Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2501/20 (R. T.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2501/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2501/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Rade Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rade Tomić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 022745 20 Gž od 11. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 022745 20 Gž od 11. juna 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 022745 16 P od 26. novembra 2019. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant posjednik i vlasnik u nekretnine pobliže označene izrekom sa 1/1 dijela, koji dio je prema uslovnom cijepanju od strane vještaka geodetske struke u predmetu geodetskog vještačenja i identifikacije parcele od 6. augusta 2019. godine, prilog br. 1. označen narandžastim tačkicama, te da na osnovu ove presude, a nakon njene pravosnažnosti Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove, PJ Teslić odredi katastarski broj parcele i istu u kastastarskom i gruntovnom opera tu PJ Teslić upiše u kastastarske i gruntovne knjige kao posjed i vlasništvo apelanta u dijelu 1/1. Obavezan je apelant da tuženima (B.S., B.S., V.S. i M.C) nadoknadi troškove postupka u novčanom iznosu.
3. Osporenom presudom Okružnog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda.
4. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud nalazi da iz dokaznog postupka i to prije svega ugovora o kupoprodaji zaključenog između apelanta i prednika tuženih, spisa tog suda broj P-147/04 i iskaza apelanta, proizilazi da je apelantu bilo poznato da sporni dio parcele 1293/39 nije ugovoren predmetnim kupoprodajnim ugovorom i da isti nije sastavni dio parcele 1293/37. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio na osnovu nalaza vještaka geodetske struke S.M. da je parcela 1293/39 nastala u isto vrijeme, odnosno istim prijavnim listom kao i parcela i 1293/37, te da nije nastala na uštrb te parcele, a da je u vrijeme nastanka imala istu površinu kao i sada. Okružni sud je naveo da, slijedom navedenog, prvostepeni sud nije mogao prihvatiti navode apelanta da je u vrijeme zaključenja ugovora parcela 1293/37 obuhvatala i sporni dio parcele 1293/39, te da se navedeni sporni dio parcele 1293/39 nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora između apelanta i prednika tuženih odvojio od parcele 1293/37 i formirao kao sada postojeća parcela 1293/39, jer to ne proizilazi niti iz jednog provedenog dokaza. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da je apelant znao da njemu ne pripada pravo na državinu spornog dijela predmetne parcele 1293/39, za koji je sud utvrdio da je imao u posjedu, ali njegova državina nije savjesna, pa isti nije mogao u smislu člana 58. Zakona o stvarnim pravima steći pravo vlasništva na tom dijelu parcele održajem, bez obzira što isti drži preko dvadeset godina u svom posjedu. Okružni sud je našao da je prvostepeni sud u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dao jasnu ocjenu svakog dokaza posebno i ocjenu tih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti. Okružni sud je naveo da su neosnovani progovori apelanta na nalaz vještaka geodetske struke, a po kojem nalazu je utvrđeno da apelant koristi manju površinu svoje parcele od površine koja je navedena u kupoprodajnom ugovoru. Nije sporno da je u kupoprodajnom ugovoru navedena površina parcele koju apelant kupuje od prodavca u površini od 1.140 m2, ali je neosnovan žalbeni prigovor da apelantu zbog posjedovanja mane površine parcele na kojoj ima kuću, pripada pravo i na sporni put u površini od 120 m2, tim prije što apelant ni sa tom površinom spornog puta, nema površinu parcele iz navedenog kupoprodajnog ugovora. Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je sporni put određen za više parcela - placeva, a da iz nalaza vještaka jasno proizilazi da je isti put nastao od parcele k.č. 1293/39, a ne 1293/37, tj. isti put nije nastao od parcele apelanta. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio pravosnažnu odluku Okružnog suda u Doboju broj Gž 766/05 od 9. juna 2006. godine, iz koje proizilazi da apelant nije bio savjesni posjednik spornog dijela puta. Okružni sud je naveo da kako apelant nije dokazao da je bio savjestan posjednik cijelo vrijeme od kupovine placa za gradnju kuće nekretnine koju čini i sporna površina od 120 m2, tj. parcele označene k.č. 1293/39 nekategorisani put zvani "Put" površine od 490 m2, a koji je precizno označen na skici lica mjesta vještaka geodetske struke od 6. augusta 2019. godine, te da se shodno tome u katastarskim i gruntovnim knjigama treba izvršiti upis posjeda i vlasništva sa dijelom od 1/1 na tom putu u korist apelanta sa površinom od 120 m2, pa je pravilno pozivanje prvostepenog suda na važeće odredbe člana 58. stav 2. i 312. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, te odbijanje tužbenog zahtjeva neosnovanim.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi da u predmetnom postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da redovni sudovi o žalbenim navodima apelanta nisu dali obrazloženje odbijanja žalbe apelanta, a apelant je i kao suvlasnik ostao bez mogućnosti da učestvuje u kupovini imovine, što se ne može nadoknaditi na drugi način, osim poništenjem akata nižestepenih sudova.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević