Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2343/20 (Hrvatsko katoličko pogrebno društvo Čapljina)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zakonski zastupnik
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2343/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2343/20, rješavajući apelaciju Hrvatsko katoličko pogrebno društvo Čapljina, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Hrvatsko katoličko pogrebno društvo Čapljina protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 179084 20 Pž od 24. travnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hrvatsko katoličko pogrebno društvo Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Suada Halilagić odvjetnica iz Sarajeva, podnijelo je 10. srpnja 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 179084 20 Pž od 24. travnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da isplati tužitelju (GIP „Neretva“ d.d. Čapljina) određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je tužitelj provedenim dokazima dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva koji se zasnivaju na odredbi članka 423. (Pravo ispunioca na naknadu ) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je naveo da je tužitelj proveo financijsko vještačenje, na koje ni apelant ni tužitelj nisu imali primjedbi pa je prihvaćeno kao objektivno, te sačinjeno u skladu s pravilima struke. S obzirom na to, naveo je da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva kako u pogledu pravnog osnova, tako i u pogledu visine potraživanja utvrđene vještačenjem. Međutim, apelant je osporio zakonitost svog zastupanja u ovom postupku. Naime, naveo je da je ranijim zakonskim zastupnicima apelanta isteklo ovlaštenje 2009. godine, a u registru udruženja nije upisana nova osoba za zastupanje tuženog apelanta, pa apelant smatra da punomoć koju je dao P.B. za zastupanje apelanta nije pravno valjana (s obzirom da P.B. nije upisan u registar kao osoba ovlaštena za zastupanje). Prvostepeni sud je u odnosu na navedeno ukazao da činjenica upisa u registar nije konstitutivnog nego deklaratornog karaktera jer se legitimitet za zastupanje i predstavljanje apelanta zasniva na donošenju odgovarajuće odluke organa apelanta, što je u konkretnom slučaju učinila Skupština tuženog apelanta donoseći relevantne odluke 2009. i 2019. godine. Ukazano je da od dostavljanja odgovora na tužbu apelanta predstavlja Suada Halilagić, advokat iz Sarajeva a po punomoći koju joj je 18. jula 2016. godine potpisao P.B. osoba koja je Odlukom o imenovanju predsjednika i dopredsjednika apelanta broj 28/2009 od 27. avgusta 2009. godine imenovana za predsjednika apelanta, koji je po funkciji predsjednik izvršnog odbora apelanta i osoba ovlaštena za njegovo zastupanje i predstavljanje. Navedena odluka je stupila na snagu danom donošenja. Punomoćnica apelanta je 11. jula 2019. u spis dostavila Odluku apelanta broj 28/19 od 13. juna 2019. godine kojom se za predsjednika apelanta imenuje P.B. koji je ovlašten za predstavljanje i zastupanje apelanta, a 14. novembra 2019. godine je dostavila novu punomoć za zastupanje potpisanu od naprijed navedenog predsjednika apelanta
4. Drugostepenom presudom djelimično je usvojena žalba apelanta i preinačena prvostepena presuda u pogledu troškova postupka. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je u pogledu žalbenih navoda o njegovom nepravilnom zastupanju, naveo da je apelant u tijeku cijelog postupka tvrdio da apelanta (kao udruženje) od 21. prosinca 2009. godine zastupa i predstavlja P.B., a to proizlazi i iz Odluka Skupštine udruženja apelanta, kao i zahtjeva udruženja apelanta za upis u Registar udruženja/fondacija od 15. juna 2019. godine. Pri tome je naveo da ta činjenica nije sporna ni za tužitelja, jer je nije osporavao u tijeku cijelog postupka. Dakle, među strankama je nesporna činjenica da apelanta od 2009. godine zastupa P.B., iako nije sporno ni to da on nikada nije upisan kao osoba ovlaštena, za zastupanje i predstavljanje apelanta u registru udruženja kod Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK. Također, naveo je da nitko od trećih osoba nikada nije sporio činjenicu da P.B. zastupa i predstavlja apelanta. Nadalje, ukazao je da je, u skladu s članom 33. Zakona o udruženima i fondacijama, obveza prijavljivanja svake promjene relevantne za upis u registar udruženja, kao što su izmjene statuta, naziva, sjedišta, djelatnosti, članova organa upravljanja, razdvajanja, pa i osobe ovlaštene za zastupanje i predstavljanje, bila je isključivo i jedino na samom apelantu (i nitko drugi, osim apelanta, nije ju mogao ispuniti). S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da prema nepodijeljenom stavu sudske prakse nitko se ne može pozivati na vlastitu nesavjesnost i time pribavljati koristi, odnosno izbjegavati zakonom propisane obveze. Imajući to u vidu, naveo je da je prvostupanjski sud osnovano utvrdio da je apelant u tijeku cijelog postupka pravilno zastupan po punomoćnici, kojoj je punomoć za zastupanje dala osoba stvarno ovlaštena (de facto) za zastupanje i predstavljanje apelanta.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, ističe da je odlukom skupštine apelanta (iz 2009. godine) fizička osoba P.B. bila određena za zastupanje apelanta, ali kako ta odluka nije provedena u registru kod nadležnog ministarstva (do okončanja postupka), P.B. zapravo nije bio ovlaštena osoba za zastupanje apelanta. S obzirom da je punomoćnica apelanta tek u tijeku ovog postupka saznala da P.B. nije osoba ovlaštena za zastupanje apelanta, predložila je da sud prekine postupak do okončanja upisa, što sud nije učinio. Apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da je u predmetnom postupku uredno zastupan.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević