Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6106/18 („Eco trade“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6106/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-6106/18, rješavajući apelaciju „Eco trade“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Eco trade“ d.o.o. Gradiška protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 100856 17 Rev od 1. augusta 2018. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 100856 16 Pž od 24. februara 2017. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 100856 12 Ps od 13. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Eco trade“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banjaluke, podnio je 1. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 100856 17 Rev od 1. augusta 2018. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 100856 16 Pž od 24. februara 2017. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 100856 12 Ps od 13. septembra 2016. godine.
2. Penzijski rezervni fond RS, a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu protiv apelanta radi obaveznog zaključenja ugovora o prodaji akcija i isplate.
3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 100856 12 Ps od 13. septembra 2016. godine obavezan je apelant (kao kupac) da sa tužiteljem kao prodavcem, zaključi ugovor o prodaji 31301 akcije (u daljnjem tekstu: predmetne akcije) sa pravom glasa emitenta „Crveni signal“ a.d. Gradiška, po cijeni od 2,50 KM po akciji uz obavezu apelanta da na osnovu tog ugovora isplati tužitelju iznos od 78.252,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. septembra 2006. godine pa do isplate. Istom presudom odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 78.252,50 KM za period od 24. oktobra 2005. godine do 8. septembra 2006. godine, te je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove postupka.
4. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je među parničnim strankama sporno da li je apelant u obavezi zaključiti predmetni ugovor (o prodaji akcija) i po tom osnovu tužitelju isplatiti novčani iznos, s obzirom na istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, kao i činjenicu da društvo („Crveni signal“ a.d. Gradiška) čije bi akcije bile predmet ugovora godinama ne posluje, da je vođen krivični postupak protiv rukovodstva i da je dokumentacija preduzeća godinama izuzeta i nedostupna. Okružni privredni sud je je nakon provedenog dokaznog postupka (izvedeni brojni materijalni dokazi, saslušan zakonski zastupnik apelanta i provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke) nesporno utvrdio da je apelant trgovinom na berzi kupio 25% akcija emitenta „Crveni signal“ a.d. Gradišaka, te da je u skladu sa Zakonom o preuzimanju akcionarskih društava (u daljnjem tekstu: Zakon o preuzimanju) bio obavezan da objavi ponudu za preuzimanje pod uslovima i na način određen zakonom. Također, rješenjem Komisije za hartije od vrijednosti (u daljnjem tekstu: Komisija) od 22. augusta 2005. godine utvrđena je ista obaveza za apelanta i naloženo mu je da u roku od 15 dana podnese zahtjev Komisiji, što apelant nije učinio. Dalje, Okružni privredni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno je da li je tužitelj zakasnio sa podnošenjem tužbe, imajući u vidu istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja u smislu odredbe
374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je regulisan rok zastare u privrednim sporovima (između pravnih lica) i isti je ograničen na tri godine, a odnosi se na međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga. Međutim, Okružni privredni sud je u konkretnom slučaju zaključio da se ne radi se o međusobnim potraživanjima tužitelja i apelanta koja su proizašla iz ugovora o prometu roba i usluga, već se radi o potraživanju koje je nastalo na osnovu Zakona o preuzimanju. S tim u vezi, sud je naveo da se primjenjuje opšti zastarni rok iz člana 379. ZOO (od 10 godina). Istaknuto je da je Komisija kao nadležni organ 22. augusta 2005. godine donijela Rješenje kojim je naložila apelantu da u roku od 15 dana od dana prijema istog podnese zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 20. novembra 2012. godine obrazloženo je da nije istekao zastarni rok iz člana 379. ZOO, zbog čega je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor zastare. Okružni privredni sud je citirao odredbu čl. 4., 12. i 13. Zakona o preuzimanju (kojima je propisan način objave ponude za preuzimanje, sadržaj ponude i rok u kojem se ponuda podnosi Komisiji) te je istakao da apelant u skladu sa istim nije postupio. Osim toga, provedenim dokazima je utvrđeno da je apelant protiv rješenja Komisije (od 22. augusta 2005. godine) pokrenuo upravni spor koji je okončan presudom Okružnog suda u Banjaluci od 9. juna 2006. godine kojim je tužba odbijena kao neosnovana, tako da je navedeno rješenje Komisije postalo pravosnažno i obavezujuće. Cijenu akcija emitenta sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, dok je odluku o zakonskoj zateznoj kamati donio u skladu sa odredbom čl. 277. i 324. ZOO i istu dosudio od 8. septembra 2006. godine (imajući u vidu datum pravosnažnosti rješenja Komisije, rokove u kojima se donosi rješenje za ponudu, važenje ponude i sam rok plaćanja), dok je odluku o troškovima postupka donesena u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 100856 16 Pž od 24. februara 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen i zahtjev apelanta za troškove žalbenog postupka. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava bez povreda odredaba parničnog postupka na koje ukazuje apelant u žalbi.
