Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6671/18 (B. K.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6671/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6671/18, rješavajući apelaciju Branimira Kolovrata, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. rujna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Branimira Kolovrata podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. srpnja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branimir Kolovrat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 15. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. srpnja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 27. siječnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 009679 14 K od 30. prosinca 2014. godine apelant i drugi suoptuženici (označeni u presudi) su proglašeni krivima da su počinili kaznena djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa produljenim kaznenim djelom neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH za koja im je sud, a nakon što im je za svako kazneno djelo utvrdio pojedinačne kazne zatvora (u trajanju kako je to navedeno u izreci presude), izrekao jedinstvene kazne zatvora, i to apelantu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. srpnja 2018. godine odbijen je apelantov priziv i potvrđena Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 K 009679 14 K od 30. prosinca 2014. godine.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant priziv podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenopravnoj sankciji i troškovima kaznenog postupka sa prijedlogom da se priziv uvaži, prvostupanjska presuda preinači tako da se ovaj optuženi oslobodi od optužbe, ili da se prvostupanjska presuda ukine i održi novi pretres pred drugostupanjskim sudom, a potom, kako navodi u prizivu, „donese na zakonu utemeljena presuda".
7. Dalje, navedeno je da je, osporavajući prvostupanjsku presudu, apelant u prizivu ukazao da je izreka osporene presude nerazumljiva, jer je sud, proglašavajući apelanta krivim za produljeno kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH u stjecaju sa istim kaznenim djelom iz članka 238. stavak 2. KZFBiH, stvorio nezakonitu pravnu konstrukciju budući da, kako smatra apelant, „ne može postojati stjecaj unutar jednog kaznenog djela". U svezi s navedenim, Vrhovni sud je istaknuo da je odredbom članka 300. stavak 1. točka a) ZKPFBiH, koja je u konkretnom slučaju relevantna, propisano da će sud u presudi kojom se optuženi proglašava krivim izreći za koje se kazneno djelo proglašava krivim uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Kaznenog zakona. Dakle, činjenični opis kaznenog djela mora sadržavati objektivne elemente kaznenog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH u stjecaju sa istim kaznenim djelom iz članka 238. stavak 2. KZFBiH za koje je apelant proglašen krivim (radnju počinjenja i dr.), kao i činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi apelantov psihički odnos prema djelu (subjektivni element). Vrhovni sud je istaknuo da iz činjeničnog opisa osporene presude proizlazi da je apelant proglašen krivim zato što je „tijekom 2010. godine, na području Mostara, svjestan da je član organizirane skupine ljudi za vršenje kaznenog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, protivno odredbama čl. 4. i 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, neovlašteno radi prodaje prenosio, posredovao u prodaji i kupovini, nabavljao i kupovao opojnu drogu heroin, tako što je A. B., organizator skupine (pravomoćno osuđen na temelju sporazuma s Tužiteljstvom), od njemu poznatih osoba, neovlašteno, radi daljnje prodaje nabavljao veće količine heroina, pa bi se ta opojna droga, po njegovim uputama, dostavljala ostalim članovima skupine radi dalje prodaje krajnjim konzumentima opojnih droga, na način kako je to konkretno navedeno u izreci osporene presude“. Nakon toga, u toč. 1 - 16. naveden je činjenični opis konkretnih radnji apelanta i drugih optuženih u vršenju osnovnog oblika kaznenog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH, i to za svakog optuženog posebice. Tako su u tim točkama, pored ostalog, navedeni način, vrijeme i mjesto počinjenja ovih kaznenih djela, odnosno konkretne činjenice i okolnosti koje čine obilježja ovog produljenog kaznenog djela za koje su apelant i ostali optuženi proglašeni krivim. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je prvostupanjski sud dao obrazloženje zbog čega je kaznenopravne radnje iz izreke presude pravno kvalificirao kao produljeno kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH u stjecaju sa istim kaznenim djelom iz članka 238. stavak 2. KZFBiH. Istaknuto je da je, obrazlažući ovakvu izreku, prvostupanjski sud naveo da je u preambuli izreke presude naveden skup činjenica koje određuju pripadnost apelanta i drugih optuženih ovoj organiziranoj skupini, njihovu svijest o pripadnosti skupini, ulogu u takvoj organiziranoj skupini, dok su u posebnim točkama navedene pojedinačne radnje svakog od optuženih koje su sa umišljajem vršili kao pripadnici organizirane skupine, pri čemu te radnje predstavljaju radnje izvršenja konkretnog oblika nekog od mogućih oblika izvršenja kaznenog djela iz članka 238. stavak 1. KZFBiH. Vrhovni sud je istaknuo da, obzirom na navedeno, proizlazi da se neutemeljeno prizivom ukazuje da je pogrešan stav prvostupanjskog suda iz osporene presude prema kojem se u radnjama apelanta i drugih optuženih stječu obilježja i osnovnog i kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 238. st. 1. i 2. KZFBiH, budući da je prvostupanjski sud kazneno djelo iz članka 238. stavak 1. KZFBiH pravilno pravno opredijelio kao produljeno kazneno djelo, jer iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je svaki od optuženih u vrijeme i na način koji su navedeni u toč. od 1. do 16. učinio više kaznenopravnih radnji.
8. Dalje, Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi prizivni prigovori da u izreci presude nema opisa pojedinih konkretnih kaznenopravnih radnji optuženih. Ukazano je da iz činjeničnog opisa optužnice, odnosno izreke prvostupanjske presude jasno proizlazi na koji način su apelant i drugi optuženi, osim što su postali pripadnici ove skupine, djelovali u njezinom okviru aktivno sudjelujući u radnjama usmjerenim na dalju prodaju opojne droge heroin. Zbog tog razloga je prizivne prigovore o tome da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKPFBiH (da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude), te da je sud pogrešno primijenio Kazneni zakon Vrhovni sud našao neutemeljenim.
9. U odgovoru na apelantove navode da je prvostupanjski sud, objavljujući presudu bez apelantove nazočnosti, „povrijedio njegovo pravo na obranu iz članka 297. ZKP, na način da mu je onemogućeno da bude nazočan kod objavljivanja“, kao i da je sud počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka zbog toga što je prvostupanjsku presudu strankama dostavio nakon 75 dana od objave presude, odnosno po isteku roka od 30 dana koji zakon propisuje za izradu i dostavljanje presude strankama u složenijim slučajevima, Vrhovni sud je naveo da ti prizivni prigovori ne mogu dovesti u pitanje pravilnost osporene presude. Sud je istaknuo da odredba članka 297. ZKPFBiH, na koju se izričito u prizivu poziva apelant, nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se radi o odredbi iz Zakona o kaznenom postupku koji je primjenjivan do 1. kolovoza 2003. godine, koja se ni ne odnosi na objavu presude. Ukazano je da je u konkretnom slučaju relevantna odredba članka 301. stavak 3. ZKPFBiH po kojem zakonu je vođen glavni pretres na prvostupanjskom sudu, koja propisuje da će se objava presude izvršiti i kad stranka (tužitelj i optuženi), branitelj, zakonski zastupnik ili opunomoćenik nije nazočan. Osim toga, ukazano je kako se u konkretnom slučaju radi o iznimno složenom i opsežnom predmetu, sa velikim brojem optuženih (ukupno devet, od kojih su četverica sa Tužiteljstvom sklopila sporazume o priznanju krivnje) sa više kaznenopravnih radnji, te brojnim dokazima, što sve zahtijeva određeno vrijeme za pismenu izradu presude, pa se stoga ne može govoriti o neažurnom postupanju suda u ovom predmetu, kako je na to ukazano u prizivu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da smatra paušalnima navode iz priziva o tome da je prvostupanjski sud prekoračio rok za pisanu izradu presude i da je presudu izrekao četvrti, a ne treći dan po završetku glavnog pretresa (kako propisuje odredba članka 301. stavak 1. ZKPFBiH), bez navođenja argumenata kojima bi se ukazalo na to da su ta prekoračenja imala stvarne štetne posljedice za apelanta, kao i da to nisu prigovori koji bi mogli imati stvarnog utjecaja na zakonitost i pravilnost osporene presude.
10. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je, u pogledu činjeničnog stanja, apelant u prizivu isticao da u spisu ne postoje dokazi da je opojnu drogu heroin, koju je navodno, kako ga Tužiteljstvo neutemeljeno tereti, kupio od J. B. i S. S., bilo kome prodao, pa smatra pogrešnim zaključak suda da je apelant počinio kazneno djelo iz toč. 9. i 10. izreke osporene presude. Pored toga, imajući u vidu da sud apelantu u točki 12. izreke presude stavlja na teret da je opojnu drogu u količini od 250 grama zadržao za sebe, onda bi se, smatra apelant, moglo raditi samo o kaznenom djelu iz članka 239. točka 3. KZFBiH. Dalje, apelant smatra da je identična situacija i u svezi sa kaznenopravnim radnjama iz točke 16. za koje je proglašen krivim. Naime, apelant smatra da, kako namjera dalje prodaje opojne droge nije dokazana, a niti dokazivana, on nije mogao biti proglašen krivim za počinjenje predmetnih kaznenih djela. Osim toga, apelant je tvrdio da ne postoje ni dokazi da je apelant bio pripadnik organizirane skupine za trgovanje opojnom drogom. U svezi s navedenim, Vrhovni sud je istaknuo da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud svestrano i savjesno ocijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te da je određeno naveo koje činjenice i zbog kojih razloga uzima kao dokazane. Pri tome je sud ocijenio sve dokaze provedene na glavnom pretresu, pa je na temelju takve ocjene dao konkretne i dovoljne razloge na temelju kojih je zaključio da su optuženi počinili predmetna kaznena djela (o čemu će biti govora u nastavku ove presude). Dakle, provedene dokaze prvostupanjski sud je ocijenio sukladno odredbi članka 305. stavak 7. ZKPFBiH (koja, između ostalog, propisuje da će sud određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i zbog kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza) u svezi sa člankom 296. st. 1. i 2. ZKPFBiH (da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu i da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana). Stoga su suprotni prizivni prigovori branitelja neutemeljeni. Vrhovni sud je ukazao da se prvostupanjski sud, u svezi sa zaključcima da su apelant i drugi optuženi počinili kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, pozvao na više dokaza u spisu. U prvom redu to su iskazi svjedoka označenih u presudi, potom, dokazi dobiveni tajnim snimanjem telefonske komunikacije optuženih, odnosno transkripti njihovih telefonskih razgovora, te poslanih SMS poruka u svezi sa kojim je napravljen i tabelarni pregled sa točnim datumom i vremenom njihovog obavljanja, te telefonskim brojevima pozivatelja i primatelja poziva, odnosno SMS poruka koji su redoslijedom složeni po datumima i događajima iz toč. optužnice od 1. do 16, kao i ostalih dokaza, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude. Dalje, ukazano je da je prvostupanjski sud u osporavanoj presudi dao i razloge na temelju kojih je zaključio da se radi o organiziranoj skupini ljudi s ciljem vršenja neovlaštenog prometa opojne droge heroin na načine kako je to sud naveo u osporenoj presudi. Pored toga, istaknuto je da je prvostupanjski sud dao razloge na temelju kojih je zaključio da su svi optuženi pri tome postupali sa izravnim umišljajem (strana 70. presude). Vrhovni sud smatra da je prvostupanjski sud dao jasne i dovoljne razloge na temelju kojih je utvrdio da je apelant predmetnu drogu kupovao radi dalje prodaje. Na koncu, Vrhovni sud je istaknuo da iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud činjenično stanje u svezi sa svim relevantnim okolnostima potpuno i pravilno utvrdio i da je na njega pravilno primijenio KZ kada je apelanta i druge optužene proglasio krivim za kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. u stjecaju sa produljenim kaznenim djelom neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH i da pritom nije počinio ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u pogledu prava na pristup sudu i prava na suđenje u razumnom roku. Također je naveo da smatra da mu je povrijeđeno „pravo na slobodu“.
12. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova uskraćeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu. Tvrdi da mu je pravo na pristup sudu uskraćeno jer mu je onemogućeno pravo da bude nazočan izricanju presude na koji način mu je uskraćeno pravo na materijalnu obranu. Dalje, istaknuo je da je zakonska obveza objaviti presudu u roku od tri dana od dana završetka glavnog pretresa, dok je u konkretnom slučaju presuda objavljena četvrti dan, pa mu je na taj način prekršeno pravo na pristup sudu i pravo na pravično suđenje. Ukazao je da se, prema izričitim odredbama ZKPFBiH, pismeni otpravak presude mora dostaviti strankama i branitelju u roku od 30 dana od njezinog izricanja, dok je u konkretnom slučaju to učinjeno 70 dana od izricanja presude. Smatra da složenost predmeta ne može biti opravdanje za takvo postupanje, te da su i na taj način povrijeđena njegova prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant smatra da mu je pred Vrhovnim sudom narušeno pravo na pravično suđenje i pravo na suđenje u razumnom roku, jer je presuda po prizivu donesena četiri godine nakon što su prizivi uloženi.
13. Dalje, ukazao je da kazneno djelo za koje je osuđen apelant može biti jedino kao svršeni oblik kaznenog djela. Prema izreci presude koja se odnosi na apelanta, ni po jednoj točki optužnice se ne bi radilo o svršenom obliku kaznenog djela iz članka 238. KZFBiH. Puni naziv kaznenog djela glasi neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. Pod neovlaštenom proizvodnjom se ima smatrati nabavka droge, ali da bi se počinilo ovo kazneno djelo, droga se nužno mora staviti u promet. Samo posjedovanje droge ne čini bitno obilježje ovoga kaznenog djela. U spisu ne postoji niti jedan dokaz kako posredni, tako ni neposredni da je apelant stavio u promet drogu na način da ju je prodao, poklonio ili na neki drugi način omogućio uživanje opojne droge drugim osobama. Tvrdi da je opis izvršenja kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret, i to po svakoj točki optužnice, da je nabavio određenu količinu droge za određeni ili neodređeni iznos novca, te da ju je nabavio radi dalje prodaje prosta konstrukcija Tužiteljstva, koju je prihvatio i sud, da bi se apelant podvrgao kaznenoj odgovornosti.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, u pogledu apelantovih navoda o tome da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu time što mu je „onemogućeno“ da bude nazočan izricanju (prvostupanjske) presude, zatim, zbog toga što presuda nije objavljena u roku od tri dana od dana okončanja glavnog pretresa (nego četvrti dan) i zato što pismeni otpravak presude nije dostavljen strankama i branitelju u roku od 30 dana od dana objave, nego nakon 70 dana, ukazao da je identične prigovore apelant izjavio i u prizivu protiv prvostupanjske presude, te da su ti prigovori ocijenjeni neutemeljenim zbog razloga navedenih u obrazloženju drugostupanjske presude, te da kod tih razloga Vrhovni sud ostaje u cijelosti. Osim toga, ukazano je da u apelaciji ničim nije potkrijepljena tvrdnja da je apelantu „onemogućeno“ da bude nazočan objavi prvostupanjske presude, niti su izneseni argumenti kojima bi se ukazalo na koji način je objavom presude četvrti dan po okončanju glavnog pretresa i dostavom pismenog otpravka presude apelantu u roku koji je dulji od 30 dana apelant eventualno trpio neke štetne posljedice po svoja ustavna i konvencijska prava, odnosno u čemu se sastoji povreda njegovih prava na pristup sudu i na pravično suđenje. Ovo tim više što je apelant po prijemu prvostupanjske presude iskoristio i svoje zakonsko pravo da uloži priziv drugostupanjskom sudu, te da je o tom prizivu pravomoćno odlučeno. Dalje, navedeno je da navodi iz apelacije koji se odnose na tumačenje odredbe članka 238. KZFBiH i na tvrdnju da nema dokaza da je apelant počinio to kazneno djelo predstavljaju, zapravo, prigovore kojima se osporava činjenično stanje utvrđeno u presudama redovnih sudova, pa takvi navodi ne mogu biti predmetom preispitivanja Ustavnog suda. S tim u svezi, napomenuto je da je na identične prizivne prigovore činjenične naravi Vrhovni sud odgovorio u osporenoj presudi (strana 12, pasus 2), smatrajući da je prvostupanjski sud dao jasne i dovoljne razloge na temelju kojih je utvrdio da je apelant kupovao opojnu drogu radi dalje prodaje, pa proizlazi da je u presudama redovnih sudova poštovano i apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku. Dalje, navedeno je da je paušalan i neprihvatljiv navod iz apelacije da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, jer je prizivni postupak trajao četiri godine. Ovo stoga što apelant, osim prostog navođenja vremena trajanja prizivnog postupka, nije ponudio bilo kakve argumente koji bi prima facie ukazivali na vjerojatnoću da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, imajući u vidu relevantne kriterije za ocjenu razumnosti ukupnog trajanja kaznenog postupka, uključujući i prizivni. Vrhovni sud smatra da posebice valja imati u vidu da se u konkretnom slučaju radi o veoma složenom predmetu u kojem je više osoba optuženo za djelovanje u okviru organizirane skupine ljudi za vršenje kaznenog djela iz članka 238. stavak 1. KZFBiH, da su prikupljeni i izvedeni brojni dokazi, uključujući i one pribavljene provedbom posebnih istražnih radnji, te da se i u prizivnom postupku radilo o rješavanju iznimno složenih činjeničnih i pravnih pitanja. S tim u svezi, ukazano je na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 708/07 od 8. rujna 2009. godine.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant u apelaciji navodi sve one prigovore koji su bili predmetom prizivnog postupka, a koje je Vrhovni sud detaljno analizirao u osporenoj presudi od 9. srpnja 2018. godine, te da su netočni, neargumentirani i proizvoljni apelantovi navodi da su povrijeđena njegova prava. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, ukazano je da sam sadržaj okolnosti koje apelant smatra povredama njegovih prava je odista takav da u svojoj osnovi ne ukazuje na koji način bi te okolnosti uopće imale značaj povreda njegovih prava na koje ukazuje. Napomenuto je da se radi o složenom predmetu sa većim brojem optuženih osoba, te brojnim dokazima, što je samo po sebi učinilo kompleksnijim rad na predmetu u svakom smislu, te efikasnost upravo treba i tumačiti u kontekstu opsežnosti materije koja je bila predmetom razmatranja sudova. Pored toga, najveći broj prigovora apelant je izjavio i u prizivu protiv prvostupanjske presude, te su ti prigovori već ocijenjeni u prizivnom postupku. U smislu navedenog, Kantonalni sud je ocijenio navode iz apelacije paušalnima i takvima da ne pokazuju da su redovni sudovi povrijedili apelantova prava, niti da su postupali proizvoljno. Predloženo je da Ustavni sud odbaci apelaciju, jer se njome, ustvari, osporavaju činjenice koje su već utvrdili redovni sudovi u postupku koji ne karakterizira proizvoljnost, jer su poštovana sva apelantova prava, odnosno da odbije apelaciju kao neutemeljenu.
16. Tužiteljstvo smatra da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava, kao i da su u tim odlukama dani jasni i uvjerljivi razlozi za njihovo donošenje, zbog čega je predloženo da apelacija bude odbačena.
V.Relevantni propisi
17. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravak, 21/04 - ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravak, 21/04 - ispravak, 69/04, 18/05,42/10 i 42/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 238.
Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Tko organizira skupinu ljudi u cilju učinjenja kaznenog djela iz stavka 1. ovog članka, ili tko postane članom takve organizirane skupine ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(3) Tko neovlašteno izrađuje, nabavlja, posreduje ili daje na upotrebu opremu, materijal ili supstancu za koje zna da su namijenjene proizvodnji opojnih droga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
[…] Članak 55.
Produljeno kazneno djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju kaznenih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produljeno kazneno djelo.
(2) Produljeno kazneno djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih kaznenih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produljenom kaznenom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to kazneno djelo. Ako se radi o istovrsnim kaznenim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
18. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravak, 56/03 - ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 14. stavak (2) Pravo na suđenje bez odgađanja (2) Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 009679 15 Kž od 9. srpnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 17. rujna 2018. godine a apelacija je podnesena 15. studenog 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu.
Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije.
27. Apelant smatra da kazneno djelo za koje je osuđen može biti jedino kao svršeni oblik kaznenog djela. Smatra da iz izreke prvostupanjske presude proizlazi da se u dijelu koji se odnosi na njega ni po jednoj točki optužnice ne bi radilo o svršenom obliku kaznenog djela iz članka 238. KZFBiH, budući da u spisu ne postoji niti jedan dokaz kako posredni, tako ni neposredni da je apelant stavio u promet ili da je drogu prodao, poklonio ili na neki drugi način omogućio uživanje opojne droge drugim osobama. Tvrdi da je opis izvršenja kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret, i to po svakoj točki optužnice, da je nabavio određenu količinu droge za određeni ili neodređeni iznos novca, te da ju je nabavio radi dalje prodaje prosta konstrukcija Tužiteljstva, koju je prihvatio i sud, da bi se apelant podvrgao kaznenoj odgovornosti.
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
30. Obzirom na navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je identične navode o kvalifikaciji kaznenog djela za koje je osuđen apelant iznio i u prizivu protiv prvostupanjske presude. Vrhovni sud je u odgovoru na te prizivne navode istaknuo da je prvostupanjski sud dao obrazloženje zbog čega je kaznenopravne radnje iz izreke presude pravno kvalificirao kao produljeno kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH u stjecaju sa istim kaznenim djelom iz članka 238. stavak 2. KZFBiH. Istaknuto je da je, obrazlažući ovakvu izreku, prvostupanjski sud naveo da je u preambuli izreke presude naveden skup činjenica koje određuju pripadnost apelanta i drugih optuženih ovoj organiziranoj skupini, njihovu svijest o pripadnosti skupini, ulogu u takvoj organiziranoj skupini, dok su u posebnim točkama navedene pojedinačne radnje svakog od optuženih koje su sa umišljajem vršili kao pripadnici organizirane skupine, pri čemu te radnje predstavljaju radnje izvršenja konkretnog oblika nekog od mogućih oblika izvršenja kaznenog djela iz članka 238. stavak 1. KZFBiH. Zbog navedenoga je Vrhovni sud ustanovio da nisu utemeljeni apelantovi navodi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda iz osporene presude prema kojem se u radnjama apelanta i drugih optuženih stječu obilježja i osnovnog i kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 238. st. 1. i 2. KZFBiH, budući da je prvostupanjski sud kazneno djelo iz članka 238. stavak 1. KZFBiH pravilno pravno opredijelio kao produljeno kazneno djelo, jer iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je svaki od optuženih u vrijeme i na način koji su navedeni u toč. od 1. do 16. učinio više kaznenopravnih radnji. Ustavni sud na temelju navedenoga smatra da ovakva obrazloženja redovnih sudova u kojima su dani jasni i precizni razlozi za iznesene stavove sama po sebi ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
31. Dalje, u pogledu apelantovih navoda kako mu je pravo na pristup sudu povrijeđeno zbog toga što su „apelant i njegov branitelj onemogućeni da budu nazočni izricanju presude“. Ustavni sud naglašava da, osim ovih navoda, apelant nije dostavio dokaze kojima bi potkrijepio ove tvrdnje zbog čega, a imajući u vidu obrazloženje koje su u tom pravcu dali redovni sudovi u osporenim presudama, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelacijske prigovore da je došlo do povrede prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.1. Europske konvencije. U odnosu na navode o duljini postupka
32. Apelant tvrdi da mu je u (prizivnom) postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Temeljna načela
33. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir
34. U pogledu apelantovih navoda kojima je osporio duljinu trajanja postupka po prizivu protiv prvostupanjske presude, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa predmeta nije moguće sa sigurnošću zaključiti kojeg točno datuma je predmetni priziv podnesen. Međutim, obzirom na to da je priziv meritorno ispitan, proizlazi da je ona nesporno podnesena pravovremeno u roku od 15 dana od dana donošenja prvostupanjske presude od 30. prosinca 2014. godine, imajući pritom u vidu rokove (15, odnosno iznimno 30 dana po objavljivanju presude) iz članka 304. ZKPFBiH za pisanu izradu presude. Ustavni sud ima u vidu i apelantove navode o tome da je pismeni otpravak presude izrađen 70 dana nakon izricanja presude. Stoga će Ustavni sud kao duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati samo period od kada je podnesen navedeni priziv (veljača 2015. godine) do dana donošenja presude Vrhovnog suda od 9. srpnja 2018. godine. Dakle, (prizivni) postupak je u relevantnom periodu trajao oko tri godine i šest mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
35. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom prizivnom postupku, pored apelanta, prizive podnijela još četverica suoptuženih. Dalje, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su tijekom postupka pred Vrhovnim sudom razmatrana složena činjenična i pravna pitanja, pa stoga Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu.
36. Sljedeći kriterij koji je potrebno ispitati jeste ponašanje stranaka u postupku. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da članak 6. Europske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde. Jesu li organi koji sudjeluju u postupku uspostavili pravedan balans između tih načela ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi, Europski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. rujna 1992. godine, stavak 39).
37. Ustavni sud iz dokumenata koji su mu predočeni nije ustanovio da je apelant na bilo koji način pridonio duljini trajanja predmetnog postupka.
38. U pogledu apelantovog navoda da su Vrhovnom sudu trebale oko tri i pol godine da donese odluku o podnesenim prizivima, Ustavni sud ukazuje da ovakav navod zahtijeva eksplicitan odgovor redovnog suda i jake razloge koji bi mogli opravdati ovakvo postupanje suda. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odgovoru posebice istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o veoma složenom predmetu u kojem je više osoba optuženo za djelovanje u okviru organizirane skupine ljudi za vršenje kaznenog djela iz članka 238. stavak 1. KZFBiH, da su prikupljeni i izvedeni brojni dokazi, uključujući i one pribavljene provedbom posebnih istražnih radnji, te da se i u prizivnom postupku radilo o rješavanju iznimno složenih činjeničnih i pravnih pitanja.
39. Uzevši u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije dao validne dokaze koji bi prima facie ukazivali na vjerojatnoću da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u ovom slučaju ne mogu ispitivati samo na temelju apelantovog navođenja datuma u okviru kojih je donesena presuda Vrhovnog suda o apelantovom prizivu. Ustavni sud iz stanja spisa zapaža da se očigledno radi o vrlo složenom predmetu obzirom na broj osuđenih osoba i brojnost dokaza i složenost pravnih pitanja koja je Vrhovni sud trebao razmotriti prilikom donošenja odluke o prizivu. Osim toga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni odgovor Vrhovnog suda koji je dan na apelantove navode da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u kojemu je upravo ukazano na veliki broj priziva i opsežnu dokaznu građu, kao i ozbiljnost i složenost činjeničnih i pravnih pitanja o kojima je raspravljano. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da u konkretnom slučaju tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
40. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je prvostupanjska presuda objavljena četvrti dan po završetku glavnog pretresa, te da se, prema izričitim odredbama ZKPFBiH, pismeni otpravak presude mora dostaviti strankama i branitelju u roku od 30 dana od njezinog izricanja, dok je u konkretnom slučaju to učinjeno 70 dana od izricanja presude. U pogledu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio na koji konkretno način je ovim propustom prvostupanjskog suda da postupi u rokovima propisanim zakonom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i koje je konkretno štetne posljedice trpio zbog takvog postupanja Kantonalnog suda. Osim toga, apelant je u tekstu apelacije naveo i da mu je povrijeđeno „pravo na slobodu“. Ni te navode apelant nije obrazložio, niti je ponudio dokaze o tome na koji mu je način navedeno pravo eventualno povrijeđeno, pa stoga Ustavni sud ove navode smatra neutemeljenim.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da, obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, u postupku koji je predmet ove odluke nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za iznesene stavove koji sami po sebi ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Dalje, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije obzirom na to da se u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta relevantni period ispitivanja priziva ne može smatrati nerazumnim periodom trajanja (prizivnog) postupka.
43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević