je ukazala da odredbe člana 10. Priloga carinsku povlasticu oslobađanja od plaćanja uvozne dažbine robe za dobrotvorne i humanitarne organizacije definišu na identičan način kao i važeća Uredba Vijeća Evropske unije broj 1186/2009 (čl. 61-65. Uredbe), te da je radi provođenja carinskog postupka kod ostvarivanja oslobađanja od plaćanja uvoznih davanja i ujednačenog postupanja Carinska uprava Republike Hrvatske (kao članica EU) donijela Upute o ostvarivanju oslobađanja od plaćanja uvoznih davanja precizirani broj, kojima je definisan pojam opreme na način da se pod opremom mogu smatrati kompjuterska oprema neophodna za rad organizacije, ali i šatori, montažne kuće, pokrivači i nosila, pokretne kuhinje s priborom, sanitetska vozila i slično. Shodno tome, Uprava je zaključila da ni države članice Evropske Unije, na osnovu navedene Uredbe, vjersku literaturu ne tretiraju kao opremu, pa je ni ne oslobađaju od plaćanja uvoznih dažbina.

7. Apelant je podnio tužbu Sudu BiH protiv rješenja Uprave, koja je odbijena kao neosnovana presudom Suda BiH broj S1 3 U 024181 17 U od 13. septembra 2018. godine.

8. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, konstatovao da je u predmetnoj upravnoj stvari Uprava ponudila valjane razloge za svoje utvrđenje da se knjige, brošure, DVD-ovi i druga literatura ne mogu podvesti pod opremu i kancelarijski materijal, kao osnov za oslobađanje od plaćanja carine iz člana 10. stav 1. Priloga, u vezi sa članom 176. stav 6. Zakona o carinskoj politici i članom 2. stav 1. tačka 7. Odluke. Istaknuto je da je Uprava pri tome posebno ukazala da važeća Uredba Evropske unije na identičan način kao što je to učinjeno članom 10. Priloga, definiše carinsku povlasticu oslobađanja od plaćanja uvozne dažbine robe za dobrotvorne ili humanitarne organizacije, ali i da je Republika Hrvatska, od kada je postala član Evropske Unije morala uskladiti svoje propise i u oblasti carina. Dakle, imajući u vidu cilj i svrhu uvoza spornih materijala, njihovu namjenu, kao i cilj koji se želi postići oslobađanjem od plaćanja carina na uvoz pojedinih roba i usluga, kao i uzimajući kao primjer praksu u tumačenju i primjeni propisa država članica EU, koji u sadržajno istom tekstu propisuju uslove pod kojim se uvoz robe za dobrotvorne i humanitarne organizacije oslobađa od plaćanja carine, Uprava je, po mišljenju Suda BiH, pravilno utvrdila da se vjerske knjige i druga literatura, kao i CD-ovi i DVD ne mogu smatrati opremom neophodnom za zadovoljavanje operativnih potreba organizacije, koji zaključak i date razloge je u cjelosti prihvatio Sud BiH, nalazeći da ti razlozi daju potpuno i jasno utemeljenje za odluku Uprave. Pri tome, Sud BiH je ukazao da se BiH zaključenjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, i to članom 70. tog Sporazuma obavezala da će slijediti pravnu tečevinu Evropske unije i obezbijediti propisno provođenje i primjenu postojećeg i budućeg zakonodavstva Zajednice. Stoga je Sud BiH zaključio da je u konkretnom slučaju prihvatljivo pozivanje na propis i tumačenje, odnosno primjenu propisa u zemlji koja je član Evropske Unije.

9. Sud BiH je, takođe, zaključio da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe čl. 9. i 13 .stav 3. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o slobodi vjere). U vezi sa tim, naveo je da je pitanje oporezivanja uvoza roba i usluga, pa i donacija, regulisano posebnim zakonom, a to je Zakon o carinskoj politici, čijom odredbom člana 239. stav 2. je propisano da taj zakon ima jaču pravnu snagu od ostalih propisa koji regulišu oblast carinske politike. Osim toga, Sud BiH je ukazao da je članom 10. Priloga tog Zakona uređeno pitanje prava na oslobađanje od plaćanja carina na uvoz robe za dobrotvorne ili humanitarne organizacije, pod koja prava se podvodi i uvoz roba od strane vjerskih zajednica, koji ima humanitaran ili dobrotvorni karakter.

10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da su organi uprave i Sud BiH pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili da primijene postojeće povlastice od plaćanja uvoznih dažbina, što je, kako smatra, negativno utjecalo na apelantovo vjersko djelovanje i na njegovu imovinu. Apelant, između ostalog, tvrdi da organi uprave i Sud BiH nisu naveli razlog zbog kojeg bi apelant morao da plaća PDV na uvoz donirane vjerske literature, da su pogrešno primijenili Zakon o carinskoj politici i da je u smislu Zakona o slobodi vjere, koji je lex specialis u konkretnom slučaju, trebao bio oslobođen od plaćanja uvoznih dažbina. Smatra da je diskriminisan u konkretnom slučaju jer je imao nepovoljniji tretman bez objektivnog i razumnog opravdanja s obzirom da mu je uskraćeno oslobođenje od plaćanja uvoznih dažbina isključivo zbog njegovih vjerskih uvjerenja i djelatnosti.

Relevantni propisi

11. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 176. stav 6.

Proizvodi i robe navedene u prilogu ovog zakona oslobađaju se od plaćanja uvozne dažbine.

