Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/20 (V. D.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2509/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2509/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Vinko Divković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vinko Divković protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 294842 19 Kž od 4. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinko Divković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vele Luke, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnio je 21. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 294842 19 Kž od 4. marta 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 172. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko za vrijeme od dvije godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Apelant je takođe obavezan da plati troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom pobija prvostepena presuda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, a koje je savjesno cijenio shodno odredbama člana 296. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) pravilno utvrdio da je apelant 30. aprila 2015. godine oštećenom (M.F.) zadao više udaraca u predjelu glave i na taj način mu nanio teške tjelesne povrede. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud za utvrđeno činjenično stanje imao uporište u iskazu svjedoka oštećenog M.F., svjedoka M.K., H.F., A.H. i J.Dž., kao i u iskazima vještaka sudske medicine C.Z. i V.T., te njihovim pismenim nalazima i mišljenju, kao i u medicinskoj dokumentaciji (specijalistički nalazi).

4. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine Z.C., koji je naveo da je oštećeni zadobio predmetne povrede u inkriminisanom događaju 30. aprila 2015. godine, a što proizlazi iz dokumentacije od 4. maja 2015. godine u kojoj se navodi da je RTG dijagnostika urađena nakon četiri do pet dana. Kantonalni sud je ukazao da je vještak naveo da te povrede u svojoj ukupnosti imaju obilježje obične nekvalifikovane teške tjelesne povrede, koji iskaz vještaka je doveden u vezu sa sudsko-medicinskim vještačenjem koje je urađeno na prijedlog odbrane po vještaku V.T., a čiji nalaz i mišljenje je prvostepeni sud takođe prihvatio. Kantonalni sud je naveo da je vještak V.T našao na osnovu priložene medicinske dokumentacije da je u RTG nalazu nosnih kostiju i kostiju lica od 4. maja 2015. godine oštećeni upućen pod dijagnozom stanja ozljeđivanja koja u prevodu glasi stanje nakon nagnječenja nosa, od prije četiri dana, da ORL ljekar u svom nalazu od 4. maja 2015.godine navodi da je oštećeni povrijeđen 30. aprila 2015.godine, te da sudsko-medicinski ne može potvrditi niti isključiti mogućnost nastanka ove povrede u vrijeme ozljeđivanja. Kantonalni sud je ukazao da su iskazi ovih vještaka saglasni, jer je vještak Z.C. naveo pred sudom da se u lokalnom nalazu navodi dekstrokolioza vanjskog nosa, tj. njegovo iskrivljenje udesno što bi poticalo iz inkriminisanog povređivanja, a ako je postojao prelom od ranije (navodeći i uzimajući vremenski period od prije mjesec dana), on više ne bi bio vidljiv što je naveo i vještak V.T., odgovarajući na pitanja branioca apelanta u direktnom ispitivanju (da je iskrivljenost nosne pregrade ulijevo od ranije i da može biti urođena i stečena i nema veze sa predmetnim događajem). Kantonalni sud je ukazao da su oba vještaka navela da natučenje-uboj nosa i prelom nosnih kostiju mogu da čine jednu cjelinu, te da je vještak Z.C. potvrdio da te povrede koje su konstatovane na specijalističkom nalazu od 4. maja 2015. godine potiču iz inkriminisanog događaja, a vještak V. T. nije isključio da su povrede kod oštećenog koje su dijagnostifikovane 4. maja 2015. godine nastale u inkriminisanom događaju, te su oba vještaka povredu kod oštećenog u svojoj ukupnosti okvalifikovala kao običnu ili nekvalifikovanu tešku tjelesnu povredu.

5. Kantonalni sud je dalje naveo da je saglasno sa svjedokom M.K. i svjedok A.H. naveo uzrok sukoba, s tim da je on naveo da je apelant samo ošamario oštećenog, te da je prvostepeni sud dao valjane razloge zašto nije prihvatio iskaz ovog svjedoka, jer je isti u suprotnosti sa iskazom svjedoka M.F. i M.K.. Takođe je naveo da nije prihvatio svjedočenje ovog svjedoka u pogledu činjenice da je dan ranije oštećeni pretrpio povrede glave jer drugačije proizlazi iz iskaza oštećenog, kao i iz materijalnog dokaza, specijalističkog nalaza JZU UKC Tuzla iz kojeg proizlazi da je oštećeni nešto više od dva mjeseca prije kritičnog događaja napadnut od strane njemu poznate osobe udarcem glavom, kojom prilikom je zadobio prijelom lubanje i kostiju lica, te je sud izveo zaključak da se nije radilo o povredi nanesenoj dan prije od inkriminisanog događaja, a kako je to tvrdio svjedok A.H.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje, a konkretno da su pogrešno cijenili nalaz i mišljenje vještaka V.T. i svjedoka A.H. Apelant ističe da je oglašen krivim za nanošenje tjelesnih povreda koje, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i iz iskaza svjedoka, „vode porijeklo od prethodnog dana“, te da povrede na licu oštećenog predstavljaju laku tjelesnu povredu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/20 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio