Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-943/19 (G.C. i drugi)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-943/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 943/19, rješavajući apelaciju G. C. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija G. C., S. Š., S. M. i S. Ć.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj 65 0 Rs 359816 14 Rsž.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima G.

C., S. Š., S. M. i S. Ć. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima G. C., S. Š., S. M. i S. Ć. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija G. C., S. Š., S. M. i S. Ć.

podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 359816 14 Rsž od 7. juna 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. G. C. iz Mostara, S. Š. iz Jablanice, S. M. iz Mostara i S. Ć. iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Karić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 359816 18 Rev od 4. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 359816 14 Rsž od 7. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4840/18 od 11. oktobra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 28. augusta 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 359816 14 Rsž od 7. juna 2018. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federacije BiH – Sudska policija Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 10. jula 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 359816 13 Rs od 9. juna 2014. godine obavezana je tužena da apelantima na ime razlike plaće po osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad za određeni period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je tužena apelantima ostala dužna isplatiti na ime razlike plaće po osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad za određeni period određeni novčani iznos koji je utvrdio sudski vještak, sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu s Odlukom o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH i Kolektivnim ugovorom o izmjenama i dopunama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH. Shodno tome, Općinski sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, primjenom odredbi izmijenjenog člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, u vezi sa čl. 2. i 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, udovoljio tužbenom zahtjevu.

8. Tužena je protiv presude Općinskog suda podnijela žalbu, te je predmetni spis 8. septembra 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 359816 14 Rsž od 7. juna 2018. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je osnovano tužena u žalbi navela da je prvostepenom presudom povrijeđeno materijalno pravo jer je članom 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH propisano da će Vlada Federacije BiH vršiti usklađivanje najniže bruto satnice, najmanje jednom godišnje, u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku (izmjena člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH). S obzirom na to da je u konkretnom predmetu taj iznos utvrđen nalazom vještaka, a ne prema zvaničnim podacima Federalnog zavoda za statistiku, ukazano je da tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan. Također, istaknuto je da je to u skladu sa zauzetim stavom Vrhovnog suda prema kojem „sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“ (Odluka o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2, donesena na Građanskom odjeljenju Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine).

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 359816 18 Rev od 4. decembra 2018. godine odbačena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude.

12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U vezi s tim je istakao da su apelanti formalni suparničari, u smislu odredbe člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a, pa se u materijalnopravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od više tužilaca, te se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru. S obzirom na to da vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude niti za jednog od apelanata ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a, Vrhovni sud je zaključio da revizija po tom zakonskom osnovu nije dopuštena. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom predmetu nema osnova ni za izuzetno odlučivanje po izjavljenoj reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a jer to ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

14. Apelanti su ukazali da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na pravnom shvatanju Vrhovnog suda iz predmeta broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, a što je pogrešno i nepravilno. Apelanti smatraju da im je razlike plaća trebalo dosuditi primjenom Odluke Vlade Federacije BiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana

9. Općeg kolektivnog ugovora. Apelanti su naveli da osporeno rješenje Vrhovnog suda nije zakonito jer taj sud ima različite parametre i aršine kada odlučuje o reviziji. Zatim su ukazali da je u konkretnom slučaju došlo do povrede pravne sigurnosti, zabrane diskriminacije i povrede prava na imovinu jer je Vrhovni sud u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine usvojio tužbeni zahtjev tužilaca koji se odnosi na identično potraživanje kao što je njihovo, te zbog različitih odluka nižih sudova prema kojima neki tužioci ostvaruju pravo na isplatu razlike plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života većih od 5%, dok drugi tužioci to pravo neće ostvariti zbog različite sudske prakse (apelanti su uz apelaciju dostavili samo Odluku Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine).

15. U vezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku apelanti su istakli da im je presudom Kantonalnog suda, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje „(kako zbog dužine trajanja postupka tako i zbog proizvoljnog zaključka i proizvoljne primjene prava od strane drugostepenog suda)“.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da tokom postupka vođenog kod tog suda nisu učinjene povrede prava navedenih u apelaciji, te da je osporena odluka donesena primjenom odgovarajućih odredbi ZPP-a, pa je predložio da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana ili da se odbije.

17. Kantonalni sud je istakao da apelanti osporavaju način odlučivanja sudova jer nisu zadovoljni odbijanjem tužbenih zahtjeva, dok se niti jednom riječi ozbiljno ne dovodi u pitanje pravičnost u postupanju, niti se daju argumenti o kršenju bilo kojeg prava. Nadalje, ukazano je da razuman rok nije bitan u ovoj situaciji u kojoj je predmet riješen „prekoredno“ i koji je konačno i završen prije podnošenja apelacije. Također, navedeno je da je Vrhovni sud zauzeo pravni stav u vezi s pitanjem utvrđivanja prava na povećanje bruto satnice putem suda, zaključujući da samo odlukama Vlade Federacije BiH može biti utvrđeno pravo na povećanje satnice zbog povećanja troškova života jer sud ne može o tome odlučivati. Budući da se radi o pravnom stavu najvišeg redovnog suda, da po njemu postupaju svi sudovi, kao i da je doista u nadležnosti izvršnih tijela odlučivati o visini satnice (propisom) jer sud ne može donositi presude kojim se povećavaju satnice utvrđene propisima vlade, istaknuto je da je apelacija očigledno prima facie neosnovana.

18. Tužena je istakla da je Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine zauzeo pravno shvatanje da se institut minimalne plaće (kao instrument zaštite radnika od izrabljivanja i kao instrument pomoći radnicima sa niskim plaćama) i u vezi s tim Odluke Vlade Federacije BiH o utvrđivanju najniže satnice odnosi na sve plaće i satnice, pa i one koje su veće od najniže satnice. Također, ukazano je da je Vrhovni sud zaključio da nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Shodno tome, navedeno je da je Kantonalni sud u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge zbog kojih je odbijen tužbeni zahtjev apelanata uz pozivanje na javno objavljeni stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH koji je donesen 27. januara 2017. godine. Osim toga, istaknuto je da Odluka Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 Rev od 5. decembra 2017. godine, na koju se apelanti pozivaju, ne predstavlja stav Vrhovnog suda, nego se radi o stavu koji je shodno utvrđenom činjeničnom stanju izražen u pojedinačnoj presudi. Imajući u vidu navedeno, tužena je navela da nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji, te predložila da Ustavni sud odbije apelaciju apelanata kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

20. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:

„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.“

21. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:

I.

U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:

1.najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2.najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4840/18 od 11. oktobra 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 359816 14 Rsž od 7. juna 2018. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 359816 18 Rev od 4. decembra 2018. godine (koje je punomoćnik apelanata zaprimio 16. januara 2019. godine) odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 359816 14 Rsž od 7. juna 2018. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4840/18 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4840/18 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 359816 14 Rsž od 7. juna 2018. godine dostavljena punomoćniku apelanata 27. jula 2018. godine, a da su apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli 28. augusta 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

29. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

30. U vezi s apelacionim navodima koji se pokreću predmetnom apelacijom, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

32. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju na osporavanju načina na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine, AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine, kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine, AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, AP 5336/18 od 15. januara 2020. godine, AP 4932/18 od 4. juna 2020. godine i AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

33. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno posebno zato što je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima je zasnovao odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvatanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je identično predmetu tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.

34. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.

35. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao identične apelacione navode (da su nižestepeni sudovi u istim predmetima donosili različite odluke, s tim da se u apelaciji poziva i dostavlja samo Odluka Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužilaca koji se odnosi na identično potraživanje tužilaca kao što je potraživanje apelanata u konkretnom predmetu) u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, a imajući prije svega u vidu praksu Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, zaključio da postojanjem jedne različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana nesigurnost, te na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti neosnovani, te se umjesto posebnog obrazloženja o neosnovanosti tih navoda u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni prava, te povredi principa pravne sigurnosti zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na dužinu trajanja žalbenog postupka Relevantni principi

37. U vezi s navodima apelanata koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti isključivo ukazuju da im je Kantonalni sud povrijedio pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Shodno tome, Ustavni sud će kao dužinu trajanja postupka razmatrati samo period trajanja predmetnog žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, tj. od 8. septembra 2014. godine kao datuma kada je predmetni spis dostavljen drugostepenom sudu na postupanje po žalbi, pa do 7. juna 2018. godine kao datuma kada je Kantonalni sud donio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja žalbenog postupka jeste period od tri godine i oko devet mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

40. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva bilo potraživanje naknada po osnovu radnog odnosa, dakle radi se o postupku koji je hitne prirode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju samo odlučivao o žalbi tužene, odnosno da pred tim sudom nisu izvođeni neki novi dokazi i nije održano ročište, te da se Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke pozvao na zauzeti stav Vrhovnog suda povodom spornog pravnog pitanja, pa Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, niti da su apelanti doprinijeli dužini trajanja postupka pred Kantonalnim sudom.

41. Analizirajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je žalbeni postupak trajao duži period, a da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da razuman rok nije bitan u ovoj situaciji u kojoj je predmet riješen „prekoredno“ i koji je konačno i završen prije podnošenja apelacije. S obzirom na navedeno, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, pogotovo da se radi o postupku koji je po zakonu hitne prirode, Ustavni sud zaključuje da je žalbeni postupak trajao neopravdano dugo, imajući u vidu da je Kantonalni sud odluku o izjavljenom pravnom lijeku donio nakon tri godine i oko devet mjeseci, za što u odgovoru na apelaciju nije dao objektivne razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja žalbenog postupka.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina žalbenog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti iznos od po 500,00 KM.

45. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

46. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

47. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava, različita sudska praksa), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je žalbeni postupak, koji je po zakonu hitne prirode, trajao tri godine i oko devet mjeseci, a Kantonalni sud u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka nije dao objektivno prihvatljive razloge.

49. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud za svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dao jasne i precizne razloge, uz pozivanje na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, te kada su apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa pravne sigurnosti neosnovani.

50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-943/19 (G.C. i drugi) | Sudska praksa | Aktio