12. Prilog Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine - Roba oslobođena plaćanja uvoznih dažbina („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 57/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Roba za dobrotvorne ili humanitarne organizacije 1. Od plaćanja dažbine oslobađa se sljedeća uvezena roba u mjeri u kojoj to neće dovesti do zloupotrebe ili većih poremećaja u konkurenciji:

(a) osnovne potrepštine koje uvezu javne organizacije ili dobrotvorne organizacije, a koje nadležni organi ovlaste za njihovu raspodjelu u humanitarne svrhe;

(b) roba koju lice ili organizacija registrirana u stranoj zemlji šalje besplatno, a bez ikakve komercijalne namjere pošiljaoca, javnim organizacijama ili drugim dobrotvornim ili humanitarnim organizacijama odobrenim od strane nadležnih organa za prikupljanje priloga na dobrotvornim manifestacijama u korist siromašnih lica;

(c) oprema i kancelarijski materijali koje lica ili organizacije registrirane van carinskog područja BiH, bez ikakve komercijalne namjere pošiljaoca, besplatno šalju javnim organizacijama ili drugim dobrotvornim ili humanitarnim organizacijama odobrenim od nadležnih organa, a isključivo za zadovoljenje operativnih potreba ili za ostvarivanje njihovih dobrotvornih ili humanitarnih ciljeva.

2. U smislu stava 1. tačka (a) ovog člana, "osnovne potrepštine" znače robu koja je potrebna da zadovolji neposredne potrebe ljudi, npr. hrana, lijekovi, odjeća i posteljina.

[…]

13. Odluka o postupku ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja carine pod posebnim uslovima („Službeni glasnik BiH“, br. 19/05 i 52/05) Član 2.

Radi korištenja carinske povlastice, korisnik povlastice nadležnom carinskom organu, uz pisani zahtjev podnosi:

[...] 7. u slučajevima iz člana 9. i 10. Priloga:

[...] da je roba koja se uvozi, saglasno pravilima humanitarne organizacije odnosno vjerske zajednice, namijenjena besplatnoj podjeli ili upotrebi, od strane krajnjih korisnika (ugrožene osobe i žrtve nesreće), [...]

14. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 9.

Crkve i vjerske zajednice mogu uživati beneficije na osnovu svog statusa i privilegije koje su karakteristične za neprofitabilne organizacije, a u skladu sa ovim zakonom, kao i kanonskim, ustavnim i statutarnim odredbama po kojim se upravlja u crkvama i vjerskim zajednicama pod uslovom ili do granice da ne vrše raspodjelu prihoda ili profita u korist privatnih osoba, osim u slučaju kada same raspodjele imaju legitimnu karitativnu svrhu.

Član 13. stav 3.

Donacije i prihodi crkava i vjerskih zajednica tretirat će se u skladu sa zakonima i propisima koji se odnose na neprofitabilne, obrazovne i karitativne organizacije.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

16. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

17. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na ostale apelacione navode

18. U vezi sa ostalim apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zapravo isključivo odnose na način na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

20. U vezi sa tim, Ustavni sud smatra da su u obrazloženjima odluka organa uprave, kao i u obrazloženju osporene odluke Suda BiH kojom su odluke organa uprave prihvaćene kao pravilne i zakonite, dati detaljni i jasni razlozi s pozivom na relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici, Priloga tog Zakona i Odluke, kao i propisa Evropske unije, zbog kojih je zaključeno da je neosnovan apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja uvoznih dažbina za određenu robu (vjerske časopise „periodično“, „traktati“, vjerske knjige, „CD disk ROM“, „DVD“, „glazbene note štampane“). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, razmatrajući apelantove navode, koje ponavlja i u apelaciji, dao dovoljno jasno obrazloženje zašto apelantovo pozivanje na Zakon o slobodi vjere ne utiče na odluku u konkretnoj pravnoj stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da odredba člana 13. stav 3. Zakona o slobodi vjere (a kojom je propisano da će se donacije i prihodi crkava i vjerskih zajednica tretirati u skladu sa zakonima i propisima koji se odnose na neprofitabilne, obrazovne i karitativne organizacije) upravo upućuje na primjenu Zakona o carinskoj politici u pogledu oslobađanja od plaćanja carina u smislu člana 10. Priloga Zakona o carinskoj politici, a u konkretnim slučajevima utvrđeno da uslovi iz člana 10. Priloga nisu ispunjeni, za šta je dato detaljno i jasno obrazloženje u osporenoj odluci. U prilog ovakvog zaključka ide i činjenica da je stavom 1. rješenja RC Tuzla apelant oslobođen plaćanja uvozne dažbine za određenu robu u preciziranim količinama i vrijednosti za robu koja ispunjava uvjete iz člana 10. stav 1. tačka a) i b) Priloga.

21. Dakle, imajući u vidu da su u obrazloženju osporene odluke i odluka organa uprave dati detaljni, jasni i precizni razlozi za odlučenje, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, te dovodeći u vezu relevantne odredbe propisa na kojima su organi uprave i Sud BiH temeljili svoje odluke sa obrazloženjima tih odluka, Ustavni sud smatra da osporena odluka nije proizvoljna, niti postoji išta što bi ukazalo da su Sud BiH i organi uprave proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu i prava na slobodu misli, savjesti i vjere, u smislu da je apelantu shodno članu II/3.g. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije onemogućeno da „manifestira svoju vjeru ili uvjerenje“, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Takođe, u odnosu na zabranu diskriminacije, Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na imovinu i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, s obzirom da je, kako navodi, imao nepovoljniji tretman bez objektivnog i razumnog opravdanja jer mu je uskraćeno oslobođenje od plaćanja uvoznih dažbina isključivo zbog njegovih vjerskih uvjerenja i djelatnosti. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji uopšte nije tvrdio niti dokazivao da je neka druga vjerska zajednica u istoj situaciji oslobođena od plaćanja uvoznih dažbina za takvu vrstu robe odnosno da, osim ovih paušalnih navoda, nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova. Shodno tome Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije i člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju u vezi sa pravom na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević