Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2441/20 (M. B.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2441/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2441/20, rješavajući apelaciju Mustafe Buhovskog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mustafa Buhovski protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 196776 19 Gž od 16. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 196776 14 Kom od 5. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Buhovski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 16. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 196776 19 Gž od 16. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 196776 14 Kom od 5. jula 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da isplati tužitelju JP „Hrvatske telekomunikacije" d.d. Mostar na ime duga za korištenje mobitel usluga novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj 19. septembra 2011. godine zaključio sa apelantom ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa za korištenje usluga priključka mobitela, koji je potpisan od strane apelanta, sa obaveznim trajanjem ugovora od 24 mjeseca za koji period se apelant obavezao da će plaćati minimalni iznos mjesečne pretplate za ugovoreni tarifni model bez obzira na korištenje usluga tužitelja, u skladu sa općim uvjetima i uvjetima posebne ponude pretplatničkog odnosa koji su sastavni dio ugovora. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je tužitelj apelantu ispostavio račune za korištenje usluga za navedene periode, te da apelant nije sporio da nije platio predmetne račune, a niti prijem istih, pa kako nije dokazao prigovor da je do ne korištenja usluga tužitelja, odnosno mobilnog aparata i njegovog kvara, došlo uslijed krivice tužitelja, nego je tvrdio da mobitel nije mogao koristiti iz ekonomskih razloga, pa je prvostepeni sud obavezao apelanta na isplatu navedenih iznosa imajući u vidu odredbu člana 12. Općih uvjeta za pružanje korisničkih usluga, te imajući u vidu odredbe člana 17. stav 1. i člana 262. stav 1. a u vezi sa odredbom člana 277. stav 1. i člana 324. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da prigovori apelanta izneseni u žalbi činjenične prirode, te da se odluka suda u sporovima male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud je naveo i da paušalno pozivanje apelanta, po prvi put u žalbi, da tužitelj nije ispunio svoje obaveze iz člana 7. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud nije posebno cijenio u skladu sa članom 207. stav 1. ZPP, s obzirom da apelant ničim ne dokazuje da tu činjenicu bez svoje krivnje nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave. Kantonalni sud je ukazao i da pozivanje apelanta po prvi put u žalbi na zastarjelost potraživanja, ovaj sud nije mogao ni cijeniti shodno odredbi člana 207. stav 3. ZPP, kojim je propisano, da prigovor zastare koji nije iznesen pred prvostepenim sudom, ne može se iznositi ni u žalbi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da osporena presuda Kantonalnog suda nije sačinjena u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, niti su u obrazloženju osporene odluke dati odgovori na relevantne žalbene navode apelanta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2441/20 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio