Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1744/20 (R. S.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Istraga
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1744/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1744/20, rješavajući apelaciju Radivoja Stanišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se apelacija Radivoja Stanišića u odnosu na navode o kršenju „prava na pravično saslušanje u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom“ u predmetu Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 KT 0128059 18 u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na navode o kršenju člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se apelacija Radivoja Stanišića podnesena u odnosu na navode koji se tiču diskriminacije i mobinga prema apelantu kao sudiji Općinskog suda u Sarajevu u vezi sa apelantovim radnopravnim statusom i pravima iz radnog odnosa, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se apelacija Radivoja Stanišića u odnosu na navode koji se tiču efektivnosti postupanja Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo u predmetu broj T09 0 KT 0128059 18 u smislu člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radivoje Stanišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 13. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) „zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu“ (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo). Apelant je zatražio donošenje privremene mjere „protiv J.J. da odlučuje o pravima sudije apelanta“
2. Odjeljenje sudske policije sudova u Kantonu Sarajevo dostavilo je 14. septembra 2018. godine J.J.-predsjednici Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) akt broj Sp-03- 03-01-3931-2/18 od 13. septembra 2018. godine, predmet: Napad i prijetnje sudiji Općinskog suda.
3. Iz navedenog akta proizlazi da je 12. septembra 2018. godine advokat D.K. iz Sarajeva fizički nasrnuo i prijetio sudiji, tj. apelantu u toku održavanja ročišta u označenom predmetu, kom su prisustvovali i advokat S.S. iz Tuzle te zastupnik S.B. U toku ročišta apelant je, kao postupajući sudija, u više navrata upozorio advokata D.K. na njegovo ponašanje, a zatim ga, zbog nepoštivanja suda, kaznio novčanom kaznom od 100,00 KM. U nastavku ročišta advokat D.K. je nastavio sa nedoličnim ponašanjem, zbog čega ga je apelant udaljio iz sudnice (kancelarije). Advokat D.K. je izašao iz sudnice da bi se ubrzo vratio i napao apelanta na način da je prema njemu zamahivao stisnutim pesnicama uz označene uvrede. Prema iskazu apelanta, advokata S.S. i zastupnika S.B., advokat D.K. je otvorenim dlanom u predjelu grudi gurnuo apelanta, nakon čega se on uspio povući i zakloniti iza advokata S.S. koji je spriječio daljnji napad na apelanta. Advokat S.S. je rukama uhvatio advokata D.K. i izgurao ga iz kancelarije. Ročište je prekinuto a advokat D.K. se udaljio iz zgrade suda.
4. U navedenom aktu je dalje ukazano da je nakon ovog događaja apelantova saradnica S.H. pozvala operativnog dežurnog N.E. koji je na lice mjesta uputio sudskog policajca M.Š. Po dolasku na lice mjesta M.Š. je zatražio da se advokat D.K. ukoliko se nađe u zgradi zadrži, ali je obaviješten da je on napustio zgradu suda. M.Š. je identifikovao prisutne osobe i sa njima obavio razgovor o čemu je sačinio službenu zabilješku od 12. septembra 2018. godine. Nadalje, iz navedenog akata proizlazi da su na lice mjesta došli i službenici PS Sarajevo M.S. i Dž.N. koje je apelant upoznao sa događajem, te zatražio da upozore advokata D.K. ali da prema njemu ne preduzimaju druge mjere. Na mjesto događaja došla je i ekipa hitne pomoći na čelu sa dr E.T. Također je ukazano da je sa apelantom razgovor obavio i pomoćnik zapovjednika M.S. kom je apelant rekao da nema bojazni i da smatra da advokat D.K. neće nastaviti sa napadima i prijetnjama. U aktu je navedeno i da je apelant do kraja radnog vremena bio obezbijeđen od sudske policije, da se advokat D.K. nije vraćao u sud, te da su službenici PS Centar obavili razgovor sa advokatom D.K. i da su ga upozorili. Najzad, ukazano je i da je pomoćnik zapovjednika M.S. sa apelantom ponovo razgovarao 13. septembra 2018. godine, da ga je apelant tom prilikom obavijestio da hoće promijeniti iskaz i da želi da se događaj procesuira. Apelant je poučen da treba da se obrati nadležnoj policijskoj stanici. Također, navedeno je da apelant izjavio da mu se advokat D.K. više nije obraćao ili približavao.
5. Predsjednica Općinskog suda J.J. je Rješenjem od 24. maja 2019. godine apelanta rasporedila u Izvršno odjeljenje Općinskog suda počev od 27. maja 2019. godine, a u cilju obezbjeđenja pravilnog rasporeda poslova u Sudu i stvaranja uslova za njihovo izvršenje. U rješenju je naznačeno da žalba nije dozvoljena.
6. Kantonalno tužilaštvo je aktom od 18. oktobra 2019. godine obavijestilo apelanta, a u povodu njegovog obraćanja od 15. oktobra 2019. godine, da je Ured glavnog kantonalnog tužioca izvršio uvid u krivični predmet broj T09 0 KT 0128059 18 te da je utvrđeno da postupajući tužilac preduzima potrebne radnje u cilju donošenja konačne odluke.
7. Iz odgovora na apelaciju koji je,9. juna 2020. godine, na traženje Ustavnog suda dostavilo Kantonalno tužilaštvo proizlazi da je to tužilaštvo, nakon što je zaprimilo apelantovu krivičnu prijavu (od 17. septembra 2018. godine) i označene informacije od sudske policije (24. septembra 2018. godine); zatim da je od MUP KS OKP Centar, zaprimilo označeni operativni materijal u vezi sa predmetnim događajem; da je Tužilaštvo 15.novembra 2018. godine od Zavodu za hitnu medicinsku pomoć Sarajevo zatražio dostavljanje kompletne medicinske dokumentacije za apelanta te podnijelo zahtjev nadležnom MUP za prikupljanje informacija (označenih materijalnih dokaza) i izjava (saslušanjem) kako apelanta (kao oštećenog) tako i ostalih svjedoka, što je i učinjeno 20. novembra i 27. decembra 2018. godine Također, iz odgovora na apelaciju proizlazi da Kantonalno tužilaštvo zaprimilo nekoliko urgencija od apelanta, od kojih neke predstavljaju i dopunu krivične prijave (posljednja dopuna krivične prijave protiv sudija J.J. i H.Z od 10. marta 2020. godine).
8. Nadalje, iz stanja spisa predmeta proizlazi da su H.Z. i A.B. - predsjednici Sudskog odjeljenja (Privrednog i Izvršnog) Općinskog suda sačinili Mišljenje od 21. februara 2020. godine za potrebe izrade analitičke ocjene apelantovog rada na kojem je apelant naznačio „odbijam potpis zob diskriminacije i mobinga“.
9. Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na kršenje člana II/3.a) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također ukazuje i na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer je „napadnut samo zbog njegove nacionalne pripadnosti“. Naime, apelant prije svega ističe da predmetnu apelaciju podnosi zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, pritom navodeći i kršenje „prava na pravično saslušanje u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom“. S tim u vezi je istakao da je 12. septembra 2018. godine napadnut od strane dva lica-advokata D.K. i njegovog sina, koji je sad također advokat, a da su J.J. kao predsjednik suda, te H.Z. kao predsjednik sudskog odjeljenja navedeno krivično djelo prikrili, te počinili nova krivična djela na njegovu štetu. Apelant tvrdi da Kantonalno tužilaštvo, kom je podnesena krivična prijava, nije ništa uradilo kako bi ga zaštitilo, te da je nakon fizičkog napada od advokata izložen „nečovječnom“ napadu od onih koji su ga trebali zaštiti, tj. J.J. i H.Z. Apelant je opisao sporni događaj od 12. septembra 2018. godine, ukazujući da je nakon fizičkog napada dobio šećer i visok krvni pritisak, da mu je šećer nakon napada konstantno rastao pa da je sad na inzulinu, te da i jedno i drugo oboljenje mora liječiti dok je živ. S obzirom na njegovo stanje nakon napada (visok pritisak i povišen šećer) apelant tvrdi da je mogao zadobiti ozbiljne povrede po zdravlje i život a zbog čega smatra da su J.J. i H.Z. bili dužni da mu pruže pomoć ali da to nisu učinili, već su, kako navodi, nastavili da ga zlostavljaju. U prilog svojim tvrdnjama o pogoršanom zdravstvenom stanju, apelant je u apelaciji priložio akt (nema datuma) Zavoda za hitnu medicinsku pomoć – protokol hitnog medicinskog slučaja izdat na apelantovo ime, iz kojeg proizlazi da je apelant koristio označeni lijek i u kojem je između ostalog navedeno opšti dojam „stresna reakcija“, dok je rubrika „Povrede“ prazna. Također je priložen i insulinski karton koji glasi na apelantovo ime.
10. Nadalje apelant ističe da su predsjednica Općinskog suda J.J. i predsjednik odjeljenja H.Z, da bi prikrili krivično djelo advokata D.K. imenovali komisiju sa zadatkom da prati njegov rad sa ciljem da ga istjeraju s posla, te da su zloupotrebama svog položaja i diskriminatorskim odnosom prema njemu, donijeli rješenje kojim je sa Privrednog raspoređen na Izvršno odjeljenje. U prilog ove tvrdnje ističe i da je predsjednica J.J. samo njemu naredila da poništi 500 naredbi iako ne može naređivati sudiji da poništi svoje odluke. Također, tvrdi da su ga 11. novembra 2019. godine predsjednica J.J. i predsjednica izvršnog odjeljenja A.B. verbalno napale, vrijeđale i ponižavale. Također, ističe da je H.Z. u godišnjoj ocjeni od H.Z. dobio opisnu ocjenu koja ga teško vrijeđa, ponižava i diskriminiše. Apelant tvrdi da su, kako navodi, navedene zloupotrebe položaja i diskriminacija preuzeti u cilju da bude izbačen s posla i da se prikrije krivično djelo advokata D.K. Najzad, apelant tvrdi da je predsjednica J.J. naredila računovodstvu suda bez bilo kakvog osnova da se od njegove plate odbije označeni iznos u korist advokata B.Č, jer se, vjerovatno, tako dogovorila s ovim advokatom. S tim u vezi je apelant dostavio u prilog nalaz sudskog vještaka za finansije M.Č. iz 2014. godine u kojem je konstatovan višak uplaćenih novčanih sredstava od strane Općinskog suda (računovodstva) sa računa apelanta u korist M.E.
11. S obzirom na navedeno, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku, te da mu se dosudi naknada štete od najmanje 8.000,00 KM na ime pretrpjele nematerijalne štete „primjenom člana 41. Evropske konvencije i isplati u roku od 15 dana od prijema odluke (razlozi su jer postupak pred tužilaštvom predugo traje i za oštećenog ima posljedicu stanja uznemirenosti, neprijatnosti, produžavanje neizvjesnosti u rezultate suđenja, a sve to zajedničkim deliktnim djelovanjem advokata D.K, njegovog sina, J.J. i H.Z.). Ovo je sankcija SUI GENERIS, za zastoje u sistemu sudskih tokova“. Dalje je predloženo da se naloži Kantonalnom tužilaštvu da „u roku od 6 mjeseci od prijema ove odluke odluči o toku postupka po podnesenim krivičnim prijavama protiv K.D, njegovog sina, J.J. i H.Z.).
12. Konačno, predloženo je da Ustavni sud izda privremenu mjeru da se J.J, H.Z. i A.B. isključe iz ocjenjivanja apelanta kao sudije, zbog „djela diskriminacije i djela mobinga protiv istog i počinjenih djela“, odnosno da Ustavni sud donese privremenu mjeru „protiv J.J. da odlučuje o pravima sudije apelanta“.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. st.(1) i (3) tač. h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi dane postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost ratione materiae
14. Ustavni sud prije svega ističe da je apelant u apelaciji na općenit način ukazao i na kršenje „prava na pravično saslušanje u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom“ pokrenutom na osnovu krivičnih prijava koje je apelant podnio protiv trećih lica (D.K, D.K, J.J. i H.Z.). Premda se apelant nije eksplicitno pozvao u tom smislu na garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se prednjim navodima jezički i sadržajno pokreće pitanje obezbjeđivanja navedenih garancija. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo takvo lice može se smatrati „žrtvom” u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 08/04 od 18. januara 2005. godine). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje istrage i krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Također, Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Međutim, ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja nisu primjenjive garancije ovog prava. Ovo iz razloga što je ključna svrha navedenog člana da prevenira arbitrarno i neopravdano lišavanje slobode pojedinaca (vidi S, V. i A. protiv Danske, presuda 22. oktobra 2018. godine, stav 73), a što se u slučaju apelanta nije desilo. Stoga, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na slobodu i sigurnost inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu, u odnosu na član II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Neiscrpljivanje
17. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom ukazuje da je žrtva diskriminacije i mobinga na svom radnom mjestu sudije (od strane predsjednice Općinskog suda J.J. i H.Z. i A.B. kao predsjednika Privrednog i Izvršnog odjeljenja tog suda), što je za posljedicu imalo apelantovo raspoređivanje u drugo odjeljenje Općinskog suda, te utjecalo na ocjenjivanje apelanta kao sudije, kao i neosnovano odbijanje novčanih sredstava (sa računa apelanta) od strane Općinskog suda u korist M.E. S tim u vezi apelant ukazuje da se radilo diskriminatornom odnosu i mobingu prema njemu od strane označenih lica (J.J, H.Z. i A.B.) zaposlenih u Općinskom sudu. Naime, Ustavni sud ima u vidu da relevantni pozitivnopravni propisi (Zakon o radu FBiH i Zakon o zabrani diskriminacije BiH) sadrže odredbe u vezi sa sistemskim uznemiravanjem na radu ili u vezi sa radom (mobing) i zabranom diskriminacijom, te zaštitom protiv diskriminacije i načinom ostvarivanja prava protiv takvog postupanja. Budući da iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant nije iskoristio pravna sredstva koja su mu stajala na raspolaganju u vezi sa tvrdnjama o diskriminaciji i mobingu na radu, Ustavni sud smatra da apelant nije došao do konačne odluke u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, a što se javlja kao preduslov obraćanja Ustavnom sudu.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na efektivnost postupanja Kantonalnog tužilaštva u predmetu broj T09 0 KT 0128059 18
19. Ustavni sud nadalje ističe da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud nadalje ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Naime, Ustavni sud prije svega zapaža da apelant suštinski osporava način i postupanje nadležnih organa javne vlasti, odnosno prije svega Kantonalnog tužilaštva a potom i ovlaštenih predstavnika Općinskog suda, u vezi sa incidentom koji se desio u zgradi Općinskog suda prilikom apelantovog obavljanja njegove dužnosti kao sudije, a kojom prilikom je on napadnut od strane trećih lica. S tim u vezi, apelant je ukazao i na kršenje člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te naveo da je bio izložen „nečovječnom postupanju“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da prednji navodi apelacije mogu biti eventualno ispitani iz perspektive (proceduralnog aspekta) člana 3. Evropske konvencije budući da se ovim navodima ukazuje na efektivnost istrage u vezi sa predmetnim incidentom (vidi Sakir protiv Grčke, broj aplikacije 48475/09, presuda od 24. marta 2016. godine, stav 33.). Međutim, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da iz stanja spisa predmeta, na način kako je to precizirano u činjeničnom dijelu ove odluke ne proizlazi išta što bi u apelantovom slučaju ukazalo da je Kantonalno tužilaštvo zajedno sa ostalim nadležnim organima javne vlasti (sudske policije unutar Općinskog suda i nadležne policijske uprave) propustilo preduzeti iz svoje nadležnosti aktivnosti i adekvatno odgovoriti na protivpravne radnje koje su preduzete protiv apelanta. Pritom Ustavni sud ima u vidu da je i sam apelant dopunjavao krivične prijave koje je podnio u vezi sa svojim tvrdnjama (koje su predmetom ove apelacije) i da je to posljednji put učinio 10. marta 2020. godine.
21. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da javna vlast u ovoj fazi postupka (u kojoj se apelantov predmet trenutno nalazi) nije iskazala toleranciju prema predmetnom incidentu (napadu na apelanta) koja bi potkopala povjerenje javnosti u načelo legaliteta i pridržavanju načela vladavine prava (vidi, Batı i ostali protiv Turske, broj aplikacija 33097/96 i 57834/00, stav 136, ECHR 2004-IV (izvodi)). Stoga, a imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani“.
22. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tač. h) i m) i Člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu stajali na rapsolaganju, kao i ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.
23. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević