Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2533/20 (E. B.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dosjelost
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2533/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2533/20, rješavajući apelaciju Ekrema Buze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Buze podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0P 060052 17 Gž od 2. marta 2018.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Buza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 22. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0P 060052 17 Gž od 2. marta 2018.godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2927/18 od 19. juna 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 2. marta 2018.godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda FBiH broj 41 0 P 060052 18 Rev od 15. aprila 2020. godine apelantova revizija odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je u odnosu na tuženu (Općinu Visoko) na osnovu dosjelosti stekao vlasništvo na dijelu nakretnine (bliže označene u izreci prvostepene presude), te da se na osnovu prvostepene presude izvrši cijepanje parcele (bliže označene u izreci prvostepene presude) u skladu sa skicom lica mjesta i nalazom i mišljenju vještaka od 21. marta 2017. godine i formiranje nove parcele (bliže označene u izreci prvostepene presude), te otpis novoformirane parcele iz određenog ranijeg zemljišnoknjižnog uloška i uknjižba u novi zemljišnoknjižni uložak iste katastarske općine u korist apelanta sa dijelom 1/1.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) predstavlja dio određene parcele u površini od 114m2, da je upisana kao državna svojina vlasništvo tužene sa 1/1 dijela, da je apelant zajedno sa svojim prednicima nesmetano koristio predmetnu nekretninu sve do 2015. godine. Kantonalni sud je naveo da je 23. aprila 2015. godine Služba za opću upravu i inspekcijske poslove tužene izvršila inspekcijsku kontrolu koja je imala za predmet zauzeće javne površine i kojom je na zapisnik o inspekcijskoj kontroli konstatovano da je na licu mjesta utvrđeno da je apelant zauzeo javnu površinu na kojoj je postavio montažni objekat (štala). Kantonalni sud je naveo da je apelant pročitao i potpisao navedeni zapisnik, na koji nije imao primjedbi. Kantonalni sud je naveo da je apelant najkasnije danom sačinjavanja navedenog zapisnika saznao da predmetna nekretnina nije njegovo vlasništvo i uprkos tome je koristio, te naglasio da takvo korištenje ne može dovesti do sticanja prava vlasništva dosjelošću bez obzira na dužinu vremena korištenja (člana 58. Zakona o stvarnim pravima). Kantonalni sud je naveo da je mogućnost sticanja prava vlasništva dosjelošću i na nekretninama u državnoj svojini nastala stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, a dosjelost počinje teći od 10. oktobra 1995 godine kada je taj zakon stupio na snagu. S obzirom da je apelantova savjesnost posjeda prekinuta 23. aprila 2015 godina, kada je sačinjen zapisnik o inspekcijskoj kontroli u kojem momentu je apelant postao nesavjestan, Kantonalni sud je naveo da nije protekao rok od 20 godina savjesnog posjedovanja.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je od 10. oktobra 1995. do 3. juna 2016.godine, kada je apelant mogao saznati da predmetne nekretnine nisu njegove, prošlo 20 godina i 7 mjeseci i da su tada već bile ispunjene zakonske pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević