Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2442/20 (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2442/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2442/20, rješavajući apelaciju Federacije BiH, Vlade Federacije BiH, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije BiH, Vlade Federacije BiH, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 019153 17 Uvp od 11. juna 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija BiH, Vlada Federacije BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantica ), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo, podnijela je 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 019153 17 Uvp od 11. juna 2020. godine.
2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019153 13 U od 16. novembra 2015. godine kojom je odbijena je tužba apelantice podnesena protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo broj UP II/05-23-5-38/13 od 19. septembra 2013. godine, kojim je odbijena žalba apelantice izjavljena protiv zaključka Uprave za stambena pitanja, Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 23-04/11-23-192/99 od 26. jula 2013. godine. Tim prvostepenim zaključkom prijedlog apelantice za iseljenje bespravnog korisnika Dž. L. i ostalih, iz stana pobliže označenog izrekom zaključka, odbačen je zbog nenadležnosti ovog organa.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je po ocjeni ovog suda, prvostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pri čemu nisu povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje ove upravne stvari. Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio zakon na štetu apelantice kada je iz provedenih dokaza utvrdio da stanovanje Dž. L. u predmetnom stanu postaje nezakonito još od 1991.godine, kao i da je do podnošenja zahtjeva nadležnom upravnom organu 5. januara 2012. godine za iseljenje svih korisnika stana, proteklo više od tri godine od dana nezakonitog useljenja. Vrhovni sud je naveo da je slijedom navedenog pravilno primijenjena odredba člana 30. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima kojim je kao federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima, jer je od dana nezakonitog useljenja u stan do pokretanja postupka za iseljenje iz istog proteklo više od tri godine, zbog čega upravni organ nije nadležan da odlučuje o iseljenju. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju Dž. L. sa članovima svoje nove porodice počeo koristiti predmetni stan još prije 2005. godine, jer je prilikom kontrole korištenja predmetnog stana 24. augusta 2005. godine od strane nadležnog stambenog organa, u stanu zatečena sadašnja supruga Dž. L. Zahtjev za iseljenje imenovanih lica podnijet je od strane zakonskog zastupnika vlasnika stana 5. januara 2012. godine, što znači po proteku zakonom propisanog roka iz člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je naveo i da postupak koji je vođen po zahtjevu bivše supruge bespravnog korisnika za donošenje rješenja na osnovu člana 28. Zakona o stambenim odnosima koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, potpuno nezavisan postupak od postupka za iseljenje bespravnog korisnika koji koristi stan bez ikakvog pravnog osnova i koji je uselio u isti protivno odredbama Zakona o stambenim odnosima i ne mogu se dovesti ni u kakvu vezu.
Apelacioni navodi
4. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo na štetu apelanta, te da u predmetu koji nije značajno složen odluke nisu donošene u razumnim rokovima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica poziva u apelaciji odnose na postupak koji je vođen povodom zaključka organa uprave kojim je prijedlog apelantice za iseljenje bespravnog korisnika Dž. L. i ostalih iz stana odbačen zbog nenadležnosti ovog organa. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na konkretni slučaj.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (npr. vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1386/14 od 15. februara 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka donesena u postupku u kojem se organ uprave oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, tj. u kojem je odlučivano samo o procesnoj dopustivosti zahtjeva apelantice za iseljenje bespravnog korisnika iz predmetnog stana. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom u tom dijelu nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama» apelantice u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom u ovom dijelu nije odlučivalo ni imovinskim pravima apelantice iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine slijedom čega su i navodi apelantice o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević