Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2456/20 (A. M. i E. Č.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2456/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2456/20, rješavajući apelacije Anice Milinković i Elvedina Čustovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Anica Milinković protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 P 175660 20 Rev od 6. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 175660 19 Gvlž od 15. oktobra 2019. godine i Elvedin Čustović protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043928 20 Rev od 9. juna 2020.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043928 19 Gvlž od 4. februara 2020. godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2456/20
1. Anica Milinković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa suprug Veselin Milinković, a njega opet zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 P 175660 20 Rev od 6. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 175660 19 Gvlž od 15. oktobra 2019. godine.
2. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 175660 19 Gvl od 15. marta 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 15. oktobra 2019. godine, odbijen je apelantičin prijedlog za ponavljanje postupka koji je okončan presudom Okružnog suda broj 71 0 P 175660 14 Gž od 8. novembra 2016. godine. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da dokaz - sudsko poravnanje, na koji se apelantica poziva i koje je apelantica zaključila sa tužiteljem (Grad Banjaluka) 24. aprila 2012. godine u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 040414 10 P nije nova činjenica ili dokaz u smislu člana 255 stav 1. tač. 6. i 9. Zakona o parničnom postupku koja bi uticala na donošenje povoljnije odluke za apelanticu da se za njega znalo u vrijeme trajanja parničnog postupka. Okružni sud je naveo da navedeno sudsko poravnanje ne predstavlja osnov za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, jer je apelantica imala mogućnost da u predmetnoj parnici predloži i provede taj dokaz u cilju osporavanja tužbenog zahtjeva, a što nije učinila (član 7. Zakona o parničnom postupku). Okružni sud je, imajući u vidu da tužitelj u svom odgovoru na prijedlog čini nespornim da je u izvršnom postupku pokrenutom na osnovu navedenog sudskog poravnanja već naplatio iznos od 4.507,46 KM, naveo da tužitelj dosuđeni iznos po pravosnažnoj presudi može umanjiti za iznos koji je apelantica platila na osnovu zaključenog sudskog poravnanja u izvršnom postupku koji se vodi protiv apelantice kao izvršenika, a radi naplate potraživanja po osnovu pravosnažne presude.
3. Odlučujući o apelantičinoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda od 15. oktobra 2019. godine, Vrhovni sud je donio rješenje od od 6. maja 2020. godine kojim je predmetnu reviziju odbacio.
2. AP-2465/20
4. Elvedin Čustović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Murisa Makarević advokat iz Sarajeva, podnio je 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 043928 20 Rev od 9. juna 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 043928 19 Gvlž od 4. februara 2020. godine.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 043928 19 Gvl od 19. juna 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 4. februara 2020. godine, odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka okončanog Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043928 15 P 3 od 31. decembra 2018. godine. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon otkazivanja punomoći od strane apelantovog punomoćnika podneskom od 10. februara 2017. godine, dostavu poziva za ročište i pismena apelantu vršio na adresu iz tužbe i putem oglasne ploče suda (član 347. i člana 346. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je ukazao da iz člana 310. Zakona o parničnom postupku proizlazi dužnost punomoćnika da o otkazu punomoći obavijesti ne samo sud, već i stranku koju zastupa, te naglasio da sud nije dužan da vodi računa o tome da li je punomoćnik obavijestio zastupanu stranu da joj je otkazao punomoć, jer se radi o internom odnosu između advokata i klijenta. Kantonalni sud je ukazao da je shodno članu 352. stav 1. Zakona o parničnom postupku, apelant, bez obzira što je u prvostepenom postupku imao punomoćnika, bio dužan obavijestiti sud o promjeni prebivališta odnosno boravišta. Kantonalni sud je naveo da je iz apelantovih dokaza dostavljenih uz prijedlog za ponavljanje postupka utvrđeno da se apelant od 2. marta 2018. godine nalazio u pritvoru, te naglasio da prvostepenom sudu ta činjenica nije mogla biti poznata, pa je apelant bio dužan obavijestiti prvostepeni sud o toj okolnosti. S obzirom da je prvostepeni sud u skladu sa Zakonom o parničnom postupku vršio dostavljanje poziva za ročište i pismena, Kantonalni sud je naveo da je pravilno odbijen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 255. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku.
6. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 4. februara 2020. godine, Vrhovni sud je donio rješenje od 9. juna 2020. godine kojim je predmetnu reviziju odbacio.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-2456/20. Apelacioni navodi
8. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u predmetu broj AP-2456/20 se pozvala i na povredu prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak povodom apelantičinog prijedloga za ponavljanje postupka trajao skoro šest godina, te traži naknadu nematerijalne štete.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju u apelacijama odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o njihovim prijedlozima za ponavljanje pravosnažno okončanih postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnih slučajeva, u predmetnim postupcima nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a time ni navodi apelantice u predmetu broj AP-2456/20 o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Nadalje, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnim postupcima nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju navedenog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević