Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2514/20 (N. P. i Đ. S.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2514/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2514/20, rješavajući apelaciju Nade Petković i Đorđa Stanišljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nada Petković i Đorđe Stanišljević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 229576 18 Gž od 16. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Petković i Đorđe Stanišljević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 20. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 229576 19 Rev od 3. juna 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 229576 18 Gž od 16. jula 2019. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3792/19 od 17. decembra 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 229576 18 Gž od 16. jula 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 229576 18 P 2 od 20. augusta 2018. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužilac (ZP ,,Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, RJ ,,Elektrodistribucija“ Banjaluka) traži da sud obaveže apelante, da mu na ime štete zbog neovlaštene potrošnje električne energije obračunate za navedeni period na mjernom mjestu broj 19704312, solidarno isplate novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da sud obaveže apelante da mu na ime duga za utrošenu električnu energiju na mjernom mjestu broj 19704312 solidarno isplate novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom za navedene periode. Obavezan je tužilac da apelantima na ime troškova postupka isplati novčani iznos. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata na ime troškova postupka preko dosuđenog.

4. Osporenom presudom Okružnog suda uvažena je žalba tužioca, presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 229576 18 P 2 od 20. augusta 2018. godine, u osporenom dijelu odluke kojom je odbijen glavni zahtjev i dosuđeni troškovi postupka, je preinačena na način da su obavezani apelanti da tužiocu na ime duga za utrošenu električnu energiju na mjernom mjestu broj 19704312 solidarno isplate novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog računa do isplate, na način pobliže naveden u izreci presude, dok se zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka (takse na tužbu i presudu), odbija.

5. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih tokom postupka proizilazi da je tužilac za svo vrijeme za koje je obračunata neovlaštena potrošnja (od 22. augusta 2011. godine do 22. augusta 2012. godine) isporučivao električnu energiju za ugostiteljski objekat apelanata preko spornog mjernog uređaja, te da apelanti nisu tvrdili da je u tom periodu poslovni prostor bio bez električne energije, odnosno da tužilac nije ispunjavao svoju ugovornu obavezu. Okružni sud je naveo da je time tužilac stekao pravo da od apelanata zahtijeva ispunjenje obaveze (plaćanje utrošene električne energije) saglasno odredbi člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom da je tužilac kao povjerilac dokazao da je sa apelantima kao dužnicima bio u obligaciono pravnom odnosu po osnovu isporuke električne energije. Okružni sud je naveo da je članom 90. Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom propisano da se pod neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva potrošnja bez mjernih uređaja ili mimo njih, kao i da period za obračun neovlaštene potrošnje ne može biti duži od godinu dana. Okružni sud je nadalje naveo da je iznos neovlaštene potrošnje iskazan u računu za mjesec mart 2013. godine sa rokom plaćanja 25. april 2013. godine (koji nije plaćen), pa se pravilnom primjenom materijalnog prava, odredbe člana 372. ZOO, dug iskazan na ime neovlaštene potrošnje u navedenom iznosu ne smatra zastarjelim potraživanjem, kao ni dug za redovnu potrošnju iskazan po računima za mjesec novembar i decembar 2012. godine, te januar, februar, april, maj i oktobar 2013. godine (u pojedinačno iskazanim iznosima i rokovima dospijeća, kao u tužbenom zahtjevu). U konkretnom slučaju se radi o poslovnom prostoru koji je u kategoriji „ostali potrošač“ u kojem se slučaju primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti potraživanja naknade, a tužba protiv apelanata radi naplate duga podnesena je 25. decembra 2015. godine. Okružni sud je ukazao da se radi o povremenim potraživanjima koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, kako to propisuje odredba člana 372. stav 1. ZOO. Po stavu Okružnog suda, prvostepeni sud je pogrešno raspravio prigovor apelanata o zastarjelosti potraživanja duga, pa se žalbom tužioca osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odredbe člana 376. ZOO, smatrajući da se radi o zahtjevu za naknadu štete, ne uzimajući u obzir član 53. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku da sud nije vezan za pravni osnov kada je u tužbi naveden, kao i pogrešnoj primjeni odredbe člana 378. stav 1. ZOO, jer se ne radi o potrošnji struje za domaćinstvo, već o korisniku električne energije u kategoriji ostale potrošnje.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio kada je naveo da postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog ili sličnog pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje i da je time zanemario svoju obavezu propisanu članom 237. stav 3. ZPP, a pri tome je i osporena odluka Okružnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni zakona.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO i Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2514/20 (N. P. i Đ. S.) | Sudska praksa | Aktio