6. Viši privredni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant nije postupio po konačnom i pravosnažnom rješenju Komisije kojim je apelantu utvrđena obaveza preuzimanja, dok je tužitelju kao akcionaru emitenta („Crveni signal“ a.d. Gradiška) dato pravo da putem suda zahtijeva prodaju akcija u vezi sa utvrđenom obavezom preuzimanja. S tim u vezi, Viši privredni sud smatra da se prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno pozvao na odredbe Zakona o preuzimanju („Službeni glasnik RS“, broj 64/02- II dio) koji je bio na snazi kada je apelant bio obavezan objaviti ponudu za preuzimanje akcija emitenta, što je utvrđeno i rješenjem Komisije od 22. augusta 2005. godine. Naime, kasnije izmjene i dopune Zakona o preuzimanju („Službeni glasnik RS“, broj 65/08, 92/09, 59/13) ne utiču na već utvrđenu obavezu apelanta da po odredbama ranije važećeg zakona objavi ponudu, niti ga novi zakon oslobađa obaveze objavljivanja ponude kako je to utvrđeno konačnim i pravosnažnim rješenjem Komisije. Obzirom da apelant nije postupio po pravosnažnom rješenju Komisije, tužitelj je u smislu člana 30. Zakona o preuzimanju stekao pravo da putem nadležnog suda zahtijeva obavezno zaključenje ugovora o prodaji akcija pod uslovima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje odnosno, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da tužitelj ima pravo da traži da apelant sa njim zaključi ugovor o prodaji akcija. Viši privredni sud je zaključio da je osporenom presudom pravilno odlučeno da se apelant kao kupac obaveže da zaključi sa tužiteljem ugovor o prodaji predmetnih akcija sa pravom glasa emitenta „Crveni signal“ a.d. Gradiška.
7. Dalje, suprotno žalbenim navodima da se po postavljenom tužbenom zahtjevu ne može postupati jer je prenos akcija na apelanta zanemaren, Viši privredni sud je naveo da je isti neosnovan iz razloga što se izrekom prvostepene presude zaključuje i nalaže apelantu isplata cijene protivvrijednosti akcija što predstavlja osnov za sticanje vlasništva nad akcijama tužitelja. Vezano za zastarjelost potraživanja, Viši privredni sud je naveo da prihvata razloge iz prvostepene presude u tom pogledu (opšti zastarni rok iz člana 379. ZOO) istaknuvši da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti rok zastarjelosti iz člana 374. ZOO iz razloga što se ne radi o međusobnom potraživanju iz ugovora o prometu robe i usluga, nego o potraživanju koje proizlazi iz Zakona o preuzimanju koji nije propisao rok u kojem akcionar putem suda može zahtijevati obavezno zaključenje ugovora o prodaji akcija. Također, sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod u pogledu lica koje je obavilo vještačenje iz razloga što nije nužno da to lice bude ovlašteni procjenjivač već to može biti i sudski vještak (ekonomsko-finansijske struke). Ovo iz razloga što nigdje u Zakonu o preuzimanju ne stoji da vrijednost akcija mora utvrđivati ovlašteni procjenitelj a ne stalni sudski vještak ekonomsko-finansijske struke. Ukazano je da Zakon o privrednim društvima daje mogućnost da se utvrđuje tržišna vrijednost akcija od ovlaštenog procjenjivača ili drugog stručnjaka koji može biti ovlašteni sudski vještak ekonomsko-finansijske struke. Osim toga, sud je naveo da je nalaz vještaka zasnovan na pravilima struke, jasno obrazložen i nije doveden u sumnju od strane apelanta, koji nije imao konkretnih primjedbi na nalaz i mišljenje niti je predlagao dopunu vještačenja ili drugo vještačenje. Također, bez uticaja je i navod apelanta da nije bio u mogućnosti da objavi ponudu za preuzimanje i provede postupak preuzimanja zbog nemogućnosti pristupa dokumentaciji emitenta. Ovakav zaključak proizlazi kada se sagleda šta sadrži ponuda za preuzimanje i kakve se isprave prilažu Komisiji (član 12. Zakona o preuzimanju) odnosno, da je sve ono što je propisano apelant mogao pribaviti bez ikakvog učešća emitenta. Međutim, nemogućnost objavljivanja ponude ne znači da akcionar gubi svoje pravo da zahtijeva zaključenje ugovora o prodaji akcija i isplatu vrijednosti akcija. Naime, apelant nije izvedenim dokazima dokazao da nije bio u mogućnosti da objavi ponudu, obzirom da je rješenjem Komisije od 22. augusta 2005. godine naloženo apelantu da podnese zahtjev u roku od 15 dana za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje. U vezi s tim je ukazano da je optužnica protiv odgovornih lica u AD „Crveni signal“ Gradiška podignuta tek 2009. godine dok je osuđujuća presuda donesena tokom 2013. godine. U pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, Viši privredni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda koji je zakonsku zateznu kamatu dosudio počev od 8. septembra 2006. godine kao dana kada je istekao rok za plaćanje od 14 dana, nakon isteka važenja ponude od 30 dana iz člana 15. Zakona o preuzimanju.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 100856 17 Rev od 1. augusta 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet odlučivanja u konkretnom postupku zahtjev tužitelja kojim traži da apelant zaključi ugovor o prodaji predmetnih akcija sa pravom glasa emitenta „Crveni signal“ a.d. Gradiška, po cijeni od 2,5 KM po akciji i obaveže apelant da na osnovu tog ugovora isplati tužitelju iznos od 78.252,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 24. oktobra 2005. godine. Dalje, Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, istaknuvši da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na zakonu.
9. Vrhovni sud je naglasio da je u konkretnom slučaju, suprotno revizionim navodima apelanta, relevantni propis za razrješenje predmetnog spora Zakon o preuzimanju objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 64-II dio, a ne kasnije doneseni Zakon o preuzimanju (objavljen u „Službenom glasniku RS“, broj 65/08, 92/09 i 59/13). Naime, odredbom člana 50. Zakona o preuzimanju („Službeni glasnik RS“, broj 65/08) propisano je da stupanjem na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o preuzimanju („Službeni glasnik RS“, broj 64/02-II dio), dok je odredbom člana 49. stav 1. istog Zakona, koji nije izmijenjen naknadnim izmjenama i dopunama, propisano da će se postupci preuzimanja početi prije stupanja na snagu ovog zakona, nastaviti po odredbama Zakona o preuzimanju („Službeni glasnik RS”, broj 64/01-II dio). Dakle, u konkretnoj situaciji obaveza objavljivanje ponude za apelanta je nastala po odredbama ranijeg Zakon o preuzimanju po kojim odredbama je postupak preuzimanja i započet (donošenjem rješenja Komisije od 22. augusta 2005. godine) zbog čega se primjenjuju odredbe tog zakona. Zbog navedenog neosnovan je prigovor apelanta da pobijana presuda nema osnov i da se sudovi pogrešno pozivaju na odredbe čl. 12., 13. i 30. Zakona o preuzimanju. Naime, upravo navedene odredbe relevantnog zakona propisuju sadržaj ponude za preuzimanje (član 12.), obavezu i postupak objavljivanja ponude (član 13.) i mogućnost svakog akcionara emitenta da putem nadležnog suda zahtijeva obavezno zaključenje ugovora o prodaji akcija pod uslovima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimane (član 30. stav 8.). Također, Vrhovni sud smatra neosnovanim i apelantov prigovor pogrešne primjene člana 45. ZOO iz razloga što u konkretnoj situaciji stranke nisu zaključile nikakav predugovor koji bi uticao na rokove za zaključenje glavnog ugovora u odnosu na rokove predviđene predugovorom.
10. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti zastarni rokovi iz odredbe člana 374. ZOO koji se odnose samo na potraživanje pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio da se u konkretnoj situaciji ne radi o prometu robe ili usluga već o obavezi objavljivanja odluke za preuzimanje akcija emitenta, da je ova obaveza apelanta nastala po samom Zakonu o preuzimanju dok je deklaratorno utvrđena rješenjem Komisije (od 22. augusta 2005. godine) koje je postalo pravosnažno 8. septembra 2006. godine. Odredbom člana 379. stav 1. ZOO, koja se primjenjuje u konkretnoj situaciji, propisano je da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarjevaju za 10 godina, pa i ona za koja Zakon predviđa kraći rok zastarjelosti. Obzirom da se zastarni rok (od 10 godina) treba primijeniti od dana pravosnažnosti relevantne odluke (8. septembra 2006. godine) znači da je isti isticao 8. septembra 2016. godine. Prema stanju spisa tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je prvostepenom sudu 22. novembra 2012. godine, znači prije isteka zastarnog roka, Vrhovni sud je istakao da su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kad su odbili prigovor zastarjelosti potraživanja istican tokom postupka od strane apelanta. Dalje, Vrhovni sud smatra nejasnim revizioni prigovor koji se odnosi na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu od 22. augusta 2005. godine, iako prvostepenom presudom kamata nije dosuđena od tog datuma već od 8. septembra 2006. godine kao dana pravosnažnosti rješenja Komisije, što je pravilno. Obzirom da odlukom Okružnog suda Banjaluka kojom je odbijena tužba apelanta u upravnom sporu nije ostavljen nikakav paricioni rok za izvršenje obaveze o kojem govori revizija, Vrhovni sud je zaključio da se dalje obrazlaganje ovog prigovora ukazuje suvišnim. Osim toga, Vrhovni sud smatra da je, suprotno revizionim navodima apelanta, izreka prvostepene presude („obavezuje tuženi da na osnovu tog ugovora za sticanje vlasništva na 31301 akciji sa pravom glasa emitenta“...) potpuno izvršiva i podobna za sticanje vlasništva apelanta nad akcijama tužitelja. Ovo posebno ako se ima u vidu odredba člana 9. stav 1. Zakona o tržištu hartija od vrijednosti prema koja propisuje da je pravni osnov za sticanje i prenos prava iz hartija od vrijednosti pravni posao koji ima za cilj sticanje i prenos prava vlasništva, akt suda ili drugog nadležnog organa, dok je stavom 3. istog člana propisano da se prava i obaveze iz hartija od vrijednosti stiču, prenose i ograničavaju njihovim upisom na račune u registar. Vrhovni sud je naveo da ostali revizioni prigovori apelanta, koji se odnose na profiliranost vještaka ekonomske struke čiji je nalaz korišten kao dokaz u ovom postupku i nemogućnost apelanta da pribavi knjigovodstvenu dokumentaciju emitenta, ne mogu imati uticaj na ishod ovog revizionog postupka. Ovo iz razloga što je iste prigovore apelanta, istaknute u žalbi protiv prvostepene presude, drugostepeni sud pravilno ocijenio u skladu sa odredbom člana 231. ZPP, o čemu je dao obrazloženje koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud.
Apelacioni navodi
11. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda, istaknuvši da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (ZOO i Zakon o preuzimanju). Naime, apelant je u suštini ponovio navode koje je isticao u toku postupka pred drugostepenim i revizionim sudom (da su sudovi trebali primijeniti odredbe čl. 45. i 374. ZOO) odnosno, da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe ranijeg Zakona o preuzimanju i obavezali ga na kupovinu akcija od tužitelja. Osim toga, apelant smatra da je tužitelj imao zakonsku obavezu prodaje akcija na berzi u redovnoj proceduri pa tek onda putem prava otkupa, te je ukazao na činjenicu da nije bio u mogućnosti da objavi ponudu za preuzimanje zbog nemogućnosti pristupa dokumentaciji emitenta zbog vođenja krivičnog postupka protiv istog.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su detaljno razmotrili i navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj odluci kojom je okončan predmetni postupak istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je relevantni propis za razrješenje predmetnog spora Zakon o preuzimanju objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 64-II dio. Nadalje je obrazloženo da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredbe člana 379. stav 1. ZOO utvrdili da nije došlo do zastare tužiteljevog potraživanja, te primjenom odredbi relevantnog Zakona o preuzimanju (čl. 4., 12., 13. i 30.) usvojili tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da sa tužiteljem zaključi predmetni ugovor o prodaji akcija. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u konkretnom postupku, tj. izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, a nakon toga i revizije Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević