Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2467/20 (BALAVTO d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2467/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2467/20, rješavajući apelaciju BALAVTO d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio BALAVTO d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 229087 20 Rev od 14. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 229087 15 Pž od od 11. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 229087 12 Ps od 13. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. BALAVTO d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 229087 20 Rev od 14. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 229087 15 Pž od od 11. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj broj 65 0 Ps 229087 12 Ps od 13. oktobra 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi SINIT s.r.l. obaveže na isplatu novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. januara 2020. godine i troškovima postupka. Apelant je obavezan da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, proizlazi da je apelant tokom 1996. i 1997. godine izvršio određene (pripremne) radove za sanaciju zgrade „Vodoprivrede“. Vrhovni sud je naveo da je tuženi naknadno, 1998. godine, kao izvođač radova zaključio ugovor sa Vodoprivredom kao naručiocem radova na sanaciji spomenute zgrade, a da dokazi čije je izvođenje predložio apelant, posebno finalni račun 65/99 na kojem apelant zasniva predmetno potraživanje, ne ukazuju na pasivnu legitimaciju tuženog, budući da račun 65/99 glasi na pravno lice B.C.D.E. d.o.o. Split (R Hrvatska) i da je tom pravnom licu i dostavljen. Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu ove odlučne činjenice, pravilno su nižestepeni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja, odnosno primjenom člana 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključili da apelant nije dokazao pasivnu legitimaciju tuženog u odnosu na predmet spora, tj. osnovanost potraživanja iz tužbenog zahtjeva, a ni njegovu visinu. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta kojim se poziva na odredbu člana 612. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da je naručilac radova koje je apelant izvršio tokom 1996. i 1997. godine bila Vodoprivreda, a ne tuženi, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud u svojoj presudi. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i navodi apelanta da je drugostepeni sud bio dužan primijeniti odredbe člana 210., 212., 148., 154., 155., 185., 186. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tužba apelanta podnesena radi isplate duga po računu koji nije plaćen ili nije u cijelosti plaćen, a apelant nije dokazao da je baš tuženi pasivno legitimisan za plaćanje tog duga, niti koja je njegova visina, pa pozivanje apelanta na navedene odredbe Zakona o obligacionim odnosima nema uticaja na pravilnost i zakonitost drugostepene presude.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da nije jasno kako su sudovi, iz predloženih i izvedenih dokaza, mogli izvesti zaključak da ne postoji pasivna legitimacija na strani tuženog, kao i da nije utvrđena visina dugovanja tuženog. Također, apelant je naveo da sud nije bio vezan osnovom tužbenog zahtjeva pa je mogao utvrditi da je primjenom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima tuženi se neosnovano obogatio, te temeljem toga usvojiti tužbeni zahtjev u onom obimu u kome nepobitno postoji dokaz o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2467/20 (BALAVTO d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio