Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2236/20 (Banka Srpske a.d. Banjaluka - u stečaju)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2236/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2236/20, rješavajući apelaciju Banke Srpske a.d. Banjaluka - u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Banke Srpske a.d.
Banjaluka - u stečaju podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 067705 19 Pž 3 od 27. marta 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 lp 067705 15 lp od 30.
jula 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Banka Srpske a.d. Banjaluka - u stečaju iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anka Ivaštanin advokat iz Gradiške, podnio je 3. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ip 067705 19 Pž 3 od 27. marta 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 lp 067705 15 lp od 30. jula 2019.godine.
2. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 17 0 lp 067705.15 lp od 12. maja 2015.godine odredio predloženo izvršenje apelanta od 8. maja 2015. godine, protiv izvršenika (DOO „Zelena Dolina“ Bihać), radi naplate duga, na osnovu izvršne isprave - izvršnog notarskog otpravka ugovora o zasnivanju hipoteke, na način da se izvršenje provede na nekretninama izvršenika.
3. Općinski sud je rješenjem od 11. juna 2019.godine dosudio određene izvršenikove nekretnine ponuđaču J.L.
4. Općinski sud je rješenjem od 27. juna 2019.godine odlučio da se iz iznosa od 100.000,00 KM dobivenog prodajom nekretnina izvršenika namiruju troškovi izvršnog postupka u ukupnom iznosu od 10.103,10 KM, dio zakonske zatezne kamate na glavnicu duga u iznosu od 89.896,90 KM, ukupno 100.000,00 KM, dok je apelant u preostalom dijelu za zakonske zatezne kamate na glavnicu duga i za glavni dug u iznosu od 401.418,68 KM ostao nenamiren. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je zaključkom od 26. aprila 2019.godine odredio ročište za ponovnu treću javnu prodaju nekretnina izvršenika za 22. maj 2019.godine, na kojem su se prijavila četiri ponuđača od kojih je najpovoljniju ponudu u iznosu od 800.000,00 KM dao M.M., zbog čega je proglašen kupcem. S obzirom da navedeni ponuđač u ostavljenom roku nije uplatio ponuđenu cijenu, Općinski sud je zaključkom od 28. maja 2019.godine proglasio nevaljanom prodaju nekretnina izvršenika navedenom ponudjaču i odredio da su predmeti prodaje prodati drugom po redu ponuđaču J.L., koji je za predmet prodaje ponudio cijenu u iznosu od 100.000,00 KM. Općinski sud je rješenjem od 11. juna 2019.godine ponuđaču J.L. dosudio nekretnine izvršenika, jer je u ostavljenom roku na depozitni račun ovog suda uplatio ponuđenu cijenu. Općinski sud je shodno članu 74. stav 1., te čl. 96. i 98. Zakona o izvršnom postupku odlučio da se iz prodajne cijene dobivene prodajom nekretnina izvršenika namiri apelantovo potraživanje koji se odnosi na troškove izvršnog postupka i dio zakonske zatezne kamate na glavnicu duga dok je u preostalom dijelu zakonske zatezne kamate i glavnice duga apelantovo potraživanje ostalo nenamireno.
5. Općinski sud je rješenjem od 30. jula 2019.godine (stavom I dispozitiva) odbacio kao neblagovremenu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja o dosudi od 11. juna 2019.godine. Istim rješenjem (stavom II dispozitiva) odbacio je kao nedozvoljenu apelantovu žalbu izjavljena protiv rješenja o namirenju od 27. juna 2019.godine, jer je žalbu izjavilo lice koje nije ovlašteno za podnošenje žalbe, te što lice koje je izjavilo žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.
6. Rješenjem Kantonalnog suda od 27. marta 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje iz stava I dispozitiva, dok je djelimično usvojena apelantova žalba u dijelu kojim pobija stav II dispozitiva prvostepenog rješenja, tako što se žalba smatra dozvoljenom ali se ista odbija kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao da je članom 93. tačka 4. Zakona o izvršnom postupku propisano da se rješenje o dosudi nekretnine objavljuje na oglasnoj tabli suda, da se istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra da je rješenje dostavljeno svim zainteresovanim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju. S obzirom da je prvostepeni sud dostavu rješenja o dosudi od 11. juna 2019. godine izvršio putem oglasne table suda (rješenje postavljeno na oglasnu tablu 12. juna 2019. godine, a skinuto 18. juna 2019. godine), te je apelant protiv rješenja o dosudi žalbu izjavio 5. jula 2019. godine, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 213. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku odbacio kao neblagovremenu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja o dosudi. Kantonalni sud je naveo da je dozvoljena apelantova žalba u dijelu kojim osporava rješenje o namirenju od 27. juna 2019. godine, jer se apelant naknadno izjasnio da je žalba potpisana od strane advokata A.I., a po punomoći od 1. jula 2019. godine, zbog čega je prvostepeno rješenje u tom dijelu preinačio. Kantonalni sud je naveo da apelant ima pravni interes za podnošenje žalbe na navedeno rješenje o namirenju, ali da je apelantova žalba neosnovana, jer je prvostepeni sud pravilno primijenio član 74. stav 1., te čl. 96. i 98. Zakona o izvršnom postupku.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da je „rešenje o dosudi istaknuto na oglasnoj tabli suda 12. juna 2019. godine, a postalo pravosnažno 26. juna 2019. godine, pa se pita kojom je to metodom utvrđen kao datum pravosnažnosti 26. juni 2019. godine, te ističe da nekretnine nisu mogle biti dosuđene tre ćem licu, jer apelant ima pravo preče kupovine“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević